stdClass Object
(
[id] => 1293611
[title] => Diže se panika da bi Amerika mogla uskoro bankrotirati - evo zašto oni koji to kažu nemaju pojma o čemu pričaju
[alias] => dize-se-panika-da-bi-amerika-mogla-uskoro-bankrotirati-evo-zasto-oni-koji-to-kazu-nemaju-pojma-o-cemu-pricaju
[catid] => 241
[published] => 1
[introtext] =>
[fulltext] =>
Gornja granica ili “plafon” duga je najveći iznos novca koji Sjedinjene Države mogu kumulativno posuditi izdavanjem obveznica. SAD je dostigao tu granicu - 31,4 bilijuna dolara - 19. siječnja 2023., ali Ministarstvo financija u međuvremenu je poduzelo niz “izvanrednih mjera”, kako bi, na neko vrijeme, odgodilo neizbježno. A neizbježno stiže, po zadnjim najavama, na datum 1. lipnja. Nakon toga, osim ako Kongres ne podigne (ili ne suspendira) plafon, federalnoj će vladi nedostajati gotovine da podmiri sve svoje obveze pa bi Amerika mogla - kako u posljednje vrijeme vrište mnogi medijski naslovi - bankrotirati!
Iako je predsjednik Joe Biden dosad govorio da ne dolazi u obzir ništa osim bezuvjetnog povećanja granice, republikanci, predvođeni čelnikom Kevinom McCarthyjem, planiraju iskoristiti svoju većinu u Zastupničkom domu da uvjetuju dizanje plafona smanjenjem federalne potrošnje. “Kad biste svom djetetu dali kreditnu karticu, a ono stalno dostizalo limit, ne biste ga samo povećavali. Sjeli biste s njim kako biste utvrdili gdje previše troši i gdje može promijeniti svoje ponašanje”, napisao je McCarthy na Twitteru.
A ono gdje su republikanci detektirali da “dijete” treba promijeniti svoje ponašanje i manje trošiti je “Medicaid” (vladin program koji osigurava zdravstveno osiguranje za odrasle i djecu s ograničenim prihodima i sredstvima), dopunski program pomoći u prehrani (poznat i kao “bonovi za hranu”) te privremena pomoć za potrebite obitelji (pomoć obiteljima s djecom i niskim primanjima). Biden je, kao poznati humanist, zbog zabrinutosti za kvalitetu života “malog čovjeka” napustio G7 sastanak u Hirošimi - gdje je obznanio slanje borbenih aviona F16 Ukrajini; sposobnih nositi atomske bombe - i krenuo na hitan sastanak s McCarthyjem.
Što će se dogoditi sljedeće? Pa, zapravo, ništa pretjerano uzbudljivo. Jer, čitava stvar je ustvari obična farsa.
---
---
Ova dobro uvježbana predstava ograničenja duga - koja američku naciju drži u iluziji stvarne demokracije - služi kako bi republikanci i demokrati brendirali svoje prigodne stavove te demonstrirali žestinu i nepokolebljivost kojom iskazuju brigu za članove svojih navijačkih skupina, nerijetko nazivanih i “biračima”. Jer stvarna razlika između politika ovih dviju oligopolskih strana establišmenta je kao ona - kako je primijetio komičar George Carlin - između pizze i hamburgera.
---
Što se događa ako se gornja granica duga ne podigne?
Američka vlada više ne bi mogla pokriti sve svoje troškove, što uključuje, recimo, isplate plaća u javnom sektoru ili investicije u školstvo. Država ne bi bila u stanju ni servisirati sav svoj postojeći dug. Pošto bi tada mogla trošiti samo novac koji dobije od poreza, federalna vlada bi vjerojatno pribjegla smanjenju potrošnje i povećanju poreznih prihoda. Stručnjaci procjenjuju da bi ovakvim akrobacijama SAD mogao odgoditi koketiranje s idejom bankrota još čitavo desetljeće.
---
Spoiler alert: Jasno, sve će završiti dogovorom o smanjenju savezne potrošnje koji će republikanci proglasiti pobjedom, a demokrati suvišnim, ali razumnim kompromisom. Naravno, u budućnosti će Kongres odustati od bilo kakvog smanjenja potrošnje koje bi moglo biti nepopularno, pritom se praveći da čitava vatrogasna vježba podizanja dužničkog plafona uopće nije apsurdna i besmislena. Barem do idućeg puta, kada će onima u oporbi prigodno poslužiti da naglase čitavu dvostranost demokratske palete najvećega globalnog izvoznika demokracije.
Kao predložak rješenja trenutnog zastoja može poslužiti sporazum o gornjoj granici duga iz 2011. godine. Tada je trajala prepirka oko potrošnje između predsjednika Baracka Obame i republikanaca u Kongresu, koja je rezultirala dugotrajnim zastojem. Konačno, postignut je dogovor o podizanju limita samo dva dana prije datuma za koji je Ministarstvo financija procijenilo da će ostati bez novca. Bio je to pravi hollywoodski spektakl.
---
---
---
Rezanje troškova obrane; Kevin McCarthy: Ne!
‘Gledam što se danas događa u svijetu. Pogledajte gdje je predsjednik upravo otišao. G7 se sav usredotočio na Kinu. Pogledajte što je predsjednik učinio s financiranjem, što smo glasali za Ukrajinu. Pogledajte oružje koje smo poslali u Ukrajinu i moramo ga zamijeniti. Mislim da ne bi trebalo dovesti Ameriku u opasnost. Dakle, ne‘, rekao je republikanac.
---
Međutim, dogovoreno rezanje potrošnje pokrenulo je najveći pad američke burze od financijske krize 2008. godine. Jedan od razloga je svakako Zakon o proračunskoj kontroli (BCA) koji je uspostavio “superodbor” zadužen za smanjenje budućih deficita za dodatnih 1,2 bilijuna dolara. No ako odbor ne bi bio u stanju smisliti rezove potrošnje koje bi Kongres mogao usvojiti, dogodila bi se “sekvestracija”, tj. automatska rezanja u mnogim vladinim programima, uključujući Medicare i nacionalnu sigurnost.
Superodbor, očekivano, nije uspio, kao ni sekvestracija. “Kongres i predsjednik opetovano su donosili zakone o povećanju granice potrošnje, čime su se suprotstavili nekim ili svim potrebnim smanjenjima”, pokazalo je izvješće Kongresne službe za istraživanje iz 2023. godine. Nacionalni sindikat poreznih obveznika otkrio je da je tijekom 10 godina - koliko je BCA trebao biti na snazi - Kongres “varao”, odobrivši 808 milijardi dolara redovne potrošnje iznad ograničenja iz 2011. godine. Također, izglasano je i 1,9 trilijuna dolara dodatne potrošnje izuzete od svih ograničenja, jer je to bilo “hitno” financiranje potrebno za prekomorske vojne operacije, pandemijske poticaje i pomoć u katastrofama. Zato je od 2011. državni dug kao postotak BDP-a eksplodirao - s 96 na 125 posto - a u apsolutnom iznosu se, od 2009. godine, gotovo utrostručio.
Hoće li ovaj put biti drukčije? Pa, samo jedno je sigurno - neće.
---
---
Sjedinjene Države usvojile su zakon o ograničenju ukupnog iznosa duga 1917. godine. Limit je inicijalno postavljen na 11,5 milijardi dolara, a veći dio prošlog stoljeća podizanje gornje granice bio je rutinski postupak Kongresa. Američki državni dug se od tada korigirao pod svakim predsjednikom, ukupno više od 100 puta. Samo od 1960. se izglasalo 78 povećanja. U posljednja dva desetljeća, SAD je dodao 25 bilijuna dolara duga, velikim dijelom zbog financiranja ratova, smanjenja poreza i odgovora na hitne situacije. Također, Kongres može suspendirati gornju granicu duga, što se zbivalo rijetko tijekom prvih 90 godina postojanja limita, ali se od 2013. dogodilo čak sedam puta.
Naravno, i u Washingtonu su svjesni da cijela ova debata funkcionira na razini skeča, ali aktivno sudjeluju u njoj kako bi proširili strah među svojom građanstvom, posijali još malo animoziteta prema suprotnoj stranačkoj struji i prigodno istaknuli uspjehe aktualne garniture. Tako je Bijela kuća početkom mjeseca objavila izvješće pod nazivom “Potencijalni ekonomski učinci različitih scenarija gornje granice duga”, u kojem piše:
“...ako bi američka vlada obustavila plaćanje svojih obveza... gospodarstvo bi se brzo krenulo smanjivati, a dubina gubitaka bi ovisila o tome koliko dugo bi ovaj poremećaj trajao. Dugotrajno neispunjenje obveza vjerojatno bi dovelo do ozbiljnih šteta za gospodarstvo... neplaćanje duga naše vlade moglo bi poništiti povijesne ekonomske dobitke koji su postignuti otkad je predsjednik preuzeo dužnost... Ne postoji povijesni presedan za američku vladu koja je... probila svoju gornju granicu duga, a da Kongres nije podigao ili suspendirao zakonsko ograničenje saveznog duga. Unatoč tome, među ekonomistima postoji široki konsenzus da bi takav događaj proizveo ekonomsku katastrofu koja se može u potpunosti izbjeći.”
---
Saul Loeb/Afp
---
Svakako, mnogi ekonomisti i političari tvrde da je plafon duga poguban za zdravu fiskalnu politiku, nazivajući ga nerazboritim institutom koji koči sposobnost vlade da ispuni zakonski propisane financijske obveze. Godine 2013. čak 97 posto stručnjaka koje je okupilo Sveučilište u Chicagu složilo se da ovaj mehanizam može dovesti do lošijih fiskalnih rezultata. I ministrica financija Janet Yellen spada u taj tabor, tvrdeći da je gornja granica duga štetna za američko gospodarstvo, pošto primarno funkcionira za ograničavanje zaduživanja kojim se financiraju prethodne obveze.
I upravo u ovom njezinu zaključku nalazi se ključ razumijevanja čitave ove besmislene igre s podizanjem limita. Naime, SAD se može zaduživati - zauvijek. Ili, kako je ustvrdio bivši predsjednik američke centralne banke (FED) Alan Greenspan: “Sjedinjene Države mogu platiti bilo koji dug koji imaju jer uvijek možemo isprintati novca za to. Zato, vjerojatnost za bankrot je nula.”
---
---
Ipak, pošto ne bi baš bio dobar PR-ovski potez da narod to zna, establišment uredno glumi ovaj igrokaz kako bi se u javnost odaslala slika da državni proračun funkcionira po istom principu kao budžet nekog kućanstva. No takvi zdravorazumski proračunski parametri zapravo vrijede malo ili ništa kada je u pitanju potrošnja vlade. Tome unatoč, održavanje tog privida pomaže opravdati stalna rezanja programa socijalne skrbi i javnog zdravstva, čime se perpetuira trajno i sustavno ugnjetavanje niže i srednje klase. Drugim riječima, to je način pretvaranja da “nema dovoljno novca za ovo ili ono”, što konačno rezultira smanjenjem demokratske moći za veliku većinu stanovništva.
---
Davni siječanj 1835., zadnji put kad SAD nije bio u dugu
Siječanj 1835. bio je prvi i jedini put da je isplaćen sav dug američke vlade, s kamatama. Predsjednik Andrew Jackson, koji je bio sumnjičav prema bankama i nije vjerovao papirnatom novcu koji su izdavale, likvidirao je Drugu banku Sjedinjenih Država, tako vraćajući izvorno ulaganje vlade plus profit.
Kao rezultat toga proračun je imao ogroman proračunski višak od 17,9 milijuna dolara; daleko više od stvarnih državnih godišnjih rashoda. Kongres je tada podijelio viškove među državama koje su grcale u dugovima.
---
Pritom, važno je napomenuti da ovdje nema govora o zavjeri nekih “onih”, već se radi o tehničkoj prirodi dinamike tržišnog kapitalizma, čiji zagovornici, doduše, posjeduju sva glavna obilježja vjerskog kulta. Krajnji rezultat ovog koncepta je ograničavanje opće društvene mobilnosti, što osigurava klasu osiromašenih i zaduženih radnika, spremnih na pokornost svojim korporativnim gospodarima, pri čemu ne predstavljaju prijetnju postojećoj bogatoj eliti.
Mada se ovakvo objašnjenje može činiti ciničnim, to je najprecizniji mogući opis situacije. Otud, uostalom, izvire i empirijska činjenica da SAD troši praktički beskonačna sredstva na rat i subvencioniranje korporacija na Wall Streetu, dok se istovremeno konstantno režu tekuća - ali i povijesno utemeljena - davanja namijenjena direktnom pomaganju široj javnosti, predviđena za izdizanje iz neimaštine i ublaživanje ugnjetavanja.
---
---
Naime, ono po čemu se monetarno suverene države razlikuju od fizičkih osoba je to što izrađuju vlastiti novac, putem svoje središnje banke. Iako je istina da navedena ustanova nije dio vlade, pravi problem je zapravo okvir njihova odnosa i onoga što se pretvara da se provodi, u pokušaju privida bilo kakve dosljednosti ili logike monetarnog sustava u cjelini.
Povijesne knjige tvrde da su centralne banke etablirane kako bi pomogle kreirati ekonomsku stabilnost. Ipak, od osnutka, recimo, FED-a došlo je do nekoliko kataklizmičkih financijskih krahova, bez presedana u odnosu na prethodno razdoblje. A kako je očito “funkcija sustava ono što sustav radi”, FED ne održava stabilnost. S druge strane, ono što je zaista - pomalo čarobno - u stanju raditi jest proizvoditi novac “iz ničega”. Ili, doslovno, printati ga po želji. Takvo nešto kućanstva nisu u stanju raditi.
---
/Shutterstock
---
Jedna od implicitnih pretpostavki neoklasične ekonomije jest da su, nekako, u tom sustavu ugrađena zadana pravila, na isti način kao u zakonima prirode i fizici. Tržišni ekonomisti imaju tu naviku da se vrlo uporno trude natjerati svijet da povjeruje da su oni zapravo znanstvenici, koji rukovode tim ekonomskim zakonima prirode. A koji je najosnovniji zakon znanosti? Uzrok i posljedica, zar ne? A u tom konceptu se jedna stvar jednostavno ne može dogoditi: nešto ne može nastati ni iz čega.
I dok je ova usporedba, jasno, figurativna, sposobnost kapitalističkih financija da stvaraju novac iz ničega ekvivalentna je - u svojoj kontradikciji - stvaranju materije iz ničega. Ekonomisti nemaju racionalizaciju za takvo što, to se jednostavno pretpostavlja. Pritom, novac nije samo sredstvo razmjene; on funkcionira kao roba. Da nije tako, Wall Street ne bi postojao. Ipak, novac kao roba nema održivo uzročno podrijetlo, za razliku od pravih resursa.
---
---
Ovaj pokušaj da se novac prikaže kao fizički izvor također je implicitan u povijesnoj upotrebi tzv. zlatnog standarda, pri čemu se također dogodio pokušaj povezivanja metafizičkog proizvoljnog stvaranja vrijednosti s prirodnim svijetom. Tako je netko na pitanje što daje novcu vrijednost, mogao prigodno odgovoriti - pa, zlato! I dandanas se u libertarijanskoj zajednici promiče ideja o fiksnoj ponudi novca, u kontekstu eliminiranja inflacije. Nažalost, neinflatorna valuta - bez obzira je li to zlato ili bitcoin - danas je neodrživa, s obzirom na ugrađenu nužnost gospodarskog rasta tržišnog kapitalizma.
Nakon industrijske revolucije, populacija se značajno umnožila, stvarajući potrebu za fleksibilnijom opskrbom novcem kako bi se omogućio rast. Zapravo, ne samo da fiksna ponuda novca grubo koči gospodarski rast, nego je i ograničavanje državne potrošnje loša ideja jer ćemo, kao kapitalističko društvo, uvijek imati cikličke krize koje se moraju rješavati. Možete li zamisliti da se tijekom financijske krize iz 2008. nije moglo isprintati bilijune dolara da se spasi financijski sektor? Čitava globalna ekonomija bi se doslovno urušila. Ista stvar ponovila se u vrijeme pandemije.
Dakle, pravi problem nije novac, već sami koncept tržišne ekonomije u njezinim temeljima, pri čemu je proširenje mase novca nužno zlo bez kojeg se ne možemo nositi s nestabilnošću modernog kapitalizma.
---
---
Također, važno je uočiti, u kontekstu dinamike sustava, da se okolišni uvjeti mogu promijeniti, pri čemu ono što je imalo malo ili nikakvo značenje u jednom stadiju evolucije može postati jako bitno u nekoj drugoj fazi. Dok je fiksna ponuda novca mogla funkcionirati - u određenom stupnju - u prošlosti, više ne može. Uvjeti su se promijenili i anarhistička priroda slobodnog tržišta je u 21. stoljeću došla do zavidne razine destabilizacije.
Stoga u trenutnom okruženju neizbježne inflatorne prirode - koja ne postoji u prirodi, nego samo u tržišnom sustavu - što stalno smanjuje kupovnu moć i djeluje kao skriveni porez, najpogođeniji su siromašni, što za nuspojavu ima održanje klasnog statusa quo, kako smo spomenuli prije. A što centralna banka radi kad se inflacija pogorša? Pa podigne kamatne stope, što - opet - najgore pogađa niži stalež, koji već stenje pod težinom otplate kredita.
U svijetu opsjednutom krivnjom i “globalistima”, najopasniji aspekt naših života nema nikakve veze sa zavjerama niti kriminalnim namjerama, već s fundamentalnom prirodom samog društvenog sustava koji potiskuje ekonomski potencijal, slobodu i prezervira strukturalno nasilje.
---
---
Ipak, iluzija smisla financijskih praksi uspješno se održava. Centralna banka nastavlja obnašati ulogu PR fasade, dok, ustvari, služi kao vladin stroj za novac, pretvarajući se da djeluje s nekom vrstom suzdržanosti neovisnog tijela. O tome koliko je takav narativ apsurdan, dovoljno govori to što, primjerice, američki predsjednik osobno instalira FED-ova šefa odbora. Nema nikakva razloga za igrokaz u kojem vlada izdaje obveznice, a središnja banka joj naplaćuje kamate za izdani novac; osim kao bajka koja umiruje građanstvo, reflektirajući njegovo poznavanje uzročnosti i suzdržavanja prilikom osobnog budžetiranja..
Uostalom, gdje završava taj iznos kamata? Pa, nakon što se njime namire suludo visoke plaće dužnosnika centralne banke, ostatak završi u državnoj riznici. Zamislite da vama banka, nakon što njima podmiri neke osnovne troškove, uplati ostatak iznosa kamata na vaš račun. Međutim, SAD, za razliku od svih drugih država svijeta, u čitavom ovom procesu ima jednog ključnog džokera u rukavu. Naime, dok ostale zemlje mogu kreirati samo određenu masu novaca prije nego što ih dokrajči hiperinflacija, Amerika ima petro-dolar. Zbog toga Washingtom može izvoziti inflaciju u svijet praktički beskonačno; ili barem dok posjeduje svjetsku rezervnu valutu.
Ono što ovaj sustav čini jest da stvara lažnu oskudicu u ponudi novca, što racionalizira raspodjelu na temelju preferencija vlade, a ne naroda. Ovo omogućuje vladama da čine samo minimum, kako bi osigurale da nema nasilja na ulicama ili potpunog svrgavanja vladajućih; držeći siromašne siromašnima, bogate bogatima, a gornje granice duga - bivšima.
Gornja granica ili “plafon” duga je najveći iznos novca koji Sjedinjene Države mogu kumulativno posuditi izdavanjem obveznica. SAD je dostigao tu granicu - 31,4 bilijuna dolara - 19. siječnja 2023., ali Ministarstvo financija u međuvremenu je poduzelo niz “izvanrednih mjera”, kako bi, na neko vrijeme, odgodilo neizbježno. A neizbježno stiže, po zadnjim najavama, na datum 1. lipnja. Nakon toga, osim ako Kongres ne podigne (ili ne suspendira) plafon, federalnoj će vladi nedostajati gotovine da podmiri sve svoje obveze pa bi Amerika mogla - kako u posljednje vrijeme vrište mnogi medijski naslovi - bankrotirati!
Iako je predsjednik Joe Biden dosad govorio da ne dolazi u obzir ništa osim bezuvjetnog povećanja granice, republikanci, predvođeni čelnikom Kevinom McCarthyjem, planiraju iskoristiti svoju većinu u Zastupničkom domu da uvjetuju dizanje plafona smanjenjem federalne potrošnje. “Kad biste svom djetetu dali kreditnu karticu, a ono stalno dostizalo limit, ne biste ga samo povećavali. Sjeli biste s njim kako biste utvrdili gdje previše troši i gdje može promijeniti svoje ponašanje”, napisao je McCarthy na Twitteru.
A ono gdje su republikanci detektirali da “dijete” treba promijeniti svoje ponašanje i manje trošiti je “Medicaid” (vladin program koji osigurava zdravstveno osiguranje za odrasle i djecu s ograničenim prihodima i sredstvima), dopunski program pomoći u prehrani (poznat i kao “bonovi za hranu”) te privremena pomoć za potrebite obitelji (pomoć obiteljima s djecom i niskim primanjima). Biden je, kao poznati humanist, zbog zabrinutosti za kvalitetu života “malog čovjeka” napustio G7 sastanak u Hirošimi - gdje je obznanio slanje borbenih aviona F16 Ukrajini; sposobnih nositi atomske bombe - i krenuo na hitan sastanak s McCarthyjem.
Što će se dogoditi sljedeće? Pa, zapravo, ništa pretjerano uzbudljivo. Jer, čitava stvar je ustvari obična farsa.
---
---
Ova dobro uvježbana predstava ograničenja duga - koja američku naciju drži u iluziji stvarne demokracije - služi kako bi republikanci i demokrati brendirali svoje prigodne stavove te demonstrirali žestinu i nepokolebljivost kojom iskazuju brigu za članove svojih navijačkih skupina, nerijetko nazivanih i “biračima”. Jer stvarna razlika između politika ovih dviju oligopolskih strana establišmenta je kao ona - kako je primijetio komičar George Carlin - između pizze i hamburgera.
---
Što se događa ako se gornja granica duga ne podigne?
Američka vlada više ne bi mogla pokriti sve svoje troškove, što uključuje, recimo, isplate plaća u javnom sektoru ili investicije u školstvo. Država ne bi bila u stanju ni servisirati sav svoj postojeći dug. Pošto bi tada mogla trošiti samo novac koji dobije od poreza, federalna vlada bi vjerojatno pribjegla smanjenju potrošnje i povećanju poreznih prihoda. Stručnjaci procjenjuju da bi ovakvim akrobacijama SAD mogao odgoditi koketiranje s idejom bankrota još čitavo desetljeće.
---
Spoiler alert: Jasno, sve će završiti dogovorom o smanjenju savezne potrošnje koji će republikanci proglasiti pobjedom, a demokrati suvišnim, ali razumnim kompromisom. Naravno, u budućnosti će Kongres odustati od bilo kakvog smanjenja potrošnje koje bi moglo biti nepopularno, pritom se praveći da čitava vatrogasna vježba podizanja dužničkog plafona uopće nije apsurdna i besmislena. Barem do idućeg puta, kada će onima u oporbi prigodno poslužiti da naglase čitavu dvostranost demokratske palete najvećega globalnog izvoznika demokracije.
Kao predložak rješenja trenutnog zastoja može poslužiti sporazum o gornjoj granici duga iz 2011. godine. Tada je trajala prepirka oko potrošnje između predsjednika Baracka Obame i republikanaca u Kongresu, koja je rezultirala dugotrajnim zastojem. Konačno, postignut je dogovor o podizanju limita samo dva dana prije datuma za koji je Ministarstvo financija procijenilo da će ostati bez novca. Bio je to pravi hollywoodski spektakl.
---
---
---
Rezanje troškova obrane; Kevin McCarthy: Ne!
‘Gledam što se danas događa u svijetu. Pogledajte gdje je predsjednik upravo otišao. G7 se sav usredotočio na Kinu. Pogledajte što je predsjednik učinio s financiranjem, što smo glasali za Ukrajinu. Pogledajte oružje koje smo poslali u Ukrajinu i moramo ga zamijeniti. Mislim da ne bi trebalo dovesti Ameriku u opasnost. Dakle, ne‘, rekao je republikanac.
---
Međutim, dogovoreno rezanje potrošnje pokrenulo je najveći pad američke burze od financijske krize 2008. godine. Jedan od razloga je svakako Zakon o proračunskoj kontroli (BCA) koji je uspostavio “superodbor” zadužen za smanjenje budućih deficita za dodatnih 1,2 bilijuna dolara. No ako odbor ne bi bio u stanju smisliti rezove potrošnje koje bi Kongres mogao usvojiti, dogodila bi se “sekvestracija”, tj. automatska rezanja u mnogim vladinim programima, uključujući Medicare i nacionalnu sigurnost.
Superodbor, očekivano, nije uspio, kao ni sekvestracija. “Kongres i predsjednik opetovano su donosili zakone o povećanju granice potrošnje, čime su se suprotstavili nekim ili svim potrebnim smanjenjima”, pokazalo je izvješće Kongresne službe za istraživanje iz 2023. godine. Nacionalni sindikat poreznih obveznika otkrio je da je tijekom 10 godina - koliko je BCA trebao biti na snazi - Kongres “varao”, odobrivši 808 milijardi dolara redovne potrošnje iznad ograničenja iz 2011. godine. Također, izglasano je i 1,9 trilijuna dolara dodatne potrošnje izuzete od svih ograničenja, jer je to bilo “hitno” financiranje potrebno za prekomorske vojne operacije, pandemijske poticaje i pomoć u katastrofama. Zato je od 2011. državni dug kao postotak BDP-a eksplodirao - s 96 na 125 posto - a u apsolutnom iznosu se, od 2009. godine, gotovo utrostručio.
Hoće li ovaj put biti drukčije? Pa, samo jedno je sigurno - neće.
---
---
Sjedinjene Države usvojile su zakon o ograničenju ukupnog iznosa duga 1917. godine. Limit je inicijalno postavljen na 11,5 milijardi dolara, a veći dio prošlog stoljeća podizanje gornje granice bio je rutinski postupak Kongresa. Američki državni dug se od tada korigirao pod svakim predsjednikom, ukupno više od 100 puta. Samo od 1960. se izglasalo 78 povećanja. U posljednja dva desetljeća, SAD je dodao 25 bilijuna dolara duga, velikim dijelom zbog financiranja ratova, smanjenja poreza i odgovora na hitne situacije. Također, Kongres može suspendirati gornju granicu duga, što se zbivalo rijetko tijekom prvih 90 godina postojanja limita, ali se od 2013. dogodilo čak sedam puta.
Naravno, i u Washingtonu su svjesni da cijela ova debata funkcionira na razini skeča, ali aktivno sudjeluju u njoj kako bi proširili strah među svojom građanstvom, posijali još malo animoziteta prema suprotnoj stranačkoj struji i prigodno istaknuli uspjehe aktualne garniture. Tako je Bijela kuća početkom mjeseca objavila izvješće pod nazivom “Potencijalni ekonomski učinci različitih scenarija gornje granice duga”, u kojem piše:
“...ako bi američka vlada obustavila plaćanje svojih obveza... gospodarstvo bi se brzo krenulo smanjivati, a dubina gubitaka bi ovisila o tome koliko dugo bi ovaj poremećaj trajao. Dugotrajno neispunjenje obveza vjerojatno bi dovelo do ozbiljnih šteta za gospodarstvo... neplaćanje duga naše vlade moglo bi poništiti povijesne ekonomske dobitke koji su postignuti otkad je predsjednik preuzeo dužnost... Ne postoji povijesni presedan za američku vladu koja je... probila svoju gornju granicu duga, a da Kongres nije podigao ili suspendirao zakonsko ograničenje saveznog duga. Unatoč tome, među ekonomistima postoji široki konsenzus da bi takav događaj proizveo ekonomsku katastrofu koja se može u potpunosti izbjeći.”
---
Saul Loeb/Afp
---
Svakako, mnogi ekonomisti i političari tvrde da je plafon duga poguban za zdravu fiskalnu politiku, nazivajući ga nerazboritim institutom koji koči sposobnost vlade da ispuni zakonski propisane financijske obveze. Godine 2013. čak 97 posto stručnjaka koje je okupilo Sveučilište u Chicagu složilo se da ovaj mehanizam može dovesti do lošijih fiskalnih rezultata. I ministrica financija Janet Yellen spada u taj tabor, tvrdeći da je gornja granica duga štetna za američko gospodarstvo, pošto primarno funkcionira za ograničavanje zaduživanja kojim se financiraju prethodne obveze.
I upravo u ovom njezinu zaključku nalazi se ključ razumijevanja čitave ove besmislene igre s podizanjem limita. Naime, SAD se može zaduživati - zauvijek. Ili, kako je ustvrdio bivši predsjednik američke centralne banke (FED) Alan Greenspan: “Sjedinjene Države mogu platiti bilo koji dug koji imaju jer uvijek možemo isprintati novca za to. Zato, vjerojatnost za bankrot je nula.”
---
---
Ipak, pošto ne bi baš bio dobar PR-ovski potez da narod to zna, establišment uredno glumi ovaj igrokaz kako bi se u javnost odaslala slika da državni proračun funkcionira po istom principu kao budžet nekog kućanstva. No takvi zdravorazumski proračunski parametri zapravo vrijede malo ili ništa kada je u pitanju potrošnja vlade. Tome unatoč, održavanje tog privida pomaže opravdati stalna rezanja programa socijalne skrbi i javnog zdravstva, čime se perpetuira trajno i sustavno ugnjetavanje niže i srednje klase. Drugim riječima, to je način pretvaranja da “nema dovoljno novca za ovo ili ono”, što konačno rezultira smanjenjem demokratske moći za veliku većinu stanovništva.
---
Davni siječanj 1835., zadnji put kad SAD nije bio u dugu
Siječanj 1835. bio je prvi i jedini put da je isplaćen sav dug američke vlade, s kamatama. Predsjednik Andrew Jackson, koji je bio sumnjičav prema bankama i nije vjerovao papirnatom novcu koji su izdavale, likvidirao je Drugu banku Sjedinjenih Država, tako vraćajući izvorno ulaganje vlade plus profit.
Kao rezultat toga proračun je imao ogroman proračunski višak od 17,9 milijuna dolara; daleko više od stvarnih državnih godišnjih rashoda. Kongres je tada podijelio viškove među državama koje su grcale u dugovima.
---
Pritom, važno je napomenuti da ovdje nema govora o zavjeri nekih “onih”, već se radi o tehničkoj prirodi dinamike tržišnog kapitalizma, čiji zagovornici, doduše, posjeduju sva glavna obilježja vjerskog kulta. Krajnji rezultat ovog koncepta je ograničavanje opće društvene mobilnosti, što osigurava klasu osiromašenih i zaduženih radnika, spremnih na pokornost svojim korporativnim gospodarima, pri čemu ne predstavljaju prijetnju postojećoj bogatoj eliti.
Mada se ovakvo objašnjenje može činiti ciničnim, to je najprecizniji mogući opis situacije. Otud, uostalom, izvire i empirijska činjenica da SAD troši praktički beskonačna sredstva na rat i subvencioniranje korporacija na Wall Streetu, dok se istovremeno konstantno režu tekuća - ali i povijesno utemeljena - davanja namijenjena direktnom pomaganju široj javnosti, predviđena za izdizanje iz neimaštine i ublaživanje ugnjetavanja.
---
---
Naime, ono po čemu se monetarno suverene države razlikuju od fizičkih osoba je to što izrađuju vlastiti novac, putem svoje središnje banke. Iako je istina da navedena ustanova nije dio vlade, pravi problem je zapravo okvir njihova odnosa i onoga što se pretvara da se provodi, u pokušaju privida bilo kakve dosljednosti ili logike monetarnog sustava u cjelini.
Povijesne knjige tvrde da su centralne banke etablirane kako bi pomogle kreirati ekonomsku stabilnost. Ipak, od osnutka, recimo, FED-a došlo je do nekoliko kataklizmičkih financijskih krahova, bez presedana u odnosu na prethodno razdoblje. A kako je očito “funkcija sustava ono što sustav radi”, FED ne održava stabilnost. S druge strane, ono što je zaista - pomalo čarobno - u stanju raditi jest proizvoditi novac “iz ničega”. Ili, doslovno, printati ga po želji. Takvo nešto kućanstva nisu u stanju raditi.
---
/Shutterstock
---
Jedna od implicitnih pretpostavki neoklasične ekonomije jest da su, nekako, u tom sustavu ugrađena zadana pravila, na isti način kao u zakonima prirode i fizici. Tržišni ekonomisti imaju tu naviku da se vrlo uporno trude natjerati svijet da povjeruje da su oni zapravo znanstvenici, koji rukovode tim ekonomskim zakonima prirode. A koji je najosnovniji zakon znanosti? Uzrok i posljedica, zar ne? A u tom konceptu se jedna stvar jednostavno ne može dogoditi: nešto ne može nastati ni iz čega.
I dok je ova usporedba, jasno, figurativna, sposobnost kapitalističkih financija da stvaraju novac iz ničega ekvivalentna je - u svojoj kontradikciji - stvaranju materije iz ničega. Ekonomisti nemaju racionalizaciju za takvo što, to se jednostavno pretpostavlja. Pritom, novac nije samo sredstvo razmjene; on funkcionira kao roba. Da nije tako, Wall Street ne bi postojao. Ipak, novac kao roba nema održivo uzročno podrijetlo, za razliku od pravih resursa.
---
---
Ovaj pokušaj da se novac prikaže kao fizički izvor također je implicitan u povijesnoj upotrebi tzv. zlatnog standarda, pri čemu se također dogodio pokušaj povezivanja metafizičkog proizvoljnog stvaranja vrijednosti s prirodnim svijetom. Tako je netko na pitanje što daje novcu vrijednost, mogao prigodno odgovoriti - pa, zlato! I dandanas se u libertarijanskoj zajednici promiče ideja o fiksnoj ponudi novca, u kontekstu eliminiranja inflacije. Nažalost, neinflatorna valuta - bez obzira je li to zlato ili bitcoin - danas je neodrživa, s obzirom na ugrađenu nužnost gospodarskog rasta tržišnog kapitalizma.
Nakon industrijske revolucije, populacija se značajno umnožila, stvarajući potrebu za fleksibilnijom opskrbom novcem kako bi se omogućio rast. Zapravo, ne samo da fiksna ponuda novca grubo koči gospodarski rast, nego je i ograničavanje državne potrošnje loša ideja jer ćemo, kao kapitalističko društvo, uvijek imati cikličke krize koje se moraju rješavati. Možete li zamisliti da se tijekom financijske krize iz 2008. nije moglo isprintati bilijune dolara da se spasi financijski sektor? Čitava globalna ekonomija bi se doslovno urušila. Ista stvar ponovila se u vrijeme pandemije.
Dakle, pravi problem nije novac, već sami koncept tržišne ekonomije u njezinim temeljima, pri čemu je proširenje mase novca nužno zlo bez kojeg se ne možemo nositi s nestabilnošću modernog kapitalizma.
---
---
Također, važno je uočiti, u kontekstu dinamike sustava, da se okolišni uvjeti mogu promijeniti, pri čemu ono što je imalo malo ili nikakvo značenje u jednom stadiju evolucije može postati jako bitno u nekoj drugoj fazi. Dok je fiksna ponuda novca mogla funkcionirati - u određenom stupnju - u prošlosti, više ne može. Uvjeti su se promijenili i anarhistička priroda slobodnog tržišta je u 21. stoljeću došla do zavidne razine destabilizacije.
Stoga u trenutnom okruženju neizbježne inflatorne prirode - koja ne postoji u prirodi, nego samo u tržišnom sustavu - što stalno smanjuje kupovnu moć i djeluje kao skriveni porez, najpogođeniji su siromašni, što za nuspojavu ima održanje klasnog statusa quo, kako smo spomenuli prije. A što centralna banka radi kad se inflacija pogorša? Pa podigne kamatne stope, što - opet - najgore pogađa niži stalež, koji već stenje pod težinom otplate kredita.
U svijetu opsjednutom krivnjom i “globalistima”, najopasniji aspekt naših života nema nikakve veze sa zavjerama niti kriminalnim namjerama, već s fundamentalnom prirodom samog društvenog sustava koji potiskuje ekonomski potencijal, slobodu i prezervira strukturalno nasilje.
---
---
Ipak, iluzija smisla financijskih praksi uspješno se održava. Centralna banka nastavlja obnašati ulogu PR fasade, dok, ustvari, služi kao vladin stroj za novac, pretvarajući se da djeluje s nekom vrstom suzdržanosti neovisnog tijela. O tome koliko je takav narativ apsurdan, dovoljno govori to što, primjerice, američki predsjednik osobno instalira FED-ova šefa odbora. Nema nikakva razloga za igrokaz u kojem vlada izdaje obveznice, a središnja banka joj naplaćuje kamate za izdani novac; osim kao bajka koja umiruje građanstvo, reflektirajući njegovo poznavanje uzročnosti i suzdržavanja prilikom osobnog budžetiranja..
Uostalom, gdje završava taj iznos kamata? Pa, nakon što se njime namire suludo visoke plaće dužnosnika centralne banke, ostatak završi u državnoj riznici. Zamislite da vama banka, nakon što njima podmiri neke osnovne troškove, uplati ostatak iznosa kamata na vaš račun. Međutim, SAD, za razliku od svih drugih država svijeta, u čitavom ovom procesu ima jednog ključnog džokera u rukavu. Naime, dok ostale zemlje mogu kreirati samo određenu masu novaca prije nego što ih dokrajči hiperinflacija, Amerika ima petro-dolar. Zbog toga Washingtom može izvoziti inflaciju u svijet praktički beskonačno; ili barem dok posjeduje svjetsku rezervnu valutu.
Ono što ovaj sustav čini jest da stvara lažnu oskudicu u ponudi novca, što racionalizira raspodjelu na temelju preferencija vlade, a ne naroda. Ovo omogućuje vladama da čine samo minimum, kako bi osigurale da nema nasilja na ulicama ili potpunog svrgavanja vladajućih; držeći siromašne siromašnima, bogate bogatima, a gornje granice duga - bivšima.
Gornja granica ili “plafon” duga je najveći iznos novca koji Sjedinjene Države mogu kumulativno posuditi izdavanjem obveznica. SAD je dostigao tu granicu - 31,4 bilijuna dolara - 19. siječnja 2023., ali Ministarstvo financija u međuvremenu je poduzelo niz “izvanrednih mjera”, kako bi, na neko vrijeme, odgodilo neizbježno. A neizbježno stiže, po zadnjim najavama, na datum 1. lipnja. Nakon toga, osim ako Kongres ne podigne (ili ne suspendira) plafon, federalnoj će vladi nedostajati gotovine da podmiri sve svoje obveze pa bi Amerika mogla - kako u posljednje vrijeme vrište mnogi medijski naslovi - bankrotirati!
Iako je predsjednik Joe Biden dosad govorio da ne dolazi u obzir ništa osim bezuvjetnog povećanja granice, republikanci, predvođeni čelnikom Kevinom McCarthyjem,...
