O pojmu odrasta, vrućoj temi ovih dana u Hrvatskoj, smo popričali s Mladenom Domazetom, koji je na međunarodnoj konferenciji o odrastu "Planet, ljudi, skrb – to se zove odrast!", koja se od 29. kolovoza do 2. rujna održala u Zagrebu, bio ko-koordonator organizacijskog odbora. Trenutni direktor istraživanja Instituta za političku ekologiju je, kao član spomenute organizacije, 2016. sudjelovao i u izdavanju knjige Odrast: Pojmovnik za novu eru.
Inače, Domazet je diplomirao je fiziku i filozofiju na Sveučilištu u Oxfordu i doktorirao u znanstvenom polju filozofije (filozofija znanosti) na Sveučilištu u Zagrebu, a trenutno je zaposlen kao znanstveni suradnik na zagrebačkom Institutu za filozofiju.
Referirajući se na konferenciju, novinar Indexa je odrast 11 puta nazvao ideologijom, a jednako ga je oslovio i Jutarnji list, dodavši da je riječ o komunizmu. Je li odrast ideologija i koliko ima doticaja s komunizmom i idejama Karla Marxa?
Ti novinari riječ ideologija koriste kao diskvalifikaciju. Međutim, svi djelujemo na temelju nekih ideja, a politički dominantna ideja danas je nužnost rasta ekonomije bez obzira na socijalne i ekološke troškove tog rasta. Temeljna ideja odrasta s druge strane je pitanje kako urediti ekonomske odnose tako da postignemo pravednija i ekološki održiva društva.
Usporedba s komunizmom ne stoji budući da su realsocijalistička društva, kao i kapitalistička, jednako temeljena na pretpostavci neograničenog ekonomskog rasta. Odrast je kritički odmak od tog produktivizma, koji okuplja široki skup orijentacija, prijedloga i praksi održivosti u svakodnevici. Većina ih se naziva antikapitalističkima jer ne vide kako se natjecanje i akumulacija koji su nužni kapitalizmu mogu odvijati bez forsiranja rasta, ali neki smatraju da je odrast moguć i u kapitalizmu.
Danas dominantna ideologija neoliberalne ekonomije isključivo forsiranjem usko definiranog rasta ekonomije nastoji riješiti sve društvene izazove, iako su već 50 godina ekološka održivost i društvena pravednost u sve gorem stanju. Većina struja unutar odrasta ima dva zajednička polazišta.
Prvo, globalno zagrijavanje, uništavanje ekosustava te masovno izumiranje divljih vrsta usko su povezani s ekonomijom rasta. Bez brze promjene ekonomskog sistema, izbacivanja fosilnih goriva i manjeg crpljenja prirodnih resursa bespovratno ćemo narušiti relativno stabilne uvjete na planeti Zemlji koji su u proteklih 12.000 godina omogućili razvoj ljudskih društva.
Drugo, stvaranje preduvjeta za održiva društva u središte stavljaju pitanja socijalne i ekološke pravednosti, jer nismo svi jednako odgovorni za nastalo stanje, niti svi imamo jednako resursa i utjecaja za provođenje promjena. Zato u odrastu naglašavamo nužnost redistribucije od bogatih prema ostatku društava i od bogatih društava prema onim ostalim. Odrast razvija konkretne politike i prakse koje bi omogućile čitavom čovječanstvu socijalno pravednu i ekološki održivu budućnost.
---
Shutterstock photo
---
Je li beskonačni rast - u hipotezi koja podržava beskonačnost - na planeti Zemlji moguć?
Čak i bez beskonačnosti, nije moguć trajni rast u ovom stoljeću bez čudesne gotovo trenutne transformacije cijele energetske i prehrambene baze u onu iz serije Zvjezdane staze. Ali i tamo su uvijek energija i hrana, uz teleportaciju, bili znanstveno najfantastičniji.
Ekonomski rast danas se ostvaruje primarno pogonjen fosilnim gorivima, koja su sve teže dostupna i mi cijenu te sve teže dostupnosti plaćamo crpeći neobnovljive materijale i uništavajući plodno zemljište koje bismo mogli koristiti za proizvodnju hrane. Bioekonomist Nicholas Georgescu-Roegen već je u 70-ima objasnio kako je termodinamički nemoguće eksponencijalno stvarati novu vrijednost iz navedenih ograničenih izvora.
Tehno-optimisti uvjeravaju nas da ljudska ingenioznost nadilazi ograničenja o kojima on govori te ukazuju na pametne telefone kao nasljednike televizora, telefona i radio aparata. Međutim, prikrivaju materijalni i radni trošak tih mobitela u odnosu na tehnologiju koju su zamijenili. Tu mislim na ugljični otisak servera koji im pružaju sadržaje, energetski otisak njihovih odašljiača itd.
Osnovni je problem što je u globalnom kapitalizmu povećanje učinkovitosti pretvorbe energije i utroška materijala paradoksalno povezano s ukupno većim protokom energije i materijala, a ne manjim. To zovemo Jevonsov paradox, po ekonomistu Williamu Stanleyu Jevonsu koji ga je prvi put opisao prikazavši kako su ekonomičnije lokomotive u britanskim željeznicama dovele do veće, a ne manje potrošnje ugljena.
Na starogrčkom ekonomija (oikonomia) znači upravljanje kućanstvom, tj. štedljivost, racionalnost i održivost, dok bi "ekonomizirati" podrazumijevalo "povećati učinkovitost". Danas pak uspješnost "ekonomije" mjerimo povećanjem potrošnje, što bi se moglo prevesti i kao "antiekonomija". Kako smo uopće završili u ovako naopakoj stvarnosti i vjerujete li da se uopće može utjecati na ovako distorziranu svijest većine populacije, koja smatra da je beskonačni rast izvrsna (i ostvariva) ideja?
Ekonomski rast zapravo uopće nije pojam koji ljude zanima. Većinu zanima dostojanstven posao, kvalitetno obrazovanje, dostupnost zdravstvenih usluga, skrb za najmlađe i najranjivije, priuštivo stanovanje, stabilan i ugodan okoliš, razumno predvidivi vremenski ciklusi i izostanak razornih vremenskih pojava...
---
---
Kapitalizam pretpostavlja oskudnost, što je, uostalom, tržišni faktor pri formiranju cijena. U teoriji, što su stvari oskudnije, to su skuplje. Zanimljivo, a možda i simptomatično, sve robe su na dugi rok sve skuplje. Zar ovo samo po sebi ne bi trebala biti potvrda da je beskonačni rast nemoguć, pa i glup?
Kad profesorima ekonomije znanstveno rastavite pretpostavke beskonačnog rasta, oni slegnu ramenima i priznaju da ne misle baš beskonačno. Nego misle dovoljno konačno da se njih danas ne tiče. Ali što je s budućim generacijama? I što je sa stotinama tisuća ljudima koji se svaki dan odlučuju na migracije jer krajevi u kojima žive više ne omogućuju temeljno preživljavanje?
Paradigmu gospodarskog rasta je, zapravo, nemoguće održati bez paralelnog rasta populacije. Zbog toga sada tržišni ekonomisti predviđanju gospodarski pad - ili kako ga oni vide "slabljenje" - Kine, kojoj se broj stanovnika počinje smanjivati. Zar nije samo prirodno da u nekom trenutku populacije određene vrste dosegne svoj vrhunac ili se trebamo boriti protiv toga (pa da stremimo ka 100+ milijardi ljudskih jedinki)?
Rast populacije zapravo ima bitno manji ekološki otisak od ekonomskog rasta pogonjenog kapitalističkom akumulacijom. Odrast ne zagovara mjere koje se tiču ograničavanja rasta populacije, ali povijesno gledano, smanjenje broja djece u obitelji uvijek je vezano uz izlazak iz siromaštva i materijalne deprivacije, kao i uz afirmaciju ženskih prava. Prema tome, politike redistribucije i emancipacije, prema većoj ekonomskoj i rodnoj jednakosti, su te koje stabiliziraju rast populacija.
Koja je razlika između odrasta, održivog razvoja i zelenog rasta?
Odrast je namjerno izabran kao pojam kojem je cilj provocirati trezven razgovor, a njegova je temeljna poruka da zeleni rast ne adresira niti problem klimatskih promjena niti problem neodrživog siromaštva dovoljno brzo i dovoljno trezveno. Prema izvješćima UN-a koja prate realizaciju Pariškog sporazuma, politike zelenog rasta niti približno ne ostvaruju smanjenje stakleničkih emisija potrebno da ograničimo globalno zagrijavanje na 1.5 ili čak 2 stupnja.
Tehnološka promjena uz podršku financijskih tržišta koje čine osnovu zelenog rasta nije ni približno realistično rješenje. Bez smjernog uništavanja fosilnog kapitala i redistribucije tehnološka promjena neće biti dovoljna. Tek odrastom prljave ekonomije čiste tehnologije mogu u dogledno vrijeme ostvariti ciljeve smanjenja stakleničkih emisija, ali praćene društvenom reorganizacijom primjerice indivudualnog automobilskog prijevoza u neki od oblika javnog. Bez puno brže dekarbonizacije i politika redistribucije, unutar država i globalno, nećemo uspijeti stabilizirati globalno zagrijavanje.
---
/Shutterstock
---
Bi li odrast donio smanjenje kvalitete života razvijenim zemljama?
Nikako. Kritičari odrasta poistovjećuju smanjenje osobne potrošnje sa smanjenjem kvalitete života, a zapravo većina ljudi nije niti u poziciji razmišljati o drugom automobilu ili trećoj nekretnini jer im životni prioriteti to niti ne dozvoljavaju. Treba li naša zajednička briga biti da si najbogatiji mogu priuštiti najnovije luksuze dok nam, na primjer, javni zdravstveni sustav nema dovoljno doktora? Zašto se mobiteli izrađuju s ugrađenim rokom u kojem će se pokvariti? Koliko nam treba pari cipela, koliko je dovoljno? I kakve to veze ima s kvalitetom života? Kad se kvalitetna ishrana, obrazovanje, liječenje tehnički izliječivih slučajeva ili uživanje u promišljenoj kulturi uvelilke maknu s tržišta, onda i kvaliteta života ne ovisi isključivo o potrošnji.
Zašto BDP nije dobra mjera blagostanja i koje su alternative?
BDP nije dobra mjera blagostanja jer preko određene ukupone razine transakcije koje mjeri ne doprinose gotovo ništa dobrobiti većine ljudi, a istovremeno im nanose ogromnu štetu koju BDP ne oduzima. Štoviše, dobar dio onoga što je nužno za dobar život, kao neplaćena skrb i njega za sebe i zajednicu u kojoj živimo, BDP niti ne broji.
Kada uglavnom sadrži uložene troškove u škole, ljubavne čestitke i lokalna igrališta onda visoko korelira s onim što zovemo blagostanje. Ali kada dominantno sadrži oružje, jahte, proizvode koje se brzo baca i kopanje minerala za izvoz u daleke dijelove svijeta onda se ne povezuje s općim blagostanjem.
Alternativnim mjerama smatrali su se Indeks ljudskog razvoja ili Indeks održivog ekonomskpg blagostanja, ali i oni svode široko blagostanje na jednu brojku. Danas imamo mogućnosti prikazati multidimenzionalno blagostanje i ekološku održivost kroz splet pokazatelja kakve predstavlja krafna (eng. doughnut economics) ili ekonomija dobrobiti (eng. wellbeing economy).
---
---
Odrast poziva na poreze na bogatstvo koji se mogu koristiti za povećanje javnih sadržaja i smanjenje nejednakosti, ali i na ograničavanje maksimalne razlike u plaći. Neki će reći da je ovo komunistička diktatura…
Neoliberalna doktrina uvijek će se protiviti oporezivanju i bilo kakvim ograničenjima individualnih prihoda, koliko god razlozi za to bili važni. Već je socijalna država 20. stoljeća bila temeljena na ideji redistribucije i uloge države u smanjenju nejednakosti. Posebno nakon financijske krize 2008. godine i niza ekonomskih i energetskih kriza koje su nas pogodile od tada, porez na bogatstvo zagovaraju globalno utjecajni ekonomisti poput Thomasa Pikettyija, a ti "neki" se nisu žalili kad je država preuzela isplaćivati plaće i davanja za vrijeme posljednje pandemije.
Liberalna misao kaže da rast donosi inovacije. Hoće li ih odrast anestezirati?
Kako kaže povjesničar ekonomije Joel Mokyr, kad je došlo obećanje profita u europskoj renesansi onda su inovacije eksplodirale. Pritom prešućuje da su eksplodirali i robovlasništvo, imperijalno zaposjedanje i genocid te najniža kulturna aproprijacija. Obećanje profita navodno donosi inovacije, a profit se može obećati u postojećoj raspodjeli vlasništva samo uz forsiranje rasta.
To je potpuno apsurdno. S obzirom na urgetnost i složenost problema koji pred nas stavlja klimatska kriza, izlaz iz te situacije traži na globalnoj i lokalnoj razini mnoštvo društvenih inovacija. Danas, kao i uvijek u povijesti, značajan dio inovacija nastaje prije i izvan profitne logike. Komercijalizacija se uključuje obično kasnije, nakon što je već uloženo tisuće volonterskih sati inovatora i milijuni eura javnih investicija.
Istraživanja su pokazala da marketing povećava ugljični otisak javnosti za gotovo trećinu, pritom potičući dodatnu potrošnju resursa. Neke korporacije troše više sredstava na oglašavanje nego R&D. Postoji li marketing u svijetu odrasta?
Reklamiranje je zamijenilo informiranje, jer danas na žalost novinski naslovi služe privlačenju prihoda od reklama, a ne informiranju i raspravi. S obzirom da odrast počiva na ideji demokratske transformacije društva, informirana rasprava i čuvanje javne sfere kao prostora rasprave i odlučivanja o zajedničkim ciljevima predstavljaju važne karike u toj transformaciji. Da, beskonačne reklame za identične potrošne proizvode kojima ublažavamo muku da ne možemo osigurati stanovanje ili samo otklanjamo bol bez liječenja uzroka nisu dio svijeta odrasta.
Što ako na kraju ipak ne odrastemo?
Ako nastavimo dosadašnjom putanjom, za generaciju današnje djece će dijelovi Zemlje u kojima sada živi trećina stanovništva postati nenastanjivi. Drugim riječima, učinci klimatskih promjena, koji su sve vidljiviji i koji se događaju sve bržim tempom, učinit će teme o kojima danas razgovaramo sve urgentnijim. S druge strane nejednakosti u ranjivosti na učinke ekološkog kolapsa i klimatske katastrofe unutar naših društava postat će neodrživo bolne. Odrast je unatoč provokaciji politika trezvenosti, prihvaćanja ograničenja ekosustava, pozitivne transformacije i nade.
O pojmu odrasta, vrućoj temi ovih dana u Hrvatskoj, smo popričali s Mladenom Domazetom, koji je na međunarodnoj konferenciji o odrastu "Planet, ljudi, skrb – to se zove odrast!", koja se od 29. kolovoza do 2. rujna održala u Zagrebu, bio ko-koordonator organizacijskog odbora. Trenutni direktor istraživanja Instituta za političku ekologiju je, kao član spomenute organizacije, 2016. sudjelovao i u izdavanju knjige Odrast: Pojmovnik za novu eru.
Inače, Domazet je diplomirao je fiziku i filozofiju na Sveučilištu u Oxfordu i doktorirao u znanstvenom polju filozofije (filozofija znanosti) na Sveučilištu u Zagrebu, a trenutno je zaposlen kao znanstveni suradnik na zagrebačkom Institutu za filozofiju.
Referirajući se na konferenciju, novinar Indexa je odrast 11 puta nazvao ideologijom, a jednako ga je oslovio i Jutarnji list, dodavši da je riječ o komunizmu. Je li odrast ideologija i koliko ima doticaja s komunizmom i idejama Karla Marxa?
Ti novinari riječ ideologija koriste kao diskvalifikaciju. Međutim, svi djelujemo na temelju nekih ideja, a politički dominantna ideja danas je nužnost rasta ekonomije bez obzira na socijalne i ekološke troškove tog rasta. Temeljna ideja odrasta s druge strane je pitanje kako urediti ekonomske odnose tako da postignemo pravednija i ekološki održiva društva.
Usporedba s komunizmom ne stoji budući da su realsocijalistička društva, kao i kapitalistička, jednako temeljena na pretpostavci neograničenog ekonomskog rasta. Odrast je kritički odmak od tog produktivizma, koji okuplja široki skup orijentacija, prijedloga i praksi održivosti u svakodnevici. Većina ih se naziva antikapitalističkima jer ne vide kako se natjecanje i akumulacija koji su nužni kapitalizmu mogu odvijati bez forsiranja rasta, ali neki smatraju da je odrast moguć i u kapitalizmu.
Danas dominantna ideologija neoliberalne ekonomije isključivo forsiranjem usko definiranog rasta ekonomije nastoji riješiti sve društvene izazove, iako su već 50 godina ekološka održivost i društvena pravednost u sve gorem stanju. Većina struja unutar odrasta ima dva zajednička polazišta.
Prvo, globalno zagrijavanje, uništavanje ekosustava te masovno izumiranje divljih vrsta usko su povezani s ekonomijom rasta. Bez brze promjene ekonomskog sistema, izbacivanja fosilnih goriva i manjeg crpljenja prirodnih resursa bespovratno ćemo narušiti relativno stabilne uvjete na planeti Zemlji koji su u proteklih 12.000 godina omogućili razvoj ljudskih društva.
Drugo, stvaranje preduvjeta za održiva društva u središte stavljaju pitanja socijalne i ekološke pravednosti, jer nismo svi jednako odgovorni za nastalo stanje, niti svi imamo jednako resursa i utjecaja za provođenje promjena. Zato u odrastu naglašavamo nužnost redistribucije od bogatih prema ostatku društava i od bogatih društava prema onim ostalim. Odrast razvija konkretne politike i prakse koje bi omogućile čitavom čovječanstvu socijalno pravednu i ekološki održivu budućnost.
---
Shutterstock photo
---
Je li beskonačni rast - u hipotezi koja podržava beskonačnost - na planeti Zemlji moguć?
Čak i bez beskonačnosti, nije moguć trajni rast u ovom stoljeću bez čudesne gotovo trenutne transformacije cijele energetske i prehrambene baze u onu iz serije Zvjezdane staze. Ali i tamo su uvijek energija i hrana, uz teleportaciju, bili znanstveno najfantastičniji.
Ekonomski rast danas se ostvaruje primarno pogonjen fosilnim gorivima, koja su sve teže dostupna i mi cijenu te sve teže dostupnosti plaćamo crpeći neobnovljive materijale i uništavajući plodno zemljište koje bismo mogli koristiti za proizvodnju hrane. Bioekonomist Nicholas Georgescu-Roegen već je u 70-ima objasnio kako je termodinamički nemoguće eksponencijalno stvarati novu vrijednost iz navedenih ograničenih izvora.
Tehno-optimisti uvjeravaju nas da ljudska ingenioznost nadilazi ograničenja o kojima on govori te ukazuju na pametne telefone kao nasljednike televizora, telefona i radio aparata. Međutim, prikrivaju materijalni i radni trošak tih mobitela u odnosu na tehnologiju koju su zamijenili. Tu mislim na ugljični otisak servera koji im pružaju sadržaje, energetski otisak njihovih odašljiača itd.
Osnovni je problem što je u globalnom kapitalizmu povećanje učinkovitosti pretvorbe energije i utroška materijala paradoksalno povezano s ukupno većim protokom energije i materijala, a ne manjim. To zovemo Jevonsov paradox, po ekonomistu Williamu Stanleyu Jevonsu koji ga je prvi put opisao prikazavši kako su ekonomičnije lokomotive u britanskim željeznicama dovele do veće, a ne manje potrošnje ugljena.
Na starogrčkom ekonomija (oikonomia) znači upravljanje kućanstvom, tj. štedljivost, racionalnost i održivost, dok bi "ekonomizirati" podrazumijevalo "povećati učinkovitost". Danas pak uspješnost "ekonomije" mjerimo povećanjem potrošnje, što bi se moglo prevesti i kao "antiekonomija". Kako smo uopće završili u ovako naopakoj stvarnosti i vjerujete li da se uopće može utjecati na ovako distorziranu svijest većine populacije, koja smatra da je beskonačni rast izvrsna (i ostvariva) ideja?
Ekonomski rast zapravo uopće nije pojam koji ljude zanima. Većinu zanima dostojanstven posao, kvalitetno obrazovanje, dostupnost zdravstvenih usluga, skrb za najmlađe i najranjivije, priuštivo stanovanje, stabilan i ugodan okoliš, razumno predvidivi vremenski ciklusi i izostanak razornih vremenskih pojava...
---
---
Kapitalizam pretpostavlja oskudnost, što je, uostalom, tržišni faktor pri formiranju cijena. U teoriji, što su stvari oskudnije, to su skuplje. Zanimljivo, a možda i simptomatično, sve robe su na dugi rok sve skuplje. Zar ovo samo po sebi ne bi trebala biti potvrda da je beskonačni rast nemoguć, pa i glup?
Kad profesorima ekonomije znanstveno rastavite pretpostavke beskonačnog rasta, oni slegnu ramenima i priznaju da ne misle baš beskonačno. Nego misle dovoljno konačno da se njih danas ne tiče. Ali što je s budućim generacijama? I što je sa stotinama tisuća ljudima koji se svaki dan odlučuju na migracije jer krajevi u kojima žive više ne omogućuju temeljno preživljavanje?
Paradigmu gospodarskog rasta je, zapravo, nemoguće održati bez paralelnog rasta populacije. Zbog toga sada tržišni ekonomisti predviđanju gospodarski pad - ili kako ga oni vide "slabljenje" - Kine, kojoj se broj stanovnika počinje smanjivati. Zar nije samo prirodno da u nekom trenutku populacije određene vrste dosegne svoj vrhunac ili se trebamo boriti protiv toga (pa da stremimo ka 100+ milijardi ljudskih jedinki)?
Rast populacije zapravo ima bitno manji ekološki otisak od ekonomskog rasta pogonjenog kapitalističkom akumulacijom. Odrast ne zagovara mjere koje se tiču ograničavanja rasta populacije, ali povijesno gledano, smanjenje broja djece u obitelji uvijek je vezano uz izlazak iz siromaštva i materijalne deprivacije, kao i uz afirmaciju ženskih prava. Prema tome, politike redistribucije i emancipacije, prema većoj ekonomskoj i rodnoj jednakosti, su te koje stabiliziraju rast populacija.
Koja je razlika između odrasta, održivog razvoja i zelenog rasta?
Odrast je namjerno izabran kao pojam kojem je cilj provocirati trezven razgovor, a njegova je temeljna poruka da zeleni rast ne adresira niti problem klimatskih promjena niti problem neodrživog siromaštva dovoljno brzo i dovoljno trezveno. Prema izvješćima UN-a koja prate realizaciju Pariškog sporazuma, politike zelenog rasta niti približno ne ostvaruju smanjenje stakleničkih emisija potrebno da ograničimo globalno zagrijavanje na 1.5 ili čak 2 stupnja.
Tehnološka promjena uz podršku financijskih tržišta koje čine osnovu zelenog rasta nije ni približno realistično rješenje. Bez smjernog uništavanja fosilnog kapitala i redistribucije tehnološka promjena neće biti dovoljna. Tek odrastom prljave ekonomije čiste tehnologije mogu u dogledno vrijeme ostvariti ciljeve smanjenja stakleničkih emisija, ali praćene društvenom reorganizacijom primjerice indivudualnog automobilskog prijevoza u neki od oblika javnog. Bez puno brže dekarbonizacije i politika redistribucije, unutar država i globalno, nećemo uspijeti stabilizirati globalno zagrijavanje.
---
/Shutterstock
---
Bi li odrast donio smanjenje kvalitete života razvijenim zemljama?
Nikako. Kritičari odrasta poistovjećuju smanjenje osobne potrošnje sa smanjenjem kvalitete života, a zapravo većina ljudi nije niti u poziciji razmišljati o drugom automobilu ili trećoj nekretnini jer im životni prioriteti to niti ne dozvoljavaju. Treba li naša zajednička briga biti da si najbogatiji mogu priuštiti najnovije luksuze dok nam, na primjer, javni zdravstveni sustav nema dovoljno doktora? Zašto se mobiteli izrađuju s ugrađenim rokom u kojem će se pokvariti? Koliko nam treba pari cipela, koliko je dovoljno? I kakve to veze ima s kvalitetom života? Kad se kvalitetna ishrana, obrazovanje, liječenje tehnički izliječivih slučajeva ili uživanje u promišljenoj kulturi uvelilke maknu s tržišta, onda i kvaliteta života ne ovisi isključivo o potrošnji.
Zašto BDP nije dobra mjera blagostanja i koje su alternative?
BDP nije dobra mjera blagostanja jer preko određene ukupone razine transakcije koje mjeri ne doprinose gotovo ništa dobrobiti većine ljudi, a istovremeno im nanose ogromnu štetu koju BDP ne oduzima. Štoviše, dobar dio onoga što je nužno za dobar život, kao neplaćena skrb i njega za sebe i zajednicu u kojoj živimo, BDP niti ne broji.
Kada uglavnom sadrži uložene troškove u škole, ljubavne čestitke i lokalna igrališta onda visoko korelira s onim što zovemo blagostanje. Ali kada dominantno sadrži oružje, jahte, proizvode koje se brzo baca i kopanje minerala za izvoz u daleke dijelove svijeta onda se ne povezuje s općim blagostanjem.
Alternativnim mjerama smatrali su se Indeks ljudskog razvoja ili Indeks održivog ekonomskpg blagostanja, ali i oni svode široko blagostanje na jednu brojku. Danas imamo mogućnosti prikazati multidimenzionalno blagostanje i ekološku održivost kroz splet pokazatelja kakve predstavlja krafna (eng. doughnut economics) ili ekonomija dobrobiti (eng. wellbeing economy).
---
---
Odrast poziva na poreze na bogatstvo koji se mogu koristiti za povećanje javnih sadržaja i smanjenje nejednakosti, ali i na ograničavanje maksimalne razlike u plaći. Neki će reći da je ovo komunistička diktatura…
Neoliberalna doktrina uvijek će se protiviti oporezivanju i bilo kakvim ograničenjima individualnih prihoda, koliko god razlozi za to bili važni. Već je socijalna država 20. stoljeća bila temeljena na ideji redistribucije i uloge države u smanjenju nejednakosti. Posebno nakon financijske krize 2008. godine i niza ekonomskih i energetskih kriza koje su nas pogodile od tada, porez na bogatstvo zagovaraju globalno utjecajni ekonomisti poput Thomasa Pikettyija, a ti "neki" se nisu žalili kad je država preuzela isplaćivati plaće i davanja za vrijeme posljednje pandemije.
Liberalna misao kaže da rast donosi inovacije. Hoće li ih odrast anestezirati?
Kako kaže povjesničar ekonomije Joel Mokyr, kad je došlo obećanje profita u europskoj renesansi onda su inovacije eksplodirale. Pritom prešućuje da su eksplodirali i robovlasništvo, imperijalno zaposjedanje i genocid te najniža kulturna aproprijacija. Obećanje profita navodno donosi inovacije, a profit se može obećati u postojećoj raspodjeli vlasništva samo uz forsiranje rasta.
To je potpuno apsurdno. S obzirom na urgetnost i složenost problema koji pred nas stavlja klimatska kriza, izlaz iz te situacije traži na globalnoj i lokalnoj razini mnoštvo društvenih inovacija. Danas, kao i uvijek u povijesti, značajan dio inovacija nastaje prije i izvan profitne logike. Komercijalizacija se uključuje obično kasnije, nakon što je već uloženo tisuće volonterskih sati inovatora i milijuni eura javnih investicija.
Istraživanja su pokazala da marketing povećava ugljični otisak javnosti za gotovo trećinu, pritom potičući dodatnu potrošnju resursa. Neke korporacije troše više sredstava na oglašavanje nego R&D. Postoji li marketing u svijetu odrasta?
Reklamiranje je zamijenilo informiranje, jer danas na žalost novinski naslovi služe privlačenju prihoda od reklama, a ne informiranju i raspravi. S obzirom da odrast počiva na ideji demokratske transformacije društva, informirana rasprava i čuvanje javne sfere kao prostora rasprave i odlučivanja o zajedničkim ciljevima predstavljaju važne karike u toj transformaciji. Da, beskonačne reklame za identične potrošne proizvode kojima ublažavamo muku da ne možemo osigurati stanovanje ili samo otklanjamo bol bez liječenja uzroka nisu dio svijeta odrasta.
Što ako na kraju ipak ne odrastemo?
Ako nastavimo dosadašnjom putanjom, za generaciju današnje djece će dijelovi Zemlje u kojima sada živi trećina stanovništva postati nenastanjivi. Drugim riječima, učinci klimatskih promjena, koji su sve vidljiviji i koji se događaju sve bržim tempom, učinit će teme o kojima danas razgovaramo sve urgentnijim. S druge strane nejednakosti u ranjivosti na učinke ekološkog kolapsa i klimatske katastrofe unutar naših društava postat će neodrživo bolne. Odrast je unatoč provokaciji politika trezvenosti, prihvaćanja ograničenja ekosustava, pozitivne transformacije i nade.
O pojmu odrasta, vrućoj temi ovih dana u Hrvatskoj, smo popričali s Mladenom Domazetom, koji je na međunarodnoj konferenciji o odrastu "Planet, ljudi, skrb – to se zove odrast!", koja se od 29. kolovoza do 2. rujna održala u Zagrebu, bio ko-koordonator organizacijskog odbora. Trenutni direktor istraživanja Instituta za političku ekologiju je, kao član spomenute organizacije, 2016. sudjelovao i u izdavanju knjige Odrast: Pojmovnik za novu eru.
Inače, Domazet je diplomirao je fiziku i filozofiju na Sveučilištu u Oxfordu i doktorirao u znanstvenom polju filozofije (filozofija znanosti) na Sveučilištu u Zagrebu, a trenutno je zaposlen kao znanstveni suradnik na zagrebačkom Institutu za filozofiju.
Referirajući se na konferenciju, novinar Indexa je odrast 11 puta nazva...
