Naš novinar razgovarao je s dvije Ukrajinke: Cijene su duplo veće nego što su bile prije rata, a posla nigdje...

Svi svjetski mediji u stopu, gotovo u milimetar prate napredovanje jedne ili druge vojske od početka ruske invazije na Ukrajinu 24. veljače 2022. godine.

Zaboravlja se kako pri tome žive ukrajinski civili koji, iako nisu u uniformi, podnose teški teret rata. Tek na godišnjicu ruske agresije u veljači ove godine UN-ov ured za ljudska prava potvrdio je da je najmanje 8006 civila ubijeno od početka ruske invazije, a broj ozlijeđenih tada je bio 13.287, iako UN upozorava da je stvarna brojka za obje kategorije vjerojatno znatno veća.

To znači da su tijekom godine dnevno u prosjeku ubijena 22 civila, a 36 ih je ranjeno.

Poslali sam preko Telegram kanala mnoge poruke nama poznatim osobama u Ukrajini, a njihovi općeniti odgovori su poprilično šokantni. Uglavnom svi pišu da će biti bolje, da teško žive, da je rat već učinio svoje na njihovu psihu i tako sve općenitim redom.

AFP

Na ponovno upućene poruke da ionako to sve znamo što su nam napisali, stižu poruke dviju žena u dobi od 30 i 32 godine koje su mi jasno napisale: “Sram me je napisati kako živim, eto zato pišem općenito”.

Ipak nakon videopoziva i dodatnih objašnjenja da nam je to bitno, uspio sam izvući iz njih, dio onoga što su htjele reći.

– Kod mame sam na selu i sada kopam krumpire s njom, sestrom i nekoliko rođaka koji su kod nas u izbjeglištvu. Moje selo je sedamdeset kilometara od Kijeva i dva puta je granatirano, ali su uzbune stalne, naročito nakon dva sata iza ponoći. Kažem, mi smo mrtvi umorni od nespavanja, ne samo mi nego i naši borci.

Rusi nam žele srušiti mentalnu ploču, mozak, stvoriti dojam da nitko nigdje u Ukrajini nije siguran – govori nam Tala koja je radila kao računovotkinja u Kijevu, dakako prije rata, a u glavnom ukrajinskom gradu bila je podstanarka.

– To je bio posao u državnoj firmi s plaćom u protuvrijednosti od 650 eura, što je u Ukrajini bila solidna plaća prije rata. Mjesec prije početka rata nitko od nas nije dobio plaću koja je do tada uvijek dolazila na vrijeme. Bila je to uvertira u rat koji ja ni moje prijateljice nismo očekivale, a nitko nas od vlasti nije ni upozorio što nam slijedi. Rat me dočekao s oko 3500 eura ušteđevine, a nisam ni mogla imati više živeći kao podstanar, bez automobila i bez momka koji bi mi eventualno pomogao – kaže nam Tala.

Odmah je drugi dan rata dala sto eura taksistu i pobjegla iz Kijeva u Poltavu, zatim je platila drugom taksistu da je odvede u njezino selo. Opet sto eura.

AFP

– Platila sam i gazdarici stan za mjesec koji sam dugovala, a onda je nesretna gazdarica poginula u bijegu prema Zaporižju. I zato, neka sam platila. Nitko me nikada nije iz moje firme nazvao, nikakvi novci nisu stizali više na moj račun, a moralo se živjeti. Najveća mi je greška što sam se vratila u Kijev nakon što smo odbacili Ruse u prvom udaru. Mislila sam da ću moći živjeti nekako. Cimerica s kojom sam dijelila troškove i život u tom stanu nije imala posao i ostala je na selu. Ja sam ga tražila mjesecima, a stanarinu od 250 eura sam po povratku morala plaćati sama u novom, manjem stanu.

Posla nije bilo mjesecima, a i pomoć sa sela u vidu krumpira, povrća i ostalih potrepština nije stizala do Tale u Kijev, jer su putovi zbog rata bili neprohodni.

– Ti moraš vozaču dati barem pet eura da ti u gepek autobusa stavi namirnice koje ti šalje majka. U početku sam i sama pješke odlazila do nekih naših rođaka i dijelila višak po Kijevu, ali viška je bilo sve manje, a nisam baš ni osjetila njihovu veliku zahvalnost. Mi Ukrajinci imamo jedan veliki problem, ne znamo lijepo zahvaliti ni sebi ni drugima. Uvijek mislimo da je ono što nam se daje i pomaže malo. Ja sam mislila da je NATO toliko uz nas i će drugog dana rata poslati svoje avione da se bore na našoj strani.

Joj kako sam bila u zabludi, kao što sam bila u zabludi za mnoge moje prijateljice. Jedna je s momkom sada u SAD-u i tamo radi, nikada se više nije javila, a stalno smo bile zajedno i zajedno izlazile... – govori Tala, koja se konačno zaposlila u teretani. Radila je tamo nekoliko mjeseci, da bi, zbog stalnoga granatiranja Kijeva, teretana bila zatvorena, a Tala je ponovo ostala bez posla. Nije bilo druge nego povratak na selo. I kopati krumpire.

Evo i Olgine priče. Kaže kako je vrlo teško živjeti jer su cijene u odnosu na one predratne apsolutno udvostručene. Namirnica uglavnom ima, ali one u trgovine dolaze stihijski.

Shutterstock

– Nekada ima sto paleta ulja, ali nema toaletnog papira i deterdženta. Pa ima peciva, a nema mesa. Zanima me je li to od neke humanitarne pomoći koja završi kao roba u trgovini koju građani kupuju? Ali kako da ja to istražim? Znam samo da je cijena kilograma kruha od 35 do 40 grivnji, što je cijena od oko jednog eura. Vi ćete reći da je to kao i kod vas, ali mi smo bili žitnica svijeta, a kruh je za naš standard preskup. Kilogram pilećih prsa, a nigdje ga u pakovanju nema u točnoj težini koja piše na proizvodu, košta oko 130 grivnji, što je oko tri eura i dvadeset centi. To su za nas nenormalne cijene. Banke jednostavno kažu da kreditiraju građane, ali što će te netko kreditirati kad ti uopće nemaš para na računu. E tada su rigorozni oko naplate duga, ponašaju se kao da mi normalno radimo i živimo. Dobro zvuči podatak koji je točan da banke u Ukrajini otpisuju 3,4 posto kamata od ukupnog iznosa duga. Ali je nama problem kako zaraditi da ne budemo dužni – kaže nam Olga.

Obje se tješe da baš ne pogađa baš svaka granata niti dron, i priznaju kako su već pomalo umrtvile panični osjećaj straha, ali ih muči što ne znaju dokle će sve ovo trajati i dokle će moći ovako živjeti.

I za kraj poručuju: “Zato nismo htjele napisati ništa”.