Besmisleno je nadmeno vagati religijska učenja u nastojanju da se prosudi njihova istinitost ili lažnost prije nego se upustite u religiozni način života. Otkrit ćete istinu - ili neistinu - tih učenja jedino ako ih prevedete u obredno ili etičko djelovanje.
Ovako piše Karen Armstrong, žena koje je kao mlada djevojka više od ičega drugoga željela susresti Boga, a onda je relativno brzo, u srcu redovničkog života u samostanu, otkrila kako su joj očekivanja bila nerealna, pa se potom našla u svijetu kojeg nije razumjela jer se svijet brzo i radikalno mijenjao koncem 60-ih godina kada je napustila samostan, da bi se na koncu našla na neobičnom životnom putu: tražila je Boga, a nije ga našla, ali se zato pretvorila u spisateljicu koja ništa drugo ni ne radi do li neprestano piše i govori o Bogu.
Svoje bavljenje Bogom je nastavila drugim sredstvima. Od samostanskog truda oko oblikovanja svakodnevice prešla je u knjige, pisanje i predavanja o religijama i Bogu. Pa ipak, zaključak svega njezina intelektualnog bavljenja pitanjima vezanim uz religije i Boga nije nimalo teorijski. Sasvim suprotno. Etičko djelovanje je ključ za razumijevanje religije. To djelovanje ima i svoje specifično ime: sućut.
Religija nije vjerovanje u neke rečenice. Ona je etička alkemija. Tiče se načina života koji omogućuje promjenu života i nutarnji osjećaj povezanosti sa Svetim. Nije joj u prvom planu zagrobni život, nego punina ljudskoga života. Upravo je sućut ključ religijskog otkrića ulaska u puninu života. Religiozni život više naliči vještini, negoli znanju. Traži od čovjeka upornost, trud, marljivost, askezu. Više se odnosi na formu života, na pitanja kako oblikovati konkretni život u svakodnevici, negoli na pitanja točnosti jezičnog izričaja ili dobrog formuliranja istina o Bogu, svijetu i čovjeku.
Karen Armstron nije sama s ovakvim shvaćanjem religije. Kierkegaard je od mladih dana tražio istinu za koju se isplati umrijeti i bio je krajnje alergičan na predodžbu vjere koja bi ostala unutar umske spekulacije. Krist nije donio neki nauk o Bogu, nego je uzeo ljudsko tijelo, dijelio život s drugima, uzeo na sebe svoj križ i ostao dosljedan pokazivanju Očeve ljubavi i blizine izgubljenom čovjeku. Wittgenstein misli slično. Obraćenje, govorio je, nije promjena mišljenja. Ono je promjena života. Načina života.
Ljudi svoj život organiziraju na nebrojeno mnogo različitih načina. Najveći dio pod pritiskom egzistencijalnih potreba i nedostatnih materijalnih dobara. Drugi dio pod jakim pritiskom društvenih imperativa. Ipak, posvuda se nađe ljudi koji pronađu sućut kao vrata kroz koja stupaju u dodir s Bogom i drugim ljudima.
Sućut je praksa. Vježbanje. Tko ne vježba sućut njegova vjera, ako i misli da je ima, prestaje biti živa. Postaje kržljava. Sućut se mora primjenjivati.
Sposobnost suosjećanja s drugim nije urođena nadarenost. Traži vježbu. Samo tko vježba sućut otkriva put u religijske istine. One ne stoje na početku. Njih se razumije s vremenom. Razumijevanje istina vjere produbljuje se praksom sućuti.
Istina i njezino formuliranje izazivali su velike nesporazume, raskole, prijepore i ratove unutar religija i među njima. Sućut je, pak, praksa koja je iz religijskih motiva približavala najudaljenije ljude.
U srcu religije stoji uvjerenje da Bog nadilazi ljudski um. Čovjek, kako je to u osvit zapadne misli razumio Sokrat, počinje ozbiljno spoznavati samoga sebe tek kada otkrije razliku između sebe smrtnika i besmrtnih bogova koji ga beskonačno nadilaze. Ovo mu otkriće pomaže da iz područja u kojem traži istinu zakorači u područje kojim vlada sućut. Dogodi li se to, dogodi se i najčudesnije otkriće: postoji istina do koje se dolazi samo praksom sućuti.
Isus je jednu raspravu o istančanim pitanjima religijskih istina dovršio pričom o milosrdnom Samarijancu, pričom o sućuti koja je bila u stanju povezati ljude suprotstavljenih religija i kroz susret patnika i čovjeka sućutnog srca orisati lice nevidljivoga Boga. Tako je Isus sugovornika povukao iz suptilnih pitanja o istini u životnu priču koja kroz sućut pokazuje svijet na drukčiji način.
Produbljenje vjere produbljuje i sućut. I obratno, površna religioznost guši sućut i jača sebeljublje. Ima mnogo putova kojima čovjek može otkriti sućut, ali sućut, koju kršćani vide unutar ljubavi, jedini je put kojim se stiže do Boga.