Sport Košarka

'na aparatima'

Aco je bio u pravu: naša je košarka klinički mrtva, a jedini zdravi klub digao je sidro...

'na aparatima'

Prije gotovo četiri godine, šestog dana srpnja 2015., sve se činilo vedro i bez Vakulinog pravorijeka.

I oni koji inače nisu skloni euforičnim ekstazama zbog jednog dobrog poteza ili rezultata - a u takve ubrajam i sebe - bili su uvjereni kako imaju dovoljno premisa za zaključak da za hrvatsku košarku napokon dolaze sunčaniji dani. Slutilo je na “pretežno vedro s dugoročnim izgledima”, pogotovo nakon što je Jayson Tatum, danas igrač “Boston Celticsa”, samouvjereno krenuo na ono zakucavanje jednom rukom, ali ga je Nik Slavica neočekivano “ovršio”.

Bilo je u toj blokadi toliko nade, reklo bi se da je u nju stala sva naša navijačka frustracija zbog nagomilanih neuspjeha. Što klupskih, što reprezentativnih, birajte.

Proslavili još jedan poraz

Naši reprezentativci na svjetskom prvenstvu do 19 godina na koncu nisu uspjeli otići do kraja, izgubili su u Grčkoj zlato upravo od vršnjaka Amerikanaca (ostalo je 71-79 nakon produžetka), ali to nije smetalo da im se priredi doček, i da zapravo – proslavimo još jedan poraz.

Nitko se nije ni najmanje ljutio na Luku Božića, koji je promašio jedno od dva slobodna bacanja 4 sekunde prije kraja regularnog dijela, ne samo zato što je upravo on prethodno bio vratio naše u život, prvo dvicom pa tricom. Naprosto, sve je izgledalo tako dobro. Kao kad gledate novi avion na polupraznoj pisti koji samo što nije poletio. Vremenski uvjeti idealni, nigdje naznake bilo kakvog problema.

Uzgred rečeno, tada perspektivni Slavica je iste sezone bio proglašen i MVP-jem (najkorisnijim igračem) juniorskog završnog turnira prvenstva Hrvatske. Na popisu U19 selekcije, izabrane i vođene od Ante Nazora, osim Slavice i Božića, bili su još i Borna Kapusta, Goran Filipović, Ivan Majcunić, Roko Badžim, Ivan Vraneš, Ivica Zubac, Ivan Karačić i Marko Arapović, a sjećamo se da smo ih zamalo bili unaprijed oplakali zbog problema s ozljedama dvojice vjerojatnih startera – Lovre Mazalina i Ante Žižića, a onda je zbog komplikacija oko svog privatnog ugovora s Adidasom otpao i Dragan Bender. Kapetan Arapović izabran je u najbolju petorku prvenstva...

I zaista se nekako činilo da se sušnim godinama nazire kraj, koliko god da su općepoznate tegobe tog fatalnog prijelaza iz juniora u seniorsku konkurenciju, u tzv. ozbiljnu košarkaku, gdje se nezrelosti i greške u najmanjoj seriji kažnjavaju odlaskom na klupu. Nade su se dodatno rasplamsale, čak se može reći pomalo neočekivano, i nakon izborenog plasmana seniora na Olimpijske igre u Brazilu pod vodstvom Ace Petrovića.

Dobar posao u Italiji, točnije na kvalifikacijskom turniru u Torinu, nakon dramatičnog produžetka s Talijanima, “mirisao” je na definitivno skidanje prokletstva; zaboga, zadnja svjetska seniorska medalja “pala” je već davne 1994., na Svjetskom prvenstvu u Kanadi, ono kad smo kao bili jako nezadovoljni – tek trećim mjestom!? Dvije godine kasnije, na Eurobasketu u Ateni, proslavili smo i, pokazalo se, za duuuuuuže vrijeme posljednju medalju seniora, bila je to također bronca.

- U Riju bi me zadovoljila samo medalja... Hrvatska košarka dobila je pravila za ubuduće, a oni koji ih ne žele poštovati nemaju mjesta u njoj. Jer ono što dolazi nema nitko na svijetu! - optimistično je najavljivao izbornik Aco pred odlazak u Rio.

I tamo napravio totalni show – jer je očito stvorio tako dobru “kemiju” u svlačionici da je, unatoč rosteru koji na papiru realno nije imao širinu za najveće stvari na tako zahtjevnom turnirskom natjecanju, odveo Bogdanovića, Ukića, Simona i društvo - do četvrtfinala. Sjećate se, izgubili smo tijesno od Srbije... I taj poraz smo tada slavili kao svojevrsnu pobjedu sastava od kojeg nitko nije ništa očekivao, jer su i u Torino bili ispraćeni s popriličnom dozom skepse.

No, činilo se, ipak smo poletjeli, vinuli se tamo gdje nam je, bili smo uvjereni, oduvijek i bilo mjesto. Makar među osam na svijetu, ako ne i u sam vrh...

I na kraju - Mađari

Tri godine kasnije, nove kvalifikacije za svjetsko, ovo što će se u rujnu odigrati u Kini, okončali smo sa -19 protiv Mađara. Bio je to osmi poraz u 12 utakmica u kojima se nedopustivo lutalo u svakom smislu, pozivalo realno otpisane ili za reprezentaciju nedorasle igrače, pri čemu smo gubili i od zemalja (Poljska, Rumunjska, Nizozemska...) koje smo bili skloni podcjenjivati, ne uočavajući s visine pijedestala “bolje prošlosti” da neki od njih danas možda i više ulažu u svoju klupsku košarku.

Kad se shvatilo da je voda došla doslovno do grla, pozvali smo i NBA igrače, “ma oni će sve to riješiti, ljudi, što vam je”, ali kemija je očito bila bespovratno izgubljena. Kao i sam plasman na svjetsko prvenstvo.

Nositelji U19 selekcije iz 2015. godine u međuvremenu nisu preuzeli reprezentaciju. Neki, istina, zbog “obveza” u najjačoj ligi svijeta, kao Zubac i Žižić, drugi zato što ipak nisu izrasli u očekivane igračke vrijednosti. Štoviše, neki su se pogubili i u nejakoj domaćoj konkurenciji. 

Prvi Slavica, koji je u međuvremenu otpisan u svojoj Ciboni – nakon kratke epizode u Cedeviti, gdje uopće nije igrao! - da bi prošlu sezonu okončao - u Šibeniku. Javnost se u međuvremenu zabavljala prepucavanjima i traženjem krivaca (najdalje je odjeknula prepirka Rađa - Ukić), a reprezentaciju je preuzeo Veljko Mršić.

Brutalno slijetanje

Slijetanje je, dakle, bilo i neplanirano i brutalno. Spomenuti Aco Petrović, sada kao izbornik Brazila koji se sprema za put u Kinu, konstatirao je nakon neuspjeha naših u kvalifikacijama: Hrvatska košarka je klinički mrtva!

Ako ćemo gledati međunarodne domete posljednjih godina, to vrijedi i za klupsku košarku. Naime, Cedevita je jedini klub koji – ne računamo li regionalnu ABA ligu – uopće izlazi na međunarodnu pozornicu (konstantni su u Eurokupu, gdje su 2011. dogurali do Final Foura). No, i tu imaju problem privlačenja publike - u osam utakmica Eurokupa Cedevitu je ukupno gledalo 11.399 gledatelja, što je sasvim sigurno također utjecalo na radikalan potez o kojemu mediji u regiji bruje ovih dana...

Cibona je nakon prave serije blamaža i visokih poraza u svojim posljednjim euro-pokušajima, odustala od Europe, uvidjevši da je igranje na tri kolosijeka (domaća liga, ABA liga plus bilo kakvo europsko natjecanje) za njih ipak previše (npr. ljubljansku Olimpiju je takvo preforsiranje minule sezone stajalo ispadanja iz ABA lige jer su naprosto pukli igrajući na tri razboja!), Zadar više od desetljeća niti ne pokazuje bilo kakve, tj. nikakve ambicije da uopće zaigra neko od četiri europska natjecanja (toliko ih ima nakon raskola FIBA-e i ULEB-a), niti takav manjak ambicija u gradu koji si u ime slavnije prošlosti tepa da je košarkaški – ikoga smeta.

Split se mukotrpno pokušava vratiti u ozbiljniju košarkašku priču kroz ABA 2 ligu, Šibenčani i dalje proizvode talente, ali nemaju sreće s financijama, tako da izgledaju osuđeni na tavorenje u domaćim okvirima...

U međuvremenu su još jedino Osijek i Škrljevo igrali u također regionalnom, ne baš previše ambicioznom Alpe Adria Cupu, s Austrijancima, Slovacima i Mađarima... 

Uostalom, i Zadar i Cibona su gotovo do kraja ovogodišnje ABA sezone strepili za očuvanje svog prvoligaškog statusa, pri čemu su Zadrani na kraju igrali i kvalifikacije s makedonskim MZT-om. Cedevita je još jednom zapela u polufinalu, dalje opet nije išlo.

S očito nemotiviranim Amerikancima, koji se u ovo doba godine već vide na godišnjem, i očito potrošenim domaćim igračima, Cedevita se rasula pred naletima  ratničke, odlično posložene, no individualno ipak slabije Cibone u finalnoj seriji domaće lige.

Iako titula prvaka države godinama ne vodi - nikamo, a kamoli u nikakvo europsko natjecanje, Cibona je našla motiva da skine rastrojenu Cedevitu i vrati titulu koja je više stvar prestiža, ali značit će im i pri definiranju financijskih stavki iz gradskih izvora, od kojega Cibona, nakon svih praznih priča o dolasku velikih inozemnih sponzora proteklih godina, zapravo i živi.

Pogotovo ako znamo da su odradili tek dvije od sedam godina predstečajne nagodbe, koja je posljedica višegodišnje prakse razbacivanja kunama, uglavnom iz javnih izvora...

Šokirani HKS ostao bez teksta

I onda je odjeknula bomba! 

Emil Tedeschi, vlasnik Atlantic Grupe i Cedevite, potvrdio je najave, neki su mislili tek spinove, o spajanju njegovog zagrebačkog kluba s ljubljanskom Olimpijom i selidbi “sokića” u glavni grad susjedne Slovenije. U Hrvatskoj će ostaviti trening kamp i razvojnu, Cedevita junior ekipu, za koju u ovom trenutku nije moguće reći koju će ligu od jeseni igrati jer se očito šokirani HKS tek treba očitovati.

Ne krijući da je ogorčen odnosom zagrebačkih vlasti (Grad, primjerice, mjesecima ignorira njihov zahtjev za produženjem koncesije za korištenje prostora na Velesajmu), a i svjestan da je gradonačelnik Milan Bandić daleko naklonjeniji gubitašu Ciboni (nije se ni kapetan Marin Rozić bez razloga učlanio u Bandićevu Stranku rada i solidarnosti), vjerojatno frustriran i činjenicom da unatoč svim ulaganjima ne uspijevaju osvojiti ABA ligu, odnosno, izboriti plasman u Euroligu, Tedeschi je povukao radikalan potez, bez premca u košarkaškoj povijesti Europe. Selidbe klupskih franšiza znamo tek iz NBA prakse. 

Pri tom treba naglasiti: možda će vrijeme pokazati da je pomalo naivan u pokušaju preslikavanju poslovnih modela u funkcioniranje kluba, no Tedeschi ipak barata - svojim kapitalom. Očekivano, na reakcije nije trebalo dugo čekati, pogotovo na društvenim mrežama – Tedeschi je ispraćen psovkama i izrazima “dobroošlice”. Neka samo ide, ionako je to umjetan klub, nitko neće plakati za njima...

Jer, očito je i da mnogi u devastiranoj domaćoj ligi veterana i davno otpisanih igrača u tome vide neku svoju, naglo aktualiziranu, šansu da im preko noći porastu akcije, bez ulaganja...

- Ma, to je katastrofa za hrvatski sport općenito. Ne znam tko se tome može veseliti, ali to nikako nije dobro! - komentira za Spektar Željko Jerkov, proslavljeni košarkaš Jugoplastike i nekadašnji reprezentativac.

- Nije dobro, zapravo je sramota, kad ti jedini klub koji nije imao financijskih problema ide iz domaće lige. Oni ničim nisu ugrozili bio koga, pa to je jedini ozbiljan i uređen klub kod nas proteklih godina. Njihova odluka je pitanje za sve koji se bave sportom u ovoj zemlji, u krajnjoj liniji i za Vladu, jer kakva je ovo poruka za potencijalne ulagače u  sport? Time bi se trebalo pozabaviti jer kad vam iz zemlje odlazi najbolji, reprezentativan klub u nekom sportu, onda je to poruka i o tome u kakvom ambijentu živimo – komentira Jerkov. Po njemu, ovo aktualizira i temu “neoprostivo niskog” ulaganja države u sport.

Jerkov: Klubovi propadaju

- Država treba jače stimulirati ulaganje u sport, dok njezino ulaganje danas iznosi 0,06 posto državnog proračuna! Pa i ovo što se sada događa s Cedevitom, koja odlazi sa svojim novcem, izravna je posljedica toga. I zato bih volio čuti što na sve kažu iz HKS-a, Središnjeg državnog ureda za sport... Meni je osobno žao! Nama klubovi nestaju, nikog nije briga što je sa RNK Splitom, NK Zagrebom...

Pazite, košarkaški klub Split je u devedesetima raspolagao s ondašnjih 4 do 5 milijuna maraka godišnje, a sada ima negdje milijun eura! Zadar i Cibona su godinama u ozbiljnim financijskim problemima, jasno je kako ne možemo pratiti europske trendove u ovom sportu - kazat će Jerkov.

Dugogodišnji uvid u ovdašnje košarkaške prilike ima i Zoran Čutura, također bivši jugoslavenski reprezentativac, koji je najveći dio karijere proveo u Ciboni, a pred “umirovljenje” zaigrao i u Splitu, da bi se kasnije afirmirao i kao novinar...

- Cedevita je lani imala u svakom pogledu neuspjeli eksperiment s dovođenjem Španjolca Sita Alonsa i brojnih stranaca, nisam siguran spada li i ovo s Olimpijom u sferu eksperimenta, ali sam siguran da Zagreb ima maćehinski odnos prema Cedeviti. Odluka da potraže način na koji će klub najbolje prosperirati njihovo je pravo, legitimna opcija. Hrvatska košarka danas je ionako jadna, ovim gubimo i jedinog predstavnika u europskim natjecanjima, pa ako je to nekome super, nek’ ljudi likuju. Znam samo da se kvaliteta ovdje brutalno kažnjava, to je ono što boli – zaključit će Čutura.

A sada, nakon što smo se “riješili” te “naporne” Cedevite, vjerojatno slijedi novi juriš - na ABA ligu. Još samo ona, ispada, sprječava neke klubove koji baš i ne ulažu u svoj razvoj (a potencijalnim ulagačima su očito nezanimljivi!) da postanu važni i veliki, čak i u susjednoj županiji.

Iako sve te teorije u obranu hrvatske košarke i nekoć velikih klubova isto takvih rezultata, zaboravljaju da se u međuvremenu temeljito izmijenila košarkaška mapa Europe, da je naš košarkaški rejting itekako izblijedio, što se vidi i po inozemnim angažmanima igrača i trenera iz domaće lige, te da je jedini prolaz u željenu Euroligu – onaj koji vodi upravo kroz ABA ligu, koja u toj pojednostavljenoj slici svijeta ispada jedina zapreka što, primjerice, Osijek, Zabok ili Alkar ne igraju euro-natjecanja.

Ali, to ne znači, jasno, da neracionalni argumenti neće pobijediti. I da ustvari nećemo slaviti - još jedan poraz. Barem u tom “sportu” imamo neki kontinuitet.

 

Dobra vijest se zove - Roko

I dok u javnosti nema unisonog stava o tome je li odlazak Cedevite u Ljubljanu dobar ili loš za hrvatsku košarku, ipak se ove godine kristalizira i jedna dugoročno dobra vijest za hrvatsku košarku. Ime joj je Roko, prezime Prkačin.

Dečko još nije napunio ni 17 godina, a ove je sezone s kadetskom reprezentacijom osvojio zlato i postao MVP natjecanja, potom je s Cibonom postao prvak i MVP juniorske ABA lige, prvak i MVP kadetskog prvenstva Hrvatske, pa osvajač i MVP juniorskog prvenstva države, te na koncu i seniorski prvak Hrvatske, jer ga je trener Ivan Velić prošle zime priključio i treninzima prve ekipe...

Naravno, jedan Prkačin ne čini proljeće, ali stiže i mali Perasović, tu je i Gulin junior...

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Košarka