Sport Ostalo

tražimo medalje, a...

Sport zadnja rupa na svirali: za kulturu je iz proračuna otišlo 2,4 milijarde, za religiju i rad za opće dobro 1,9 milijardi, za javno emitiranje 1,3 milijarde, a za sport 220 milijuna

tražimo medalje, a...

Krenuli su furiozno, toliko moćno da su se mnogi ponadali kako će to biti novi uzlet do medalje, fantaziralo se i o zlatu, to da će se hrvatski rukometaši u iznimno jakoj konkurenciji domoći postolja na “mundijalu” 2019. Nažalost, dogodio se brutalni kiks protiv Brazila, postolje je nepovratno izgubljeno. U pitanju je bio osnovni strateški zadatak - izravni plasman na Olimpijske igre u Tokiju 2020.

Ali još jednom se dokazalo koliko snage ima u naših “kauboja” kad su poslije pobjede nad europskim prvacima Španjolcima na kraju sredili i svjetske šampione Francuze. Dakle, što se konačnog dojma tiče pozitivan je u odnosu na rezultat, ali sva ta događanja, pomalo kaotična, u najmanju ruku predstavljaju novo upozorenje kako naša reprezentacija više nije ona sila kakva je godinama bila...

Tako mi je govorio Pero Metličić, nesumnjivi rukometni znalac, koji je u svojoj karijeri doživio svakojakih šokova – pozitivnih i negativnih, ali koji je u stanju ostati realan. A to da su danski suci nedvojbeno u završnici dvoboj s Nijemcima kardinalno pogriješili, naravno u korist domaćina, posebna je priča.

Dražen Pinević, jedan od poznatih komentatora zapisao je u Sportskim novostima, najprije u odnosu na suđenje do završnice kako “Danci nisu ušli s namjerom da podrže domaćine”, a onda se referirao na presudnu grešku sudaca, navodni faul u napadu Igora Karačića:
– Tko je vjerovao da Danci neće Nijemcima suditi odlučujući susret za polufinale? Čim smo vidjeli tko sudi samo smo čekali... Uvijek smo govorili da su “klošari”...

Možda su “klošari” (usput, nama su sudili u nekim ranijim trijumfalnim pobjedama – na ovom prvenstvu protiv Španjolske, na onom europskom 2016. protiv domaćina Poljske) zaista postavljeni s namjerom da pomognu Njemačkoj. Ta Danska i Njemačka zajedno organiziraju ovo prvenstvo. Objavljene su izjave Martina Gjedinga, koji je “vidio” probijanje Karačića u odnosu na Fabiana Wiedea, Danac je priznao svoju grešku.

Poslije dva poraza u Kölnu, komentatori RTL-a su izrazili zgražanje zbog sudačke rabote, ali su bili jednodušni u ocjeni:
– Moramo izvesti korjenite promjene u našem rukometu.

A to se odnosilo na činjenicu da nam treba jača, kvalitetnija liga, to jest takva financijska moć klubova da naši igrači ostaju kod kuće, a ne da zarana odlaze u inozemstvo. Je li to moguće izvesti? Teško, jer u svim kolektivnim sportovima, mladi talentirani igrači brzo napuštaju matične klubove, odlaze po zaradu premda se većina još uvijek nije profilirala u vrhunske majstore.
– Ja sam otišao u 25., nisam žurio, ništa mi nije falilo, igrao sam vani još jedno desetak, jedanaest godina – rekao mi je Metličić.

I Metličić se žali na uvjete rada u Splitu, ne toliko zbog manjka novca, koliko zbog nedostatka termina i dvorana, bez mogućnosti da dječaci njegove i Ivana Balića Akademije dobiju prostore za trening.

– Naš klub je vodeći u drugoj ligi, vjerujem da ćemo se plasirati u viši rang, u prvu ligu – jug. Sanjam o tome da ovi mladići ostanu u našem klubu. Oni su odreda odlični učenici, odgovorni, predani rukometu i kad bi ostali zajedno Split bi opet nešto značio. Držim da je taj njihov rad, ovo kad su stigli na početak velikih karijera, da su takva događanja za naš rukomet, za budućnost, vrjednija i od medalje u Njemačkoj.

Kod nas, u našem društvu sport je, kako se to kaže u Splitu, “zadnja roda (kolo) od kara”. O tome je sjajno, zaista na veličanstveno argumentiran način govorio Željko Jerkov, jedan od legendarnih splitskih i svojevremeno jugoslavenskih košarkaša, koji je u svojoj karijeri osvojio šest velikih klupskih i devet reprezentativnih trofeja. 

– Podaci Eurostata za 2016. moraju nas zabrinuti, jer smo po ulaganjima u sport posljednji od svih članica Europske unije – govori Jerkov. 

Mi smo te godine, kad su bile Olimpijske igre u Rio de Janeiru, najuspješnije u povijesti Hrvatske, iz državnog proračuna za sport dobili svega 0,06 posto, odnosno 220,6 milijuna kuna. A za ovu 2019. određeno je za sport mizernih, doslovno tako, 169 milijuna kuna.

Jerkov je objasnio da nema ništa protiv toga da se drugima daje više, ali moli u ime sporta, u stvari zahtjeva da se isto tako nađe mogućnost boljeg financiranja sporta i to u prvom, redu onih kolektivnih.

– Hrvatska je po Eurostatu iz 2016. na trećem mjestu u Uniji po potrošnji opće države za sport, kulturu, religiju, javne medije s 1,8 posto BDP-a, ispred nas su samo Mađarska i Estonija. Ali od toga za kulturu je otišlo 2,4 milijarde, za religiju i rad za opće dobro 1,9 milijardi, za javno emitiranje 1,3 milijarde, a za sport 220 milijuna.

U svim raspravama kad se netko drzne spomenuti ulaganja, davanja, investiranja u kulturu, točnije kad se krene praviti usporedbe sa sportom, odmah ga se predstavlja kao nečastivog. Međutim, Jerkov ne dovodi u pitanje 2,4 milijarde još 2016. za kulturu, nego traži da politika nađe više sredstava za sport. Ajde, ipak je pretjeran taj odnos od 11:1 između kulture i sporta.

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Ostalo