Politička elita Francuske ujedinila se protiv Marine Le Pen. Ipak, kontroverzna kći zloglasnog desnog radikala i donedavna Putinova prijateljica nada se pobjedi usprkos svemu što ju je dovelo na zao glas

stdClass Object ( [id] => 1184842 [title] => Politička elita Francuske ujedinila se protiv Marine Le Pen. Ipak, kontroverzna kći zloglasnog desnog radikala i donedavna Putinova prijateljica nada se pobjedi usprkos svemu što ju je dovelo na zao glas [alias] => politicka-elita-francuska-ujedinila-se-protiv-marine-le-pen-ipak-kontroverzna-kci-zloglasnog-desnog-radikala-i-donedavna-putinova-prijateljica-nada-se-pobjedi-usprkos-svemu-sto-ju-je-dovelo-na-zao-glas [catid] => 241 [published] => 1 [introtext] => [fulltext] =>

Čini se da republikanski front u Francuskoj, unatoč svim prognozama, ipak nije mrtav.

Posljednjih dana nema tko nije stao na stranu Emmanuela Macrona. Listom ga je podržao niz suparnika iz prvog kruga izbora. Predsjednička kandidatkinja francuskih golista Valerie Pecresse, kandidatkinja Socijalističke stranke Anne Hidalgo, potom i kandidat Zelenih Yannick Jadot.

Neizravno, slijedeći poznatu formulu o zajedničkom neprijatelju, vjetar u leđa mu je dao i kandidat populističke ljevice Jean-Luc Melenchon, koji je sa 22 posto glasova završio na trećem mjestu. Iz naftalina je izašao i bivši francuski predsjednik Nicolas Sarkozy. Isto kako bi podržao Macrona.

Cilj je samo jedan. Spriječiti kandidatkinju radikalne desnice Marine Le Pen da dođe u Elizejsku palaču i u idućih pet godina zadominira politikom Francuske Republike.

Posljednjih mjeseci Macron se (neuspješno) bavio Vladimirom Putinom, a Marine Le Pen (prilično uspješno) biračima u Francuskoj, pa je prvi krug završio puno tješnje nego je itko u taboru aktualnog francuskog predsjednika to očekivao. Macron je na koncu osvojio 27,8, a Le Pen 23,2 posto glasova. Macronov rejting počeo je kopniti sredinom ožujka. Istovremeno kada je rejting Marine Le Pen počeo rasti, i da je kampanja potrajala još tjedan ili dva tjedna, redoslijed je mogao biti i obrnut.

Ovako, trendovi pokazuju da je Macron za sada uspio zaustaviti svoj pad, a da Le Pen još uvijek ne raste. Omjer se kreće između 53:47 te 55:45 posto u korist Macrona. Što u praksi znači da će presudnu ulogu odigrati idući tjedan, kada će kandidati uoči nedjeljnog finala 24. travnja otkriti sve karte. Tada ćemo i konačno saznati odgovor na pitanje svih pitanja: hoće li Francuska po prvi put u posljednjih dvadeset godina dobiti predsjednika koji je ponovno osvojio mandat ili po prvi put u povijesti - ženu predsjednicu.

To što bi to mogla biti Marine Le Pen, kćerka zloglasnog desnog radikala Jean-Marie Le Pena i političarka koju su u karijeri nazivali „kćerkom vraga“ i „Madame Putin““ Francuskoj ne služi pretjerano na čast.

No uspjeh Marine Le Pen nije nimalo slučajan.

Ona je, naime, imala sve predispozicije da završi na političkoj marigini. Odrasla je u obitelji bivšeg predsjednika Nacionalne fronte kojega su proslavili rasistički i antisemitski stavovi. Na pitanje što ju je odredilo odgovorila je „dvadeset kilograma eksploziva“, aludirajući na teroristički napad na obiteljsku kuću Le Penovih 1976. godine izvršen dok je ona, tada osmogodišnjakinja, spavala.

Ipak, tijekom godina Marine Le Pen je pokazala da se može i zna itekako dobro prilagoditi. I upravo zbog te prilagodbe dogurala je tu gdje se nalazi danas.

Njezin je otac tvrdio da su plinske komore u nacističkim logorima bile „minoran detalj iz povijesti Drugog svjetskog rata“. Kada je 2002. ušao u drugi krug predsjedničkih izbora s tada aktualnim predsjednikom Jacquesom Chiracom, čitava Francuska – uključujući i ljutog Chiracovog protivnika iz prvog kruga socijalistu Lionela Jospina – udružila kako bi spriječila Le Penovu pobjedu. U nevjerojatno velikom odazivu od 80 posto Francuska je jednom prilično nepopularnom predsjedniku osigurala jednako nevjerojatnih 82 posto glasova. Republika je pobijedila radikala. A Marine Le Pen naučila lekciju.

Javno se ogradila od očevih stavova ustvrdivši da je "Holokaust bio vrhunac barbarizma". On se 2011. povukao sa čela Nacionalne fronte nakon 39 godina vladavine, 2015. kćerka ga izbacila iz stranke, a potom je preimonovala u Nacionalni pokret. U međuvremenu složila se s registracijom istospolnih parova i korak po korak svoj populistički nacionalizam uvela u francuski politički mainstream. Zadržala je pak jasne antiimigrantske stavove, koji su je lansirali u orbitu na velikom izbjegličkom valu.

Na predsjedničkim izborima 2012. završila je na trećem mjestu, iza Hollandea i Sarkozyja sa 17,9 posto glasova. Na onima 2017. završila je sa Macronom u drugom krugu s 21,3 posto glasova. Da bi sada to dodatno nabildala i došla na 23,2 posto.

Pritom joj – što doista zvuči nevjerojatno - nije naštetilo ni to što je svojedobno javno priznala da se do određene mjere divi Putinu. Što je dala otvorenu podršku aneksiji Krima i uvođenju novog svjetskog poretka predvođenog Putinom i Trumpom. I što je za kampanju 2014. - nakon što su je sve francuske banke odbile - dobila kredit od 11 milijuna eura od ruske banke Prva Češka koju se povezuje s Kremljom.

Kada je Putin krenuo u invaziju na Ukrajinu, ona se od njega mudro distancirala. Nije doduše zagovarala embargo na rusku naftu i plin, ali je agresiju osudila kao „apsolutno neprihvatljivu“ sa stajališta međunarodnog prava. Dala je uništiti više od milijun postera s fotografijom svojeg rukovanja sa Putina koje je namjeravala koristiti u predsjedničkoj kampanji. I - bar na javnoj razini - oprala ruke od veza s Putinom.

Za razliku od nje, drugi radikalno desni kandidat Eric Zemmour nastavio je tvrdoglavo braniti ruskog predsjednika. Što ga je koštalo podrške desnih birača koji su se, otkako je počela invazija na Ukrajinu, prešaltali Le Pen. I time jpj po svemu sudeći osigurali joj ulazak u drugi krug.

Umjesto da se zapetlja u priču o Putinu, ona je u kampanji govorila o životnom standardu prosječnog Francuza. Poskupljenjima koje će uzdrmati njegovu potrošačku moć. Visokoj stopi nezaposlenosti. Odlasku u mirovinu sa 60 godina. Narodu koji se bori protiv elite.

Za sve što ne valja okrivila je, dakako, bivšeg bankara Macrona i Europsku uniju. Ali i, u pokušaju da se svidi biračima na centru, korigirala svoje ranije stavove o Frexitu. Francusku ipak ne bi izvela iz Unije, ali bi ponovila potez iz 1966., kada se ta zemlja povukla iz objedinjenog NATO-ovog zapovjedništva. Budućnost vanjske politike, kako je vidi Le Pen, je bilaterala, pa bi se Francuska pod njezinim vodstvom, jednom kad rat u Ukrajini završi, mogla pojaviti kao posrednica između NATO-a i Putina.

Njezini protivnici sada pokušavaju reći da crna mačka, koliko god je bojali bijelom bojom, uvijek ostaje crna mačka.

No Le Pen je popularnija nego ikad prije.

I samo je korak dijeli od Elizejske palače. Političari su protiv nje. Ali ona ionako ne računa na njihovu podršku. Oni su elita. A ovog puta biti će dovoljan - glas naroda.