Milojko Pantić je jedan od najpoznatijih i najutjecajnih novinara na Balkanu. Ovaj put piše o trenutačnoj situaciji u Srbiji. Prenosimo njegov osvrt iz dnevnog lista Danas:
Prave se novi Ustavi, da bi sve ostalo isto i da bi ljudima vladali ti ustavotvorci. Donose se novi zakoni koji ne važe za vlastodršce, a oni, kad im zagusti, izmišljaju unutrašnje i vanjske neprijatelje. Ne libe se ni da građane gurnu i u ratnu pogibiju.
Rođen sam, i po svemu sudeći, umrijet ću u diktaturi i totalitarizmu. Ipak za ovih deset godina neograničene vladavine Aleksandra Vučića najboljeg učenika ratnog zločinca Šešelja, život u Srbiji je izgubio smisao i ne može se porediti ni s jednim prethodnim režimom.
Kuda idu naprednjačke "divlje svinje" najbolje se vidjelo pre mnogo godina po grafitima na zgradama srpskih gradova: "Kad porastem biću Tole, a ne Nole" (Tomislav "Tole" Karadžić, je počasni predsjednik FSS). Mladi su dakle prvi ukapirali namjere Vučićeve vlasti. Srbija je pod naprednjacima postala jedna velika krčma na Ibarskoj magistrali, pravi teatar apsurda.
U toj krčmi se bjesomučno zadužuje, pije i troši opljačkani novac. Beskrajna verbalna agresija čini da riječi gube smisao. Brblja se i propovijeda o svemu i svačemu, samo ne o tome kako osloboditi Republiku u zarobljenoj državi.
Huliganski svemoćnik na čelu Srbije, tu jadnu stvarnost, preko većine medija predstavlja kao "raj na zemlji" i "zlatno doba" države i nacije.
Za njega ne postoje skandalozne i šokantne kriminalne epizode sljedbenika, očigledne izmišljotine i laži tabloidnih medija, nepodnošljivo širenje mržnje i šovinizma, kao i otvorena pljačka svih prirodnih i državnih resursa. Za njega i njegove sve je proljeće, cvijeće i ptice.
U tom mjehuru iluzija u kome živi sa svim pravima i bez ikakve odgovornosti, on ne vidi stvarnost "spoljašnjeg" svijeta. Kao bivši vojnik navijačke paravojske kriminalca Arkana, do danas nije uspeo da se otrgne fragilnim osjećajima i kompleksima iz tog doba.
Čitav svoj radni vijek živi u politici i od politike, a ostao je emocionalno nedozreo, neobrazovan, nesposoban i nemoćan da građanima pruži kakvo takvo suvislo objašnjenje o bilo čemu. Stalno ponavlja "ne dam Srbiju" i "Živela Srbija".
Govoreći da voli Srbiju, da je od nje napravio "ekonomskog tigra" na Balkanu, on zapravo govori o sebi jer se poistovjetio s državom i pljačkom svega postojećeg.
Okružio se kriminalcima, poltronima i mediokritetima i nema savjetnika koji bi ga upozorio na to koliki mu je domet. Za osnovno pravilo života, izabrao je isključivo zloupotrebu vlasti, prije svega privatizacijom Parlamenta i Vlade, sudstva, medija i svih ministarstava sile i prisile.
Od kako je na vlasti surovo se poigrava s ljudskim sudbinama, kao i sa sudbinom društva i države. Doveo je društvo u stanje kada ništa nije tako bezvrijedno kao ljudski život i kada je bolje biti Tole nego Nole.
Anestezirao je građane lažima, jer što kaže Hannah Arendt, laži ne služe da narod u njih povjeruje, nego da ne vjeruje ni u što. Narodu tada nije samo oduzet kapacitet za akciju već i kapacitet da misli i sudi.
Takvom narodu možete da radite što hoćete. Zato većina Srba danas živi kao da su mrtvi. Uz pomoć laži stvorio je najkorumpiraniju i najprimitivniju zajednicu koja se može zamisliti. Sveopćom korupcijom i kriminalom do kraja je realizirao kriminalnu prvobitnu akumulaciju kapitala, koju je započeo Slobodan Milošević.
I sada, taj nespomenik oholosti, u ulozi neprikosnovenog "Šefa" želi da napravi pokret za obranu, ne države koju je uništio, već tog kapitala, opljačkanog i akumuliranog ratnim profiterstvom i otetog od ojađenih građana.
Uništitelj demokracije dakle, pod paravanom politike i navodnom borbom za obranu neobranjivog Kosova, hoće da izbjegne odgovornost i legalizira temeljnu pljačku i uništavanje države Srbije. To se ne može spriječiti nikakvim izborima.
Jedini način je da se uvede prinudna uprava ili formira vlada nacionalnog spasa, koja će ljudima, koji su Srbiju doveli do društvenog i ekonomskog kraha, zabraniti da se dalje bave javnim poslovima.
Jednom riječju ili prinudna uprava ili zbogom Srbijo. Najbitnije je međutim da kad samodržac ode s vlasti, ne dođe do divlje reakcije i još većeg kaosa. Trezvena politika prinudne uprave, to je obaveza nekorumpiranih političkih faktora, ako takvi u Srbiji još postoje.
U svakom slučaju Srbija je po tko zna koji put u svojoj povijesti, pred hamletovskim pitanjem: "Biti ili ne biti?"