Kad su se tog sunčanog 25. travnja 1945. sastali na teško oštećenom mostu preko rijeke Labe, kod grada Torgaua, 120 kilometara južno od Berlina, obojici je to bio vjerojatno najsretniji dan u životu. Iako se nikad prije nisu sreli i premda nijedan nije znao jezik onoga drugoga – niti je 21-godišnji američki poručnik William Robertson znao ruski, niti je 19-godišnji sovjetski poručnik Aleksandar Siljvaško govorio engleski - čvrsto su se rukovali i zagrlili, a fotografija tog vojničkog zagrljaja postala je ikonička fotografija 20. stoljeća.
Obojica su se na tom porušenom mostu preko rijeke Labe našli kao prethodnica svojih vojski: poručnik Robertson vodio je isturenu patrolu američke 69. pješadijske divizije, dok je poručnik Siljvaško bio na čelu ophodnje Crvenoarmejaca iz 58. gardijske divizije. Da bi se sreli, obojica su morala preći pola Europe - Robertson je dolazio sa zapada, a Siljvaško s istoka – o čemu svjedoči natpis na engleskom jeziku iza njihovih leđa: “East meets West” (“Istok sreće Zapad”).
Njihova lica na toj povijesnoj fotografiji emitiraju silnu radost, jer obojica znaju da njihov susret u vojničkom smislu znači da su trupe Wehrmachta presječene napola i da će Drugi svjetski rat uskoro završiti.
I doista, pet dana kasnije Hitler se ubio u svom berlinskom bunkeru, a tjedan potom nacistička Njemačka potpisala je bezuvjetnu kapitulaciju: najveći i najkrvaviji sukob u povijesti čovječanstva bio je okončan. Tog 9. svibnja 1945. godine Slobodna Dalmacija je izašla s velikim naslovom: “Zastava slobode vije se nad Europom: Noćas u 12.01 prestala su neprijateljstva”.
Upravo su Robertson i Siljvaško desetljećima figurirali kao vizualni simboli te veličanstvene antifašističke pobjede i zapadno-istočnog savezništva kojom je slomljen nacifašizam. I zato je dobro da su obojica danas mrtvi, da ne vide u što se pretvorio Dan pobjede nad fašizmom i kako se nekadašnji antifašistički saveznici danas gledaju preko ukrajinskog nišana, optužujući se međusobno za nacizam.
Neurokirurg i učitelj
Da su živi, Robertson bi danas imao 99, a Siljvaško 97 godina. Robertson je nakon rata postao neurokirurg u Kaliforniji, gdje je i umro 1999. godine, dok je Siljvaško umro prije nekoliko godina u dubokoj starosti, kao umirovljeni direktor seoske škole u Bjelorusiji, u kojoj je djeci i predavao povijest. Ostali su prijatelji do smrti: čak i kad su njihove zemlje nedugo nakon Drugog svjetskog rata otpočele svoj Hladni rat, oni nisu prekidali svoje prijateljstvo.
Nekoliko puta su se i vidjeli: sretali su se u Torgauu na okruglim obljetnicama svog povijesnog susreta iz travnja 1945., a Robertson je nekoliko puta i odlazio u SSSR da posjeti starog ratnog druga, koji ga je tog 25. travnja 1945. zamalo upucao. Naime, vidjevši s druge strane rijeke američke vojnike sa šljemovima na glavi, Siljvaško je pomislio da su to Nijemci, pa je svojoj patroli naredio da otvori vatru.
Potom je Robertson iz obližnje ljekarne uzeo nekakve boje i lakove, te je na komadu platna iscrtao crvene i bijele pruge, kako bi tom improvizacijom zastave SAD-a kamaradima s druge obale objasnio da pucaju na Amerikance. Međutim, Siljvašku to ništa nije značilo, jer nikad nije vidio američku zastavu i nije znao kako ona izgleda, pa je opet naredio otvaranje vatre.
Potom je snalažljivi Robertson uspio u netom oslobođenom lokalnom zatvoru pronaći ruskog zarobljenika koji je znao engleski, pa je ovaj došao na most i na ruskom jeziku viknuo Siljvašku da su to Amerikanci. Tek tada je nepovjerljivi poručnik Crvene armije naredio obustavu vatre i pohitao na most, da vidi kako izgledaju ta braća Amerikanci. Ubrzo potom nastala je i ta historijska fotografija na kojoj njih dvojica svjedoče o nepobjedivosti saveza Washingtona i Moskve.
Kako je nedavno posvjedočio bivši američki ambasador u Bjelorusiji George Krol, koji je posjećivao Siljvaška dok je ovaj bio živ, nekadašnji poručnik Crvene armije do smrti je žalio zbog zahlađenja odnosa između nekadašnjih saveznika iz Drugog svjetskog rata:
“Iako je Bill Robertson umro 1999., Aleksandar Siljvaško nikada nije zaboravio svog prijatelja. I nikada neću zaboraviti gospodina Siljvaška. Preživio je surovi rat i težak poratni život. Mnogo je puta rekao da je samo prijateljstvo koje su američki i sovjetski vojnici uživali tijekom tih prohujalih dana 1945. izdržalo, kakav bi to drugačiji i bolji svijet mogao biti”, napisao je Krol prije tri godine u članku “Povijest rukovanja”, objavljenom na stranicama američke ambasade u Bjelorusiji.
I zaista, odnosi dviju supersila nikad u povijesti nisu bili tako srdačni kao tog proljeća 1945., na kraju Drugog svjetskog rata, kada su se njihove vojske susrele na rijeci Labi. Teško je i zamisliti kakav je svijet mogao biti da to ratno prijateljstvo nije vrlo brzo prekinuto trajnim poratnim ideološkim sukobom.
Činilo se tada da će zajednička pobjeda nad nacizmom – u kojoj je SSSR golemim žrtvama dao ključnu ulogu, uz dragocjenu pomoć zapadnih saveznika – biti jamac buduće suradnje, kao i da će svaki idući Dan pobjede, uz zajedničko prisustvo sovjetskih i američkih vojnih veterana na godišnjoj svečanoj paradi u Moskvi, biti zalog trajnog mira između Istoka i Zapada, bez obzira na ideološke i druge međusobne razlike.
Danas, 78 godina kasnije, kad su vojni veterani na obje strane mahom pomrli i kad je njihov broj sveden na statističku grešku, od tog zajedništva nije ostalo ništa: ruska agresija na Ukrajinu ga je dokrajčila. Štoviše, kako je u ponedjeljak objavio ruski ambasador u Washingtonu Anatolij Antonov, američka vlada zaprijetila je nekolicini svojih još živućih veterana koji su i ove godine htjeli otići na paradu u Moskvu:
“Već drugu godinu zaredom napori američke administracije prekinuli su odlazak američkih sudionika Drugog svjetskog rata na paradu povodom Dana pobjede. Ratni veterani su se našli pod neviđenim pritiskom. Prijetilo im se čak i oduzimanjem putovnica, pa nisu mogli odletjeti u Rusiju i sudjelovati u proslavi 78. godišnjice Velike pobjede”, objavio je Antonov.
“Američki veterani toliko su čekali na put u Moskvu. Nadali su se da će vidjeti Crveni trg i zagrliti svoju braću po oružju. Shvaćaju da će to biti još teže sljedeće godine. SAD je u biti veteranima spriječio ostvarenje sna, onemogućivši im još jedan zagrljaj u centru Moskve”, izjavio je ruski ambasador.
Dodavši kako je taj potez “uvredljiv ne samo za veterane koji su se borili protiv nacizma, već i za sve one koji pamte taj sveti podvig”, Antonov je američkim ratnim veteranima poručio da je Rusija “ponosna” na njihov doprinos zajedničkoj pobjedi:
“Neprijateljska politika SAD-a neće potkopati duh borbenog drugarstva iz Drugog svjetskog rata”, rekao je ambasador, ukazavši na rastuću rusofobiju u SAD-u, za koju je ustvrdio da je potiče američka vlada.
Također, optužio je američke medije za potpuno ignoriranje godišnjice poraza nacista, sve kako bi se izbjeglo odavanje zasluga SSSR-u:
“Bezobrazno se pokušava krivotvoriti činjenica o Drugom svjetskom ratu, zanemaruje se presudni doprinos Crvene armije u porazu fašizma, a Sovjetski Savez se isključuje s popisa pobjednika. Istodobno se nezasluženo reklamira uloga SAD-a i Britanije”, kazao je Antonov.
Ruski ambasador nije govorio o ruskoj odgovornosti za ukrajinski rat, ali je činjenicu da se ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski slavi diljem Europe nazvao “sramotom” i “izrugivanjem povijesti i zdravog razuma”, s obzirom da, kako je rekao, vlada u Kijevu veliča nacističke kolaboracioniste poput Stepana Bandere i njegova pokreta.
“Moramo biti pošteni prema palim herojima. Prestanite iskrivljavati povijest. Poticanje neonacizma i rusofobije je neprihvatljivo”, zaključio je Antonov.
Suvremeni revizionizam
Za razliku od nekih ranijih parada u Moskvi povodom Dana pobjede – kad bi se na svečanim tribinama, osobito za okruglih obljetnica, okupili i vodeći zapadni državnici – ove godine na Crveni trg došli su tek čelnici sedam postsovjetskih država: Armenije, Bjelorusije, Kazahstana, Kirgistana, Tadžikistana, Turkmenistana i Uzbekistana. Kazahstanski predsjednik Kasim-Žomart Tokajev pritom je položio cvijeće na masovnu grobnicu u selu Trubino, gdje je pokopan njegov ujak, veteran Crvene armije iz WW2.
I sama parada bila je siromašnija nego ikada. Zbog straha od dalekometnih ukrajinskih dronova neki su tradicionalni dijelovi proslave otkazani – marš “Besmrtne pukovnije” i prelet ratnog zrakoplovstva – a neki reducirani, pa je i vojnika i vojne tehnike bilo manje nego inače.
Čak je i Putin govorio kraće nego obično, tek desetak minuta, ali je i to bilo dovoljno za uvid o nepomirljivosti ruskog i zapadnog (američkog) pogleda na aktualnu svjetsku situaciju kojom dominira ukrajinski rat. Ruski predsjednik je, naime, optužio Zapad za orkestriranje rata protiv Rusije, ustvrdivši kako je jedini cilj Zapada “vidjeti pad naše zemlje”, dok je ukrajinski narod nazvao “taocima državnog udara” (iz 2014.) i zapadnih ambicija.
Putin se u svom kratkom govoru osvrnuo i na suvremeni revizionizam koji negira oslobodilačko nasljeđe Crvene armije, bez kojeg bi Europom vladao Treći Reich:
- Vidimo kako u pojedinim zemljama nemilosrdno i hladnokrvno uništavaju spomenike sovjetskim vojnicima, ruše spomenike velikim komandantima, stvaraju pravi kult nacista i njihovih pomagača, brišu i demoniziraju uspomene na prave heroje. Takvo skrnavljenje podviga i žrtava pobjedničke generacije je i zločin, otvoreni revanšizam onih koji su cinično i otvoreno pripremali novi pohod na Rusiju – rekao je Putin na Crvenom trgu.
Ruski predsjednik pritom je aludirao ne samo na rušenje spomenika iz sovjetske ere - koje se zadnjih godina provodi u Ukrajini, Poljskoj i baltičkim državama - nego i na postavljanje novih spomenika u slavu nacističkih kolaboracionista poput Stepana Bandere (ukrajinskog Ante Pavelića), čiji kipovi već petnaestak godina niču po gradovima zapadne Ukrajine.
Konkretno, prvi Banderin spomenik otvoren je 2007. u Lavovu, a do danas su se njegovi kipovi proširili na desetke gradova u zapadnom dijelu zemlje, od kojih je u nekima proglašen i “počasnim građaninom” (Lavov, Ivano-Frankivsk), dok se po njemu još od 2016. zove i jedna od glavnih avenija u Kijevu.
Uz to, Banderin pozdrav “Slava Ukrajini” iz vremena njegove nacifašističke kolaboracije danas je ne samo službeni pozdrav ukrajinske vojske, nego se i ležerno kliče u samom Europskom parlamentu, a u čast napadnutoj zemlji rabe ga i vodeći europski dužnosnici, od Ursule von der Leyen do Andreja Plenkovića. Stoga se na hrvatskoj radikalnoj desnici čuju logični prigovori: “Ako može ‘Slava Ukrajini’, zašto ne može ‘Za dom spremni’?”
Tko je novi Hitler?
Kako bilo, rehabilitacija Bandere u suvremenoj Ukrajini poslužila je Rusiji da agresiju na Ukrajinu prikaže kao borbu protiv istog onog starog neprijatelja iz Drugog svjetskog rata – kada je Crvena armija spasila svijet - što je u svojoj ovotjednoj poruci Zapadu s Crvenog trga adresirao i Putin, rekavši da su protivnici Rusije “zaboravili tko je uništio to monstruozno, totalno zlo, i nije štedio svoje živote da oslobodi narode Europe”.
S druge strane, ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski u svom je govoru povodom Dana pobjede to “monstruozno, totalno zlo” locirao upravo u Putinu i ruskom političkom vrhu:
- Nažalost, zlo se vratilo. Kao što je tada zlo ušlo u naše gradove i sela, tako je i sada. Kako je tada ubijalo naše ljude, tako je i sada. I sve staro zlo koje moderna Rusija vraća bit će poraženo, kao što je i nacizam pobijeđen – poručio je Zelenski.
I tako smo došli u situaciju otvorene licitacije na temu “tko je novi Hitler?”. Ruski odgovor na to pitanje vidljiv je već iz proklamirane ratne namjere o “denacifikaciji” Ukrajine, dok u Kijevu i na Zapadu ne sumnjaju da novi Adolf sjedi u Kremlju, pa se u zapadnim medijima još od početka ruske agresije Putinu crtaju brčići.
Kolateralna društvena šteta takve situacije je relativiziranje nacističkog zla, koje postaje “moneta za potkusurivanje” zaraćenih strana. Zato je dobro da su i William Robertson i Aleksandar Siljčenko danas mrvi. Jer da ovo vide, umrli bi od tuge.