Sport Vodeni sportovi

uz rub bazena

Obrana koja je promijenila pogled na vaterpolo: Bili su arogantni, a onda sam se i ja odlučio narugati njima

uz rub bazena

Ova priča izgleda baš nekako poput Warholove teze „o petnaest minuta slave“, valjda se tako svakom u životu mora dogoditi „neki klik“ koji preokrene priču. Recimo u slučaju junaka naše priče, Tome Bujasa vaterpolskog vratara, taj klik se dogodio kada je na vaterpolskoj utakmici suparničku kontru „dva na jedan“ obranio - nogom. I zapalio internet, video je postao viralan, podijeljen po raznim društvenim mrežama, web portalima, odjednom je i sam Bujas „izronio“ na svjetla pozornice.

- Dogodilo se, iskreno ne znam što bih pametnije kazao. Kao dijete u školi vaterpola učiš razne stvari, vježbaš kako da balun „ostane suh“, stalno učiš nešto novo. Toga u utakmici nema, teško je „iz knjige“ nešto prebaciti u stvarnu situaciju. Ali dogodi se tako jedan trenutak i onda se sve okrene. I sam sam se iznenadio koliko je taj video postao popularan. Valjda ljudi vole kada slabiji pobijedi, kad David sredi Golijata. Mislim da su se mnogi slabiji našli u toj priči, vidjeli neki vid inspiracije. Klasičan nekakav story, gotovo pa filmski, šanse su ti male, ali pobijediš. Mogu kazati da je i taj trenutak dosta toga promijenio, da sam nekako izašao iz anonimnosti, da se sada i neka moja riječ ili ideja jasno čuje i komentira - priča nam Tomo.

Jeste li očekivali da će se dogoditi takva obrana?

- Budimo iskreni, a tko to može očekivati. Istina da kroz vrijeme treniranja i te neke igre u bazenu i oko njega stekneš određenu igračku inteligenciju, čitaš igru. Mislim da je ovoj obrani najviše kumovala opuštenost, pa i malo arogancije, ono idu u kontru „dva na jednog“, pa se dodaju, usporavaju, šetaju mog suigrača. I onda im se dogodi ovakva kazna. Kad ćete biti takvi idem i ja nešto pokušat'. Da sam znao da ću obraniti udarac nogom - to nisam, ali da sam ga malo navukao svojim kretnjama, mala navlakuša tako da pomisli kako će lagano pogoditi suprotni kut što je bilo i logično. I onda „booom“, podigne se noga, odličan tajming, obrana i na kraju svi pričaju o tome. Meni osobno je sve to lipo, ali me najviše oduševilo kad sam vidio koliko su djeca iz mog kluba bila oduševljena s tim. Možda će netko od njih na treningu pokušati napravi nešto tako, pa ako prođe.

Ajmo mi malo pričati o Tomi Bujasu, nekako nam je nestao s radara posljednjih godina. I to nakon četiri godine u Splitu.

- Počeo na POŠK-a, pa onda 2009. godine krenuo u SAD na studij. Na žalost samo sam se godinu dana zadržao tamo, pa sam se zbog obiteljskih razloga vratio kući. I onda četiri godine po splitskim klubovima, POŠK, pa Mornar Brodospas. Iako ja ne gledam to prema klubovima, meni je to sve splitski vaterpolo. I onda odjednom sam stao u ljeto 2014. godine, ničeg nije bilo na vidiku. Bez kluba, čak se i pisalo da sam se ostavio vaterpola, završio karijeru. Stigla ponuda iz treće njemačke lige, i to za na probu, u Duisburg. Spakirao sam se i otišao, da vidim svijet. Još nisam niti donio odluku, odjednom navala sa svih strana hrpa ponuda, ali sam odlučio ostati u malom DSV 98. Trećeligašu tada, danas njemačkom prvoligašu. U tri godine smo prešli tri razreda.

Kad se već prihvatila ponuda, a stigle ostale je li bilo malo žaljenja, da se uranilo sa prihvaćanjem ponude ?

- Nije, nisam ni tada požalio danas i pogotovo. Danas živim u Dusseldorfu, oženio sam se, grad je prekrasan. Igram u susjednom Duisburgu, to je otprilike nešto kao Solin i Split. Dusseldorf je multinacionalno i multikulturalno središte, nastanili su se u njemu ljudi iz 180 država svijeta. Po meni uz Koln i Frankfurt grad je to koji je nakon cijele zavrzlame oko Brexita procvjetao, pravo je središte za razvijanje poslova, otvoren. Bilo je teškoća u početku, i s birokracijom, no sve sam to u glavi posložio i krenuo živjeti. Kad sam stigao bilo je baš „na slipo“, sada se pak osjećam kao da sam tu cijeli život, baš mi je neka ugodna zona življenja.

No nije baš svejedno bilo otići na dosta nižu razinu natjecanja nego što je hrvatski vaterpolo.

- Ja to gledam na drugi način. Recimo napredovao sam kao osoba, imao dovoljno vremena poraditi na sebi, razviti se u više smjerova, ne biti samo vaterpolski vratar, Ili samo vaterpolist. Vrijeme koje nisam utrošio u treninge posvetio sam obrazovanju, praćenju sve što se zbiva. Recimo došlo je jedno sasvim novo doba, dobra virtuale, doba društvenih mreža. Pa i ta moja obrana nogom je najbolji dokaz. Da je nije bilo, tko zna gdje je Tomo. Sada kad postoji, odmah si izvan anonimnosti. Upravo te društvene mreže me fasciniraju, one mogu biti pravi okidač, donijeti novu dimenziju, ne samo u životu nego i u sportu.

Mislite li da je to budućnost, da se sport prelije preko društvenih mreža?

- Naravno, recimo toliko sam „ušao“ u problematiku Facebooka. Pa sam za gradski derbi između mog DSC i ASCD-a koji je igran nakon više od dvadeset godina vježbao strpljenje ljudi baš svojim objavama. Realno ASCD je jači od nas, naša pobjeda bi bila mirakul, ali sam stalno „bockao“ suparničku ekipu preko Facebooka, dobilo se dosta medijske pozornosti, nego što to obično biva u njemačkom vaterpolu. Znači može se, ali treba biti dovoljno „lud“ pa krenuti u tom smjeru hrabro. Neka se misle sada što ću im pisati kada bude utakmica u drugom dijelu sezone. Ali upravo zbog toga ljudi dolaze na sportska borilišta, zabaviti se, a ne zaspati tijekom utakmice.

Što dalje ? Neki planovi za budućnost ?

- Planova uvijek ima, ja sam sanjar, uživam, ja sam poput nekog blues majstora, imam svoj ritam. Recimo ja u Njemačku nisam došao samo igrati vaterpolo, došao sam ovdje živjeti. Ako me se pita nešto o sportu mogu kazati da ću braniti još deset godina sigurno, Fizički se super osjećam i znam da moje vrijeme tek dolazi, da su najbolje godine preda mnom. Nadam se da ću kroz par godina dobiti i njemačko državljanstvo, ne toliko zbog vaterpola koliko zbog života u Dusseldorfu, to je grad u kojem želim izgraditi svoju obitelj, imati djecu, ovdje gradim novi život.

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Vodeni sportovi