Priča o najbizarnijim Olimpijskim igrama u povijesti: čovjek bez noge osvojio je tri zlatne medalje u gimnastici, a dobili smo i prvi slučaj dopinga

stdClass Object ( [id] => 1115053 [title] => Priča o najbizarnijim Olimpijskim igrama u povijesti: čovjek bez noge osvojio je tri zlatne medalje u gimnastici, a dobili smo i prvi slučaj dopinga [alias] => prica-o-najbizarnijim-olimpijskim-igrama-u-povijesti-covjek-bez-noge-osvojio-je-tri-zlatne-medalje-u-gimnastici-a-dobili-smo-i-prvi-slucaj-dopinga [catid] => 283 [published] => 1 [introtext] => [fulltext] =>

Olimpijske igre nisu oduvijek bile onakve kakve ih danas poznajemo.

U petak je započeo najveći svjetski sportski događaj, službeno 32. u modernoj eri (iako Igre tri puta nisu održane zbog Prvog i Drugog svjetskog rata), u kojem će snage odmjeriti više od 11 tisuća sportaša iz 206 zemalja, a iako ćemo u Tokiju gledati samu elitu kad je u pitanju većina sportova, stvari su nekada davno bile znatno drukčije.

Nakon što su 1896. u Ateni održane prve Olimpijske igre moderne ere, nakon osam godina čast organizacije pripala je St. Louisu.

Točnije, Chicago je dobio priliku ugostiti treće Igre, ali je St. Louis iste godine odlučio organizirati ogroman sajam u čast stote godišnjice američkog kupovanja Louisiane koji je trebao trajati šest mjeseci, te su gradski čelnici zaprijetili da će sami organizirati sportske igre koje će biti konkurencija onima u Chicagu, zbog čega je Pierre de Coubertin bio prisiljen organizaciju dodijeliti St. Louisu.

Igre 'usred ničega' i 'lažni' Amerikanci

Otpočetka se činilo kao loša ideja organizirati veliki sportski događaj usred SAD-a, u vrijeme dok se zrakoplovstvo tek rađalo u dvorištu braće Wright, stoga nije bilo čudno što su uslijedile vjerojatno najkaotičnije i najbizarnije Olimpijske igre u povijesti.

S obzirom na to da se radilo o 1904. godini, prometna povezanost St. Louisa s praktički svim dijelovima svijeta bila je katastrofalna, a zbog toga je na Igrama nastupilo samo 65 sportaša iz drugih zemalja osim iz SAD-a ili Kanade.

Čak 239 medalja od ukupno 283 osvojili su predstavnici SAD-a, iako je i taj podatak pod velikim upitnikom jer se u međuvremenu došlo do saznanja da pozamašan broj sportaša koji su nastupali pod američkom zastavom u to vrijeme uopće nisu bili državljani SAD-a.

Tako je, primjerice, talijanski biciklist Frank Bizzoni osvojio medalju za SAD iako je američko državljanstvo dobio tek 13 godina kasnije. Norveški hrvači Charles Ericksen i Bernhoff Hansen osvojili su zlatna odličja za SAD iako je jedan postao američki državljanin tek 1905., a drugi, prema postojećim informacijama, nije nikada.

S druge strane, Albertson Van Zo Post, čovjek koji je rođen u Cincinnatiju i čiji su roditelji bili Amerikanci, osvojio je pet medalja u mačevanju pod zastavom Kube.

Odličja Franka Kuglera, jedinog sportaša u povijesti Igara koji je osvojio medalju u tri različita sporta na jednim Olimpijskim igrama, također se pripisuju SAD-u, iako je on bio Nijemac koji je tek 1913. dobio američko državljanstvo. Ako vas zanima o kojim je sportovima riječ, to su hrvanje slobodnim stilom, dizanje utega i povlačenje konopca.

Posebno bizaran bio je slučaj Gustava Tiefenthalera, švicarskog hrvača koji je osvojio brončanu medalju za SAD, i to nakon što je izgubio svoju jedinu borbu. Medalju je, naime, dobio zbog truda.

Takva odluka organizatora vjerojatno se može objasniti činjenicom da je u St. Louisu prvi put ustanovljena podjela medalja na zlatnu, srebrnu i brončanu.

---

---

Osim medalja napravljenih od različitih metala, u St. Louisu je svoju premijeru imao i boks, koji se od tada održao na svim Olimpijskim igrama osim na onima u Stockholmu 1912. godine. U duhu cijelih Igara, turnir u boksu bio je rijetko viđeni cirkus, pogotovo u lakoj kategoriji.

Tamo je Carroll Burton, čovjek koji je bio cijenjen u lokalnim boksačkim krugovima, slavio u prvoj borbi, ali je zatim izbačen iz natjecanja nakon što je otkriveno da se radi o prevarantu pravog imena James Bollinger. U istoj kategoriji Jack Egan osvojio je srebro, dok je u velteru osvojio broncu. No, odličja su mu oduzeta jer ni on nije nastupao pod pravim imenom, koje je glasilo Frank Joseph Floyd.

Gimnastičar bez noge osvojio je tri zlata, od čega jedno u - preskoku

Vjerojatno vam se u glavi sada pojavilo pitanje kako je mogao osvojiti medalju u dvije kategorije, a odgovor glasi da je to tada bilo dopušteno. George Finnegan tako je prvo osvojio zlato u perolakoj kategoriji, a onda se sljedećih nekoliko dana posvetio nakupljanju kilograma kako bi bio kompetitivan u bantamu.

U svojem je naumu i uspio te je osvojio srebro, postavši tako jedan od samo pet boksača u povijesti koji su na istim igrama osvojili medalju u dvije različite kategorije. Svi su, naravno, to učinili u St. Louisu.

Puno bolje nije bilo ni u drugim disciplinama. Plivanje se održavalo u jezeru asimetričnih dimenzija, zbog čega je kod dužih disciplina bilo teško točno izračunati koliko je koji natjecatelj preplivao, a slično je bilo i u atletskim disciplinama jer na stazi nije bilo označenih linija. To je bilo posebno problematično u utrci na 400 metara, u kojoj je 13 zbijenih trkača pokušavalo trčati što bliže unutarnjem rubu staze.

Zanimljivo je bilo i u gimnastičkom dijelu natjecanja, u kojem je šest medalja (od kojih tri zlatne) osvojio George Eyser, čovjek kojemu je u mladosti amputirana lijeva noga nakon što ga je vlak pregazio. I dok se zlatna odličja na ručama i u penjanju uz uže mogu objasniti, zaista zvuči nevjerojatno da je čovjek s drvenom protezom umjesto noge osvojio prvo mjesto u preskoku, pogotovo ako znamo da se konj tada preskakao bez pomoći odskočne daske.

No, ništa se nije moglo usporediti sa sveopćim kaosom u koji se pretvorio maraton. S obzirom na to da je na Igrama nastupilo izuzetno malo sportaša izvan Sjeverne Amerike, u toj je disciplini bilo malo ozbiljnih maratonaca, a većina natjecatelja bili su neiskusni, ili barem nedovoljno utrenirani amateri.

Među 32 natjecatelja koji su se našli na startu svojim su se pričama posebno istaknuli Fred Lorz, zidar iz New Yorka, i Felix Carvajal, poštar s Kube koji je umalo propustio Igre jer je netom prije novac od sponzora prokockao u New Orleansu. Carvajal je ipak uspio nekako stići do St. Louisa autostopirajući, a tamo je nastupio u pravom gospodskom "outfitu" – bijeloj košulji dugih rukava, dugim hlačama čije je nogavice odrezao, "oxfordicama" i beretkom na glavi.

---

Zanimljivo je i to da su na tom maratonu prvi put nastupili tamnoputi Afrikanci, iako uopće nisu bili registrirani. Oni su trčali bosi, a kako su se našli usred SAD-a, objasnit ćemo malo kasnije.

Muke za maratonce i prvi dokazani slučaj dopinga u povijesti Igara

Sada ćemo se zadržati na maratonu. Utrka se trčala po temperaturi koju je, s obzirom na ostale uvjete, ljudsko tijelo percipiralo kao 57 stupnjeva Celzijevih, a staza uopće nije bila označena, stoga su trkači prolazili kroz susjedstva i zaobilazili ljude koji su šetali svoje pse, penjali se preko brežuljaka i sami otprilike procjenjivali gdje im je najbolje trčati, pritom udišući gomilu prašine.

Najgora od svega bila je odluka Jamesa Sullivana, predsjednika Amaterske udruge atletičara i organizatora tog maratona, da natjecatelji imaju pravo samo na dvije postaje s vodom tijekom cijele utrke. Razlog je bio taj što je znatiželjni gospodin htio promatrati utjecaj namjerne dehidracije na ljudsko tijelo.

Prva žrtva te barbarske utrke bio je William Garcia, koji se srušio pokraj ceste zbog toga što mu je prašina ispunila jednjak i izazvala krvarenje u želucu.

Jedan natjecatelj morao je skrenuti s puta, koji ionako nije bio označen, kako bi pobjegao od čopora divljih pasa, a simpatični Kubanac Carvajal pronašao je način kako ostati hidriran tako što je zastao u jednom voćnjaku pokraj ceste. No, pojeo je previše jabuka pa je umalo morao odustati od utrke zbog želučanih grčeva.

Grčevi (ali ne želučani) dokrajčili su i Lorza, onog zidara iz New Yorka, koji je odustao nakon trećine utrke i zamolio vozača automobila koji je u tom trenutku prolazio da ga odvede do stadiona kako bi pokupio svoje stvari.

No, automobil se pokvario 10-ak kilometara prije cilja, stoga je Lorz odlučio ostatak puta trčkarati. Očekivano je prvi ušao u cilj, na oduševljenje svih prisutnih, te je kći tadašnjeg predsjednika SAD-a Theodorea Roosevelta krenula okruniti ga zlatnom medaljom. Međutim, netko iz publike doviknuo je što se dogodilo, a Lorz je onda cijeli događaj predstavio kao šalu.

Pravi pobjednik bio je Thomas Hicks, koji je prvi (ili drugi, kako uzmete) do cilja došao uz pomoć – dopinga. Britanski Amerikanac tako je postao prvi čovjek u povijesti Olimpijskih igara koji je dokazano za vrijeme natjecanja uzeo sredstvo za poboljšanje sportske izvedbe.

Hicks je odmah na početku utrke prešao u uvjerljivo vodstvo, ali zbog visokog tempa koji si je nametnuo onemoćao je već prije polovice maratona te se srušio.

U pomoć su mu priskočila dvojica njegovih pomagača i navlažili mu usta mokrom spužvom, nakon čega se Hicks podignuo i nastavio s utrkom. No, kako se i dalje jedva kretao, dvojac mu je smiješao koktel od bjelanjaka, konjaka i strihnina.

---

Strihnin je inače moćan stimulans koji se koristi za podraživanje središnjega živčanog sustava, središta disanja, krvnog optoka i probavnog sustava, a u većim količinama dovodi do brze smrti.

Hicks je malo živnuo, a kad je ponovno ušao "u crveno", dobio je novu turu potencijalno smrtonosnog koktela te je uspio nekako se dovući do ciljne ravnine.

Kad je prošao cilj, srušio se na tlo te je trebalo pričekati sat vremena i intervenciju četiri različita liječnika da bi se uspio osoviti na noge i primiti medalju.

Unatoč dokazanom dopingiranju, medalja mu nikada nije oduzeta jer strihnin tada nije bio zabranjena supstanca. To se, naravno, nedugo zatim promijenilo.

'Dani antropologije'

Sada ćemo se vratiti na onaj dio o bosonogim Afrikancima usred SAD-a... U sklopu Igara te su se godine održavali i takozvani "Dani antropologije", na koje su dovedeni predstavnici plemena iz cijelog svijeta kako bi se natjecali u raznim disciplinama. Svrha tog ružnog šovinističkog događaja, koji je čak i tada naišao na osudu velikog dijela sportske zajednice, uključujući samog Pierrea de Coubertina, bila je "dokazati" inferiornost drugih rasa i naroda u odnosu na bijelce.

Nerazumno je bilo očekivati da će ti narodi biti uspješni, primjerice, u bacanju bejzbolske loptice ako je nikada u životu nisu ni vidjeli, ali to nije spriječilo mnoge obrazovane i visokopozicionirane osobe u američkom društvu da zaključe kako je inferiornost tih naroda dokazana. Posebno je zanimljivo to što je organizator cijelog događaja bio William John McGee, tada jedna od istaknutijih osoba na cijenjenom Smithsonian institutu.

Olimpijske igre u St. Louisu ostat će upamćene kao jedna bizarna i kaotična epizoda u povijesti sporta općenito, za koju mnogi smatraju da se nikada nije ni trebala dogoditi. Ogroman postotak domaćih sportaša mnoga je natjecanja praktički učinio nacionalnima, a ne svjetskima, dok i činjenica da se iz godine u godinu otkrivaju mnogi primjeri sportaša koji su osvajali medalje za SAD iako uopće nisu bili američki državljani baca drugačije svjetlo na cijelu priču oko katastrofalne organizacije.

Bilo kako bilo, treće Olimpijske igre ostat će nepresušno vrelo zabavnih priča koje će se zasigurno nastaviti prepričavati generacijama.

Ostale tekstove iz serijala 'Više od sporta' pročitajte OVDJE.