Obično bi za tradicionalni Liburnia Film Festival intervju za "Slobodnu" bio intervjuiran Oliver Sertić. Prošle godine je, za promjenu, intervjuirana Petra Blašković, a ove je red da u ime LFF-a govori Jelena Androić. Jelena zadnje dvije godine obnaša ulogu direktorica Liburnije, nakon što je počela kao PR i duže vremena bila izvršna direktorica festivala koji je dogurao do visokog 21. izdanja.
Odakle ljubav prema filmu i filmskim festivalima?
- Moram priznati da film nije bio moja prva ljubav, to su bile knjige i glazba. U srednjoj školi u kino sam odlazila sporadično, živjela sam u Delnicama gdje je filmski program bio oskudan. Doduše, slatka podudarnost je ta da sam svoj prvi novinarski tekst, u 4. razredu srednje škole, u "Novom listu" objavila upravo o lokalnom kinu i tome da ne radi a trebalo bi. Dakle, brzo nakon što sam mogla samostalno u kino - nije ga bilo.
Film sam počela pratiti dolaskom na studij u Zagreb, na prvoj godini faksa otišla na svoj prvi Motovun Film Festival, pobožno Motovun pohađala koje desetljeće, i mislim da se zapravo ljubav desila tamo. Upoznala sam nezavisni film, autorske dokumentarce, magiju skupnog gledanja filmova pod zvijezdama... Mislim da će organizatorima Motovuna biti drago čuti da je kriv taj festival.
Jeste li slutili da ćete proći put od PR-ice do direktorice?
- Nisam zapravo slutila da ću se u životu baviti PR-om; moje je školovanje, i prva karijera, bila u novinarstvu i mislila sam da je to moj poziv. Međutim, turbulencije na novinskom tržištu s početka 2010-ih pomakle su me prema PR-u i prvim samoiniciranim projektima u kulturi: prvi je bio festival podvodnog filma (sasvim slučajno), naredni su projekti zapravo miješali PR, organizaciju i produkciju, i s obzirom na to da već više od desetljeća freelanceam u sva tri polja, ne mogu reći da je ova vrsta posla došla kao odstupanje od onog čime sam se već na neki način bavila.
Liburnia je također prevalila veliki put u zadnjih 20 godina. Kad se osvrnete unatrag što vidite i kako danas gledate na festival?
- Prvi sam put LFF posjetila 2011. Sjećam se te čarobne lučice u Ičićima, a druženja za šankom i koncerta više od filmova (na moju sramotu, ha-ha-ha), i sjećam se brzinske grupne akcije organizatora, uključujući i tadašnjeg direktora Igora Bajoka kojeg sam tom prilikom upoznala, u skupljanju stolica nakon projekcija.
Taj mi se dio strašno svidio, festival kao mala obitelj u kojoj svi uprežu. Iduće godine počela sam raditi za festivalu, bilo je to jubilarno 10. izdanje pa samo organizirali pretprojekcija u Art-kinu, tiskali posebnu insertaciju za "Novi list", krenuli s jačom promocijom na društvenim mrežama, snimali kronike s festivala za televizije...
Svake se godine uvodio neki novitet, masterclassovi i studije slučaja, stručne nagrade, produženje trajanja festivala, jači fokus na regionalni film, dovođenje (međunarodnih) filmskih kritičara i selektora... Sjećam se 2015. kad je lučica u Ičićima primila 500 ljudi; sjećam se da me uhvatila blaga panika, što se dogodilo, zašto su svi ovi ljudi ovdje...
Postalo je veliko, i sve je manji broj ljudi na LFF dolazio radi druženja za kraj ljeta, a sve više njih posvećeno je gledalo filmove. Narastao je broj festivalskih gostiju, stvorila se potreba za dvoranom za popodnevne projekcije, edukacije i razgovore, i 2016. festival je preselio u Opatiju u prekrasno veliko ljetno kino, a ja sam postala izvršna direktorica. Da samo kratko odgovorim kako danas gledam na festival, mislim da je rastao organski, da je u sadašnjem formatu postigao svoj optimum... i da mu je vrijeme za promjene.
Koliko je LFF rastao paralelno s produkcijom hrvatskog dokumentarnog filma i obratno? Ovise li jedno o drugome i koliko?
- Dakako da je festival rastao s produkcijom hrvatskog dokumentarnog filma. Teško mi je o prvom desetljeću festivala govoriti detaljno, jer taj dio znam samo iz priča, ali 2003. kad je festival krenuo, produkcija je bila umnogome manja, tako i program festivala. Kako je Hrvatski audiovizualni centar počeo snažnije ulagati u dokumentarni film, što se odrazilo i na broj produkcija i na sve veći broj nagrada na međunarodnim festivalima, tako je i dokumentarni film počeo imati veću vidljivost, a festival i veću važnost. Paralelno se hrvatska produkcija generalno počela umrežavati, i nacionalno i međunarodno, a sve je to u korak pratio festival, mjesto gdje su sve te promjene bile automatski vidljive, iz godine u godinu.
Kako ocjenjujete hrvatski dokumentarni film danas? Koliko su njegove teme aktualne i angažirane te prate li neki svjetski trend?
- Hrvatski dokumentarni film koji prikazujemo na Liburniji autorski je i društveno angažiran, i u tom polju tih i takvih filmova smatram da ne samo da pratimo trendove nego i aktivno sudjelujemo u njihovom stvaranju. Teme, kao i kod drugih filmskih rodova, nisu nužno puka preslika trenutka, u smislu ekstenzije stvarnosti koju pratimo u masovnim medijima - mnogo je tu i intimističkih filmova i filmova koji rone po povijesti. A "pogled", hrvatski u odnosno na bilo koju drugu zemlju svijeta, naravno da je aktualan; svijet je toliko isprepleten i umrežen da je drugačije i nemoguće.
Ovogodišnje izdanje festivala donosi dokumentarce Borisa Poljaka ("Horror Vacui"), Ivana Ramljaka ("El Shatt – nacrt za utopiju"), Pere Kvesića ("Kuća na Kraljevu"), Damira Markovine ("Dezerteri")..., a tu je i film Sunčice Ane Veldić, posvećen pokojnom dizajneru zvuka Martinu Semenčiću ("Ovako živi jet set").
- "Kuća na Kraljevu" na LFF-u je imala hrvatsku premijeru, prve smo večeri izvan konkurencije prikazali i Restartov film "Snajka: dnevnik očekivanja" koji se taman iz Prizrena vratio s nagradom publike, tu je, kao i svake godine, niz sjajnih filmova nadolazećih autorica i autora... Program je sjajan, pristupi raznovrsni isto kao i teme... Ukratko, mislim da je liburnijska publika povlaštena publika.
Film posvećen Martinu Semenčiću, prvenstveno dizajneru zvuka, ali i montažeru i redatelju, i prijatelju, bez kojeg već jest i bit će jako čudno na filmskoj sceni, divan je i topao i nimalo patetičan isječak iz vremena; gledamo ga luckastog i nabrijanog i nasmijanog dok na Pulu odlazi po Zlatnu Arenu za dizajn zvuka, i čestitam Sunčici što je postigla da je Martin tih pola sata zaista još uvijek s nama, blizu.
Na LFF-u gostuju mladi i iskusni dokumentaristi, a mnogi od njih se vraćaju na festivalu svaki put kad snime nešto novo. Koliko vam znači da imate vjerne filmaše?
- Izuzetno nam je dragocjen njihov feedback na razvoj festivala, toplo padaju riječi da se dobro kod nas dobro osjećaju i čast je što nam se vraćaju, nerijetko da bi premijerno prikazali svoje filmove. To je odnos, koji se kao i svaki drugi gradi i njeguje, i drago nam je da je s mnogima od njih trajan.
Kako to da imate čak dva filma s El Shattom u naslovu (drugi, Ane Bilankov, podnaslovljen je "Dohvati sunce")? Zbog čega je ta tema tako aktualna?
- I Ana Bilankov i Ivan Ramljak imaju s El Shattom obiteljske poveznice. Luda je podudarnost da su u istom vremenu završili filmove na temu koja je super zanimljiva, a iz raznih je razloga malo eksploatirana. Nisam sigurna znam li zašto je tema sada aktualna (i je li to baš tako), ali, primjerice, Bilankov u jednom od intervjua kaže da je njen fokus na sjevernu Afriku usmjeren prije desetak godina, kad i pozornost šire međunarodne zajednice, zbog Arapskog proljeća. Možda su i suvremene migracije poticaj za vraćanje pogleda prema migracijama nekoliko desetljeća unatrag.
Kako komentirate da je jedan dokumentarac odnio Veliku Zlatnu arenu na Pulskom Festivalu, što je presedan? Koliko je to prijelomna točka za hrvatski dokumentarni film i festivale poput Liburnije?
- Citirat ću malo odluku pulskog žirija, da su autorice "teške, bolne i bitne teme majstorskim režijskim, scenarističkim i snimateljskim postupcima napravile nezaboravno potresan i duboko upečatljiv film." Drago mi je da je dobar film prepoznat kao dobar film, i tema prepoznata kao važna (o tome, pače, mislim nema nikakvog spora).
Nadam se da će se efekti te nagrade nastaviti prelijevati na publiku, iako, pogotovo gledajući našu publiku, nemam dojam da ne prepoznaje dokumentarni film, i dobar film, i važne teme, jer je i sama lani nagradila "Veće od traume". Da podcrtam, drago mi je da je nagrada dodijeljena dokumentarnom filmu što je poruka da je dobar film - dobar film, bez obzira na filmski rod.