stdClass Object
(
[id] => 1161725
[title] => Porez na ugljik se uvodi na ‘zadnja vrata‘ i puno stvari će biti još skuplje. Evo zašto je to dobra vijest i kako Hrvatska može od toga profitirati
[alias] => porez-na-ugljik-se-uvodi-na-zadnja-vrata-i-puno-stvari-ce-biti-jos-skuplje-evo-zasto-je-to-dobra-vijest-i-kako-hrvatska-moze-od-toga-profitirati
[catid] => 142
[published] => 1
[introtext] =>
[fulltext] =>
Jeste li primjetili da, uvijek kada svijet zapadne u velike probleme, je onaj tko ga mora iz toga izvući - država?
Kada se, zbog pohlepe i neodgovornosti burzovnih mešetara 2008. čitavo tržište srušilo kao kula od karata, države su novcima poreznih obveznika sanirale bankarske dugove i tako utabale put za paradigmu koja se provodi i danas; socijalizam za bogate, kapitalizam za siromašne.
Kada je koronavirus usporio kotač globalnog konzumerizma koji se, zbog prisilne apstinencijske terapije od shoppingholičarenja, počeo opasno ljuljati i zaprijetio da će maltretiranje Zemlje stati, vlade su izmislile novac kojim su, u maniri dobrog skrbnika, nadomjestile plaće privatnog sektora.
Kada je došlo do poremećaja u opskbnim lancima, pošto ekonomija ovisna o fosilnim gorivima nije mogla na brzaka doći do novog šuta pa su troškovi energenata skočili 'u nebo', premijeri su urgirali da se cijene goriva zalede kako ne bi slučajno izbodena nevidljiva ruka, uslijed najnovije neurotične epizode, porazbacala građanske kasice-prasice s pulta kapitalizma.
Zbilja, svaki put kada društvo u kojem živimo zahvati ozbiljan i hitan problem, slobodno tržište dobije - slobodan dan.
Iako je kristalno jasno da tržište ne može rasčistiti strukturne deformacije koje je proizvelo - Einsteinovim riječima: 'Ne možemo rješiti probleme istim načinom (razmišljanja) kojim smo ih stvorili' - 'napredna civilizacija' se i dalje trudi promatrati ovu silu kroz prizmu teorije relativnosti. Tako je odlučeno da će najveću prijetnju našeg vremena, a i čitave povijesti naše vrste, savladati upravo - tržište. Naime, sporazumom iz Glasgowa, potpisanom prilikom nedavne klimatske konferencije, postavljeni su uvjeti za stvaranje reguliranog globalnog tržišta trgovine ugljikom – potez koji naširoko podržavaju najveći svjetski zagađivači; uključujući Kinu i SAD – tako omogućivši zemljama da samo djelomično ispune svoje klimatske ciljeve kupujući kredite koji predstavljaju smanjenje emisija od strane drugih.
Ugljični kredit je, dakle, vrsta dozvole koja predstavlja jednu tonu ugljičnog dioksida uklonjenog iz atmosfere. Može ih kupiti pojedinac ili, češće, tvrtka kako bi se njime, u izostanku bolje riječi, legalizirale njihove, dotad zabranjene, emisije proizašle iz industrijske proizvodnje, dostavnih vozila ili putovanja. Kao slikoviti primjer može poslužiti jedna osuvremenjena hrvatska tradicija; investitor, unatoč izostanku dozvole za takvu radnju, odluči sagraditi dodatni kat i tako narušiti prostornu vizuru i okolnim kućama zagraditi pogled u kojem su, dotad, uživale. Tada će, hitrom reakcijom domaćih ovlaštenih službi, investitor biti oštro kažnjen s nezgodnih par desetaka tisuća eura, samo da bi, par tjedana nakon, na račun prodaje, sada već legaliziranog agoraterorizma, zaradio par stotina tisuća eura.
---
---
Ovakvi krediti se najčešće stvaraju kroz poljoprivrednu ili šumarsku praksu, iako ga, teoretski, može stvoriti svaki projekt koji smanjuje, izbjegava, uništava ili hvata emisije. Oni koje žele nadoknaditi vlastite emisije stakleničkih plinova ih mogu kupiti preko posrednika (bilo bi šteta da netko ne zaradi na pokušaju spašavanja planeta od uništenja) ili onih koji izravno eliminiraju CO2. Na primjer, korporacija može platiti vlasniku zemlje da na njoj posadi određeni broj drveća koja će joj omogućiti da nesmetano nastavi sagorijevati fosilna goriva, tako poštujući tu zamišljenu 'nultu emisiju'. Iako, kad se ugljični krediti umješaju u ostvarivanje tog ideala, on postaje sve manje 'zamišljen', a sve više 'imaginaran'.
Dodatno, ukoliko država ili kompanija ne proizvedu stakleničkih plinova koliko im kvota dozvoljava, onda oni, unatoč tome što su upravo doprinijeli poboljšanju šansi za opstanak čovječanstva, i dalje mogu prodati te viškove drugim zainteresiranim zagađivačima. Jer, to je krajnji i jedini cilj sudionika tržišta - profit.
Posljednjih godina dugački popis tvrtki s popisa Fortune 500, najvećih svjetskih korporacija, počeo je kupovati kredite za šumske projekte, prema pregledu podnesaka Komisije za vrijednosne papire i objava korporacija o okolišu, društvu i korporativnom upravljanju. Tržište za ove kredite procjenjuje se vrijednim stotinu milijuna dolara, a broj raste iz godine u godinu od kada se uobličila samostalna burza za prodaju, trgovinu i ovjeru šumskih kredita.
Doduše, da budemo savim pošteni, tržište ugljika nije tržište na koje smo, u zadnjim desetljećima, navikli. Ono nije 'slobodno' raditi što ga je volja, ono ne prolazi tzv. boom and bust cycles (cikluse puhanja i pucanja balona), ono ne stvara duboke socioekonomske nejednakosti (ovo je, zapravo, samo djelomično točno jer će najsiromašnije zemlje biti prisiljene preživjeti prodavanjem ovih kredita i tako doprinijeti klimatskim promjenama koje najviše ugrožavaju upravo njih same). Štoviše, karbonsko tržište više nalikuje na nekakvu hibridnu vrstu socijalističke vaučerizacije u kojoj se subvencije mogu, za novac, mijenjati među akterima. A sve to jer, ponavljamo, tržište nije i, po svojoj strukturi, ne može biti zainteresirano za negativne efekte kojima zapljuskuje društvo koje bi trebalo servisirati. Jedini način na koji bi se tržišni igrači samoinicijativno preorijentirali od potpirivanja klimatskih promjena je da mogu zaraditi na tome - jer je to jedina svrha njihovog pravnog postojanja - ali imperativ 'maksimiziranja profita' će, u trenutnoj infrastrukturi (kojeg se prougljični lobiji drže kao da im život ovisi o tome; jer i jest), uvijek gurati u smjeru povećanja emisije CO2. Ili, točnije, u propast.
---
afp
---
Kritičari karbonskog tržišta ističu da ono ne smanjuje ukupnu količinu stakleničkih plinova koje gospodarstvo ispušta. Oni se jednostavno kompenziraju, projektima kvazizelene energije kao što su monousjevi biogoriva i hidroelektrane (koji su povezani s uništavanjem okoliša, prisilnim premještanjem, itd.) što korporacijama omogućuje da tvrde da su ekološki prihvatljive bez smanjenja ukupnih emisija. Ova praksa se danas popularno naziva "greenwashing". “Neto nula je prevara. Koristi se kao dimna zavjesa kako bi se izbjegao stvarni prijelaz s fosilnih goriva i nastavilo poslovati 'kao i obično' oslanjajući se na nedokazane tehnologije poput hvatanja ugljika”, rekao je Sebastien Duyck, viši odvjetnik iz Centra za međunarodno pravo zaštite okoliša.
Ugljični krediti se također mogu kupiti od projekata koji bi se ionako dogodili. Na primjer, jedna investicijska tvrtka kaže da plaćaju poljoprivrednicima da svoja polja pretvore u šume i prodaju te kredite korporacijama. No, nekoliko poljoprivrednika tvrdi da bi već, i onako, tu posadili drveće zbog poticaja iz državnog programa zaštite. Ovaj problem je poznat kao 'dodatnost'. Tu je i 'curenje' - kada tvrtka plaća vlasnicima zemljišta da ne sjeku šumu A, a oni umjesto toga posjeku šumu B. I 'trajnost' - kada se šuma koja zadržava ugljik održava netaknutom jedne godine zahvaljujući kupljenim kreditima, ali se posječe sljedeće godine.
Nadalje, neki od tih ugljičnih kredita kroz ovakve projekte uopće nisu dugoročni. Tako je međunarodno nogometno upravno tijelo FIFA kupila kredite kako bi pomogla nadoknaditi emisije Svjetskog prvenstva u Brazilu. No, ubrzo nakon toga stabla su posječena, a projekt je obustavljen 2018. godine nakon što je srušeno više drveća od svih prodanih kredita zajedno. U šumama Gvatemale, Kine i Škotske, naftni div Royal Dutch Shell sadi desetke tisuća stabala koja usisavaju stakleničke plinove iz zraka, omogućujući klijentima koji kupuju njegovo gorivo da misle kako je njihova vožnja neutralna – barem na papiru. U Brazilu Amazon plaća pomoć malim poljoprivrednicima u obnavljanju degradiranih zemljišta u tropskoj prašumi koja dijeli isto ime. A u Aziji, Delta Air Lines troši 30 milijuna dolara kako bi nadoknadio zagađenje iz svojih mlaznjaka štiteći pola milijuna hektara u indonezijskoj tresetnoj močvarnoj šumi i kambodžanskom rezervatu za divlje životinje.
---
afp photo
---
Također, nisu svi šumski krediti jednako formirani. Postoje višestruki, konkurentni standardi 'certifikacije' i nepregledan niz organizacija ili tvrtki koje djeluju kao posrednici, provjeravaju vjerodostojnost navodnih smanjenja stakleničkih plinova i povezuju kupce i prodavače kredita. Provjeravanje ispunjenja tih aktivnosti na licu mjesta u dalekim prašumama može biti nevjerojatno zahtjevno. 'Postoji cijeli proces provjere koji uključuje revizora treće strane, ali ima i čudnih stvari u vezi s tim', rekao je ekolog Dan Nepstad, predsjednik Earth Innovation Institute-a. 'Onaj koji razvija karbonske projeke je taj isti koji zapošljava revizore. Dakle, revizori rade za tvrtku kojoj bi pozitivan rezultat doista bio koristan.' To znači da je na tvrtkama da izvrše vlastitu dubinsku analizu kako bi znale da su krediti koje kupuju legitimni, rekao je Nepstad.
Osim opisanog uplitanja 'zle države' u igre na poduzetničkom pješčaniku i (lošeg) centralnog planiranja, vladina tijela će, ako odluče koristiti živčani sustav koji imaju na raspolaganju, također morati ozbiljno razmisliti o uvođenju (dodatnih) poreza na ugljik. Posljednjih godina nekoliko je zemalja već poduzelo ovakve 'radikalne' mjere. Godine 1990. godine je Finska bila prva zemlja na svijetu koja je uvela takav porez, a od tada je slijedilo 18 europskih zemalja. Cijene se kreću od 0,07 eura po metričkoj toni karbonskih emisija u Poljskoj i Ukrajini do više od 116,33 eura u Švedskoj. Od zemalja u susjedstvu, samo Slovenija, još od 1996., ima taj 'namet' u iznosu 17,30 eura.
S obzirom da smo uredili društvo u okvirima ‘tržišnog natjecanja’, tako ukloniviši svaku opciju da države-protivnice ikad surađuju u dobroj volji i bez želje da jedna drugoj zabiju nož u leđa, praktički je nemoguće očekivati da će svaka zemlja pristati na ‘globalni karbonski porez’, jer bi to mnogima značilo ‘smanjenje tržišne konkurentnosti’. Stoga, a kako bi osigurala da proizvođači unutar EU-a ne budu u nepovoljnom položaju zbog konkurencije izvan njezinih granica, Europska komisija planira 2026. implementirati porez na CO2 na uvoz iz inozemstva. Mehanizam prilagodbe granice ugljika, kako ga nazivaju, prvi je na svijetu koji će utjecati na uvezene proizvode iz industrija s posebno visokim emisijama poput čelika, cementa, aluminija, gnojiva i proizvodnje energije.
Novi mehanizam je ujedno zamišljen kao zaštita od izlaska tvrtki iz EU u zemlje s nižim ekološkim standardima kako bi odatle prodale robu u EU. A kao takav bi potencijalno mogao nadoknaditi konkurentsku prednost kineskih tvrtki koje imaju koristi od državnih subvencija i nižih ekoloških standarda. Osim zaštite vlastitog gospodarstva, EU-ovo oporezivanje CO2 također je namijenjeno pritisku na druge zemlje da svoja gospodarstva učine održivijim što je prije moguće. Tako će europski protekcionistički porez na ugljik će smanjiti uvozne pritiske i otvoriti članicama mogućnost da postanu tržišno prisutnije i, puno važnije, zelenije.
---
afp
---
I postoje neki znakovi da se to već osjeća. Planirani porez se navodi kao pomoć u uvjeravanju Turske da ratificira Pariški klimatski sporazum, što se i desilo u listopadu. A australski ministar trgovine Dan Tehan, zemlje koja izvozi znatne količine fosilnih goriva i teškom voljom se odriče te prakse, nedavno je istaknuo da će se njegova država morati suočiti s dugoročnim nedostacima za izvozno gospodarstvo kao rezultatom očekivanih carina.
Iako bi ovakav plan Europske Unije mogao poslužiti kao moćna poluga prema velikim trgovinskim partnerima i financijski moćnim zemljama, Chiara Putaturo, savjetnica za nejednakost i poreznu politiku u EU uredu nevladine organizacije Oxfam za borbu protiv siromaštva, kaže da bi ovime nerazvijene zemlje, koje se uvelike oslanjaju na trgovinu s EU, mogle biti brutalno osakaćene. Novi porez posebno bi pogodio industrije čelika i aluminija u Mozambiku, Zambiji, Sijera Leoneu i Gambiji. Roba iz najmanje razvijenih zemalja čini samo 0,1 posto cjelokupnog (cjenovnog) uvoza EU-a, no veće pristojbe mogle bi imati dalekosežne posljedice za navedene zemlje. U Mozambiku, na primjer, gdje 70 posto stanovništva živi ispod granice siromaštva, više od polovice izvoza čelika i aluminija ide u EU.
Prema Oxfamu, 10 posto najbogatijih svjetske populacije — od kojih većina živi u SAD-u i EU — generiralo je oko polovice globalnih emisija stakleničkih plinova između 1990. i 2015. Nasuprot tome, 50 posto najsiromašnijih na svijetu uzrokovalo je svega sedam posto ovakvih zagađenja. "Moramo biti jako oprezni u traženju od drugih zemalja da plate za problem koji smo mi izazvali", upozorila je Putaturo.
Jedino što bi, u svijetu gdje je poštenje na popustu - jer je potražnja za njim uvijek niska - bilo fer je da većina sredstava prikupljenih od poreza za ugljik ide siromašnim zemljama kako bi ih ulagali u zelenu tranziciju. Međutim, dokgod je na snazi pravilo 'socijalizam za bogate - kapitalizam za siromašne', iluzorno je očekivati ovakva logična 'dobročinstva'.
Uostalom, karbonski porez ne bi bio samo poticaj za promjenu ponašanja; on je ujedno i izvor informacija o tome koje ponašanje najhitnije moramo promijeniti. Danas su globalni opskrbni lanci iznimno (pre)složeni te se na naš stol isporučuju proizvodi s ugljičnim otiskom o kojem se samo može nagađati. Bismo li trebali kupiti brazilsku piletinu, koja je prešla tisuće kilometara do nas, ili hrvatsku koja je možda uzgojena u farmi pogonjenoj na podzemni plin? Ova pitanja nemaju jednostavne odgovore.
---
afp photo
---
Prije otprilike deset godina, Mike Berners-Lee objavio je knjigu 'How Bad Are Bananas?', koja je objasnila ugljični otisak raznih svakodnevnih proizvoda (banane su ok). Koliko je loše južnoafričko crno vino? Koliko je loš kalifornijski avokado? Koliko je loš iPhone? Svi zajedno svakodnevno donosimo milijarde odluka o tome što kupiti, kako putovati i čije usluge podržavati. Prednost globalnog poreza na ugljik je u tome što ne bismo morali aktivno promišljati o tome. Porez na ugljik klimatski utjecaj čini jednako stvarnim troškom kao i svaki drugi. Šalje signal duž svih tih zagropanih opskrbnih lanaca, gurajući svaku odluku prema alternativi s nižim udjelom ugljika.
Istina, sama proizvodnja bezugljičnih artikala je 'skuplja', ali ako smo već odlučili funkcionirati po monetarnom principu, onda je porez koji će, u najmanju ruku, izjednačiti veleprodajne cijene i spasiti planet od nepovratne katastrofe, jedini mogući put kretanja. I da, sve će koštati više, ali to je već druga kategorija problematike tehnofeudalizma kojom se ovaj tekst ne bavi.
Kava je idealan primjer koliko bi predložena promjena bila neprimjetna. Prema Marku Maslinu i Carmen Nab sa University College London, kilogram zrna kave isporučenog u UK ima tipičan otisak od oko 15 kilograma CO2. Ako se uzgaja i isporučuje na održiviji način, otisak je 3,5 kilograma. Uz porez na ugljik od 100 funti po toni, to je ili 1,50 funti ili 35 penija. Možete skuhati 120-140 kava s kilogramom zrna, tako da kavopije razliku u cijeni možda neće ni primijetiti, ali je sigurno da bi farmeri i distributeri nastojati odmaknuti svoje troškove s 1,50 funti na 35 penija.
---
Greg Wood/ AFP
---
Za kraj, cijela ova problematika je ultimativno svjedočanstvo koliko današnja globalna ekonomija troši nakaradno nepotrebne energije na 'minimiziranje troškova' iskorištavanjem jeftine radne snage robnim transportom preko pola zemaljske kugle i pokušaje sabotaže zelene tranzicije. Da se velika većina proizvodnje može lokalizirati, najbolje dokazuje Nizozemska, zemlja 30 posto manja od Hrvatske, koja je najveći svjetski proizvođač povrća, a treći najveći voća, dok je Brazil vodeći u proizvodnji biogoriva i energije iz otpada koji čine 32 posto njegove ukupne opskrbe energijom.
Očito, nizozemska rajčica nikad neće biti ukusna kao ona hrvatska, ali čovjek se na sve navikne. Čak i na bezukusni život u dosadnom Amsterdamu.
Jeste li primjetili da, uvijek kada svijet zapadne u velike probleme, je onaj tko ga mora iz toga izvući - država?
Kada se, zbog pohlepe i neodgovornosti burzovnih mešetara 2008. čitavo tržište srušilo kao kula od karata, države su novcima poreznih obveznika sanirale bankarske dugove i tako utabale put za paradigmu koja se provodi i danas; socijalizam za bogate, kapitalizam za siromašne.
Kada je koronavirus usporio kotač globalnog konzumerizma koji se, zbog prisilne apstinencijske terapije od shoppingholičarenja, počeo opasno ljuljati i zaprijetio da će maltretiranje Zemlje stati, vlade su izmislile novac kojim su, u maniri dobrog skrbnika, nadomjestile plaće privatnog sektora.
Kada je došlo do poremećaja u opskbnim lancima, pošto ekonomija ovisna o fosilnim gorivima nije mogla na brzaka doći do novog šuta pa su troškovi energenata skočili 'u nebo', premijeri su urgirali da se cijene goriva zalede kako ne bi slučajno izbodena nevidljiva ruka, uslijed najnovije neurotične epizode, porazbacala građanske kasice-prasice s pulta kapitalizma.
Zbilja, svaki put kada društvo u kojem živimo zahvati ozbiljan i hitan problem, slobodno tržište dobije - slobodan dan.
Iako je kristalno jasno da tržište ne može rasčistiti strukturne deformacije koje je proizvelo - Einsteinovim riječima: 'Ne možemo rješiti probleme istim načinom (razmišljanja) kojim smo ih stvorili' - 'napredna civilizacija' se i dalje trudi promatrati ovu silu kroz prizmu teorije relativnosti. Tako je odlučeno da će najveću prijetnju našeg vremena, a i čitave povijesti naše vrste, savladati upravo - tržište. Naime, sporazumom iz Glasgowa, potpisanom prilikom nedavne klimatske konferencije, postavljeni su uvjeti za stvaranje reguliranog globalnog tržišta trgovine ugljikom – potez koji naširoko podržavaju najveći svjetski zagađivači; uključujući Kinu i SAD – tako omogućivši zemljama da samo djelomično ispune svoje klimatske ciljeve kupujući kredite koji predstavljaju smanjenje emisija od strane drugih.
Ugljični kredit je, dakle, vrsta dozvole koja predstavlja jednu tonu ugljičnog dioksida uklonjenog iz atmosfere. Može ih kupiti pojedinac ili, češće, tvrtka kako bi se njime, u izostanku bolje riječi, legalizirale njihove, dotad zabranjene, emisije proizašle iz industrijske proizvodnje, dostavnih vozila ili putovanja. Kao slikoviti primjer može poslužiti jedna osuvremenjena hrvatska tradicija; investitor, unatoč izostanku dozvole za takvu radnju, odluči sagraditi dodatni kat i tako narušiti prostornu vizuru i okolnim kućama zagraditi pogled u kojem su, dotad, uživale. Tada će, hitrom reakcijom domaćih ovlaštenih službi, investitor biti oštro kažnjen s nezgodnih par desetaka tisuća eura, samo da bi, par tjedana nakon, na račun prodaje, sada već legaliziranog agoraterorizma, zaradio par stotina tisuća eura.
---
---
Ovakvi krediti se najčešće stvaraju kroz poljoprivrednu ili šumarsku praksu, iako ga, teoretski, može stvoriti svaki projekt koji smanjuje, izbjegava, uništava ili hvata emisije. Oni koje žele nadoknaditi vlastite emisije stakleničkih plinova ih mogu kupiti preko posrednika (bilo bi šteta da netko ne zaradi na pokušaju spašavanja planeta od uništenja) ili onih koji izravno eliminiraju CO2. Na primjer, korporacija može platiti vlasniku zemlje da na njoj posadi određeni broj drveća koja će joj omogućiti da nesmetano nastavi sagorijevati fosilna goriva, tako poštujući tu zamišljenu 'nultu emisiju'. Iako, kad se ugljični krediti umješaju u ostvarivanje tog ideala, on postaje sve manje 'zamišljen', a sve više 'imaginaran'.
Dodatno, ukoliko država ili kompanija ne proizvedu stakleničkih plinova koliko im kvota dozvoljava, onda oni, unatoč tome što su upravo doprinijeli poboljšanju šansi za opstanak čovječanstva, i dalje mogu prodati te viškove drugim zainteresiranim zagađivačima. Jer, to je krajnji i jedini cilj sudionika tržišta - profit.
Posljednjih godina dugački popis tvrtki s popisa Fortune 500, najvećih svjetskih korporacija, počeo je kupovati kredite za šumske projekte, prema pregledu podnesaka Komisije za vrijednosne papire i objava korporacija o okolišu, društvu i korporativnom upravljanju. Tržište za ove kredite procjenjuje se vrijednim stotinu milijuna dolara, a broj raste iz godine u godinu od kada se uobličila samostalna burza za prodaju, trgovinu i ovjeru šumskih kredita.
Doduše, da budemo savim pošteni, tržište ugljika nije tržište na koje smo, u zadnjim desetljećima, navikli. Ono nije 'slobodno' raditi što ga je volja, ono ne prolazi tzv. boom and bust cycles (cikluse puhanja i pucanja balona), ono ne stvara duboke socioekonomske nejednakosti (ovo je, zapravo, samo djelomično točno jer će najsiromašnije zemlje biti prisiljene preživjeti prodavanjem ovih kredita i tako doprinijeti klimatskim promjenama koje najviše ugrožavaju upravo njih same). Štoviše, karbonsko tržište više nalikuje na nekakvu hibridnu vrstu socijalističke vaučerizacije u kojoj se subvencije mogu, za novac, mijenjati među akterima. A sve to jer, ponavljamo, tržište nije i, po svojoj strukturi, ne može biti zainteresirano za negativne efekte kojima zapljuskuje društvo koje bi trebalo servisirati. Jedini način na koji bi se tržišni igrači samoinicijativno preorijentirali od potpirivanja klimatskih promjena je da mogu zaraditi na tome - jer je to jedina svrha njihovog pravnog postojanja - ali imperativ 'maksimiziranja profita' će, u trenutnoj infrastrukturi (kojeg se prougljični lobiji drže kao da im život ovisi o tome; jer i jest), uvijek gurati u smjeru povećanja emisije CO2. Ili, točnije, u propast.
---
afp
---
Kritičari karbonskog tržišta ističu da ono ne smanjuje ukupnu količinu stakleničkih plinova koje gospodarstvo ispušta. Oni se jednostavno kompenziraju, projektima kvazizelene energije kao što su monousjevi biogoriva i hidroelektrane (koji su povezani s uništavanjem okoliša, prisilnim premještanjem, itd.) što korporacijama omogućuje da tvrde da su ekološki prihvatljive bez smanjenja ukupnih emisija. Ova praksa se danas popularno naziva "greenwashing". “Neto nula je prevara. Koristi se kao dimna zavjesa kako bi se izbjegao stvarni prijelaz s fosilnih goriva i nastavilo poslovati 'kao i obično' oslanjajući se na nedokazane tehnologije poput hvatanja ugljika”, rekao je Sebastien Duyck, viši odvjetnik iz Centra za međunarodno pravo zaštite okoliša.
Ugljični krediti se također mogu kupiti od projekata koji bi se ionako dogodili. Na primjer, jedna investicijska tvrtka kaže da plaćaju poljoprivrednicima da svoja polja pretvore u šume i prodaju te kredite korporacijama. No, nekoliko poljoprivrednika tvrdi da bi već, i onako, tu posadili drveće zbog poticaja iz državnog programa zaštite. Ovaj problem je poznat kao 'dodatnost'. Tu je i 'curenje' - kada tvrtka plaća vlasnicima zemljišta da ne sjeku šumu A, a oni umjesto toga posjeku šumu B. I 'trajnost' - kada se šuma koja zadržava ugljik održava netaknutom jedne godine zahvaljujući kupljenim kreditima, ali se posječe sljedeće godine.
Nadalje, neki od tih ugljičnih kredita kroz ovakve projekte uopće nisu dugoročni. Tako je međunarodno nogometno upravno tijelo FIFA kupila kredite kako bi pomogla nadoknaditi emisije Svjetskog prvenstva u Brazilu. No, ubrzo nakon toga stabla su posječena, a projekt je obustavljen 2018. godine nakon što je srušeno više drveća od svih prodanih kredita zajedno. U šumama Gvatemale, Kine i Škotske, naftni div Royal Dutch Shell sadi desetke tisuća stabala koja usisavaju stakleničke plinove iz zraka, omogućujući klijentima koji kupuju njegovo gorivo da misle kako je njihova vožnja neutralna – barem na papiru. U Brazilu Amazon plaća pomoć malim poljoprivrednicima u obnavljanju degradiranih zemljišta u tropskoj prašumi koja dijeli isto ime. A u Aziji, Delta Air Lines troši 30 milijuna dolara kako bi nadoknadio zagađenje iz svojih mlaznjaka štiteći pola milijuna hektara u indonezijskoj tresetnoj močvarnoj šumi i kambodžanskom rezervatu za divlje životinje.
---
afp photo
---
Također, nisu svi šumski krediti jednako formirani. Postoje višestruki, konkurentni standardi 'certifikacije' i nepregledan niz organizacija ili tvrtki koje djeluju kao posrednici, provjeravaju vjerodostojnost navodnih smanjenja stakleničkih plinova i povezuju kupce i prodavače kredita. Provjeravanje ispunjenja tih aktivnosti na licu mjesta u dalekim prašumama može biti nevjerojatno zahtjevno. 'Postoji cijeli proces provjere koji uključuje revizora treće strane, ali ima i čudnih stvari u vezi s tim', rekao je ekolog Dan Nepstad, predsjednik Earth Innovation Institute-a. 'Onaj koji razvija karbonske projeke je taj isti koji zapošljava revizore. Dakle, revizori rade za tvrtku kojoj bi pozitivan rezultat doista bio koristan.' To znači da je na tvrtkama da izvrše vlastitu dubinsku analizu kako bi znale da su krediti koje kupuju legitimni, rekao je Nepstad.
Osim opisanog uplitanja 'zle države' u igre na poduzetničkom pješčaniku i (lošeg) centralnog planiranja, vladina tijela će, ako odluče koristiti živčani sustav koji imaju na raspolaganju, također morati ozbiljno razmisliti o uvođenju (dodatnih) poreza na ugljik. Posljednjih godina nekoliko je zemalja već poduzelo ovakve 'radikalne' mjere. Godine 1990. godine je Finska bila prva zemlja na svijetu koja je uvela takav porez, a od tada je slijedilo 18 europskih zemalja. Cijene se kreću od 0,07 eura po metričkoj toni karbonskih emisija u Poljskoj i Ukrajini do više od 116,33 eura u Švedskoj. Od zemalja u susjedstvu, samo Slovenija, još od 1996., ima taj 'namet' u iznosu 17,30 eura.
S obzirom da smo uredili društvo u okvirima ‘tržišnog natjecanja’, tako ukloniviši svaku opciju da države-protivnice ikad surađuju u dobroj volji i bez želje da jedna drugoj zabiju nož u leđa, praktički je nemoguće očekivati da će svaka zemlja pristati na ‘globalni karbonski porez’, jer bi to mnogima značilo ‘smanjenje tržišne konkurentnosti’. Stoga, a kako bi osigurala da proizvođači unutar EU-a ne budu u nepovoljnom položaju zbog konkurencije izvan njezinih granica, Europska komisija planira 2026. implementirati porez na CO2 na uvoz iz inozemstva. Mehanizam prilagodbe granice ugljika, kako ga nazivaju, prvi je na svijetu koji će utjecati na uvezene proizvode iz industrija s posebno visokim emisijama poput čelika, cementa, aluminija, gnojiva i proizvodnje energije.
Novi mehanizam je ujedno zamišljen kao zaštita od izlaska tvrtki iz EU u zemlje s nižim ekološkim standardima kako bi odatle prodale robu u EU. A kao takav bi potencijalno mogao nadoknaditi konkurentsku prednost kineskih tvrtki koje imaju koristi od državnih subvencija i nižih ekoloških standarda. Osim zaštite vlastitog gospodarstva, EU-ovo oporezivanje CO2 također je namijenjeno pritisku na druge zemlje da svoja gospodarstva učine održivijim što je prije moguće. Tako će europski protekcionistički porez na ugljik će smanjiti uvozne pritiske i otvoriti članicama mogućnost da postanu tržišno prisutnije i, puno važnije, zelenije.
---
afp
---
I postoje neki znakovi da se to već osjeća. Planirani porez se navodi kao pomoć u uvjeravanju Turske da ratificira Pariški klimatski sporazum, što se i desilo u listopadu. A australski ministar trgovine Dan Tehan, zemlje koja izvozi znatne količine fosilnih goriva i teškom voljom se odriče te prakse, nedavno je istaknuo da će se njegova država morati suočiti s dugoročnim nedostacima za izvozno gospodarstvo kao rezultatom očekivanih carina.
Iako bi ovakav plan Europske Unije mogao poslužiti kao moćna poluga prema velikim trgovinskim partnerima i financijski moćnim zemljama, Chiara Putaturo, savjetnica za nejednakost i poreznu politiku u EU uredu nevladine organizacije Oxfam za borbu protiv siromaštva, kaže da bi ovime nerazvijene zemlje, koje se uvelike oslanjaju na trgovinu s EU, mogle biti brutalno osakaćene. Novi porez posebno bi pogodio industrije čelika i aluminija u Mozambiku, Zambiji, Sijera Leoneu i Gambiji. Roba iz najmanje razvijenih zemalja čini samo 0,1 posto cjelokupnog (cjenovnog) uvoza EU-a, no veće pristojbe mogle bi imati dalekosežne posljedice za navedene zemlje. U Mozambiku, na primjer, gdje 70 posto stanovništva živi ispod granice siromaštva, više od polovice izvoza čelika i aluminija ide u EU.
Prema Oxfamu, 10 posto najbogatijih svjetske populacije — od kojih većina živi u SAD-u i EU — generiralo je oko polovice globalnih emisija stakleničkih plinova između 1990. i 2015. Nasuprot tome, 50 posto najsiromašnijih na svijetu uzrokovalo je svega sedam posto ovakvih zagađenja. "Moramo biti jako oprezni u traženju od drugih zemalja da plate za problem koji smo mi izazvali", upozorila je Putaturo.
Jedino što bi, u svijetu gdje je poštenje na popustu - jer je potražnja za njim uvijek niska - bilo fer je da većina sredstava prikupljenih od poreza za ugljik ide siromašnim zemljama kako bi ih ulagali u zelenu tranziciju. Međutim, dokgod je na snazi pravilo 'socijalizam za bogate - kapitalizam za siromašne', iluzorno je očekivati ovakva logična 'dobročinstva'.
Uostalom, karbonski porez ne bi bio samo poticaj za promjenu ponašanja; on je ujedno i izvor informacija o tome koje ponašanje najhitnije moramo promijeniti. Danas su globalni opskrbni lanci iznimno (pre)složeni te se na naš stol isporučuju proizvodi s ugljičnim otiskom o kojem se samo može nagađati. Bismo li trebali kupiti brazilsku piletinu, koja je prešla tisuće kilometara do nas, ili hrvatsku koja je možda uzgojena u farmi pogonjenoj na podzemni plin? Ova pitanja nemaju jednostavne odgovore.
---
afp photo
---
Prije otprilike deset godina, Mike Berners-Lee objavio je knjigu 'How Bad Are Bananas?', koja je objasnila ugljični otisak raznih svakodnevnih proizvoda (banane su ok). Koliko je loše južnoafričko crno vino? Koliko je loš kalifornijski avokado? Koliko je loš iPhone? Svi zajedno svakodnevno donosimo milijarde odluka o tome što kupiti, kako putovati i čije usluge podržavati. Prednost globalnog poreza na ugljik je u tome što ne bismo morali aktivno promišljati o tome. Porez na ugljik klimatski utjecaj čini jednako stvarnim troškom kao i svaki drugi. Šalje signal duž svih tih zagropanih opskrbnih lanaca, gurajući svaku odluku prema alternativi s nižim udjelom ugljika.
Istina, sama proizvodnja bezugljičnih artikala je 'skuplja', ali ako smo već odlučili funkcionirati po monetarnom principu, onda je porez koji će, u najmanju ruku, izjednačiti veleprodajne cijene i spasiti planet od nepovratne katastrofe, jedini mogući put kretanja. I da, sve će koštati više, ali to je već druga kategorija problematike tehnofeudalizma kojom se ovaj tekst ne bavi.
Kava je idealan primjer koliko bi predložena promjena bila neprimjetna. Prema Marku Maslinu i Carmen Nab sa University College London, kilogram zrna kave isporučenog u UK ima tipičan otisak od oko 15 kilograma CO2. Ako se uzgaja i isporučuje na održiviji način, otisak je 3,5 kilograma. Uz porez na ugljik od 100 funti po toni, to je ili 1,50 funti ili 35 penija. Možete skuhati 120-140 kava s kilogramom zrna, tako da kavopije razliku u cijeni možda neće ni primijetiti, ali je sigurno da bi farmeri i distributeri nastojati odmaknuti svoje troškove s 1,50 funti na 35 penija.
---
Greg Wood/ AFP
---
Za kraj, cijela ova problematika je ultimativno svjedočanstvo koliko današnja globalna ekonomija troši nakaradno nepotrebne energije na 'minimiziranje troškova' iskorištavanjem jeftine radne snage robnim transportom preko pola zemaljske kugle i pokušaje sabotaže zelene tranzicije. Da se velika većina proizvodnje može lokalizirati, najbolje dokazuje Nizozemska, zemlja 30 posto manja od Hrvatske, koja je najveći svjetski proizvođač povrća, a treći najveći voća, dok je Brazil vodeći u proizvodnji biogoriva i energije iz otpada koji čine 32 posto njegove ukupne opskrbe energijom.
Očito, nizozemska rajčica nikad neće biti ukusna kao ona hrvatska, ali čovjek se na sve navikne. Čak i na bezukusni život u dosadnom Amsterdamu.
Jeste li primjetili da, uvijek kada svijet zapadne u velike probleme, je onaj tko ga mora iz toga izvući - država?
Kada se, zbog pohlepe i neodgovornosti burzovnih mešetara 2008. čitavo tržište srušilo kao kula od karata, države su novcima poreznih obveznika sanirale bankarske dugove i tako utabale put za paradigmu koja se provodi i danas; socijalizam za bogate, kapitalizam za siromašne.
Kada je koronavirus usporio kotač globalnog konzumerizma koji se, zbog prisilne apstinencijske terapije od shoppingholičarenja, počeo opasno ljuljati i zaprijetio da će maltretiranje Zemlje stati, vlade su izmislile novac kojim su, u maniri dobrog skrbnika, nadomjestile plaće privatnog sektora.
Kada je došlo do poremećaja u opskbnim lancima, pošto ekonomija ovisna o fosilnim gorivima nije ...
