Novosti Hrvatska

VJETAR S DINARE

Poljičanin Ivo Bašić je najspremniji pripadnik Oružanih snaga, vojničina koja je pobijedila 150 natjecatelja iz 35 zemalja

VJETAR S DINARE

U ponedjeljak će ga primiti predsjednica. Još jučer je bila s Donaldom Trumpom, a evo, već sutra je s Ivom Bašićem.
Od Ive Bašića – dugouzlazno "a", molim lijepo – življega sugovornika vaš reporter nije sreo. Ni veselijega. Sretnijega, ako dopustite primijetiti. Dok govori, on leti, a kad šuti, oči mu plešu. Pred njim se u pijesku igraju nasljednici, blizanci Marijeta i Marko, do njega sjedi supruga Marina, a on nam priča, ponosno kao da je 1995., kako je to prije tjedan dana postao najspremniji pripadnik Oružanih snaga Republike Hrvatske.

Konkurencija je bila žestoka. Ravno 150 probranih natjecatelja, vojnika i policajaca, od toga njih čak trideset i pet iz zemalja članica NATO saveza, utrkivalo se po kninskim vrletima. Sunce je pržilo kao na Svetog Iliju, na njima više od petnaest kilograma opreme, plus naoružanje, a pred njima četrdeset kilometara kamenjara i dvanaest vojnih zadaća, iznenadnih prepreka, idealnih za – odustati.



– Najteže mi je bilo kad je trebalo puzati. Ajme... Skidaj sve sa sebe, jer žica je tako nisko postavljena da se jedva bez ičega na sebi možeš provući, pa poteži sve za sobom – prisjeća se Ivo, priznajući kako mu je između puzanja, nošenja ranjenika, gađanja iz svake moguće vrste oružja, bacanja bombi, prelaženja rijeke po balvanu, najgore ipak bilo na samome se kraju popeti na Kninsku tvrđavu.

A opet, kad je čuo fanfare, pa kad je udario o pobjedničko zvono, pa obavezni pozdrav zastavi i "Domovini vjeran", muka je nestala, kao majčinom rukom odnesena.

Oko pet i pol sati trebalo je Ivi Bašiću, 32-godišnjem skupniku sa zelenom beretkom na glavi, a to znači da je pripadnik Vojno-obavještajne satnije negdašnje IV. brigade, dakle same elite, da dođe do cilja. Dotrčao je do tvrđave devedeset minuta ranije nego što su organizatori bili predvidjeli.

– Prolazim Kninom, hvatam snagu i zrak za završni uspon, kad ono, na parkingu, mazda, ista moja. Stanem, glavu naslonim na stražnji prozor, a na zadnjem sjedištu dvije stolice za bebe, iste moje – gušta Ivo, pripovijedajući kako su ga na cilju dočekom iznenadili supruga i djeca, 4M, Marina, Marijeta i Marko u mazdi.

I još su posebne majice otisnuli, da svi znaju da je ovaj kojega se grli i ljubi, kojega se kiti medaljama i peharima, o kojemu će sutra i novine pisati, njihov muž i tata.



– Nema ništa slađe nego doći doma satran od cjelodnevnih vježbi i napora pa od jednako satrane supruge preuzeti djecu. Koliko sam samo puta zaspao doslovno na nogama, koliko me je samo puta žena našla kako krepan ležim pod stolom – topi se vojničina dok o familiji govori i ništa ne uljepšava.

"Da bi igra bila užitak, trening mora biti patnja", citira Ivo Dražena Petrovića, pa dodaje da tako nije samo na natjecanju, nego i u životu. Iza svake pobjede, bez obzira na to je li se utakmica igra u dnevnome boravku ili na vojnome poligonu, u školi ili u dvorani, stoji krvav rad. Uspjeh nije stvar slučajnosti, nego plod rada na sebi i gajenja dobrih odnosa s drugima. Uostalom, nije Ivo tek tako došao u Knin, navukao trkaće čizme i pobijedio.

– Ovo mi je bilo peto sudjelovanje u natjecanjima za najspremnijega vojnika. Stvarno sam se dobro pripremio, još od veljače sam sve podredio ovom natjecanju, i na prehranu sam pazio, osam kilograma sam smršavio, kolege i nadređeni su bili zdušno uz mene, tako da moja pobjeda i nije neko iznenađenje, iako sam slabo odradio kvalifikacije pa su mnogi mislili kako mogu zaboraviti na prvo mjesto – kaže nam.

Staza je, veli, bila jednostavna. Njemu. Koji je toliko puta na Dinari dehidrirao i promrzao da mu se ovih četrdeset kilometara činilo čas posla. Iskoristio je prednost domaćeg terena, a većini ostalih bilo je to gostovanje u devetome krugu pakla.

– Austrijanci su strašni, oni se pripremaju u Alpama i nema toga što nisu u stanju napraviti, ali u Kninu su se spržili, ubila ih je vrućina, nigdje ih nije bilo. I Slovencima se isto dogodilo. Ali, zato su naši rasturili. Drugo mjesto je osvojio momak iz Delnica, Marino Protrka, porijeklom Imoćanin, a treće Vrgorčanin, Nikola Polić. Geni kameni su to, izdržljivijih nema – zadovoljno će.

Ivo je Poljičanin, iz Milinih Kostanja, nastanjen u Zakučcu, podno Jurinih jablana. Junak i pjesnik. Svakoga jutra iz Omiša u šest sati autobusom kreće prema Kninu. Iskrcaj u Omišu dvanaest je sati kasnije. Sve između je dril. Znoj i suze. A sve poslije – muzika. U suho, s klapom "Pasika".

– A, to mi je poseban gušt, odmor za dušu i tijelo. Pjevam drugoga tenora i jedva čekam sa svojim Kostanjcima uskoro otići na dvotjednu turneju po Americi. Žena će me ubiti, i ovako me nikad nema doma, ali šta ću kad to volim – odlučio je, pa što bude.


Žena je pak također vojnikinja, natporučnica u Zapovjedništvu Hrvatske ratne mornarice. A za jednoga skupnika to dođe kao da u kući ima generala. No, general je sada na porodiljnom, treba u red dovesti ovu vojsku što je tek prostupala – eno Marijeta nikako da nam se približi, sumnjičavo tek virka iza kolica – pa su svjetla reflektora usmjerena prema gospodinu dočasniku.

Cilj natjecanja održanog pod visokim pokroviteljstvom predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović bio je pokazati spremnost i znanje te vještine pripadnika Oružanih snaga, kao i stupanj psihofizičke osposobljenosti za izvršenje postavljenih zadaća pod visokim stupnjem tjelesnog opterećenja. Da je i pelene usred Dinare kome trebalo promijeniti, Ivo bi bez sumnje u rekordnom roku to obavio.

– Važno je znati da nije sve samo u trčanju, da je tako, onda bi atletičari bili najbolji vojnici. Puno je to kompleksnije i zahtjevnije. Za vojnika je mentalna snaga važnija od fizičke, plus što moraš biti spreman u sekundi donositi važne odluke. Danas je to samo natjecanje, a već sutra od toga mogu ovisiti i tvoj i tuđi životi – govori Ivo, a mali ga Marko u krilu zaljubljeno gleda.



U detalje vojnih zadataka i misija koje je dosad obavio ne želi ulaziti. Niti smije. Vojna je to tajna. Ali valjda možemo reći da je u odori Hrvatske vojske Ivo Bašić bio u Siriji prije nego što se tamo ono baš zapravo zakuhalo. I da ne bi imao ništa protiv novog odlaska na neki daleki teren. Vojniku je to, uostalom, posao. Isplativ posao.

Poziranje našem fotoreporteru odradio je poput profesionalnog modela. Sve naredbe zapovjednika Ante Čizmića pokorno je izvršio. Jedino je s osmijehom bilo problema. Zakačio se kao čičak za Ivino lice i nikako ga skinuti. Takav je rano ujutro došao na prijam kod omiškoga gradonačelnika Ive Tomasovića, a takav će se, sigurni smo, pojaviti i u ponedjeljak kod predsjednice.

 

Naslovnica Hrvatska