Dalmacija Split

Banovinu ne brine što oni misle

Mi, ljudi s privremenog kolodvora Split: Nas nitko iz Grada nije pozvao na sastanak i pitao što mislimo o ideji da nam se u dvorište nasele autobusi. A sve će ići oko nas, doslovno će se graditi oko naših kuća

Banovinu ne brine što oni misle

Oni, ljudi s privremenog kolodvora, pojma nemaju ni o čemu.

Njima, a oni su dvadesetak obitelji u kućama naslaganim oko nekadašnjeg derutnog igrališta na Kopilici, nagomilanim preko puta vatrogasne postrojbe, nitko ništa nije rekao.

A zna se, svi znamo, čitali smo u novinama, da se kolodvor s Rive seli tu, njima pod prozore.

Tu, gdje su mahom svi oni odrasli, gdje djecu uče hodati, gdje peru automobile, suše robu i posuđuju jedni od drugih brašno.
Stanari budućeg privremenog kolodvora prepušteni su na milost i nemilost političarima. Neki valjda skupljaju skupe poene.

Skupe kažemo, jer će funkcionirati samo pet godina, a mi, porezni obveznici, platit ćemo izgradnju privremenog kolodvora nekoliko stalnih milijuna kuna.

Ali to je, iako na papiru najveći, u stvarnosti najmanji problem.

Ove ljude, dakle, nitko iz kotara ili Grada Splita nije pozvao na sastanak i pitao što oni misle o ideji da im se u dvorište naseli dvadesetak autobusa, zahodi, fast foodovi, babe s kartonskim tablama "sobe" i dnevno na tisuće i tisuće turista.

Zato smo tu ulogu preuzeli mi. I pitali na koga god smo naišli, da nam kažu što misle. Što žele?

Moramo vam odmah reći da su svi u jednom složni – znaju što ne žele. Ne žele kolodvor. U tu svrhu iznose odlične, utemeljene razloge.

Prvu smo pitali gospođu Anu Mujan. Ona je ispred dugačke, bordo limene kuće, kačila robu na sušilo.

- Naj bi volila da ostane vako. Da nema galame, gužve, svita - spremno će Ane, sliježe ramenima, neće njoj bit lako.

- Ja san baš prva na udaru. Da je to izolirana kuća ili nešto, nego ova limetina… Bezveze - negoduje, stavljajući drugu štipalicu na majicu. Nastavlja dalje a da ništa nismo pitali:

- Naj bi volila da ne dođu. Imamo mir, tišinu. Preusmjerit će svit iz grada nama. Ode smo mi na selu. Naj bi volila da ništa nama ne dođe, da ostane lipo - uporno će Ana, veli, reći će nam isto i bilo tko od susjeda.

- Niko nije zadovoljan, a kako će bit. Eno tamo Žunić. Neće on moć ni auto prat - usput će gospođa dok se pozdravljamo i krećemo ka čovjeku koji lašti bijelog mercedesa. Ante mu je ime.

Radni vijek je ostavio u kancelarijama zgrade koja će biti glavni objekt privremenog kolodvora. S nje sad vuče gumu i polijeva limenog ljubimca. Ne živi on ovdje, ali često navrati.

Bio je Ante i šef svih željezničkih radionica. Od Ogulina do Ploča, veli, to je bila jedinica održavanja. Ekspertno nam je, stoga, objasnio problematiku:

- Na Rivi dole je kaos, iako, imaš sve u krugu od dvisto metara. I trajekt i željeznicu. Da su napravili tunel ispod brijega od željezničke stanice pa gore do pumpe, riješili bi kružni tok iz luke. Ne bi ovoga kaosa bilo. To su neke naše davne ideje bile. A politika ka politika. Oni ne žele tuđe dite gojit. Da ne ispadne kako su oni prije bili pametni. Di je Zagreb uteka isprid nas po pitanju metroa... - nezadovoljno vrti glavom Ante dok pazi da dobro ostruže svaku mrlju s haube.

- Sve se može i kod nas. Kolodvor ode bi mogao inicirat da se metro stavi u funkciju. Još je pokojni Zvone Puljić bio gradonačelnik kad smo pokrenili ideju da metro poveže Trogir i Split, danas-sutra Omiš. Doveli smo i prigradske vagone. Ali željezničke stanice su daleko jedna od druge. Odavde do Kaštel Starog imaš pet stajališta. To je malo. Tribalo je napravit lokalna stajališta. U Dujmovači, tu kod Jugoplastike, Svetog Kaje, da ne nabrajan. I kako je HDZ izgubio izbore, vlast koja je došla sve je to pobacala. A mi smo tada imali viška mobilnih kapaciteta i promet je ubira prihod, to je bilo opće društveno. Naša luda posla - poentira Žunić, lašteći sad okvir registracije.

Ostavili smo čovjeka da radi u miru.

Prošetali smo preko betonskog igrališta punog blatnjavih lokvi iz kojeg izbija visoka trava i tifusne željezne konstrukcije. Ugledali dva psa kako veselo trčkaraju. Nadgledala ih je Edita Barić. Žena nije mogla vjerovati da smo došli. Da smo je nešto pitali. Bilo koga od susjeda. Kaže, neki ljudi iz grada digod navrate, ali samo poslikaju teren i odu.

Od Hrvatskih željeznica kojima lokalitet pripada, također naiđu radnici, ali ni njih ne zanima čuti priču domorodaca.

- Ako ste vidjeli projekt, onda znate da će kolodvor ići oko nas. Oko naših kuća će se graditi, doslovno. A vidite, ovdje - pokazuje rukom na usko skretanje s ceste popucalog asfalta, širine samo dva metra. Klimamo glavom, nastavlja - tu će vam biti ulazi. Tu bi trebali svi autobusi proći da dođu do kolodvora. Na mjestu zoga za balote, bit će tih osamnaest do devetnaest parkirnih mjesta. Ona kuća tamo, objekt HŽ-a gdje su nekad bile kancelarije, trebala bi se prenamijeniti za garderobu, sanitarne čvorove, čekaonice. Na ovu drugu stranu, iza kuća naših, gdje su sad parkirani auti napravit će se mjesto za dio taksista. I nešto malo buseva. Busevi će se navodno parkirati i preko pruge, a ondje isto sad žive ljudi. Vidite onu tamo ulicu? - pita nas sada pokazujući, zapravo, na neku blatnjavu širinu u livadi.

A kažimo usput da kiša nije danima padala. Govori nam da će tamo isto proći cesta. Tako će kolodvor okružiti kuće. Postat će otok. Nismo trebali ni pitati, naravno da tom idejom nije zadovoljna:

- Mi ne živimo pokraj. Živimo u autobusnom kolodvoru - naglašava Edita pokušavajući nam dočarati da će njihove kuće, zapravo, biti kružni tok.

- Prid vrata će nan iskrcavat turiste. Di je buka, ispušni plinovi? Ne znam šta da vam kažem. Ono je dole u gradu katastrofa, ja jesam za to da se premjesti, ali ne da dođe nama u dvor. Tu san već dvanaest godina, moji susjedi žive i po četrdeset. Pomislili smo da će otkupiti ove naše kuće, da će nas rušiti, ponuditi rješenje. A kad ono... Zatekao nas najgori scenarij. Kolodvor dolazi, mi ostajemo - razočarano će Edita.

Usput priča da ne može vjerovati kako njih, stanovnike, nitko iz gradske uprave nije obavijestio da će se išta tu graditi, kamoli kolodvor, a radovi samo što nisu počeli. Trebao bi biti gotov do 1. lipnja.

- Riječ nam nisu rekli. Sve što znamo je iz medija. Ma da su svi turisti koji će doći ovdje najbolji na svijetu, pa opet buka kotača... - veli Edita koja se maksimalno pokušava upoznati i s ekonomskom stranom radova:

- Tvrtka "Cestar" navodno je jedina dala ponudu za izgradnju kolodvora. Grad im je dao pet milijuna kuna budžeta, a ovi su rekli da im je malo to, traže trinaest i nešto milijuna kuna jer da ne mogu izgradit do prvi šestoga - nagađa Edita, pa dodaje da ni ova kuća gdje će biti garderoba, uopće nije legalizirana.

Nismo ni primijetili, a kraj nas se već stvorio njezin susjed. Nadovezuje se, kaže, sve se to već zna, bilo je u medijima, pisalo se - ali nije se pisalo da ni njihove kuće nisu legalizirane.

- Neke nisu. Ne daju nam. Godinama pokušavamo. Ne daju i gotovo. A tu će sad kuću od kolodvora legalizirat dok si reka keks… - uvjerava stariji susjed.

Puno je, kaže, obitelji na novom kolodvoru. Tridesetak, nagađaju.

Savjetujemo im onako prijateljski, da otvore kioske, slastičarne i kafiće u dnevnim boravcima da štogod i zarade.

Razmišljali su i o tome, ali ne može. Kako? Treba legalizacija, valja poštivati zakone, sto nekih propisa, sve mora biti po pe-esu.
- A po kojem to zakonu kolodvor smi doć meni pet centimetara od prozora? Smiju li nam, objektivno gledano, ovo radit? Koja su naša prava? - pita sad Edita.

Taman dok smo odgovarali kako će valjda neki gradski pravnici trznuti na ovaj članak, gledamo gdje prema nama ide čovjek u radnom mantilu.

I njemu je već iz daljine bilo jasno zašto smo došli pa je požurio da kaže koju riječ. Živi u kući najbliže cesti, također u dijelu koji će biti okružen kolodvorom. Dario Prgomet kaže da se zove.

- Nas su van ode ogradili ka majmune! Ka Aboridžine! Šta ćemo mi? U normalnoj zemlji ovo je davno prije početka gradnje trebalo riješit. Ili nas isplatit ili stambeno osigurat. Kažu da je taj kolodvor privremeno rješenje na pet godina. A znamo da su kod nas privremena rješenja stalna - stručno će Prgomet i veli i on, a nismo ga ni pitali, kako ni njemu ne daju da legalizira kuću te da se ni njega ništa nije pitalo.

- Četrdeset godina živimo tu! A ovu kuću od kolodvora će odma legalizirat… - nervozno će Dario, priča sve isto što i susjedi. Sad se Edita ironično nadovezuje:

- A šta su oni, bogovi?

Žamor s igrališta privukao je pažnju i ostalih stanovnika imaginarnog kolodvora. Pogotovo onih iz budućeg "otoka". Otvaraju se škure, neke se gospođe i nalaktile na prozore, škilje i gledaju.

Iz kuće kraj bunkera izlazi još jedan nezadovoljni susjed, pa tiho korača preko igrališta dok slušamo teorije da se "po kafićima riješilo tko će držati fast foodove, pekarnice i turističke agencije".

- A pita li ko nas kako ćemo živit, dicu odgajat? Bi li bilo korektno od Grada da je netko došao i sazvao sastanak s nama? - dobacuje nam u notes Prgomet, a kraj njega prekriženih ruku staje onaj susjed što je sad došao.

Ima i on što reći:

- U tri popodne dođite ode, nećete moć proć satima! Ljudi kad idu s posla, to je ludnica. Prometnice nisu dobre, ova dva semafora stvaraju čepove, zakrčenje je svako popodne od pošte do Brda. A di će taksisti? Ne moš ti stavit čoviku pištolj na glavu reć "ićeš prugon". Šta ako oće auton? - zanima susjeda.

Ostali antikolodvorski argumenti još su bolji.

- Svaki autobus ima po dvadeset pet, trideset metara. Deset autobusa je tristo metara minimalno bez rastojanja. Napravi li se kolona, kako ćete ih izvest? Vatrogasci su blizu, ali ako se nešto zapali ma i da je sve idealno neće moć doć od gužve - komentira susjed, upada u riječ drugi, pa treći, svi bi htjeli odjednom iznijeti svu tu silu razumnih zaključaka:

- A oni da su oni pametni, riješili bi da prigradsku garažu naprave i kolodvor izvan grada izmiste. Niko in ništa ne bi reka. Nego oni sad toplu vodu izmišljaju. Godinama je gužva od škvera, a nikom nije palo na pamet da isključe semafor kod vatrogasaca. Da su pametni, ukinili bi pola semafora, napravili kružne tokove - savjetuju kolodvoraši, više-manje, sve ono što bilo koji prosječan vozač u Splitu zna. Osim onih što donose odluke o prometu.

I nastavljaju kako su stručnjaci iz Grada predvidjeli da to igralište "dva puta godišnje postane Vransko jezero".

- Poplavi! Ispod je močvara, trstika i voda, ali je pokrivena zemljon. To nikad nije riješeno, samo zatrpano. Malo jača kiša sve izbije vanka. Mi smo zidove oko kuća dizali da nan voda ne ulazi - poručuju stanovnici tvrdeći da "moraš bit lud na kvadrat za napravit ode kolodvor".

Susjeda na okolnim prozorima sad je, bacamo pogled na brzinu, duplo više. Neki promatraju i s tračnica, sa sigurne udaljenosti ruku na bokovima. Stoje i odmjeravaju. Drugi se baš uhvatili pomesti pred kućom. Svih zanima čuti hoće li nam susjedi reći sve što treba. Oni hrabri, koji su stali pred objektiv.

Raspravi se pridružuje i Hrvoje Kekez. Upravo je prešao igralište. On živi kraj bunkera s izblijedjelim logom.

I zna cijelu povijest lokaliteta:

- Da su običnog čovika pitali ja bi in reka "nemojte tu gubit vrime". Sjećam se, 1979. godine kao dite, kad su bile Mediteranske igre. Ovdje je bio kolodvor. U ono vrijeme kad je bilo autobusa pet puta manje to je bio užas, zakrčenje, nenormalno. Zato su ga i izmistili, jednostavno su morali. Ali i tad je ovo nekome palo na pamet, pa je neslavno završilo. Nije ni onda to bilo rješenje, a kako će sada bit? Nije rješenje, definitivno - poručuje Kekez, inače po struci prometno-transportni tehničar.

Ima i odličan zaključak ovog članka. Nismo mi htjeli ništa dodati jer je čovjek sve rekao:

- To van je isto ko s Masliničkin moston. Da su pitali čobana reka bi in "Ma ne može to tu bit! Neće van bura nikad dozvolit da tu bude most!". Da su pitali bilo kojega šta tamo živi čovika, seljaka. Nega su se napravili pametni. Ima dakle, deset osnova od jedanaest po kojima kolodvor ne može bit. Nema uvjeta. Ne može se ništa ode dobro dešavat. Osim gužve. Gužva će bit strašna. Zašto nisu čovika pitali?

 

Naslovnica Split