Stil Prostorija

kako je turizam oživio kvart

Naša novinarka svjedok je promjena jednog od najljepših dijelova grada: Što bi nam falilo da ovdje odsjeda fini svijet? Platežno su moćniji, ne drogiraju se i ne rigaju s balkona

kako je turizam oživio kvart
Veseli turisti iz Španjolske i Portugala na fešti Svetog Križa

Tko je prije dvadeset, trideset godina kupovao bilo kakav stan ili kućicu u splitskom Varošu, bio je izložen sažalnim pogledima rodbine i prijatelja. Iz Varoša su tada mudriji odlazili, a samo oni kojima je ideja kupnje krova nad glavom u nekom novijem kvartu bila jednostavno preskupa odlučivali su se za ovaj dio grada.

U to vrijeme Varoš je bio na zlu glasu koji je baštinio iz još davnijih vremena – mala tlocrtna kvadratura kuća i stanova, neriješeni vlasnički odnosi, bučno i znatiželjno susjedstvo, slaba i nikakva javna rasvjeta, zapuštena dvorišta u kojima se suvlasničke obitelji teško mogu dogovoriti dokle čija obveza čišćenja seže, narkomanski punktovi gdje se tihi obrt odvijao praktički pred očima dječurlije, a dobrosusjedske prepirke bile su dio temperamentnog društvenog kolorita...

O turističkom uzletu Varoša nitko nije ni sanjao. Tko se mogao nadati da će u zadnjih desetak godina kvadrat stana u Varošu biti relativno najskuplji u poslovično skupome Splitu? Ja ne. No upravo je turizam promijenio lice ovog dijela grada te, na ponekad i ne baš najuspješniji način, oživio ovaj kvart i učinio ga za jedne izvorom pristojne zarade, a za druge fensi-šmensi mjestom za boravak.

Tu promjenu gledam doslovno sa svoga prozora, a promjena je, kao i sve u Splitu, ponekad komična, ponekad tragikomična, a ponekad, hm, samo tragična.

Gledano iz domorodačkog kuta – jer živjeti 35 godina u Varošu, prvo ispod Vidilice, a poslije nešto niže i bliže Kazalištu legitimira me kao domorotkinju – najmanje je komična činjenica da imam sve manje susjeda, a sve više iznajmljivača.

 

Za koju godinu, bojim se, u Varošu će živjeti jako malo ljudi, kupit će stanove dalje od centra, odseliti se u Vlašku ili, šta ja znam, negdje drugamo, i svoje kuće i stanove staviti na turističko tržište. Strah me je da će svi stanovi postati apartmani i da, kad mi u kući ponestane šećera ili kad u kasnu uru shvatim da nemam više ni jedne jedine cigarete, više neću moći pokucati nikome od susjeda na vrata.

U njihovim "apartmanima" neće više biti ni Tonke i Luce, tamo će me dočekati neka Helga ili Gertruda koja niti puši, niti konzumira šećer, niti govori ijedan od stranih jezika koje ja, tobože, govorim.

Iskreno, strah me je da ću i ja popustiti pod pritiskom sve češćih ponuda da prodam varoški stan po triput većoj cijeni od one koju sam svojedobno platila i, na užas moje matere, odlučila ostarjeti baš tu, pod Marjanom.

Možda i mene čeka zgrada s liftom u nekoj novogradnji i pristojan račun na banci jer, ruku na srce, za novac koji bih dobila prodajom svog stana mogla bih kupiti isti takav na drugom mjestu i još bi mi ostalo oho-ho. No dotad, meni se novo lice moga kvarta sviđa.

Jest, ima situacija koje bi netko nadležan trebao mrvicu razmotriti. Recimo, dosta je "apartmana" iznajmljeno i ostavljeno bez ikakvog nadzora i ikakvog kućnog reda. Mislim, kume mili, pa ni u hotelu s dvije zvjezdice ne možeš nigdje na svijetu u jedan sat noću raspaliti glazbu tutta forza. Ni u najzabitijem hostelu na svijetu ne možeš rigati s balkona na ulicu, ni u Tunguziji – valjda! – ne možeš gol golcat đipati po terasi, naočigled maloljetnih promatrača...

Recimo, dođe četa Norvežana, sve mlado i raspojasano, i zakupi apartmančić ravno pod tvojim prozorom. Neka, nemam ništa protiv. Onda u neka doba noći čuješ lomljavu, skriku i dreku i uočiš jednog mladca kako, očito pod djelovanjem sredstava koje je, nesretnik, loše iskombinirao, luduje po susjedovoj teraci, kako baca stolice, trese ogradu, kida svu odjeću sa sebe i u konačnici, s pišulincem i mliječno bijelom stražnjicom "na izvol'te", plače ko kišna godina.

 

Onda nakon uru, dvije vremena stignu organi reda, dva pandurića koji nešto natucaju engleski, a mladić engleski ni da bekne. Onda se nakon još uru vremena pojavi službenik agencije koja je apartman u ime vlasnika i iznajmila. Onda se on nešto pokušava dogovoriti s Norvežanima. Žali bože!

Onda pandurići – slušam s prozora! – pitaju agenta da šta on predlaže. On predlaže da pokušaju momka umiriti verbalno. Onda to traje. Onda pandurić kaže da ako ovaj nastavi ludovati, da ga mora tako golog i drogiranog odvesti na psihijatriju, a otuda će izaći tko zna kad...

Onda cijelo susjedstvo počinje vikati momku na svim europskim jezicima osim na norveškome da jadan li je, bolje mu je da se smiri jer je u protivnom osuđen na let iznad kukavičjeg gnijezda... Onda momku valjda popusti koncentracija ilegalnih sredstava u krvi pa obuče mudante, a to je već dobar znak. Onda sjedne i nastavi tiho jecati... Onda oko četiri ujutro Norvežanin iznemogne i zaspe, a onda i Varoš jednako iznemoglo s prvim suncem utone u san.

Hoću reći, nekakvog bi reda trebalo biti, barem u čast ovo nešto domorodaca što u Varošu žive 365 dana u godini i koji još nisu postali mali turistički poduzetnici, ali i u korist samih iznajmljivača. Vjerujem da kaos nije nikome u interesu, a nastavi li se ovako, jedina klijentela koja će ljetovati ovdje bit će baš kao spomenuti Norvežani.

A šta bi nam falilo da u pitoresknom i danas ušminkanom, čistom i osvijetljenom Varošu odsjedaju i fine dame i njihovi uljuđeni muževi ili ljubavnici? Em su platežno moćniji, em se ne svlače bez veze, em se ne drogiraju i ne rigaju s balkona, em je fini svijet dobro imati u blizini, pa makar i samo na nekoliko dana.

Naslovnica Prostorija