Sport Rukomet

isplatilo se

Splitski rukometaš zbog Balića i Metličića ostavio se nogometa, a sada slavi veliki uspjeh; Otkrio nam je i neke anegdote: Na jednoj utakmici Šarcu pukne patika...

isplatilo se

Od prvog dana priprema bili smo poput obitelji, zajedno prolazili sve. Bio mi je gušt dijeliti dane sa svim tim momcima i našim trenerima. Prijateljstva koja imamo cijenit ćemo cijeli život, a naš povijesni uspjeh iz Španjolske prepričavat ćemo budućim generacijama... – s ponosom i širokim osmijehom koji ne želi niti treba skrivati priča nam Danijel Papić, jedan od rukometnih reprezentativaca Hrvatske koja je na Svjetskom juniorskom prvenstvu u Španjolskoj osvojila srebrnu medalju.

Prva je to medalja Hrvatske na svjetskim juniorskim prvenstvima, a kao i mnoge druge, tako i ova generacija nosi dalmatinski štih. Za njega je između ostalih zadužen upravo Papić, Splićanin s Manuša i izdanak Akademije Balić-Metličić.

Visok 201 cm i težak 105 kg, igra na poziciji pivota i dao je doprinos u prvom redu u obrambenim zadacima, iako je znao zaigrati i u napadu.

Papića smo uhvatili u rijetkim, ali zasluženim danima odmora u rodnom gradu prije odlaska na pripreme novog kluba Sesveta u koji prelazi iz Ribole Kaštela. O tome ćemo kasnije, vratimo se još malo na Španjolsku.

- Sva naša odricanja u više od mjesec dana zajedničkih priprema dala su rezultat. Krasilo nas je zajedništvo i ono je bilo ključ svega – govori nam Papić, jedan od mlađih u reprezentaciji budući da je rođen 1999. godine (14.10.), a velika većina suigrača 1998.

Otkrio je i neke anegdote koje potvrđuju to zajedništvo.

- Na jednoj utakmici našem suigraču Šarcu pukne patika. On nosi broj 47, a ja 48 i dajem mu svoju bez razmišljanja. Naš treći vratar trči po tribinama i pita ima li tko taj broj. Srećom, jedan Portugalac je imao isti model i broj kao Šarac i dao mu je svoju.

Onda, kad bi tijekom priprema ili prvenstva otišli na kavu, uvijek smo išli svi zajedno. A sjećam se i da je jednog dana naš tehniko (op.a. Zdravko Mirilović) po cijelom gradu tražio bačvu s ledom, haha. Velike su tu bile zasluge i izbornika Davora Dominikovića i njegova stožera koji su sve organizirali do zadnjeg detalja. Znalo se kad se radi ozbiljno, a kad ima mjesta za zafrkanciju. Do jutra bi znali analizirati suparnike.

Nije samo zajedništvo krasilo naše juniore, već i kvaliteta.

- Naravno, znali smo da vrijedimo i htjeli smo zlato, ali iskreno nismo ni imali vremena razmišljati dalje od prvog sljedećeg suparnika jer smo igrali praktički dan za danom. Neki su nas čak bili otpisali prije prvenstva pa nas je i to dodatno motiviralo.

A prekretnica je, dodaje Papić, bila pobjeda nad Portugalom i osvajanje prvog mjesta u skupini. Padali su kasnije Island, Tunis i opet Portugal, a onda je u finalu Francuska spustila rampu (28:23).

- Polufinale smo igrali navečer, a finale sutra popodne. Nismo se pošteno ni naspavali. Odigrali smo devet utakmica u 12 dana. Ne znam zašto prvenstvo nije moglo trajati koji dan dulje. Francuska ima širinu, njezini igrači već su u velikim klubovima. Nervozno smo krenuli i razbranili njihovog vratara, a oni su preiskusni da to ne iskoriste. Da smo imali više vremena za odmor, mogli smo ih pobijediti.

Nakon finala Papiću su prvi čestitali njegovi glavni oslonci u životu – tata Ivan i mama Eda koji su bili s njim na prvenstvu.

- Puno su se žrtvovali za moju karijeru i mnogo mi je značilo što su bili tamo sa mnom. Brat Tomislav na brodu u Grčkoj tražio je „stream“ finala, sestra Dragana na vikendici također, rođak u Dubaiju...

Nije, stoga, čudno što je Danijel emotivno proživio srebro u Španjolskoj.

- Sjetio sam se vremena kad sam počeo trenirati rukomet. Bilo je to 2007. nakon Svjetskog prvenstva. Gledao sam Balića, Metličića i zaljubio se.

Iako je kao gotovo svaki splitski dječačić probao nogomet, ubrzo je shvatio da to nije sport za njega. Odabrao je rukomet, točnije Akademiju Balić-Metličić u kojoj je bio dio prve generacije.

- Prvi nam je trener bio Željko Babić, a na treningu nas je bilo sto. Odmah su me stavili na pivota i tu sam ostao. Trenirali su me poslije Zvone Buljan, Ivica Maraš, Petar Metličić, Nikola Foretić, Boris Popović... Kao mlad sam igrao i za seniorsku momčad u nižim ligama.

Pred juniorski staž Papić je iz Akademije prešao u Ribolu Kaštela u viši rang, 1. ligu Jug.

- Odlazak u Kaštela bila je pametna odluka. Tamo sam proveo dvije godine i radio s Davorom Bujasom, ali nažalost nismo izborili Premijer ligu.

Papić će sljedeće sezone ipak igrati Premijer ligu, ali za Sesvete koje vodi baš Davor Dominiković.

- Bio sam u kontaktu s Dominikovićem i znao sam da neću pogriješiti ako odem u Sesvete. Momčad je mlada, uvjeti super i bit ćemo opasni svima. Trenutno se, kao i prethodnih godina, pripremam s kondicijskim trenerom Boškom Balićem.

Kako se i vidi, Papić ne preskače skaline rukometnog razvoja. Ide jednu po jednu, bez žurbe. A što mu je konačni cilj?

- Igrati u Bundesligi! I naravno, seniorska reprezentacija. Bio sam u kadetskoj, sad i juniorskoj, pa se nadam da ću nastaviti. Ako treba, igrat ću u četvrtoj ligi samo da sam u reprezentaciji!

Na spomen nacionalne vrste, zasjale su mu oči. Ne bez razloga.

- Ne mogu opisati kako se osjećam kad vidim dres reprezentacije i svoje prezime na njemu. Kad krene himna, dođe mi plakati. Ponosan sam što predstavljam svoju domovinu i roditelje koji su bili branitelji. Kad znam da nas svi gledaju i navijaju za nas, ne mogu ne dati sve od sebe!

Stopama Šipića

Jedan pivot ponikao u Akademiji Balić-Metličić već se probio do A reprezentacije, Marin Šipić, a Papić bi mu se rado pridružio.

- On je tri godine stariji od mene i drugačiji tip pivota. Niži, okretniji. Već je sad top igrač i sve je važniji u našoj reprezentaciji – kaže Danijel.

A kakav je tip pivota Papić?

- Imam dobar osjećaj za utrčavanje u prostor, hvatanje lopte i šut, a moram poraditi u prvom redu na agresivnosti u obrani i pokretljivosti u nogama. Još sam mlad, razvijam se i činim sve da svake godine budem bolji nego prošle.

Nije zapostavio obrazovanje

Danijel Papić dijete je splitskog kvarta Manuša. Tu je odrastao i išao u osnovnu školu. Tu se nalazi i ono kultno igralište, kod Babilona, gdje bi znao zaigrati rukomet s ocem.

- Danas se sve isplatilo – smije se.

A mora se i nastaviti isplaćivati. Tek kreće u ozbiljan rukomet. Visinu od 201 cm je povukao s mamine strane obitelji.

- Mama je visoka za ženu, a njezin je tata bio dvometraš. Moj je otac visok 192 cm. On je iz Trogira, a mama je iz Splita.

Iako bi više od svega volio realizirati se kao profesionalni rukometaš, Danijel ne zapostavlja obrazovanje. Nakon što je maturirao u Prirodoslovnoj gimnaziji u Splitu, upisao je fizioterapiju (izvanredno) na privatnom sveučilištu u Zagrebu.

- Privodim kraju prvu godinu od tri i volio bih izgurati te preostale dvije do kraja. Baš je fakultet utjecao na moj odabir Sesveta jer me prošla godina dosta iscrpila budući da sam često morao putovati u Zagreb na ispite. Ovako će mi biti lakše.

 

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Rukomet