Sport Košarka

fanatik kakvog nema

Već 50 godina dolazi na Gripe, uvijek prvi uzme pretplatu, a zbog ‘žutih’ je primio i batine

fanatik kakvog nema

Svi znaju za pretplatnike Hajduka, ali ‘ajde budi faca pa uzmi pretplatu za utakmice Košarkaškog kluba Split. I to prvi koji će to učiniti prije početka sezone. Šalu na stranu, naravno, jer Splitovi pretplatnici nisu ništa vrjedniji od Hajdukovih i obratno, no činjenica je da je Splitovih neusporedivo manje. Taj prvi koji je preuzeo pretplatu „žutih“ za ovu sezonu je Ivica Šerić, 62-godišnji umirovljenik iz grada pod Marjanom.

- Nastavljan tradiciju, zadnjih 5-6 godina uziman pretplatu – kaže nam Šerić, istinski fanatik košarke. Vidjet ćete.

Zna se njegovo misto na tribini.
- Red 12, sidalo 19. Na istoku, od skala prima sredini. To je moje misto zadnjih gotovo 20 godina.

A na Splitove utakmice Šerić ide već pola stoljeća. Toliko traje njegova ljubav prema narančastoj lopti, parketu i obruču. Ali i žutoj boji. Košarka kao da mu je bila suđena budući da od ranog djetinjstva živi na Škrapama, nekoliko stotina metara od košarkaške dvorane Gripe.

- Bila su otvorena vrata dvorane tamo kod restorana Duje, pa bi uvik poćirija unutra kad bi prolazija. I tako mi je košarka zapela za oko. Prva utakmica na koju san iša bila je finale Kupa Jugoslavije 1970. protiv Zadra kad su nas Ćosić i Gjergja „ubili“. Otac mi je nabavija kartu, a ja san iša sam. Dvorana je bila puna ka šipak – zaronio je polako šjor Ivica u škrinju sjećanja.
- Sićan se da su tad postojale tri tribine, a onda se posli dvorana proširila. Zato sad stoje ona dva stupa koja smetaju, haha!

Nije mu dugo trebalo da ga košarka opčini.
- Privukla me atmosfera i uzbuđenje koje bi doživija na tribini. Naravno, pomoglo je i to šta san živija blizu dvorane.

Pokušao je i sam postati košarkaš, ali nije išlo.
- Početkon sedandesetih trenira san tri godine. Bija san u juniorskoj ekipi, ali je tribalo trenirat! A ja bija u gimnaziji Natko Nodilo i u to je vrime bila popularna Pjaca u 8 uri. Svi tamo, zabavljaju se, guštaju i sutra u školi pričaju o tome, a ti ka budala na trening na Gripe. Nisan to moga.

Uloga navijača više mu je odgovarala, a prekrasnih je uspomena, veli, bilo mnogo. Nije ih se teško prisjetiti.

- Pune dvorane na utakmicama Lige prvaka sedandesetih protiv Reala i Maccabija, pa osvojeni Kup Koraća, a kasnije utakmice generacije Kukoča i Rađe u Velikoj dvorani Gripe. Iako, tamo atmosfera nije ista ka u domaćoj dvorani. Ova košarkaška dvorana je baš hram. To je ka Jazine i Višnjik. Nije isto. Rado se sitin naslova prvaka Hrvatske 2003., ka i pobjede protiv Cibone u polufinalu 2008. kad se Hrvoje Perić popea na stol. E, i ono prije dvi godine kad je vladala euforija i kad smo imali u svakoj utakmici punu dvoranu.

U utrci za Šerićeva najdražeg igrača konkurencija je jaka, ali jedan ipak odskače.
- Svaka je generacija imala posebne igrače i svi su mi bili dragi jer su imali nešto svoje, drukčije. Od Rate, Skansija, Šolmana, Pruga, Manovića, pa kasnije Kukoča, Rađe... Ali broj jedan je ipak Kukoč. On je ima vic u igri. Baš se igra’ košarke.

A najdraži trofej?
- Triba je bit taj Kup 1970., ali je Zadar dobija, pa ću reć ono prvo prvenstvo 1971. Te je godine i Hajduk posta prvak, bilo je teško ludilo u gradu.

Ipak, bilo je i trenutaka kojih se Šerić nerado prisjeća.
- Grozno je bilo kad smo ispali iz prve lige osandesetih godina. I sad prije nekoliko godina kad smo igrali Ligu za ostanak s Križevcima. Tad nas je na tribini bilo 94. Izbroja san. Eto, i tad san dolazija. Mogu ja vikat na igrače i trenera, iman pravo. Ako mi se nešto ne sviđa, reć ću. Ali niko mi ne može reć da ne volin Splita.

U zadnjih 20 godina rijetke su bile utakmice koje je Šerić preskočio. Ne samo na Gripama, već i u gostima. Budući da je u mirovini (radio je nekoć u Union Dalmaciji) i bavi se apartmanima, ima dovoljno vremena i volje.

- Dok je Šibenik ima dva prvoligaša iša san samo na utakmice protiv Jollyja jer bi protiv „građanskog“ uvik mora pazit di ću parkirat auto. To nema veze s navijanjen. Ne iden ni u Sinj, a prije dvi godine u polufinalu protiv Cedevite u Zagrebu redari su nas gurali u neki „boks“, iako utakmica nije bila visokog rizika. Nas 12 čuvala su četri policajca i pet zaštitara! Prijatelj me zva na piće, ali me nisu pustili do kraja utakmice. Strašno...

No to je ništa prema onome što je doživio poslije titule prvaka u Zagrebu protiv Cibone 2003., generacija Rađe, Zdovca, Skansija... Zna se da su Hajdukovi navijači zbog svog kluba primali batine, ali da će to isto doživjeti navijač KK Splita? E, to je baš rijetkost.
- Možda san i ja za to malo kriv – smije se Šerićev brk.
- Nakon utakmice ja i sin Nino koji je tad ima 14 godina idemo prima autu koji je bija parkiran malo dalje od dvorane. Imali smo neki žuti šal i kapu i odjednom iz mraka izađe njih 5-6 i udri po nama. Poludija san, ražestija se i malo su se povukli, ali su nas nastavili pratit do muzeja Mimara di smo vidili policajca pa smo malo sačekali i uspili se izvuć. Dobija san malo po glavi i leđima, ali ništa vidljivo. Nisan to očekiva, pogotovo jer san bija sa sinon. Na kraju san propustija doček u Splitu!

Naravno da je na gostovanjima ipak bilo puno više ljepših uspomena nego ružnih.

- U doba Piksija Subotića bili smo na finalu 2008. protiv Zadra, zadnja utakmica u Jazinama. Bilo nas je stotinjak u žutome, ali nikad s Tornadom nije bilo problema. U ono vrime u bivšoj državi nije se baš išlo na gostovanja, nije se imalo love i mogućnosti. Taman su mi dica tad bila mala, a i vrime je bilo predratno tako da atmosfera nije bila pogodna. Sad zato iman i vrimena i mogućnosti.

Nezasitnu ljubav prema košarci Ivica je prenio na suprugu Ninu, sinove Antonija i Nina te kćer Ivanu, bivšu košarkašicu.

- Nekad me ljudi čudno gledaju, ali to je ljubav. Prije par godina ima san prometnu i završija u bolnici, pa nisan moga ić na utakmice. Onda su ovi moji prijatelji s košarke nacrtali moju glavu na neki papir, držali je između sebe na tribini, slikali se i poslali mi!

U svakom kutku njegova doma košarka ima važno mjesto.

- Ne skupljan baš ulaznice i slične rekvizite, uglavnom su to stvari vezane za period kad je Ivana igrala, ali iman dresove od Kreše Lončara, Roka Ukića, sliku sa Šarićem u Philadelphiji... Dnevni boravak cili mi je u znaku košarke.

Iako Split nije ni blizu uspjeha nekih prijašnjih generacija, Šerićeva strast prema „žutima“ i danas gori jednakim žarom.

- Kad je neka značajna utakmica, emocija je ista ka prije, a ove ostale su nekako prišle u rutinu. Otprilike znaš šta očekivat. Doduše, sad je nedavno bilo neočekivano kad smo Sutjesci dali 18 trica.

A ne daj Bože da mu netko kaže nešto protiv kluba.

- Uf, odma mi proradi inat. Ne mogu to podnit. Mogu ja govorit protiv kluba, ali drugi niko ne smi. Nema šanse. To je moje i ja to ne dan!

Dok je ovakvih ka šjor Ivica, dragi KK Splite, nemaš se čega bojat’.

Prevalio 1000 km autom do Soluna na poziv Piksija

Čak i da ne znate da košarka nezaustavljivo teče Šerićevim venama, to biste lako skužili. Na naš dogovoreni razgovor stigao je u majici grčkog Olympiakosa i jaketi ukrajinskog Kijeva, što su pokloni njegovih prijatelja Slobodana Piksija Subotića i Krešimira Lončara.

- Prijatelj Miro Bekavac i ja bili smo pet dana kod Piksija u Solunu di je bija trener. Išli smo auton, 1000 kilometara u 15 sati! Bili smo i kod njega u Beirutu. I onamo ste išli autom? - Haha, ne! Avionom naravno. Autom je zato išao drugdje po Hrvatskoj i okolici, kamo god bi ga neka utakmica privukla.

- Iša san na žensku Euroligu u Šibeniku i Gospiću, na Cibona – Olympiakos u Zagrebu, Igokea – Himki u Laktašima kad je Lončar igra za Himki, Široki – Maccabi u ABA ligi, a svake godine iden na onaj turnir u Zadru u deveti misec. Grijota je ne otić pogledat vrhunske klubove kad su tako blizu. S vašin kolegon Babom Mrduljašem pogleda san toliko puno utakmica. Jedanput smo išli u Gospić na žensku Euroligu i toliko se zapričali o košarci da smo zakasnili sić s autoceste!

Kći Ivana je analitičarka Sixersa

Kako smo spomenuli u tekstu, Ivica je svojim fanatizmom prema košarci „zarazio“ i kćer Ivanu koja je postala košarkašica, kasnije završila studij i doktorat u Americi, a danas radi za Philadelphia 76erse kao analitičar. Pisali smo o njoj i u „Slobodnoj“. - Dok internet još nije uvatija toliko maha, ima san najveći satelitski „pjat“ koji se moga kupit. Malo je ko u Splitu moga vatat toliko utakmica ka ja. Noćima ne bi spava. Snima san sve utakmice, čak i žensku studentsku košarku i baš se tako Ivana, gledajući snimku jedne takve utakmice, zaljubila u košarku s 12 godina – prisjeća se Šerić. Tko je veći fanatik, vi ili ona?

- Ja! Njoj je sad košarka posal, a meni još uvik samo gušt. Non-stop mi je doma NBA TV upaljen. Tako san i unuka od četiri godine „navuka“. Šerićev hobi snimanja košarkaških mečeva diljem svijeta pomogao je mnogim našim trenerima i skautima. - Nekad bi mi naručili neku snimku, a nekad bi ja snima jer san ima sve žive kanale. Snima san Piksiju, Repeši, Perasu, Joki Vrankoviću dok je bija izbonik, Danku Cvjetićaninu, Ivici Skelinu... Uglavnom bi pratili nekog igrača kojeg su tili dovest ili naše reprezentativce koji igraju vani.

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Košarka