Sport Strani nogomet

neka nova igra

Neymar je posljednji nogometaš koji stvara magiju na terenu, a 'proslavio' se kao blefer i simulant

neka nova igra

Bilo je prekrasnih golova, fantastičnih akcija, sjajnih obrana i zapanjujućih preokreta. Recimo, dvadeset minuta prije kraja Belgija je u osmini finala u Rostovu gubila od Japana 0:2, da bi u zadnjoj minuti komandoskim kontranapadom zabila za 3:2, a Hrvatska je u sva četiri eliminacijska meča gubila 0:1 i sva četiri puta uspjela izjednačiti, a triput i proći dalje.

Mundijal je, među ostalim, dao na važnosti stoperima i bekovima. Oni nisu samo zabijali golove, već i spašavali vlastitu mrežu: spomenimo samo presudne intervencije hrvatskog desnog beka Šime Vrsaljka u polufinalu protiv Engleske, odnosno belgijskog stopera Tobyja Alderweirelda u susretu za treće mjesto – također protiv Engleske – kad su obojica izbili loptu s gol-crte nakon što su im golmani već bili svladani.

Što reći za nevjerojatan pogodak urugvajskog vihora Edinsona Cavanija u osmini finala protiv Portugala u Sočiju, kad je u tandemu s drugim urugvajskim napadačem Luisom Suarezom dokazao da je dupli pâs koji će rezultirati golom moguće izvesti čak i kada su akteri međusobno udaljeni 50 metara?

Kako zaboraviti antičku tragediju iranskog napadača Mehdija Taremija na stadionu u Saransku, kad je u utakmici trećeg kola grupne faze protiv Portugala, u zadnjoj minuti sudačke nadoknade, promašio mrtvu šansu za pobjednički gol koji bi Iran odveo u osminu finala, a njega u mitologiju iranskog naroda? Mislite li da će taj čovjek više ikada biti isti?

Pa ipak, od svog tog obilja nogometnih čudesa i dramatskih scena s ovog Mundijala potpisanom će autoru u sjećanju najviše ostati – ako izuzmemo kolosalan dojam hrvatske ekipe – jedan trenutak besmislene magije brazilskog asa Neymara, na utakmici protiv Švicarske.

Defanzivni rotvajler

Mislim da je to bilo oko 30. minute utakmice, kad je Neymar dobio loptu uz aut-liniju po sredini igrališta. Metar dalje vrebao ga je Valon Behrami, defanzivni rotvajler švicarskog tima, tog dana u Rostovu zadužen baš za najboljeg Brazilca. Neymar je imao niz rješenja kojima bi izbjegao duel s prgavim švicarskim Albancem, ali ih je iz nekog razloga sva odbacio.

Naprosto, postavio se s loptom frontalno prema svom čuvaru, čekajući da ga ovaj napadne. To je Behrami i napravio, samo da bi tren kasnije iskusio onaj gorki osjećaj kad ti napadač u zadnjoj milisekundi izmakne loptu i zaobiđe te skupa s njom, a ti ostaneš u glupom i besmislenom raskoraku - unatoč svoj svojoj brzini i fokusiranosti - jer je drugi duelist razmišljao i djelovao brže, koristeći nadmoćnu tehniku.

Nakon što je s lakoćom zaobišao Behramija, brazilskom žongleru ukazao se novi niz rješenja za nastavak akcije prema švicarskom golu, ali on se iz nekog razloga odlučio vratiti na početnu poziciju i pružiti Behramiju novu šansu. Tvrdi momak iz Kosovske Mitrovice ovog je puta razmišljao sekundu-dvije prije nego što je odlučio i po drugi put napasti Neymara, ali ponovio mu se isti trpki scenarij, samo što su Neymar i lopta sada otišli na suprotnu stranu nego maloprije.

I dok su gledatelji širom planeta iščekivali koju će od niza novostvorenih solucija za nastavak akcije Neymar izabrati, brazilski mangup iz nekog je razloga zanemario povike suigrača Philippea Coutinha i Gabriela Jesusa da im doda loptu, te se umjesto toga i po treći put vratio na staro mjesto uz aut-liniju, ponovo izazivajući Behramija da ga napadne.

Ovome, međutim, to više nije padalo na pamet: sad je samo stajao, fiksirajući Neymara krvničkim pogledom u kojem je ipak bilo i nešto straha, možda i strahopoštovanja. Nešto ga je spriječilo da napadne i treći put. Ljudi stariji od trideset godina mogli su tada osjetiti déjà-vu fenomen, koji potječe od Roberta Prosinečkog: takvo „rolanje“ jednog napadača i takav strah protivnika od idućeg driblinga tog napadača na europskim terenima nisu viđeni otkad je Prosinečki prestao igrati.

Driblinzi s Copacabane

Tri sekunde, možda četiri, brazilski je dripac čekao novi Behramijev napad, dok po njegovom govoru tijela nije shvatio da Behrami, dotučen dvama uzastopnim izletima u prazno, ne želi više biti naivni kupac driblinga s plaže Copacabana. Neymar se samo kratko nacerio, više cinično nego slavodobitno, i nonšalantno vratio loptu u brazilsku pozadinu, na užas Gabriela Jesusa i Paulinha koji su cijelo to vrijeme kratkim sprintevima među protivničkim stoperima nastojali izboriti mrvicu prostora u kojem mogu primiti njegovu loptu.

Ali Neymaru nije bilo do toga: on je svoje obavio. Što se njega tiče, neka tu loptu u napad slobodno prebace Miranda ili Coutinho: on uzima dramsku pauzu, nakon što je efektno ponizio kerbera koji ga neprestano lupa po nogama. Ta neverbalna Neymarova poruka može se prevesti otprilike ovako: ne mogu te spriječiti da me tučeš, ali te mogu stilskim izražajnim sredstvima nogometa učiniti budalom, pa ti tuci dalje.

S gledišta suvremenog nogometa, tih desetak sekundi Neymarove magije bilo je posve besmisleno i nekorisno: niti se rezultat na semaforu promijenio u brazilsku korist, niti je Neymar osvojio neki dragocjeni prostor u protivničkoj polovini, niti je začeo kakvu suvislu akciju. Nikakva realna svrha tom magijom nije postignuta. I taktički i strateški to je bio čisti gubitak vremena.
Dapače, tim potezom brazilski je mangup mogao samo navući bijes Behramija i drugih Švicaraca na sebe, te riskirati koji dodatni grubi nasrtaj na svoje noge. Upravo se to i dogodilo.

Kapetanski skršio brazilskog mulca

Kapetan Švicarske, iskusni 34-godišnji desni bek Stephan Lichtsteiner odmah je razumio da se tu na aut-liniji uz centar igrališta odvio ne samo nogometni, nego i psihološki duel, i da je njegov ključni defanzivac oba ta dvoboja izgubio. Njega je zabrinuo potonji aspekt: nije isključeno da Behrami nakon tog poniženja na otvorenoj sceni psihološki potone i izgubi čvrstinu zbog koje je i izabran za momčadskog rotvajlera. To je zadnje što Švicarskoj sada treba, pri rezultatu 0:1.

Behramijev kapetan reagirao je kapetanski: već u 31. minuti skršio je Neymara i zaradio žuti karton. Njegova neverbalna poruka, pak, može se iščitati ovako: „Slušaj, mulac brazilski! Ako treba, svih nas deset dobit će na tebi po žuti karton, a ti vidi kako ćeš poslije hodati!“ Tako se ustaljeni poredak bori protiv novog i kreativnog, ne samo u nogometu.

Taj Lichtsteinerov faul bio je četvrti prekršaj švicarske momčadi na utakmici. Sva četiri bila su počinjena na Neymaru: prethodna tri napravio je Behrami. Do kraja utakmice Švicarska će napraviti ukupno 19 prekršaja, od čega na Neymaru čak deset (što je mundijalski rekord ovog milenija). I sva tri žuta kartona Švicarci će zaraditi zbog faulova na Neymaru: osim Lichtsteinera, istu sudbinu će u 65. minuti doživjeti desni stoper Fabian Schär, a u 68. minuti i sâm Behrami, nakon čega će ga izbornik Vladimir Petković odmah izvaditi iz igre.

Petkovićev rezon bio je jasan: Behramija nije zamijenio zbog loše igre već zato što mu je, kao Neymarovom striktnom čuvaru, prijetio drugi žuti karton. Do tog časa Behramijeva statistika je zapravo bila impresivna: dobio je sve zračne duele, imao 93 posto točnih dodavanja (41 točan pâs od ukupno 44) i šest čistih oduzimanja lopte, te najvažnije od svega: Neymar nije zabio gol.

Behrami je posao rotvajlera odradio odlično, ali ipak je tu zamjenu u 71. minuti doživio kao poraz, što se vidjelo po bijesnoj gestikulaciji dok je izlazio s terena. Zašto je bio nezadovoljan, kad je cijeli svijet vidio da je brazilskog majstora „strpao u džep“?

Stvari naprosto bole

Ne možemo prodrijeti u Behramijevu dušu, ali možemo naslutiti razlog zbog kojeg je bio bijesan: zato što je cijeli svijet isto tako vidio i ono poniženje iz prvog poluvremena kraj aut-linije. Moguće je da ga je intimno peklo to odustajanje od trećeg ataka na Neymara. Nije isključeno da mu je nekoliko sati kasnije, dok je tonuo u san u hotelskoj sobi u Rostovu, to bio i posljednji prizor kojeg se sjetio s utakmice. Takve stvari naprosto bole, iako su besmislene.

Baš zbog te potpune besmislenosti i apsolutne nesvrhovitosti magiju tog tipa vidimo samo u Neymara. Jer to što je on izveo Behramiju tehnički bi mogli izvesti i još neki igrači koji su nastupili na Mundijalu, ne samo Messi i Ronaldo. U tu odabranu skupinu vrhunskih tehničara spadaju i španjolski čarobnjak Andres Iniesta, francuski mag Antoine Griezmann, turski mozak Njemačke Mesut Özil, kolumbijski stilist James Rodriguez, belgijski virtuozi Eden Hazard i Kevin de Bruyne, te par hrvatskih igrača (Modrić, Rakitić, Kovačić). Ali to nitko od njih ne čini, jer nema pragmatičnog smisla.

Nitko osim Neymara, koji se nada da je kao posljednji Mohikanac u eri korporacijskog nogometa, zadnji klaun koji je spreman svoju magiju istovariti uz aut-liniju na centru igrališta, u potpuno individualnom trenutku koji je nepovezan sa svakom svrhom suvremenog nogometa, osim s onom najdubljom – sa samom igrom.

To je osobito važno u ovoj epohi, kad je sve vidljivije da je i nogomet postao žrtva globalizacije: kao što ćete danas svuda na svijetu, čak i u najvećoj zabiti, dobiti Starbucks kavu, pivo Heineken i hamburger iz McDonald’sa, tako ćete i kod svih reprezentacija, čak i onih iz Trećeg svijeta, naći isti obrazac postindustrijskog nogometa: visoki presing, striktno markiranje igrača i prostora, snažna taktička disciplina, beskrajno trčanje, šablonska rješenja prekida itd.

U takvom svijetu prostor za igru, kamoli za magiju, opasno se sužava. Zato valja pozdraviti magične bljeskove otpora, makar dolazili od službeno najskupljeg svjetskog igrača, koji se uz to na Mundijalu „proslavio“ i kao teški blefer i simulant. Uostalom, zar u suštini svakog mađioničarskog trika ne leži neka vrsta blefa?

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Strani nogomet