Sport Ostalo

Jučer, danas, malo sutra

Ivica Ivanišević: Bauk brendiranja kruži Hrvatskom

 Jučer, danas, malo sutra

Primjer prvi: Nadia Comaneci. Prije tridesetak godina, dakle, u vrijeme kada su prijenosi velikih gimnastičkih natjecanja imali gledanost ravnu današnjim finalima nogometne Lige prvaka, malu Rumunjku obožavali su milijuni. Kao da je nisu stvorili mama i tata, nego digitalni čarobnjaci iz Lucasova studija Industrial Light & Magic, ta se djevojčica rampigavala po spravama s gracioznošću i lakoćom kakvu svijet do tada nije vidio.

Ma koliko je voljeli, nikome nikada nije palo na pamet nježne osjećaje što ih je gajio prema nenadmašnoj curici prenijeti i na njezinu domovinu. Publika na širokome potezu od Kamčatke do Apalačkog gorja s divljenjem ju je pratila iz natjecanja u natjecanje, ni jednoga trenutka ne pomišljajući zbog nje zatražiti rumunjsko državljanstvo i postati podanikom Nicolaea Ceausescua.

Primjer drugi: Jarmila Kratochvilova. Plijenila je našu pozornost iz najmanje dva razloga. Impresionirali su nas njezina muževnost i, naravno, blistave atletske performanse. Ne bi se baš moglo reći da smo je voljeli. Naime, teško je njegovati delikatna čuvstva prema dami u usporedbi s kojom se i lički drvosječa doima kao kinky kustos LGBT galerije na Manhattanu.

Jarmilu smo u isti mah i sažalijevali i divili joj se. A kako i ne bismo kada je njezin rekord na 800 metara iz 1983. godine sve do danas ostao nedosegnut. Unatoč svemu, zbog gospođice Kratochvilove nitko pod kapom nebeskom nije pohrlio u njezinu domovinu. I tada, baš kao i danas, milijuni turista i namjernika druge vrste (studenata, poslovnih ljudi, umjetnika…) putovalo je u Prag i na druge zavodljive češke destinacije, no zbog razloga koji s dotičnom damom nisu imali ama baš nikakve veze. Primjer treći: Davor Šuker.

Ovdje bismo mogli nadugo i naširoko palamuditi o njegovim blistavim uspjesima, no umjesto probijanja mačetom kroz pravu džunglu podataka iz jedne prebogate sportske karijere, preporučam nešto sasvim drugo.

Pokušajte se, recimo, prisjetiti svih dokumentaraca iz bijeloga svijeta što su ih naši televizijski reporteri naštancali u zadnjih petnaestak godina. Gdje god ih ćudljiva fortuna ili obijesni šefovi posijali, na arktički sjever ili tropski jug, uvijek bi naišli na nekoga klinca koji poviše domorodačke oprave ima najlonski dres s kockicama i Šukerovim imenom.

Zlatni novčići

Barem polovica stanovnika planeta za njega je, u najmanju ruku, čula, ako ga već nije u stanovitom trenutku i obožavala. Unatoč svemu, njegovo prezime nikada nije postalo istoznačnicom za Hrvatsku, nego tek prvom asocijacijom. I dobro da je tako.

Jer, desetak godina nakon okončanja karijere, Šuker je još jednom dospio na stranice manje-više svih listova na svijetu. Centarfor nad kojim je počinjen mali milijun faulova i sam je postao vinovnikom jednoga neugodnog prekršaja, što je, naravno, tek ljupki eufemizam za milenijsku blamažu sa zlatnim novčićima zbog koje mu je promptno odrezana kazna.

U istome duhu moglo bi se nabrajati bez kraja i konca sve nenadmašne šampione s različitih strana svijeta, čija imena do danas pamtimo, koje smo čak i voljeli kao vlastiti rod, ali koji u pravilu kod masovne publike nisu uspijevali nimalo promijeniti raširene predodžbe o državama iz kojih dolaze ili razgoriti šire zanimanje za njih. I dobro da je tako.

Jer kada bi simpatije prema sportskim heroinama poput Nadije ili Jarmile bile do te (patološke) mjere snažne da mogu metastazirati u ljubav prema njihovim domovinama, svi njihovi nekadašnji navijači do danas bi neutješno ridali zbog tužnih odlazaka Nicolaea Ceausescua ili Gustava Husaka.

Čemu, međutim, ovo podsjećanje na umirovljene asove i njihov utjecaj na naše živote? Pitajte Jovanovića! Gaston Lagaffe ilitiga Gaša Šeprtlja hrvatske politike nekidan je okupio cvijet domovinske tjelovježbe da bi prigodno zamudrijali ponešto o važnosti sporta za brendiranje Hrvatske.

Dolina suza

Njih, očito je, stalno treba podsjećati na činjenicu kako su barem polovica svih šampiona kroz povijest - a bogami i danas - bili podanici satrapskih režima baš koliko i demokratskih poredaka te da njihova postignuća uglavnom ništa ne govore o zemljama iz kojih dolaze. Velim uglavnom, jer kada i progovore, često posreduju vrlo neugodnu poruku. Čemu nas, primjerice, podučava slučaj miljenika splitske publike Jeana Kouassija?

Samo tome da dolazi iz tužne zemlje u kojoj bi dovijeka ostao gladan da nije krenuo kopačkom za kruhom. Može li, dakle, popularni Kvasina pomoći brendiranju Obale Bjelokosti? Ne dao bog! Osim ako ta država ne želi dovijeka zacementirati predodžbu o sebi kao o dolini suza.

Ivica ivanišević

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Ostalo