Zdravko Reić: Šteta je što izbori u Hajduku nisu kao u Barceloni ili Realu pa da Perasović postane predsjednik kluba

stdClass Object ( [id] => 571796 [title] => Zdravko Reić: Šteta je što izbori u Hajduku nisu kao u Barceloni ili Realu pa da Perasović postane predsjednik kluba [alias] => zdravko-reic-steta-je-sto-izbori-u-hajduku-nisu-kao-u-barceloni-ili-realu-pa-da-perasovic-postane-predsjednik-kluba [catid] => 275 [published] => 1 [introtext] => [fulltext] =>

Pomalo postaje zamorno raspravljati o stanju Hajduka, to kako su se „bijeli“ srozali na niske grane da se s pravim strahovanjem iščekuje slijedeći niz utakmica, s napomenom da je od svih tih susreta koji nailaze samo jedna u biti trofejna, to jest ona koja bi mogla dovesti do uspjeha. A to je osmina finala kupa protiv Šibenika na ŠubiĆevcu, s tim da bi slijedeća po istom kalupu u četvrtfinalu također mogla biti nazovi trofejna. E kad bi tu „bijeli“ doživjeli poraz, kad bi izgubili tu, makar za sada teoretsku, priliku za osvajanje kupa, onda bi to morao biti sudnji dan svima koji su odveli splitski klub u propast.

Mučno mi je po tko zna koji put analizirati kako se došlo do ponora, od jedne ideje koja je mnogima izgledala kao spasonosna, a radi se o projektu „Hajduk, dite puka“, odnosno „Hajduk, narodni klub“. Prije svega se treba vratiti na polaznu točku, na proces preoblikovanja po kojem je grad, vjerovalo se, privremeno postao većinski vlasnik kluba. U tom spasonosnom preoblikovanju sudjelovali su i navijači, tajkuni su odvojili velike novce i utočili ih u kasu Hajduka, kao i oni skromnijih mogućnosti, ali velikog hajdučkog srca, koji su kupovali dionice u za njih prihvatljive količine. Neki su prisvojili jednu i uokvirili je doma, drugi nekoliko, malobrojni od – kako bi se kazalo običnog svijeta – zakitili su se i s pet ili deset takvih navodno vrijednosnih papira. U to vrijeme oni koji su se zanosili, u krajnjoj liniji plemenitom idejom ili bolje reći iluzijom, nisu se baš istakli, tako da su dioničari iz puka opstali na margini.

Ali dobro, to što privatizacija nije realizirana do kraja može se podvesti pod splet okolnosti, jer gradonačelnicima kao i gradskim vijećnicama imponiralo da Hajduk bude vlasništvo grada s jedne strane, a s druge baš i nije bilo interesenata koji bi uložili svoju lovu u kasu grada (od toga bi po zakonu 30 posto pripalo državi). Revolt kod navijača Hajduka eruptirao je kad su shvatili da su potrošeni novci, a rezultata nije bilo osim onog kupa pod vodstvom tandemaJoško Svaguša&Stanko Poklepović, pa se kasnije igrala i grupna faza Eurolige. Bilo je ružnih skandiranja, ono „krafne, kiflići, mafija i lopovi…“ sve dok se kao spasonosna nije ukazala udruga Naš Hajduk, pa se krenulo u demokratske izbore Nadzornog odbora. Počela je nova era…

Sve se činilo obećavajuće, čak je Branka Ramljak, predsjednica nadzora tumačila kako će Hajduk uskoro, za par godina, to jest 2015. ili 2016. voditi ravnopravno nadmetanje u prvom redu s Dinamom, pa je to prolongirala na 2018. U međuvremenu je vodstvo nadzora preuzeo odvjetnik Ljubo Pavasović – Visković, znatno oprezniji pa i realniji, mudriji u predviđanjima, da bi uslijedio udar, kojim su na vlast došli neki, bog te pita odakle su pali, s njima je stigao i predsjednik, gotovo kao s Marsa. Kako su pričali, obećavali, kako je predsjednik Ivan Kos držao predavanja (jednom sam u klubu rotarijanaca i prisustvovao) o budućnosti Hajduka i na što se sve to svelo, najbolji govori podatak da aktualni predsjednik Jasmin Huljaj, ne daj Bože da bi on našao neke kosture u ormaru, mora kod banaka uzeti „kreditić“ od pedesetak milijuna kuna kako bi Hajduk preživio.

Ma ni po muke za sva ta trošenja samo da je bilo nekih rezultata i još manje, makar da se navijači „bijelih“ mogu čemu nadati u bliskoj budućnosti, pa čak recimo i do 2025. kako je objavio „vizionar“ Slaven Marasović, predsjednik Nadzornog odbora.

Navijači ne odustaju od svoje namjere, od uvjerenja da imaju dobre temelje za budućnost Hajduka, ali ipak priznaju, osvijestili su se, neki progledali da se ipak događa krah. U redu, armija navijača Hajduka je stoički trpjela sve udarce na zelenom polju, „bijeli“ su potonuli u prosjek našeg nogometa, sigurno je da ih ipak ne čeka borba za opstanak, pa u slučaju da takvi dometi zadovoljavaju one najžešće pristalice kluba neka tako i bude. Neka njima „vječnog ideala“, neka im je „rezultat samo trend“, ali uskoro će se mnogi zapitati „što smo uradili od legendarnog kluba“.

Sada će izbori za novi Nadzorni odbor, objavljena je neformalna lista od 27 kandidata (naknadno je, u roku, stigla i prijava sociologa Benjamina Perasovića), nailazi vrijeme lobiranja, navijanja, dogovaranja. Tako je bilo prigodom prošlih izbora, sve legitimno, sve regularno, sve pod paskom i uz odobravanje gradonačelnika Andre Krstulovića Opara i gradskih vijećnika, jer Hajduk je makar formalno vlasništvo grada. Od svega mi je najintrigantnije kako su se i za novi saziv prijavila dvojica – Marko Erceg i Antonio Kuzmanić premda im je navijačka masa ili barem vrhuška Torcide poručila: „odrebatite od Hajduka“.

Dva su pitanja koja se moraju postavljati u svakom trenutku: kako to da je među članovima udruge Naš Hajduk svega jedna petina iz Splita, dakle, grada koji je većinski vlasnik kluba, i drugi, zašto su navijači, koji toliko dobra žele „bijelim“, uopće osnovali udrugu umjesto da svoje znanje i energiju troše u klupskim strukturama?

Uglavnom, evo sigurno je da će kandidat za Nadzorni odbor Ben Perasović biti izabran golemom većinom glasova, šteta je da sustav nije kao onaj u Realu i Barceloni, jer bi u tom slučaju Big Ben postao predsjednik kluba.