Mozaik Showbizz

'ZASLUŽIJA JE POČAST'

'Žena bi ga poslala u spizu, vratija bi se za par dana! Kad nan je brat umra, to ga je ubilo...'. Nataša Bebić podijelila je s nama brojne intimne uspomene na Tomu

'ZASLUŽIJA JE POČAST'

Toma Bebić redovito je nastupao na Splitskom festivalu, bile su to zlatne sedamdesete godine na Prokurativama, a legendarne pjesme "Nevera“ i "Leute moj“ samo su neke koje je ovaj osebujni boem, poeta i nepopravljivi romantičar poklonio svojem Splitu.

Ostale su živjeti među nama, baš kao i nezaboravne "Marčelina“, "Ča smo na ovom svitu“, "Kaleto moja draga“, "Tu-tu auto, vrag ti piz odnija“...

Tim više njegova sestra Nataša Bebić, nekadašnja profesionalna košarkašica, žali što se Tomi svih ovih godina, pogotovo nakon njegove smrti 1990., nitko nije sjetio posvetiti koncert u čast, primjerice da mu se organizira retrospektivna večer na Splitskom festivalu, gdje je napravio svoje prve pjevačke korake.

'Jako sam razočarana radi svoga brata, Huljić ima para i sve je uzeja u svoje ruke!': Nataša Bebić nam je, slušajući Mišu, otvorila srce i rekla sve što misli

Toma je rođen 6. studenog 1935., kao prvo od troje djece u radničkoj obitelji Petra i Mande podrijetlom iz Muća. Nataša je bila najmlađa, a njihov srednji brat Maksim umro je u dobi od samo 27 godina. Djetinjstvo im je, prisjeća se, obilježilo zajedništvo puno ljubavi i neopisive sreće.

– Nismo imali toliko puno koliko imaju djeca sada, sve smo dijelili između sebe. Ako netko ima jaje, a netko drugi kruha i to bi podijelili. Bili smo puni entuzijazma, veselili se međusobnim uspjesima, imali vremena za igru i za učenje. Danas su svi nekako tužni, trče za parama, što nikako ne mogu shvatiti.

Imaš kruva, tuci se nogon u guzicu

Otac mi je bio pekar, imali smo pekaru u centru Splitu, tamo gdje je sad Muzej grada. Uvijek mi je govorio - ne gledaj ni naciju, ni vjeru, ni zemlju - samo čovjeka. Jel imaš kruva? Imaš. Tuci se nogama u guzicu, drugi nemaju - priča Nataša.

Još od malih nogu Toma, kojem su roditelji dali ime po kralju Tomislavu, pokazivao je izniman talent za pisanje, no kantautorstvom se profesionalno počeo baviti tek u ranim tridesetim godinama, nakon što je završio vojsku i Učiteljski fakultet.

Jedno je vrijeme pratio sudstvo za Slobodnu Dalmaciju, istovremeno radeći kao profesor hrvatskog jezika u Splitu i Srinjinama, za što su vezane brojne anegdote.

– Nikad nije vozio, užasavao se automobila, bicikala, motora. Kad je trebao ići u Srinjine molio je mene ili prijatelje da ga prebace. Znala bih ga zezati i govoriti mu: Nije ti do auta, a mene zoveš da te prebacim. Kad bi došao doma sa Slobodnom Dalmacijom, jer bez nje se tada nije moglo, legao bi na bračni krevet između roditelja, stavio jednu nogu na oca, drugu na mater, i onda im čitao članke - sjetno će Nataša.

Bio je, sjeća se, pravi boem.

- Ma boemčina. Kada nam je umro brat, koji je inače bio talentirani vaterpolist i studirao na dva fakulteta, Tomu je to strašno pogodilo. Bio je prava umjetnička duša i to ga je ubilo pa se odao pušenju i alkoholu.

Policija ga presrela nasred kanala

Otišao je u tu drugu krajnost, od silne tuge. Najviše je volio biti u blizini mora. To mu je bilo nešto najdrže na svijetu. Odlazio bi na Čiovo, u Makarsku. Znao bi satima držati udicu u moru i onda kad bi uhvatio ribu odmah bi je pustio.

Kad mu je bilo 14 godina na jedrilici se uputio prema Braču, policija ga je presrela na pola kanala. Otac ga je pošteno nalupao tada. Iako je bio vragolan, kasnije je smirio svoje nestašluke, pogotovo kad su ga poslali u vojsku. Sjećam se da smo se znali često povjeravati jedan drugome.

Iz Francuske bi mu slala pisma i donosila mornarske majice koje je kasnije nosio na festivalu. Iako su roditelji htjeli da bude profesor, podržavali su ga u svemu što je radio jer je to bilo prožeto ljubavlju prema čovjeku, prirodi i životu pomiješano s njegovim humorom - kaže Nataša.

 

Prvi album “Volite se ljudožderi”, snimio je 1975. godine u Splitu, a drugi, rokerskiji “Oya Noya” 1980. u Zagrebu. Pomalo neshvaćen u vrijeme najveće popularnosti, Toma je tek nakon prerane smrti počeo uživati pravi kult ličnosti.

Zanimljivo je kako ga neki splitski glazbenici zovu svojim učiteljem i guruom, pa tako članovi TBF-a znaju kazati kako skraćenica od imena njihova benda zapravo znači Toma Bebić Fans. Hrapavog i dubukog glasa svojim je pjesmama dirao pravo u srce i dušu, zlatnim se slovima upisavši u glazbenu povijest Dioklecijanova grada.

Iz Italije se vratio za dva dana

Pisao je i pjevao za malog čovjeka. Mnogi su ga voljeli. Tek rijetki ne. Viđali bi ga ulicama kako neopterećeno hoda odjeven poput studenta u jeans odijelu Levy Straus.

- Toliko je volio Split da se jednom iz Italije, gdje su ga pozvali da gradi karijeru, vratio za dva dana. Bio je pravi poštenjak, materijalne mu stvari ništa nisu predstavljale. Kao ni estrada. Nije je niti doživljavao. Novac je trošio uglavnom na večere i druženje s prijateljima.

Supruga bi ga znala poslati u spizu, a on bi se joj se javio nakon par dana i rekao da je u Makarskoj. Jednom mi je kupio gitaru za rođendan i htio da se i ja počnem baviti pjevanjem.

Živio je po noći. Znalo se da da se ide u Tome kad u gradu sve stane, u njegov stan u bivšoj Paićevoj ulici, koji su njegovi prijatelji nazvali Posljednja šansa. Talent za pisanje je naslijedio od matere, njoj su uvijek govorili: Mande, ajde napiši još koju pjesmu.

Toma je svirao i gitaru i harmoniku. Volio je talijanske kancone i Sanremo. Nitko nije mogao prodrijeti u njegovu dušu. Rijetki su oni kojima je to dopuštao. Bio je sretan da nešto može pružiti ljudima i ostaviti to iza sebe. Svakoga moći pogledati u oči. Uvijek je govorio: Jedan je život, boli me neka stvar, živjet ću ga onako kako ja hoću. Sjetit ćete me se jednog dana... - Nataša će.

Voljeni joj je brat umro 4. veljače 1990. od posljedica raka pluća. Iza njega ostale su supruga Angela i troje djece: Varja, Tatjana i Goran.

Pusti me pape

Trenuci su to o kojima mu sestra ne voli puno govoriti.

– Sjećam se samo da nas je sve pozvao u bolnicu, a kad sam ga vidjela onako u krevetu sa svim onim žicama, pala sam u nesvijest. Kasnije su ga doveli doma da tamo zaklopi oči. Svega je bio svjestan, prihvaćao je to normalno jer je živio onako kako je želio.

Otac bi mu znao kazati: Prestani sinko s duvanom, uništit će te, a on bi njemu na to: Pusti me pape.

Bio je predivan otac, djecu je zajedno sa suprugom izveo na pravi put, sve im je priuštio. Znate da se ćer od njegove Varje udala za sina od Đorđa Peruzovića, s kojim je nastupao na festivalu? Moja kćer Olja i unuk Filip obožavaju Tomine pjesme, često se hvale da im je rod i preponosni su na njega.

Toliko mi je krivo što je umro sa samo 55 godina jer je još puno toga morao stvoriti. Uistinu je bio ispred svoga vremena. U početku su čuvali uspomenu na njega, a onda su došli neki novi ljudi koji ni u snu ne bi mogli napisati pjesme kao što je on pisao.

Ponekad ga znam čuti na Radio Splitu te u nekim glazbenim emisijama na HRT-u. I to je to - razočarano će Nataša još jednom apelirajući na vodstvo Splitskog festivala kako bi se i njenom Tomi napokon organizirala retrospektivna večer u čast.

Naslovnica Showbizz