stdClass Object
(
[id] => 1139407
[title] => Kako je Trump radikalizirao Evangeličku crkvu i stvorio ‘nemilosrdnog ratnika Isusa‘ koji mrzi drugačije i ugnjetava slabije
[alias] => kako-je-trump-radikalizirao-evangelicku-crkvu-i-stvorio-nemilosrdnog-ratnika-isusa-koji-mrzi-drugacije-i-ugnjetava-slabije
[catid] => 241
[published] => 1
[introtext] =>
[fulltext] =>
Izbor starješina evangeličke crkve obično je nekontroverzan, čak i ujedinjujući događaj. Ali ovog ljeta, u McLean Bible Church, utjecajnoj megacrkvi (crkva kojom vikendom procirkulira preko 2000 vjernika) u Sjevernoj Virginiji, stvari nisu išle uobičajenim tokom. Trio starješina nije dobio 75 posto glasova, što je prag potreban za to imenovanje. 'Mala skupina ljudi, unutar i izvan ove crkve, koordinirala je podjele u nastojanju da se dezinformacijama uvjeri pastvu da ne glasa za predložene kandidate, a sve kao dio šireg nastojanja da se preuzme kontrola nad ovom crkvom', tvrdi David Platt, propovjednik spomenute megacrkve.
Platt je rekao da su članovi crkve dovedeni u zabludu, jer im je, između ostalog, rečeno da će se tri osobe koje su nominirane za starješine zalagati za prodaju crkvene zgrade muslimanima, koji će je preurediti u džamiju. U drugom glasovanju 18. srpnja sva tri kandidata prešla su prag nakon čega su neki članovi crkve podnijeli tužbu tvrdeći da je provođenjem izbora prekršen crkveni ustav, piše Atlantic.
Platta, koji je teološki konzervativan, u mjesecima prije glasovanja skupina vjernika unutar njegove crkve optužila je za wokeness ('budnost'; pretjerana i iritantna revnost oko pitanja vezanih za socijalnu jednakost i diskriminaciju), 'ljevičarenje', zagovaranje 'socijalne pravde', promicanje 'kritike rasene teorije' (stav da je rasa socijalni, a ne biološki konstrukt) te pokušaja 'čišćenja konzervativnih članova'. Napadi su dolazili uglavnom preko facebooka i jedne desničarske web stranice. Jedna od cirkulirajućih poruka je bila: “MBC više nije McLeanova biblijska crkva, sada je Melaninska biblijska crkva.”
Ono što se dogodilo u MBC događa se u svuda. Zbog stalnih napada 'tradicionalista' se mnogi pastori ne mogu nositi s pritiskom pa napuštaju svoje pozicije. Neke od kritika su da su osporavani 'progresivne kršćanske figure' koje 'zastupaju ljevičarsku ideologiju' i vrše 'duhovno zlostavljanje' te šire 'otrovnu kulturu'. Politički sukobi nisu jedini ovih previranja, ali svakako igraju značajnu ulogu; posebice u pitanjima koja se tiču rase. Gotovo u svakoj evanđeoskoj crkvi postoji skupina koja se žali i potiče protiv učenja koja nisu dovoljno konzervativna ili anti-budna.
Zašto je evanđeosko kršćanstvo postalo, za veliki broj svojih pristaša, politička religija? Povjesničar George Marsden tvrdi da politička lojalnost ponekad može biti toliko jaka da stvara religijsku vjeru koja nadjača ili čak transformira tradicionalniju religiju. Sjedinjene Države su uglavnom izbjegavale najekstremnije oblike takvih političkih religija - barem do sada. Prvi korak ka tome bio je njegovanje ideje unutar religiozne desnice da su određene političke pozicije duboko kršćanske, smatra Marsden. Ipak, takve tvrdnje nisu bile nimalo bez presedana u američkoj povijesti. Tijekom 2000-ih, iako je vjerska desnica crpila energiju iz kulturnih ratova, kao što je to činila desetljećima, ipak se pridržavala nekih građanskih ograničenja. Zatim je došao Donald Trump.
---
---
'Kada je Trump mogao dodati otvorenu mržnju i ogorčenost političko-religijskom stavu 'pravih vjernika', to je bio trenutak kad je granica pređena', kaže Marsden: 'Čini se da su plemenski instinkti postali neodoljivi.' Dominacija političke religije nad ispovijedanom religijom vidi se u tome kako je za mnoge lojalnost Trumpu postala slijepa odanost. Rezultat toga je da su mnogi Trumpovi kršćanski sljedbenici 'došli vidjeti evanđelje mržnje, ogorčenosti, omalovažavanja, ponižavanja i uvreda kao izraza svog kršćanstva, za koje bi se i oni trebali biti spremni boriti'.
TV PROGRAM UMJESTO KATEHEZE
Neka od najizrazitijih obilježja evanđeoskog pokreta možda su ga učinile posebno ranjivim na ovaj oblik politizacije. Među religioznim vjernicima, evangelici su neki od najantiinstitucionalnijih, objašnjava Timothy J. Keller, osnivač Prezbiterijanske Crkve Otkupitelja na Manhattanu. Evanđeoski pokret je cvjetao u toj relativno antiinstitucionalnoj zemlji u posebno antiinstitucionalno vrijeme. Evanđeoske službe i crkve odgovaraju 'duhu vremena', brzo su rasle 1970-ih i zadržale većinu svojih članova. U isto vrijeme, Keller tvrdi, antiinstitucionalna tendencija čini evanđeoske zajednice sklonijim od drugih 'unutrašnjem zlostavljanju' ; korupciji koju počine vođe koji gotovo da nemaju zaštitnih ograda i 'neprilagođenosti' u kojoj evangelici jednostavno odbijaju dopustiti da crkva oblikuje njih ili njihova vjerovanja. Kao rezultat toga, oni su neukorijenjeni i stoga podložni političkom idoliziranju, fanatičnim idejama i teorijama zavjere.
'Ono što vidimo je ogromni neuspjeh podučavanja uzrokovan neuspjehom same kateheze', kaže James Ernest, glavni urednik Eerdmansa, izdavača vjerskih knjiga. 'Evanđeoska crkva u SAD-u tijekom posljednjih pet desetljeća nije uspjela formirati svoje sljedbenike u učenike. Dakle, postoji velika šupljina. Sve što je bilo potrebno da se izazove implozija koju smo vidjeli bio je dovoljno provokativan poticaj. I taj je poticaj došao.'
'Kultura katehizira', ističe Alan Jacobs, profesor humanističkih znanosti na Sveučilištu Baylor. Kultura nas uči što je važno i kakve bismo stavove trebali imati o onome što je važno. Naša trenutna politička kultura, tvrdi Jacobs, raspolaže s više tehnologija i platformi za katehizaciju: televizijom, radijom, Facebookom, Twitterom i podcastima. Ljudi koji žele biti povezani sa svojim političkim plemenom - ljudima za koje misle da su poput njih i/ili na njihovoj strani – podvrgavaju se njegovoj katehezi cijeli dan, svaki dan, sat za satom.
S druge strane, mnoge crkve uopće nisu zainteresirane za katehezu. Umjesto toga, usredotočuju se na zabavu, jer zabava je ono što pribija ljude na stolice, a novčiće u milodar. No, kako Jacobs ističe, čak i oni pastiri koji su stvarno predani katehezi mogu provesti, u prosjeku, manje od sat vremena tjedno podučavajući svoje ljude. TV vijesti, u drugu ruku, uvijek su uključene. 'Ako ljudi dobivaju jednu vrstu kateheze pola sata tjedno', pita Jacobs, 'a drugu na desetke sati tjedno - što mislite koja će pobijediti?'
To nije problem ograničen samo na jednu vrstu vjernika. 'To vrijedi i za kršćansku ljevicu i za kršćansku desnicu', rekao je Jacobs. 'Ljudi povjeruju u ono u što su najtemeljitije i najintenzivnije katehizirani, a ta kateheza ne dolazi od crkava nego od medija koje konzumiraju, odnosno medija koji ih konzumiraju. Crkve imaju jedva bolju šansu od grude snijega u paklu da oblikuju živote većine ljudi.'
Kada vrijednosti ljudi oblikuju mediji koje konzumiraju, a ne njihovi vjerski vođe i zajednice, to ima posljedice. 'Ono što svi ti mediji žele je angažman, a angažman je najpouzdanije vođen bijesom i mržnjom', ustvrdio je Jacobs. 'Oni zarađuju pravo bogatstvo kada se mrzimo. I tako ta mržnja migrira u Crkvu, koja nema sredstava da joj se odupre. Pravo čudo ovdje je da i pored toga, u Božjem milosrđu, mnogi ljudi pronalaze put do mjesta prave ljubavi prema Bogu i bližnjemu.'
Način na koji se oblikuje naš senzibilitet određuje tko smo, uključujući redoslijed naših prioriteta. Za mnoge kršćane njihova je politika postala značajnija stavka identiteta nego njihova vjera. Svoju politiku tumače kroz prizmu Svetog pisma, pri čemu je prva podređena potonjoj, ali zapravo su sveto pismo i biblijska etika često iskrivljeni kako bi se uklopili u njihovu politiku. Scott Dudley, pastor u Bellevue Presbyterian Church, to naziva 'idolopoklonstvom politike'. Čuo je da mnogi vjernici napuštaju svoju crkvu jer se to ne poklapa s njihovom politikom, ali nikada nije saznao za obrnutu situaciju. Svojoj kongregaciji često govori da, ako Biblija barem povremeno ne dovodi u pitanje njihova politička uvjerenja, zapravo ne obraćaju pažnju na hebrejske spise ili Novi zavjet.
Dudley smatra da bi podučavanje ljudi o tome da postoje razna neslaganja u tumačenju Biblije, pomoglo da uvide kako uvijek postoji više gledišta i 'istina'. 'I u samom Novom zavjetu postoji mnogo neslaganja i to nam sugerira da moramo slušati jedni druge kako bismo razumjeli, a ne se samo svađali', kaže. Mnogi kršćani, međutim, nisu skloni poslušati takve pozive na uljudnost. U tim trenutcima osjećaju da je napadnuto sve što cijene i da se moraju boriti da to zaštite. 'Razumijem to', kima Dudley: 'I ja se ponekad osjećam kao pod napadom. Međutim, također znam da su rani kršćani preobrazili Rimsko carstvo ne inzistiranjem nego ljubavlju. Nisu ljutito vikali o svojim pravima na javnom trgu, nego su služili čak i svojim progoniteljima, zbog čega je kršćanstvo tako brzo raslo i preplavilo carstvo. No, isto tako znam da nakon, što su kršćani stekli političku moć pod Konstantinom, ta lijepa Crkva koja voli, žrtvuje, daje i preobražava je postala ljuta, progoniteljska i ubijajuća. Zaboravili smo križ. Koliko ljudi ovih dana gleda u crkve u Americi i vidi Isusovo lice?'
---
---
Prečesto, čini se, kada Amerikanci pogledaju Crkvu, ne vide lice Isusa, već manire Donalda Trumpa. Bivši predsjednik je normalizirao oblik ponašanja koji je, od nekoć šokantnog djela, učinio svakodnevni 'stil'. Russell Moore žali zbog 'borbenosti Trumpove ere, u kojoj se sve osim okrutnosti doživljava kao slabost'. Problem s kojim se evanđeoska crkva suočava, dakle, nije samo u tome što nije uspjela usaditi vrijednosti svojoj sljedbi, već u tome što, kada je u tome uspjela, te vrijednosti nisu uvijek bile biblijske.
VJERNICI PRILAGOĐAVAJU VJERU POLITIČKIM STAVOVIMA
Ipak, jasno je da se Trump nije pojavio 'od nigdje'. Kristin Kobes Du Mez, profesorica povijesti na Sveučilištu Calvin i autorica knjige 'Kako su bijeli evangelici pokvarili vjeru i polarizirali naciju', tvrdi da Trump predstavlja ispunjenje, a ne izdaju, mnogih vrijednosti bijelih evangelika. Njezina je teza da su američki evangelici desetljećima radili na tome da zamijene Isusa iz evanđelja idolom grube muškosti i kršćanskog nacionalizma. Ona definira kršćanski nacionalizam kao 'vjerovanje da je Amerika izabrana nacija od Boga i da se kao takva mora braniti' i kaže da je upravo on glavni tvorac stavova prema nekršćanima, imigraciji, rasi i oružju.
Du Mez misli da je važno prepoznati da ovako portretiran 'grubi ratnik Isus' nije jedini Isus s kojim se mnogi evangelici susreću u svojoj vjerskoj zajednici. Tu je i 'Isus je moj prijatelj' popularan u mnogim pobožnostima, na primjer. Ti bi se prikazi mogli činiti kontradiktornima, kaže, ali u praksi se mogu i međusobno pojačavati. Isus je prijatelj, zaštitnik, spasitelj – ali prema vlastitom razumijevanju onoga što treba zaštititi i spasiti, a ne nužno prema temeljnim biblijskim učenjima.
'Evangelisti vole svoje vrijednosti karakterizirati 'biblijskim', pojašnjava Du Mez. 'Ali način na koji tumače Sveta pisma, koje dijelove odluče naglasiti, a koje zanemariti, sve to ovisi o njihovim povijesnim i kulturnim okolnostima.' To ne vrijedi samo za ovu zajednicu, dodala je, već i za sve ljude vjere. 'Konzervativni evangelici, više od većine drugih kršćana, inzistiraju na tome da odbacuju kulturne utjecaje, a zapravo je njihova vjera duboko oblikovana kulturnim i političkim vrijednostima, njihovim rasnim identitetom i njihovim kršćanskim nacionalizmom.'
Spol i ovdje igra ulogu, smatra Du Mez. Tijekom posljednjih pola stoljeća, evangelici su imali tendenciju prikazivati muškarce i žene kao suprotnosti. 'Oni vjeruju da je Bog odredio muškarce da budu zaštitnici i napunio ih testosteronom u tu svrhu', slikovita je. Na žene se, s druge strane, gleda kao na njegovateljice. Plodovi duha – ljubav, radost, mir, strpljivost, dobrota, blagost i samokontrola – smatraju se odgovarajućim ženskim vrlinama. 'Muškarci, međutim, moraju pokazati smjelost, hrabrost, čak i nemilosrdnost kako bi ispunili svoju ulogu koju im je Bog odredio', objasnio je Du Mez. 'Na taj način, ratnički duh i ljubaznije, nježnije kršćanstvo idu ruku pod ruku.'
Du Mez je istaknula da čak i muškarci koji prihvaćaju blažu verziju muškosti - na primjer, vodstvo sluge - mogu preći u grublju, nemilosrdnu verziju kada smatraju da je situacija dovoljno prijeteća. I više od pola stoljeća, rekla je, evanđeoske vođe pronalaze razlog da situaciju smatraju dovoljno prijetećom. Okupili su svoje kongregacije protiv prijetnji komunizma, sekularnog humanizma, feminizma, prava homoseksualaca, radikalnog islama, demokrata u Bijeloj kući, demografskog pada i kritičke rasne teorije, kao i u obranu vjerske slobode.
'Evanđeoska militantnost često se prikazuje kao odgovor na strah', objašnjava: 'Ali važno je prepoznati da su u mnogim slučajevima evanđeoske vođe aktivno izazivale strah u srcima svojih sljedbenika kako bi konsolidirali vlastitu moć i unaprijedili vlastite interese.' Du Mez je nešto više suosjećajna prema običnim evangelistima nego prema moćnim evanđeoskim vođama. Ona priznaje da su mnogi evangelici istinski nastojali slijediti Božju volju preko pastora, kršćanskih objavitelja i pripadajućih radijskih i televizijskih programa, koji su ih onda navodili da vjeruju u njihove riječi. 'Mnogi su tražili sigurnost u turbulentnim vremenima, kaže, te znaju da osporavanje božjih izaslanika može voditi k odbacivanju od strane zajednice.
---
---
Strah je odigrao središnju ulogu u eksploziji sukoba unutar američkih evanđeoskih crkava. 'Biti u strahu i bijesu duhovno deformira', objašnjava Cherie Harder, predsjednica Trinity Foruma. 'I biblijska mudrost i veliki broj istraživanja tvrde da su strah i milost, ili strah i zahvalnost, nespojljivi' kaže pa citira jednu od novozavjetnih poslanica: 'Savršena ljubav tjera strah.' Postoje trenuci, naravno, kada je strah nužan odgovor, ali postoje brojni rizici kada on postane stalna prisutnost. 'Strah i bijes bi vjerojatno trebali funkcionirati kao alarmni sustavi, a alarm ne bi trebao biti stalno uključen', upozorava Harder. Nije pojava straha ili bijesa ono što je najopasnije, tvrdi, 'već njegovo potpirivanje, njegovanje i kampiranje u njemu.'
Postoji i regionalna komponenta krize evanđeoskog kršćanstva. Claude Alexander, viši pastor crkve Park u Charlotteu, smatra da se treba pomiriti s 'južnjačenjem Crkve'. Neki od osebujnih kulturnih oblika prisutnih na američkom jugu – muškost i muška dominacija, plemenska odanost, poslušnost i netolerancija, pa čak i ideologija bjelačke nadmoći – proširili su se na druge dijelove zemlje, kaže. Te kulturološke stavove ne dijeli svaki južnjak niti su oni nužno dominantni, ali svakako postoje. 'Južnjačka kultura imala je dubok utjecaj na religiju', tvrdi Alexander, 'posebno na evanđeosku religiju.'
Konzervativni pisac David French, koji živi u Tennesseeju, pisao je o južnjačkoj kulturi srama/časti i njezinom fokusu na reputaciju i identitet grupe. 'Ono što trenutno gledamo u velikom dijelu kršćanske politike naše nacije', zaključio je, 'je eksplozija ne pobožne kršćanske strasti, već drevnog južnjačkog bijesa sramote/časti.'
CRKVAMA SE ŠIRE PROPOVJEDI TJESKOBE I STRAHA
Pastiri se sada nalaze na prvim crtama ovog sukoba, a njihove se zajednice dijele u zaraćene logore. Bob Fryling, potpredsjednik InterVarsity Christian Fellowshipa, evanđeoske službe u kampusu, bio je dio tjednog okupljanja više od 150 pojedinaca koji predstavljaju oko 40 crkava. Čuo je za sukobe 'u gotovo svakoj crkvi' i da su pastori potpuno iscrpljeni. Ranije ove godine, kršćanska tvrtka za ispitivanje javnog mnijenja Barna Group otkrila je da je 29 posto pastora reklo da su 'stvarno, ozbiljno razmišljali o tome da prestanu biti u punovremenoj službi tijekom prošle godine'. David Kinnaman, predsjednik Barne, opisao je prošlu godinu kao 'tešku' za pastore jer su crkve bile fragmentirane.
Ključni problemi u tim sukobima nisu vezani za različite doktrine, objašnjava Fryling, već politiku. Oni uključuju strasti koje je uzburkalo Trumpovo predsjedništvo, legitimnost izbora 2020. i pobune 6. siječnja; ubojstvo Georgea Floyda, pokret Black Lives Matter i kritička rasna teorija; pitanja povezana s pandemijom, kao što su maskiranje, cijepljenje i ograničenja osobnog bogoslužja. 'Uvijek je postojalo zlih ljudi koji svoju neljubaznost prikrivaju vjerskom odanošću', iskren je jedan svećenik iz konzervativne denominacije. 'Sam Novi zavjet je prilično jasan o tome.' No, dodao je, sukobi su postali sve rašireniji i intenzivniji. 'Bez sumnje ćete vidjeti – već jeste – gomilu pastora koji su dali otkaz', rekao je. 'Većina pastora zapravo mrzi sukobe. Dakle, ako ćeš mi platiti jednu četvrtinu onoga što bih mogao zaraditi na tržištu, zašto trpiti ovo?'
Knjiga povjesničara Marka Nolla iz 1994., 'Skandal evangeličkog uma', ponovno će biti objavljena sljedeće godine. U nadolazećem predgovoru, koji je napisao Noll, i sam evangelik, tvrdi da se u raznim sferama – cijepljenju, evolucijskoj znanosti, globalnom zagrijavanju i izborima 2020. – 'bijeli evangelici pojavljuju kao grupa najlakše zarobljena urotničkim glupostima, u većoj panici zbog svojih političkih protivnika ili kao najagresivniji antiintelektualci.' Upozorava i da 'šira evanđeoska populacija sve više sluša populističke vođe koji odbacuju rezultate modernog učenja iz bilo kojeg izvora' i žali zbog 'intelektualnog samospaljivanja novije evanđeoske povijesti'.
'Velik dio od onoga što je svojstveno američkom evangelizmu nije bitno za kršćanstvo', napisao je Noll. Štoviše, mnogo od onoga što je osebujno u američkom evangelizmu postalo proturječno autentičnom kršćanstvu. Na prvom mjestu su to politički identitet i kulturna tjeskoba, anti-intelektualizam i etnički nacionalizam teogorčenost; sve odjeveno u kršćanstvo. Isusa bi sada trebao biti vraćen u svoje Crkve, no problem je što bi to trebali uraditi oni koji se pretvaraju da govore u njegovo ime.
---
---
Previše je kršćana 'pripitomilo' Isusa svojim otporom njegovom pozivu da bi sada radikalno preispitali svoj stav prema moći, sebi i drugima, smatra Mark Labberton, predsjednik Fuller Theological Seminaryja. Živimo u 'eri akutne tjeskobe i velikog straha', kaže. Kao rezultat toga, kršćani prečesto na kraju umotaju Isusa u svoja ljutita i strašna izopačenja. Želimo da Isus potvrdi sve što vjerujemo, često kao da nikada nije hodao licem ove Zemlje. Ono čemu svjedočimo može se objasniti 'više sociologijom nego kristologijom', uvjeren je.
Za razliku od Propovijedi na gori i prispodobe o milosrdnom Samaritancu — za razliku od Isusovih susreta koji probijaju barijere s prostitutkama i rimskim suradnicama, s poniznim i prezrenim, s nečistima i onima na krivoj strani 'koda svetosti', s ranjenim dušama koje je izliječio subotom — mnogi kršćani danas vide svijet podijeljen između nas i njih, djece svjetla i djece tame. Blago politički moćnima, jer njihovo je kraljevstvo Božje. Blagoslovljeni kulturni ratnici, jer će se zvati Božjom djecom.
Izbor starješina evangeličke crkve obično je nekontroverzan, čak i ujedinjujući događaj. Ali ovog ljeta, u McLean Bible Church, utjecajnoj megacrkvi (crkva kojom vikendom procirkulira preko 2000 vjernika) u Sjevernoj Virginiji, stvari nisu išle uobičajenim tokom. Trio starješina nije dobio 75 posto glasova, što je prag potreban za to imenovanje. 'Mala skupina ljudi, unutar i izvan ove crkve, koordinirala je podjele u nastojanju da se dezinformacijama uvjeri pastvu da ne glasa za predložene kandidate, a sve kao dio šireg nastojanja da se preuzme kontrola nad ovom crkvom', tvrdi David Platt, propovjednik spomenute megacrkve.
Platt je rekao da su članovi crkve dovedeni u zabludu, jer im je, između ostalog, rečeno da će se tri osobe koje su nominirane za starješine zalagati za prodaju crkvene zgrade muslimanima, koji će je preurediti u džamiju. U drugom glasovanju 18. srpnja sva tri kandidata prešla su prag nakon čega su neki članovi crkve podnijeli tužbu tvrdeći da je provođenjem izbora prekršen crkveni ustav, piše Atlantic.
Platta, koji je teološki konzervativan, u mjesecima prije glasovanja skupina vjernika unutar njegove crkve optužila je za wokeness ('budnost'; pretjerana i iritantna revnost oko pitanja vezanih za socijalnu jednakost i diskriminaciju), 'ljevičarenje', zagovaranje 'socijalne pravde', promicanje 'kritike rasene teorije' (stav da je rasa socijalni, a ne biološki konstrukt) te pokušaja 'čišćenja konzervativnih članova'. Napadi su dolazili uglavnom preko facebooka i jedne desničarske web stranice. Jedna od cirkulirajućih poruka je bila: “MBC više nije McLeanova biblijska crkva, sada je Melaninska biblijska crkva.”
Ono što se dogodilo u MBC događa se u svuda. Zbog stalnih napada 'tradicionalista' se mnogi pastori ne mogu nositi s pritiskom pa napuštaju svoje pozicije. Neke od kritika su da su osporavani 'progresivne kršćanske figure' koje 'zastupaju ljevičarsku ideologiju' i vrše 'duhovno zlostavljanje' te šire 'otrovnu kulturu'. Politički sukobi nisu jedini ovih previranja, ali svakako igraju značajnu ulogu; posebice u pitanjima koja se tiču rase. Gotovo u svakoj evanđeoskoj crkvi postoji skupina koja se žali i potiče protiv učenja koja nisu dovoljno konzervativna ili anti-budna.
Zašto je evanđeosko kršćanstvo postalo, za veliki broj svojih pristaša, politička religija? Povjesničar George Marsden tvrdi da politička lojalnost ponekad može biti toliko jaka da stvara religijsku vjeru koja nadjača ili čak transformira tradicionalniju religiju. Sjedinjene Države su uglavnom izbjegavale najekstremnije oblike takvih političkih religija - barem do sada. Prvi korak ka tome bio je njegovanje ideje unutar religiozne desnice da su određene političke pozicije duboko kršćanske, smatra Marsden. Ipak, takve tvrdnje nisu bile nimalo bez presedana u američkoj povijesti. Tijekom 2000-ih, iako je vjerska desnica crpila energiju iz kulturnih ratova, kao što je to činila desetljećima, ipak se pridržavala nekih građanskih ograničenja. Zatim je došao Donald Trump.
---
---
'Kada je Trump mogao dodati otvorenu mržnju i ogorčenost političko-religijskom stavu 'pravih vjernika', to je bio trenutak kad je granica pređena', kaže Marsden: 'Čini se da su plemenski instinkti postali neodoljivi.' Dominacija političke religije nad ispovijedanom religijom vidi se u tome kako je za mnoge lojalnost Trumpu postala slijepa odanost. Rezultat toga je da su mnogi Trumpovi kršćanski sljedbenici 'došli vidjeti evanđelje mržnje, ogorčenosti, omalovažavanja, ponižavanja i uvreda kao izraza svog kršćanstva, za koje bi se i oni trebali biti spremni boriti'.
TV PROGRAM UMJESTO KATEHEZE
Neka od najizrazitijih obilježja evanđeoskog pokreta možda su ga učinile posebno ranjivim na ovaj oblik politizacije. Među religioznim vjernicima, evangelici su neki od najantiinstitucionalnijih, objašnjava Timothy J. Keller, osnivač Prezbiterijanske Crkve Otkupitelja na Manhattanu. Evanđeoski pokret je cvjetao u toj relativno antiinstitucionalnoj zemlji u posebno antiinstitucionalno vrijeme. Evanđeoske službe i crkve odgovaraju 'duhu vremena', brzo su rasle 1970-ih i zadržale većinu svojih članova. U isto vrijeme, Keller tvrdi, antiinstitucionalna tendencija čini evanđeoske zajednice sklonijim od drugih 'unutrašnjem zlostavljanju' ; korupciji koju počine vođe koji gotovo da nemaju zaštitnih ograda i 'neprilagođenosti' u kojoj evangelici jednostavno odbijaju dopustiti da crkva oblikuje njih ili njihova vjerovanja. Kao rezultat toga, oni su neukorijenjeni i stoga podložni političkom idoliziranju, fanatičnim idejama i teorijama zavjere.
'Ono što vidimo je ogromni neuspjeh podučavanja uzrokovan neuspjehom same kateheze', kaže James Ernest, glavni urednik Eerdmansa, izdavača vjerskih knjiga. 'Evanđeoska crkva u SAD-u tijekom posljednjih pet desetljeća nije uspjela formirati svoje sljedbenike u učenike. Dakle, postoji velika šupljina. Sve što je bilo potrebno da se izazove implozija koju smo vidjeli bio je dovoljno provokativan poticaj. I taj je poticaj došao.'
'Kultura katehizira', ističe Alan Jacobs, profesor humanističkih znanosti na Sveučilištu Baylor. Kultura nas uči što je važno i kakve bismo stavove trebali imati o onome što je važno. Naša trenutna politička kultura, tvrdi Jacobs, raspolaže s više tehnologija i platformi za katehizaciju: televizijom, radijom, Facebookom, Twitterom i podcastima. Ljudi koji žele biti povezani sa svojim političkim plemenom - ljudima za koje misle da su poput njih i/ili na njihovoj strani – podvrgavaju se njegovoj katehezi cijeli dan, svaki dan, sat za satom.
S druge strane, mnoge crkve uopće nisu zainteresirane za katehezu. Umjesto toga, usredotočuju se na zabavu, jer zabava je ono što pribija ljude na stolice, a novčiće u milodar. No, kako Jacobs ističe, čak i oni pastiri koji su stvarno predani katehezi mogu provesti, u prosjeku, manje od sat vremena tjedno podučavajući svoje ljude. TV vijesti, u drugu ruku, uvijek su uključene. 'Ako ljudi dobivaju jednu vrstu kateheze pola sata tjedno', pita Jacobs, 'a drugu na desetke sati tjedno - što mislite koja će pobijediti?'
To nije problem ograničen samo na jednu vrstu vjernika. 'To vrijedi i za kršćansku ljevicu i za kršćansku desnicu', rekao je Jacobs. 'Ljudi povjeruju u ono u što su najtemeljitije i najintenzivnije katehizirani, a ta kateheza ne dolazi od crkava nego od medija koje konzumiraju, odnosno medija koji ih konzumiraju. Crkve imaju jedva bolju šansu od grude snijega u paklu da oblikuju živote većine ljudi.'
Kada vrijednosti ljudi oblikuju mediji koje konzumiraju, a ne njihovi vjerski vođe i zajednice, to ima posljedice. 'Ono što svi ti mediji žele je angažman, a angažman je najpouzdanije vođen bijesom i mržnjom', ustvrdio je Jacobs. 'Oni zarađuju pravo bogatstvo kada se mrzimo. I tako ta mržnja migrira u Crkvu, koja nema sredstava da joj se odupre. Pravo čudo ovdje je da i pored toga, u Božjem milosrđu, mnogi ljudi pronalaze put do mjesta prave ljubavi prema Bogu i bližnjemu.'
Način na koji se oblikuje naš senzibilitet određuje tko smo, uključujući redoslijed naših prioriteta. Za mnoge kršćane njihova je politika postala značajnija stavka identiteta nego njihova vjera. Svoju politiku tumače kroz prizmu Svetog pisma, pri čemu je prva podređena potonjoj, ali zapravo su sveto pismo i biblijska etika često iskrivljeni kako bi se uklopili u njihovu politiku. Scott Dudley, pastor u Bellevue Presbyterian Church, to naziva 'idolopoklonstvom politike'. Čuo je da mnogi vjernici napuštaju svoju crkvu jer se to ne poklapa s njihovom politikom, ali nikada nije saznao za obrnutu situaciju. Svojoj kongregaciji često govori da, ako Biblija barem povremeno ne dovodi u pitanje njihova politička uvjerenja, zapravo ne obraćaju pažnju na hebrejske spise ili Novi zavjet.
Dudley smatra da bi podučavanje ljudi o tome da postoje razna neslaganja u tumačenju Biblije, pomoglo da uvide kako uvijek postoji više gledišta i 'istina'. 'I u samom Novom zavjetu postoji mnogo neslaganja i to nam sugerira da moramo slušati jedni druge kako bismo razumjeli, a ne se samo svađali', kaže. Mnogi kršćani, međutim, nisu skloni poslušati takve pozive na uljudnost. U tim trenutcima osjećaju da je napadnuto sve što cijene i da se moraju boriti da to zaštite. 'Razumijem to', kima Dudley: 'I ja se ponekad osjećam kao pod napadom. Međutim, također znam da su rani kršćani preobrazili Rimsko carstvo ne inzistiranjem nego ljubavlju. Nisu ljutito vikali o svojim pravima na javnom trgu, nego su služili čak i svojim progoniteljima, zbog čega je kršćanstvo tako brzo raslo i preplavilo carstvo. No, isto tako znam da nakon, što su kršćani stekli političku moć pod Konstantinom, ta lijepa Crkva koja voli, žrtvuje, daje i preobražava je postala ljuta, progoniteljska i ubijajuća. Zaboravili smo križ. Koliko ljudi ovih dana gleda u crkve u Americi i vidi Isusovo lice?'
---
---
Prečesto, čini se, kada Amerikanci pogledaju Crkvu, ne vide lice Isusa, već manire Donalda Trumpa. Bivši predsjednik je normalizirao oblik ponašanja koji je, od nekoć šokantnog djela, učinio svakodnevni 'stil'. Russell Moore žali zbog 'borbenosti Trumpove ere, u kojoj se sve osim okrutnosti doživljava kao slabost'. Problem s kojim se evanđeoska crkva suočava, dakle, nije samo u tome što nije uspjela usaditi vrijednosti svojoj sljedbi, već u tome što, kada je u tome uspjela, te vrijednosti nisu uvijek bile biblijske.
VJERNICI PRILAGOĐAVAJU VJERU POLITIČKIM STAVOVIMA
Ipak, jasno je da se Trump nije pojavio 'od nigdje'. Kristin Kobes Du Mez, profesorica povijesti na Sveučilištu Calvin i autorica knjige 'Kako su bijeli evangelici pokvarili vjeru i polarizirali naciju', tvrdi da Trump predstavlja ispunjenje, a ne izdaju, mnogih vrijednosti bijelih evangelika. Njezina je teza da su američki evangelici desetljećima radili na tome da zamijene Isusa iz evanđelja idolom grube muškosti i kršćanskog nacionalizma. Ona definira kršćanski nacionalizam kao 'vjerovanje da je Amerika izabrana nacija od Boga i da se kao takva mora braniti' i kaže da je upravo on glavni tvorac stavova prema nekršćanima, imigraciji, rasi i oružju.
Du Mez misli da je važno prepoznati da ovako portretiran 'grubi ratnik Isus' nije jedini Isus s kojim se mnogi evangelici susreću u svojoj vjerskoj zajednici. Tu je i 'Isus je moj prijatelj' popularan u mnogim pobožnostima, na primjer. Ti bi se prikazi mogli činiti kontradiktornima, kaže, ali u praksi se mogu i međusobno pojačavati. Isus je prijatelj, zaštitnik, spasitelj – ali prema vlastitom razumijevanju onoga što treba zaštititi i spasiti, a ne nužno prema temeljnim biblijskim učenjima.
'Evangelisti vole svoje vrijednosti karakterizirati 'biblijskim', pojašnjava Du Mez. 'Ali način na koji tumače Sveta pisma, koje dijelove odluče naglasiti, a koje zanemariti, sve to ovisi o njihovim povijesnim i kulturnim okolnostima.' To ne vrijedi samo za ovu zajednicu, dodala je, već i za sve ljude vjere. 'Konzervativni evangelici, više od većine drugih kršćana, inzistiraju na tome da odbacuju kulturne utjecaje, a zapravo je njihova vjera duboko oblikovana kulturnim i političkim vrijednostima, njihovim rasnim identitetom i njihovim kršćanskim nacionalizmom.'
Spol i ovdje igra ulogu, smatra Du Mez. Tijekom posljednjih pola stoljeća, evangelici su imali tendenciju prikazivati muškarce i žene kao suprotnosti. 'Oni vjeruju da je Bog odredio muškarce da budu zaštitnici i napunio ih testosteronom u tu svrhu', slikovita je. Na žene se, s druge strane, gleda kao na njegovateljice. Plodovi duha – ljubav, radost, mir, strpljivost, dobrota, blagost i samokontrola – smatraju se odgovarajućim ženskim vrlinama. 'Muškarci, međutim, moraju pokazati smjelost, hrabrost, čak i nemilosrdnost kako bi ispunili svoju ulogu koju im je Bog odredio', objasnio je Du Mez. 'Na taj način, ratnički duh i ljubaznije, nježnije kršćanstvo idu ruku pod ruku.'
Du Mez je istaknula da čak i muškarci koji prihvaćaju blažu verziju muškosti - na primjer, vodstvo sluge - mogu preći u grublju, nemilosrdnu verziju kada smatraju da je situacija dovoljno prijeteća. I više od pola stoljeća, rekla je, evanđeoske vođe pronalaze razlog da situaciju smatraju dovoljno prijetećom. Okupili su svoje kongregacije protiv prijetnji komunizma, sekularnog humanizma, feminizma, prava homoseksualaca, radikalnog islama, demokrata u Bijeloj kući, demografskog pada i kritičke rasne teorije, kao i u obranu vjerske slobode.
'Evanđeoska militantnost često se prikazuje kao odgovor na strah', objašnjava: 'Ali važno je prepoznati da su u mnogim slučajevima evanđeoske vođe aktivno izazivale strah u srcima svojih sljedbenika kako bi konsolidirali vlastitu moć i unaprijedili vlastite interese.' Du Mez je nešto više suosjećajna prema običnim evangelistima nego prema moćnim evanđeoskim vođama. Ona priznaje da su mnogi evangelici istinski nastojali slijediti Božju volju preko pastora, kršćanskih objavitelja i pripadajućih radijskih i televizijskih programa, koji su ih onda navodili da vjeruju u njihove riječi. 'Mnogi su tražili sigurnost u turbulentnim vremenima, kaže, te znaju da osporavanje božjih izaslanika može voditi k odbacivanju od strane zajednice.
---
---
Strah je odigrao središnju ulogu u eksploziji sukoba unutar američkih evanđeoskih crkava. 'Biti u strahu i bijesu duhovno deformira', objašnjava Cherie Harder, predsjednica Trinity Foruma. 'I biblijska mudrost i veliki broj istraživanja tvrde da su strah i milost, ili strah i zahvalnost, nespojljivi' kaže pa citira jednu od novozavjetnih poslanica: 'Savršena ljubav tjera strah.' Postoje trenuci, naravno, kada je strah nužan odgovor, ali postoje brojni rizici kada on postane stalna prisutnost. 'Strah i bijes bi vjerojatno trebali funkcionirati kao alarmni sustavi, a alarm ne bi trebao biti stalno uključen', upozorava Harder. Nije pojava straha ili bijesa ono što je najopasnije, tvrdi, 'već njegovo potpirivanje, njegovanje i kampiranje u njemu.'
Postoji i regionalna komponenta krize evanđeoskog kršćanstva. Claude Alexander, viši pastor crkve Park u Charlotteu, smatra da se treba pomiriti s 'južnjačenjem Crkve'. Neki od osebujnih kulturnih oblika prisutnih na američkom jugu – muškost i muška dominacija, plemenska odanost, poslušnost i netolerancija, pa čak i ideologija bjelačke nadmoći – proširili su se na druge dijelove zemlje, kaže. Te kulturološke stavove ne dijeli svaki južnjak niti su oni nužno dominantni, ali svakako postoje. 'Južnjačka kultura imala je dubok utjecaj na religiju', tvrdi Alexander, 'posebno na evanđeosku religiju.'
Konzervativni pisac David French, koji živi u Tennesseeju, pisao je o južnjačkoj kulturi srama/časti i njezinom fokusu na reputaciju i identitet grupe. 'Ono što trenutno gledamo u velikom dijelu kršćanske politike naše nacije', zaključio je, 'je eksplozija ne pobožne kršćanske strasti, već drevnog južnjačkog bijesa sramote/časti.'
CRKVAMA SE ŠIRE PROPOVJEDI TJESKOBE I STRAHA
Pastiri se sada nalaze na prvim crtama ovog sukoba, a njihove se zajednice dijele u zaraćene logore. Bob Fryling, potpredsjednik InterVarsity Christian Fellowshipa, evanđeoske službe u kampusu, bio je dio tjednog okupljanja više od 150 pojedinaca koji predstavljaju oko 40 crkava. Čuo je za sukobe 'u gotovo svakoj crkvi' i da su pastori potpuno iscrpljeni. Ranije ove godine, kršćanska tvrtka za ispitivanje javnog mnijenja Barna Group otkrila je da je 29 posto pastora reklo da su 'stvarno, ozbiljno razmišljali o tome da prestanu biti u punovremenoj službi tijekom prošle godine'. David Kinnaman, predsjednik Barne, opisao je prošlu godinu kao 'tešku' za pastore jer su crkve bile fragmentirane.
Ključni problemi u tim sukobima nisu vezani za različite doktrine, objašnjava Fryling, već politiku. Oni uključuju strasti koje je uzburkalo Trumpovo predsjedništvo, legitimnost izbora 2020. i pobune 6. siječnja; ubojstvo Georgea Floyda, pokret Black Lives Matter i kritička rasna teorija; pitanja povezana s pandemijom, kao što su maskiranje, cijepljenje i ograničenja osobnog bogoslužja. 'Uvijek je postojalo zlih ljudi koji svoju neljubaznost prikrivaju vjerskom odanošću', iskren je jedan svećenik iz konzervativne denominacije. 'Sam Novi zavjet je prilično jasan o tome.' No, dodao je, sukobi su postali sve rašireniji i intenzivniji. 'Bez sumnje ćete vidjeti – već jeste – gomilu pastora koji su dali otkaz', rekao je. 'Većina pastora zapravo mrzi sukobe. Dakle, ako ćeš mi platiti jednu četvrtinu onoga što bih mogao zaraditi na tržištu, zašto trpiti ovo?'
Knjiga povjesničara Marka Nolla iz 1994., 'Skandal evangeličkog uma', ponovno će biti objavljena sljedeće godine. U nadolazećem predgovoru, koji je napisao Noll, i sam evangelik, tvrdi da se u raznim sferama – cijepljenju, evolucijskoj znanosti, globalnom zagrijavanju i izborima 2020. – 'bijeli evangelici pojavljuju kao grupa najlakše zarobljena urotničkim glupostima, u većoj panici zbog svojih političkih protivnika ili kao najagresivniji antiintelektualci.' Upozorava i da 'šira evanđeoska populacija sve više sluša populističke vođe koji odbacuju rezultate modernog učenja iz bilo kojeg izvora' i žali zbog 'intelektualnog samospaljivanja novije evanđeoske povijesti'.
'Velik dio od onoga što je svojstveno američkom evangelizmu nije bitno za kršćanstvo', napisao je Noll. Štoviše, mnogo od onoga što je osebujno u američkom evangelizmu postalo proturječno autentičnom kršćanstvu. Na prvom mjestu su to politički identitet i kulturna tjeskoba, anti-intelektualizam i etnički nacionalizam teogorčenost; sve odjeveno u kršćanstvo. Isusa bi sada trebao biti vraćen u svoje Crkve, no problem je što bi to trebali uraditi oni koji se pretvaraju da govore u njegovo ime.
---
---
Previše je kršćana 'pripitomilo' Isusa svojim otporom njegovom pozivu da bi sada radikalno preispitali svoj stav prema moći, sebi i drugima, smatra Mark Labberton, predsjednik Fuller Theological Seminaryja. Živimo u 'eri akutne tjeskobe i velikog straha', kaže. Kao rezultat toga, kršćani prečesto na kraju umotaju Isusa u svoja ljutita i strašna izopačenja. Želimo da Isus potvrdi sve što vjerujemo, često kao da nikada nije hodao licem ove Zemlje. Ono čemu svjedočimo može se objasniti 'više sociologijom nego kristologijom', uvjeren je.
Za razliku od Propovijedi na gori i prispodobe o milosrdnom Samaritancu — za razliku od Isusovih susreta koji probijaju barijere s prostitutkama i rimskim suradnicama, s poniznim i prezrenim, s nečistima i onima na krivoj strani 'koda svetosti', s ranjenim dušama koje je izliječio subotom — mnogi kršćani danas vide svijet podijeljen između nas i njih, djece svjetla i djece tame. Blago politički moćnima, jer njihovo je kraljevstvo Božje. Blagoslovljeni kulturni ratnici, jer će se zvati Božjom djecom.
Izbor starješina evangeličke crkve obično je nekontroverzan, čak i ujedinjujući događaj. Ali ovog ljeta, u McLean Bible Church, utjecajnoj megacrkvi (crkva kojom vikendom procirkulira preko 2000 vjernika) u Sjevernoj Virginiji, stvari nisu išle uobičajenim tokom. Trio starješina nije dobio 75 posto glasova, što je prag potreban za to imenovanje. 'Mala skupina ljudi, unutar i izvan ove crkve, koordinirala je podjele u nastojanju da se dezinformacijama uvjeri pastvu da ne glasa za predložene kandidate, a sve kao dio šireg nastojanja da se preuzme kontrola nad ovom crkvom', tvrdi David Platt, propovjednik spomenute megacrkve.
Platt je rekao da su članovi crkve dovedeni u zabludu, jer im je, između ostalog, rečeno da će se tri osobe koje su nominirane za starješine zalagati...
