Na splitskom Županijskom sudu u utorak ujutro napokon je, nakon 21 godine od podizanja optužnice, nepravomoćnim presudama okončan postupak protiv četveročlane skupine koju je USKOK još 2002. godine optužio za krađu 17 automobila među kojima je bio i Mercedes E-klase vrijedan tadašnjih 74 tisuće kuna čiji je vlasnik bio Vlado Madunić, tadašnji predsjednik splitskog Općinskog suda.
Splitski sud je tako osudio Marinka Petrovića (45) iz Mostara na četiri godine zatvora, Bože Tokić (39) iz Rakitnog dobio je tri godine zatvora koliko i Mate Jakovljević (40) iz Posušja.
Prva dvojica su priznali sve za što ih se teretilo i to u istrazi. Četvrti okrivljeni Vjenceslav Sabljo (43) iz Mostara kojeg je branio splitski odvjetnik Edvard Sušac, oslobođen je krivnje i to zato jer nije bilo dokaza da je baš on bio osoba koja je sudjelovala u organizaciji krađe automobila obzirom da ga nitko od okrivljenih nije osobno poznavao već su govorili o osobi koju su znali kao "Sab".
Na suđenje je dolazio jedino Sabljo dok se ostaloj trojici sudilo u odsutnosti. U svojoj je obrani prije par dana Sabljo prvi put govorio i kazao da se ne smatra krivim jer nikoga od ostalih optuženika ne poznaje niti je bio udružen s njima te da mu je sve ovo uništilo zdravlje, a tada je imao 20 godina.
Petroviću se u kaznu uračunava period od 25. siječnja 2003. do 24. listopada 2004. koje je proveo u istražnom zatvoru, a Tokiću se računaju dvije godine. Presudom je određeno da trojica osuđenih, nakon pravomoćnosti presude, moraju vlasnicima ukradenih automobila vratiti u roku od 15 dana ukupno oko 90 tisuća eura na ime imovinsko-pravnog zahtjeva.
Optužnica podignuta krajem 2002. godine bila je prva USKOK-ova optužnica na splitskom sudu, a svi su optuženi tada bili momci od dvadesetak godina, sutkinja koja je u utorak presudila bila je još vježbenica na Općinskom sudu, a optužbu je zastupao tada mladi tužitelj Michelle Squiccimarro, sada umirovljeni dugogodišnji splitski županijski državni odvjetnik.
USKOK je prvo teretio Petrovića i Sablju da su se u ljeto 2002. godine u Posušju s drugim osobama dogovorili organizirati grupu koja će krasti automobile po Hrvatskoj (kvalifikacija udruženja otpala je zbog zastare - op.a.). U priču su uključili Tokića i Jakovljevića, koji su zajedno s Petrovićem krali vrijednije automobile na području Dalmacije te ih odvozili u Hercegovinu gdje bi ih preuzimao Sabljo.
On je Petroviću, kao voditelju posla, davao po 1000 do 1200 tadašnjih njemačkih maraka, dok su Tokić i Jakovljević dobivali od 500 do 800 maraka po vozilu. Nakon što bi "ruskim ključem" otvarali vrata Mercedesa, Audija i Golfova na području Makarske, Omiša, Splita i Kaštela preko ilegalnih graničnih prijelaza odvozili su ih do Posušja.
Po optužnici, Petrović i Tokić upravljali bi ukradenim vozilom, dok bi Jakovljević vozio ispred njih kako bi na vrijeme uočio policijske ophodnje. Tako su ukrali 17 automobila tada vrijednih više od milijun kuna, čiji su vlasnici živjeli u Austriji, Njemačkoj, Francuskoj, Švedskoj i Hrvatskoj.
Dakle, nakon što je prema svoj četvorici odbijena optužba za organiziranje zločinačkog udruženja, ostao je krimen kvalificiran kao produljeno kazneno djelo teške krađe za što su gore navedena trojica i nepravomoćno osuđeni. Petrović je još bio optužen i za zlouporabu opojnih droga jer je u listopadu 2002. godine na graničnom prijelazu Vinjani Donji zatečen s 11 tableta amfetamina i MDMA i za to je bio osuđen na tri mjeseca zatvora.
Ovo je slučaj koji zorno govori o "brzini" hrvatskog pravosuđa. Naime, samo pola godine nakon podizanja optužnice, već u svibnju 2003. godine, počelo je suđenje pred vijećem danas pokojnog suca Slavka Lozine koji vrlo brzo, nakon samo mjesec dana, u lipnju 2003. godine donosi presudu kojom Petrovića nepravomoćno osuđuje na pet godina i šest mjeseci, Vjenceslava Sablju na šest i pol godina, Božu Tokića i Matu Jakovljevića na po tri godine i osam mjeseci zatvora. Tada uhićeni i pritvoreni Tokić i Petrović sve priznaju, dok su Sabljo i Jakovljević bili u bijegu te im se sudilo u odsutnosti.
U veljači 2004. godine Vrhovni sud ukida presudu, uz ostalo i zato što smatra kako je suđenje u odsutnosti prerano određeno jer nisu bile iscrpljene sve mogućnosti za osiguranje nazočnosti dvojice bjegunaca na suđenju. Tada se za Jakovljevićem raspisuje međunarodna tjeralica, a deset godina poslije na tjeralici završava i Sabljo, koji se predaje u ožujku 2015. godine te uplaćuje jamčevinu od tadašnjih sto tisuća kuna pa izlazi na slobodu. Nakon te ukidne presude sve je stalo!
Čak 18 godina predmet je skupljao prašinu po ladicama i kutcima sudskih soba. Sve dok, evo, nije makar nepravomoćno okončan nešto više od pola godine prije nastupa apsolutne zastare kaznenog progona.