Legendarni hrvatski rukometni stručnjak proslavio rođendan u društvu velikana, iz Njemačke doletio i poznati 'brko' Heiner Brand

stdClass Object ( [id] => 615988 [title] => Legendarni hrvatski rukometni stručnjak proslavio rođendan u društvu velikana, iz Njemačke doletio i poznati 'brko' Heiner Brand [alias] => legendarni-hrvatski-rukometni-strucnjak-proslavio-rodendan-u-drustvu-velikana-iz-njemacke-doletio-i-poznati-39-brko-39-heiner-brand [catid] => 280 [published] => 1 [introtext] => [fulltext] =>

Svjetski rukometni velikani u malim Todorovićima! Kao Shakespeareov ”Hamlet u Mrduši Donjoj”.

Bivši amaterski nogometaš (odavno utihnulog) Borca iz Gračaca Dalmatinskog Marko Todorović nije se ni u najljepšem snu nadao da će u njegovu malom mjestu u zaleđu Skradina jednoga dana osvanuti nekad najbolji svjetski rukometni “srednjak” Hrvoje Horvat Cveba ili legendarni brkati njemački izbornik Heiner Brand.

No, nema dvojbe da je počeo vjerovati u “nemoguće” onog trena kad mu je susjed postao Vlado Stenzel, rukometni stručnjak koji je i s Jugoslavijom i (Zapadnom) Njemačkom pokorio svijet. Zlatnom medaljom na Olimpijskim igrama, održanim 1972. godine u Münchenu, te osvojenim svjetskim prvenstvom nekoliko godina poslije.

Stari je zagrebački dečko preko interneta prije dvanaest mjeseci za svoj novi dom izabrao kuću u dalmatinskom zaleđu, te na svoj način oživio zaseok koji je dodatno opustio poslije završetka Domovinskog rata.

– Nisam imao pojma gdje dolazim! Zato sam bio i više nego ugodno iznenađen Markom Todorovićem i njegovom suprugom Nevenkom. Dobrosusjedstvo je preblagi izraz za naš prijateljski odnos. Ne fali mi ni bijelog ni crnog vina. Ni, kako kažu ovdje, ptičjeg mlijeka – otkrio nam je Stenzel.

Da “novouglazbljenom” Dalmatincu bude što ugodniji boravak u zaleđu Skradina, potrudili su se upravo njegovi stari momci, s kojima je superiorno osvojio zlatnu medalju na Olimpijskim igrama u Münchenu, legendarni pivotmen Nebojša Popović, koji živi u Dohi, glavnom gradu Katara, i “bombarder” Milan Lazarević, koji je danas inženjer u Nürnbergu.

Oni su iz osobnog proračuna financirali asfaltiranje puta od ceste Gračac – Sonković do Stenzelove kuće! No, obojica su izostala s proslave Vladina 85. rođendana, koji je bio i glavni povod okupljanja svjetskih rukometnih velikana u zaleđu Skradina.

– Nebojša je morao poslom u Norvešku, dok je Lazareviću preminula sestra. Žao mi je što nisu stigli svi “zlatnici” iz Münchena, ali, vjerujte mi, nitko nije izostao zato što nije htio doći – objasnio nam je Hrvoje Horvat izostanak s rođendana dijela Stenzelovih izabranika iz reprezentacije bivše države.

Neki su se (Vidović, Pokrajac, Selec, Mišković, Bugarski, Lavrnić) preselili na drugi svijet, pa su, osim već spomenutih Lazarevića i Popovića, stvarno izostali Fajfrić, Arslanagić, Zorko, Živković i Karalić.

Stigli su Bjelovarčani Hrvoje Horvat i Miroslav Pribanić, te Zagrepčanin Zdravko Miljak, koji je, baš kao i Stenzel, odnedavno Dalmatinac, s adresom u Zadru.

– Nisam mogao izostati s Vladina rođendana. On nas je zadužio za sva vremena. Ne samo osvojenim zlatom, nego i suvremenom vizijom rukometa. Kao čovjek i stručnjak – priznao nam je Horvat, koji se najkraće zadržao na slavlju zbog teško bolesne supruge, kojoj posvećuje gotovo svaki trenutak već pet godina.

Pristigle je hrvatske i njemačke rukometne velikane na rođendanskom slavlju dodatno zbližila dalmatinska spiza i pisma.
Zapjevali su stari šibenski gažeri Boris Erceg i Siniša Smirčić, kojima je pogonsko gorivo bilo pitko bijelo vino.

– Moja supruga Dijana i ja smo već napola Dalmatinci! Zato se i jelovnik kretao normalnim, dalmatinskim slijedom, od hobotnice na salatu do friško pečene janjetine. Nisu izostali ni prasetina, ni piletina. Ni tri rođendanske torte. Da mi ne bi prigovarali kako je jelovnik jednoličan – kroz smijeh je govorio iznimno vitalni Stenzel.

Poslije je nastavio u nešto ozbiljnijem tonu.

– Ma najvažnije od svega je saznanje da su moji njemački igrači došli na samo jedan dan zrakoplovom u Hrvatsku. Da im to nije bio tek nastavak ili početak godišnjeg odmora na Jadranu. Ima li boljeg dokaza da me nisu zaboravili!?

A sijede su vlasi već odavno napale Gerda Rosendahla, Horsta Spenglera, Kurta Klühspiesa, Clausa Hormela i Manfreda Hoffmanna, rukometaše koji su pisali njemačku i svjetsku povijest.

Najlakše je bilo prepoznati legendarnog brku, nekad sjajnog igrača, a potom i izbornika Njemačke Heinera Branda. No, upravo je on najteže podnio jedan od najvrućih dana u Dalmaciji, kad se temperatura približavala na paklenih 40 Celzijevih stupnjeva. Nije, poput iskusnih Dalmatinaca, potražio debeli hlad koštele (čitaj: fafarinke), nego je polako dolazio sebi u klimatiziranom Stenzelovu domu.

– Vlado je bio prvi “pravi” trener u Njemačkoj! Dotad smo surađivali s domaćim stručnjacima, koji su se teško prilagođavali prijelazu iz velikog na “normalni” rukomet. Pozitivno nas je šokirao svojim idejama i posebnim vježbama.

I ne samo to. Za tren smo shvatili kako se vrhunski rukomet ne može igrati s dva-tri treninga tjedno. Da je neizbježna profesionalizacija. Stenzel je bio silno uporan u nakani da kvalitetnim individualcima usadi momčadski duh. I danas se osjeća da smo bili složna družina. Da nije tako, ne bismo složno doletjeli u Hrvatsku. Vlado je za me bio i ostao najbolji rukometni stručnjak na svijetu – kazivao nam je Brand.

Kad je Brand malo živnuo poslije temperaturnog šoka, živnula je i hrvatsko-njemačka ćakula u Dalmaciji. Temperamentna Nevenka Todorović i njezina kuma, Bosanka Elvira, potaknuli su goste na pjesmu, pa i ples.

– Lijepo je što su se na Vladinu rođendanu okupili nekad najbolji svjetski rukometaši. Znate, mi smo bili i suparnici i prijatelji. No, nikad nismo pričali toliko otvoreno i prisno kao u Todorovićima – kazivao nam je Zdravko Miljak, nekad sjajni ljevoruki topnik, za kojega Stenzel kaže da je zabijao šesnaest golova iz šesnaest udaraca.

U pričama iz davnine prednjačio je upravo domaćin Vlado Stenzel. Izgleda da jedino njemu nije smetala paklena vrućina! U majici “na špaline” i kratkim sportskim hlačama neprestano je obilazio svoje goste.

A kad mu je Hrvoje Horvat u zdravici za 85. rođendan poluozbiljno zaželio još “barem stotinjak godina”, gospon Vladek je odgovorio na jednako ležeran način:

– Dragi moj Cveba, bilo bi dosta još dvadeset godina da stignem završiti sve što sam planirao!

Sigurni smo da ne griješimo kako vremešni Stenzel vjeruje da bi još uvijek kao savjetnik mogao pomoći aktualnom izborniku Linu Červaru ili sutra njegovu mlađem nasljedniku. Posebice savjetima poput onoga da je za rukomet potrebno “manje teretane, a više treninga s loptom”.

Stenzel se potpuno uživio u ulogu novopečenog Dalmatinca, kada kaže da je “nedopustiv rukometni pad Splita i Šibenika”. Vjeruje, međutim, u dobre namjere Ivana Balića i Petra Metličića, dok se poslije kratke epizode u Vodicama odlučio kao trener preseliti u Krešimirov grad.

– U Vodicama nemaju dovoljno razumijevanja za moje rukometne zamisli. Zato ću animirati rukometni Šibenik, gdje je više zanesenjaka i talenata – otkrio nam je Stenzel.

Nazočni nadareni šibenski stručnjak Ivan Nakić samo se široko nasmijao. S očitom vjerom da s gospon Vladekom može dogurati daleko!