Vodeća svjetska forenzičarka: ‘U više od 50 posto slučajeva utapanja krije se zločin. Policija treba nove metode jer izvlačenjem tijela iz vode nestaju dokazi i tragovi‘

stdClass Object ( [id] => 1207236 [title] => Vodeća svjetska forenzičarka: ‘U više od 50 posto slučajeva utapanja krije se zločin. Policija treba nove metode jer izvlačenjem tijela iz vode nestaju dokazi i tragovi‘ [alias] => vodeca-svjetska-forenzicarka-u-vise-od-50-posto-slucajeva-utapanja-krije-se-zlocin-policija-treba-nove-metode-jer-izvlacenjem-tijela-iz-vode-nestaju-dokazi-i-tragovi [catid] => 243 [published] => 1 [introtext] => [fulltext] =>

Ako je tijelo neke osobe pronađeno na kopnu, što će policijski istražitelji napraviti? Naravno, ogradit će mjesto gdje je pronađeno i napravit će očevid, a neće ga samo uzeti i odnijeti na obdukciju.

Ali što se događa kad se tijelo nađe u vodi? Pa upravo ono što se ne bi smjelo raditi ako se žele sačuvati dokazi i tragovi koji bi mogli upućivati na to da se radi o mogućem kaznenom djelu, a to je da se tijelo izvuče van i da se onda radi obrada.

I to je procedura koju moramo i nastojimo promijeniti - govori nam Andrea Zaferes, jedna od vodećih svjetskih forenzičnih stručnjakinja za slučajeve smrti koji su na bilo koji način povezani s vodom. S ovom vrlo pristupačnom i otvorenom “vodenom forenzičarkom” razgovarali smo u Dubrovniku, gdje je nedavno sudjelovala kao poseban gost na 12. ISABS kongresu, čiji je domaćin bio prof. dr. Dragan Primorac.

Zaferes je bila dio ekipe vrhunskih svjetskih stručnjaka na polju forenzike, predvođenih 83-godišnjim prof. dr. Henryjem Leejem, najpoznatijim svjetskim forenzičarem, koji su tijekom radionice organizirane na plutajućem tegljaču podučavali splitske studente forenzike kako razriješiti i otkriti dinamiku i tragove zločina s nekoliko mrtvih osoba pronađenih na brodu.

Zaferes je razvila neke revolucionarne programe ronjenja i istraživanja smrti u vodi, obučava policiju, medicinske istražitelje/mrtvozornike, forenzičke patologe, ronilačke timove, djelatnike koji se bave obiteljskim nasiljem i trgovinom ljudima, medicinsko osoblje i djelatnike pravosuđa da prepoznaju, dokumentiraju i istražuju slučajeve ubojstava, smrti, napada i zlostavljanja vezanih uz vodu.

Članica je Američke akademije forenzičnih znanosti i Međunarodne udruge okružnih mrtvozornika i medicinskih istražitelja te pridružena članica Nacionalne udruge medicinskih istražitelja. Radi kao sudski medicinski istražitelj u okrugu Dutchess u državi New York.

Zaključivanje ‘na prvu’

- Slučajevi smrti u vodi su oni koji se najčešće pogrešno dijagnosticiraju odmah na početku jer se mnoge smrti “na prvu” shvaćaju ili kao samoubojstvo ili kao nesreća, a tek kasnije, kad se “zagrebe” ispod površine, pokaže se da se radi o ubojstvu. Primjerice, od slučajeva na kojima sam ja radila, a u kojima su naposljetku izrečene presude za ubojstvo, za preko 50 posto njih u početnom izvješću o smrti nije stajalo da su žrtve ubojstva.

Dakle, bila je pogrešna dijagnoza, ali to nije pogreška patologa jer su oni bili pogrešno informirani, a nije ni greška istražitelja jer oni nisu obučeni da stvari gledaju na takav način - kaže nam naša sugovornica. Ističe i kako kod zločina koji su vezani uz vodu, a radi se o ubojstvima, najčešće počinitelj nakon što uguši žrtvu njezino tijelo “namjesti” tako da izgleda kao da je u pitanju nesretan slučaj.

---

---

Kada je splitskim studentima forenzike rekla tijekom radionice da ono što stručnjaci njezina profila rade, poput mjerenja brzine kretanja tijela u moru kako bi se otkrila pozicija s koje je tijelo došlo ili stavljanje tijela u plastičnu mrtvozorničku vreću tako da se ne unište mogući tragovi, nije nikad radilo 99 posto policijskih istražitelja u svijetu, postavilo se logično pitanje: zašto je to tako?

- To je jako dobro pitanje. Jedan od najvažnijih razloga je što su naučeni da razmišljaju kako očevid ne može početi dok je tijelo u vodi i da ga moraju izvući vani na kopno.

Pokušavamo objasniti policijskim strukturama da trebamo imati obučene ronilačke timove koji bi mogli u vodi i na vodi raditi sve ono što se uobičajeno radi na kopnu.

Kad nađete tijelo negdje, primjerice, u šumi, onda istražitelji ne “uništavaju” mjesto zločina izvlačeći tijelo, nego ostaje tamo gdje je nađeno i tu se obavlja očevid. Teško je objasniti iskusnim detektivima da se, primjerice, na tijelu osobe koja se tek utopila i koju se izvlači iz vode tako da tijelo vuku mogu prouzročiti neke nenamjerne ozljede poput pucanja kapilara koje mogu istragu odvesti na pogrešan trag.

---

---

Kad se tako nešto dogodi, pokušavamo od svakog tko je sudjelovao u izvlačenju tijela dobiti informaciju gdje i kako je tijelo uhvatio kako bismo sve to dokumentirali. Tijelo može biti ozlijeđeno od samih spašavatelja kad ga izvlače i onda eventualni počinitelj može reći poslije na sudu da te ozljede nije on nanio, nego baš istražitelji. I ako to nije dokumentirano po pravilima struke, nastane problem - pojašnjava američka forenzičarka.

Slučaj samoubojstva u podzemnoj

Koliko je u SAD-u još uvijek uvriježeno “staromodno” razmišljanje vezano za očevide na kopnu i one na moru, govori i primjer iz njezine prakse od prije nekoliko godina kada se dogodio, po njezinim riječima, vrlo jasan i forenzički čist slučaj samoubojstva u podzemnoj željeznici u New Yorku.

- Više je svjedoka vidjelo osobu kako čeka vlak. Sjeo je na tračnice i čekao da naiđe vlak koji ga je usmrtio.

Dakle, nije bilo nikakve sumnje da se radilo o samoubojstvu, no usrpkos tome policija je tražila od našeg mrtvozorničkog ureda da na površini od oko 400 metara pronađemo, označimo i dokumentiramo svaki, pa i najmanji komadić tijela kojeg je vlak doslovno “raznio”.

Bio je vruć kolovoski dan i mi smo proveli sate i sate radeći to po policijskom traženju, iako nije bilo ni najmanje sumnje u kazneno djelo. A onda, tjedan dana poslije, otkriveno je tijelo kako pluta u rijeci, za slučaj je bio zadužen isti detektiv i isti kriminalistički tehničari. Nakon što su me obavijestili, htjela sam izići na teren, no rekli su mi da su već izvukli tijelo bez ikakva procesuiranja i dokumentiranja.

Nisu uzeli čak ni GPS koordinate mjesta gdje su našli tijelo, samo su ga uzeli, omotali oko njega konop i povlačili ga. Dok su ga tako vukli, s tijela su skliznule hlače u kojima je bio novčanik s dokumentima, tako da su poslije imali puno više posla kako bi uopće utvrdili identitet utopljenika. Problem je što policija još uvijek ne razumije važnost tih, za njih naoko nevažnih procedura - kaže nam Zaferes.

Drukčije razmišljanje

Kao jedan od primjera koji dokazuju i pokazuju koliko je važno u ovakvim situacijama imati policajce i istražitelje koji razmišljaju na drukčiji način, priča nam o slučaju pronalaska tijela maloljetne djevojke kako pluta u rijeci.

“Obični” policajac koji je tijelo prvi vidio prošao je tek dvodnevni tečaj kod Zaferes, no pokazalo se poslije kako je i to bilo dovoljno da dobije i usvoji “drukčiji pogled na mjesto zločina”. Naravno, i to su tijelo nakon pronalaska izvukli na kopno, no tada je policajac vidio ozljede na njezinu licu kojih nije bilo na drugim dijelovima tijela te je shvatio i posumnjao da se moguće radi o ozljedama koje su nastale kao posljedica kaznenog djela i imaju veze s uzrokom smrti, a ne prilikom izvlačenja tijela.

- Prepoznao je to i rekao detektivu koji ga je poslušao i razumio, što je samo po sebi neobično jer rijetko kad detektivi slušaju “obične” uniformirane policajce, za njih su oni tu samo da razvuku traku za označavanje mjesta zločina.

U svakom slučaju, detektiv je naložio da se to područje rijeke u kojemu je tijelo nađeno zatvori i ogradi te je doveo ronilački tim. U većini slučajeva, kad tijelo izvuku vani, smatraju da nema dalje nikakve potrebe, niti oni vide svrhu uopće dovoditi ronilački tim. Pregledali su, dakle, taj dio rijeke i pronašli su njezinu torbicu bez osobnih stvari i dokumenata, ali punu kamenja, za koje se poslije pokazalo da potječe s drugog mjesta.

Potom su razgovarali sa svima koji su tog dana bili na tom području na kojem se inače kampira te je nekoliko svjedoka reklo da su vidjeli muškarca kako stoji u plićaku i nešto kao kopa.

Rekla sam im da je sigurno nešto zakopavao, pa su pretražili dno i pronašli kutiju s njezinom šminkom unutra, s koje su, naposljetku, uspjeli izvući otiske prstiju. Tijekom obdukcije su patolozi, baš zato što sam ih uvjeravala da ona nije žrtva slučajnog utapanja niti pada, obratili pažnju na neke detalje na koje se sigurno ne bi osvrtali prilikom obdukcije osobe za koju misle da je žrtva suicida ili nesretnog slučaja. I naravno, ispod njezinih noktiju pronašli su DNA tragove čovjeka koji je par dana prije izišao iz zatvora.

Ispalo je da je u nedjelju, na mjestu gdje su ljudi kampirali, i to baš kad je vidio da nema puno njih, ugledao tu 17-godišnjakinju i ušao s njom u priču. Vjerojatno ju je pitao hoće li s njim spavati i kad je rekla ne, strgnuo je njezin kupaći kostim, gurno joj glavu ispod vode i tako je ubio.

Da nije bilo policajca koji je prošao tečaj i detektiva koji ga je poslušao, vjerojatno nikad ne bismo uhvatili tog tipa - zaključila je naša sugovornica.

---

---

Kod slučajeva utapanja jedan od glavnih znakova koji upućuju na to je li se netko utopio ili je možda ugušen pa je zatim tijelo bačeno u vodu kako bi se smrt prikazala kao utapanje, jest i to ima li u plućima vode. Po nekim statistikama, utapanje sa smrtnim ishodom je sedmi najčešći uzrok smrti izazvanih nesretnim slučajem u SAD-u, a drugi je po redu kad su u pitanju djeca starosti od jedne do 14 godina.

- Činjenica da patolozi uglavnom procjenju je li se netko utopio ili ne po tome ima li u plućima vode - ne znači ništa. Postoji mnogo uzroka koji mogu dovesti do pojave vode u plućima, što znači da se taj pokazatelj ne može uvijek uzimati zdravo za gotovo. Mi smo imali, primjerice, nedavno slučaj u kojem je prijavljeno da je nađeno dvogodišnje dijete kako pluta u bazenu u obiteljskoj kući.

Sve je na početku upućivalo na to da se radi o nesretnom slučaju, odnosno utapanju, a to je prvo utvrdio i mrtvozornik. Kako se radilo o djetetu i da bi se potpuno razjasnile stvari i utvrdio uzrok smrti, tužiteljica je naložila obdukciju, koja je pokazala da dijete ima nekakve unutarnje ozljede, a mrtvozornik je to pripisao ozljedama koje su nastale prilikom pokušaja oživljavanja.

No, tužiteljica koja je bila zadužena za taj slučaj je, valjda, imala neki poseban osjećaj te je nastavila istraživati i u razgovoru s majkom djeteta je saznala da ju je, baš prije te tragedije, fizički napao i pretukao suprug. To je gledala njihova 16-godišnja kći koja je pokušala maknuti oca s majke. Naravno, on je tad i djevojku počeo napadati te su obje pobjegle.

Dva teška slučaja

Tužiteljici je to bilo sumnjivo; pomislila je kako je prevelika slučajnost da se odmah nakon takvog napada dvogodišnje dijete kao slučajno utopi u bazenu. Trebalo je vremena i napora da pogrebnik vrati tijelo djeteta te je napravljena dodatna i detaljnija obdukcija.

Pokazalo se da ozljede koje su pronađene i prilikom prve obdukcije nisu nastale od spašavanja, nego da su posljedica toga što je otac dijete utopio u kadi te ga je onda stavio u bazen i napravio sve da prikaže ubojstvo kao nesretan slučaj - prepričava američka stručnjakinja za zločine vezane uz vodu.

Kaže i kako se nekad zločini ovakve vrste događaju i nenamjerno, odnosno da je bilo situacija u kojima su roditelji pokušali samo “smiriti” svoju bebu koja je plakala ili povraćala tako da joj gurnu glavu u vodu u kadi ili pod slavinu ne razmišljajući da je mogu ubiti.

Prisjeća se i slučaja 58-godišnjakinje koja je imala problema sa srcem i migrenama, pila je lijekove i svaki put kad bi imala migrenu, otišla bi se okupati u kadu.

Jednog ju je dana u kadi našao sin i sve je upućivalo na to da se utopila nesretnim slučajem. No, mrtvozornik koji je prošao tečaj forenzičarke Zaferes nedugo prije toga je kazao policiji da je naučio da se sve “smrti u kadi” u početku tretiraju kao ubojstva te je odlučio upotrijebiti “pribor za silovanja”.

Pronašao je spermu u analnom otvoru i poslije se, daljnjom istragom, pokazalo da je žena žrtva čovjeka koji je sklapao životna osiguranja, pa bi onda inscenirao kao slučajnu smrt osobe da bi mogao pokupiti njezin novac.

Iskusna istražiteljica ističe još i da je, kad se radi o slučajevima obiteljskog nasilja, vrlo važno da u cijeli postupak očevida i istrage, osim policajaca, istražitelja i mrtvozornika, budu uključeni i ljudi koji rade sa žrtvama obiteljskog nasilja jer oni znaju dinamiku događanja, mogu vidjeti i prepoznati neke detalje i situacije koje policija ne može baš zbog uvriježenog “tipskog” razmišljanja.