Sport Ostalo

U GRUBIŠNOM POLJU ŽIVI darko kralj

OLIMPIJSKI POBJEDNIK I SVJETSKI PRVAK Darko Kralj: I dalje želim obarati rekorde

U GRUBIŠNOM POLJU ŽIVI darko kralj

Atletika mi nije utjeha, to mi je neizmjerna sreća, veliko životno zadovoljstvo. Sport me vuče naprijed, daje mi snagu, stalno želim bacati bolje i dalje, rušiti rekorde − objasnio je hrvatski paraolimpijac

FaH/ Damir SENCÿAR
Znao sam da me u hotelu “Bilogora” u Grubišnom Polju čeka olimpijski i svjetski prvak, te svjetski rekorder u bacanju kugle, paraolimpijac Darko Kralj. Nervirao sam se što kasnim, ali nisam bio kriv: snijeg i led tog su dana okovali Hrvatsku! Konačno sam došao pred hotel, izletio iz automobila i – ukopao se!

Sreća da sam ostao na nogama, da nisam pao, slomio se... Led i snijeg nisu mi dali učiniti onih dvadesetak koraka do ulaza u hotel. U vjetrovci, s kapom na glavi, šalom oko vrata i lica, čekao sam da netko naiđe, da uz njegovu pomoć uđem u hotel...

Mudriji od lisice

Znate li tko mi je pomogao? Upravo on, Darko Kralj, svjetsko atletsko čudo. Odjeven u proljetnu trenirku, gologlav iako se ne može pohvaliti bujnom kosom, vedar i nasmijan, s jednom nogom i jednom protezom umjesto noge, koračao je prema meni.

Uhvatio me ispod ruke i bez obzira na moje tjelesne gabarite živog, zdravog i prestrašenog unio me u hotel. I odmah počeo svoju najfriškiju priču, staru desetak sati:

− Sinoć sam bio u čeki. Ne znate što je to čeka? To je kad satima, i po deset-dvanaest sati stojiš u šumi i čekaš hoće li naići divlja svinja. Ma, neka mi svatko reče da sam lud, da nitko normalan ne može cijelu noć stajati i sjediti na jednom mjestu, gotovo nepomičan, čekati hoće li mu na nišan doći divlja svinja, ali što ću kad ja u tome uživam. I kad me to smiruje. Noćas nije naišla, ali sam se za nagradu – dobro smrzao!

Bilo je sigurno petnaestak stupnjeva ispod nule... Nema veze, naići će drugi put! U lovu vrijedi kao i u životu: tko čeka – dočeka!

Ponosni branitelj

Darko Kralj, koji će u lipnju navršiti 39 godina, otkrio je i to da najviše uživa loviti – lisice! Evo i zašto:

− Zato što je lov na lisice najteža i najzanimljivija lovačka utakmica. Zašto je tako? Zato što je lisica brza, hitra, okretna i mudra! Nije lako biti mudriji od lije, ali u tome često uspijem.

Prije nego što je krenuo u svoju atletsku priču podvučenu zlatnom bojom, Darko Kralj ukratko je ispričao svoju najtežu životnu priču na koju je – ponosan:

− Da, ponosan sam na to da sam branio svoju Hrvatsku, da sam bio spreman dati život za njenu slobodu. U siječnju 1991. godine pristupio sam pričuvnom sastavu MUP-a u Grubišnom Polju, nakon toga postajem pripadnik Jedinice za posebne namjene u Rakitiju, odakle sam odlazio na teren, svugdje gdje treba.

U žestokom agresorskom napadu na Dalj, na prvoj crti bojišnice, 26. srpnja 1991. godine teško sam ranjen. Bio sam četrnaest dana u komi s minimalnim šansama za preživljavanje i s amputiranom lijevom natkoljenicom. No, ipak sam, uz Božju pomoć, pobijedio...

Darko se smije prisjećajući se na što je odmah pomislio kad je shvatio da mu je amputirana noga:

− Rekao sam sebi: Darko, kako ćeš sad živjeti bez sporta!? Dotad sam od djetinjstva bio u sportu, rukomet je bio moja najveća sportska ljubav. Zarekao sam se: sad kad sam ostao živ, vratit ću se sportu! Hoću, mogu, moram!

Ključni trenutak Darkove zlatne sportske karijere zbio se kad ga je pod svoje uzeo stari atletski mačak, vrhunski trener Ivan Ivančić.

Za samo četiri godine Darko Kralj je od početnika u bacanju kugle postao – svjetski atletski kralj. Olimpijski i svjetski prvak, svjetski rekorder:

− Znam da su govorili kako mi je bacanje kugle utjeha za veliku životnu nesreću. Ali, atletika mi nije utjeha, to mi je neizmjerna sreća, veliko životno zadovoljstvo. Sport me vuče naprijed, daje mi snagu, stalno želim bacati bolje i dalje, rušiti rekorde. Moja obitelj, supruga Terezija i tri sina – Marko, Josip i Ivan, i bacanje kugle su ono što najviše volim. Ono bez čega naprosto ne mogu...

Sportaši znaju: kad vam sport uđe pod kožu, kad vam počne kolati venama, onda vam je bavljenje sportom kao hrana i piće. Bez njega ne možete. I uspio sam, bez noge, doći na svjetski sportski vrh!

Zlatni Peking

Darko Kralj je sportaš za Guinnessovu knjigu rekorda: zasigurno nema sportaša koji je u istom danu, na istom natjecanju, i to ne na bilo kojem natjecanju, nego na najvećem svjetskom natjecanju, na Olimpijskim igrama, rušio svjetski rekord pet puta zaredom:

− Paraolimpijske igre u Pekingu su događaj koji se naprosto mora pamtiti cijeli život. U pekinškom Ptičjem gnijezdu, pred gotovo 90.000 gledatelja, ostvario mi se san snova: meni u čast svirala je “Lijepa naša”!

Ovjenčan zlatnom medaljom i novim svjetskim rekordom od 14,43 centimetra bio sam najsretniji čovjek na svijetu! Tad, na najvišoj stepenici pobjedničkog postolja, sjetio sam se svojih roditelja, svojih suboraca, a najviše svoje supruge i sinova kojima sam posvetio to zlato. Poslije mi je trener Ivan Ivančić kazao kako nitko prije mene nije na istom natjecanju pet puta rušio svjetski rekord...

Darko Kralj se, osim olimpijskim, okitio i svjetskim zlatom. Postao je svjetski prvak u indijskom Bangaloreu. U sportu je dosegao svjetski vrh, na kraju je htio kazati ovo: − Ja znam: ako život prihvatiš – on ti da sve, ako ga odbaciš – sve ti oduzme! Ja sam ga prihvatio i dao mi je veliku obiteljsku i sportsku sreću!

milorad bibić mosor

Dejanov dokumentarac

Odličan režiser, a iznad svega dobričina i duša od čovjeka, Dejan Aćimović odlučio je snimiti dokumentarni film o meni. Gledao sam njegov sjajan dokumentarac o slijepom atletičaru, paraolimpijcu Petru Bešliću. Oduševio sam se i sretan sam što Dejan snima film od meni. Premijera će biti na otvorenom, u Grubišnom Polju, bit će na njoj pet, šest tisuća ljudi. Inače, uživam mučiti Dejana, penjati se na čeke gdje čekam divlje svinje gdje se njemu baš ne penje. Raditi s njim je uživanje.

Maksim Narožnji

Moj najveći konkurent u bacanju kugle je Rus Maksim Narožnji. Stalno je stepenicu ispod mene: ja svugdje osvajam zlato, a on srebro! Ne krije da ga to frustrira, posebno je dramatična bila naša bacačka borba na Svjetskom prvenstvu u Bangaloreu. Na kraju sam od njegovih pratitelja čuo nešto što će zazvučati nestvarno, ali je istina: da je on postao svjetski prvak, država bi mu dala sto tisuća eura, 40 tisuća eura za automobil, stan u Moskvi i plaćene pripreme za njega i njegovu ekipu sve do Paraolimpijskih igara u Londonu 2012. godine! Ono što sam ja dobio smiješno je u usporedbi s onim što bi dobio Maksim, ali ne žalim se. Meni je lijepo s olimpijskim i svjetskim zlatom!

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Ostalo