Goran Vučević je jučerašnje jutro Cvjetne nedjelje (prije obiteljskog ručka kod roditelja) proveo s nekima od najbližih suradnika, najprije kod zeta Dade u kafiću San Marco, potom i na bazenima na Poljudu, u Vanille. Nije puno trebalo da ga reporteri pronađu i okruže ne bi li im poklonio barem nekoliko rečenica, u stilu dan je pametniji od prethodne večeri, ali je Vučević istrajao u nakani da ostane zakopčan do grla.
– No comment, no comment. Ne želim ništa govoriti. Neka se sve malo slegne, pa možda...Da i on kaže svoju priču, nutkali smo ga. Ništa. Nije mu lako. Snovi su se brzo raspršili, od idealnog čovjeka na poziciji šefa omladinske škole Hajduka, preko spasitelja prve momčadi za nogometaše koji su pod paskom Poklepovića bili odjednom preumorni i prazni...
– No comment, no comment. Ne želim ništa govoriti. Neka se sve malo slegne, pa možda...Da i on kaže svoju priču, nutkali smo ga. Ništa. Nije mu lako. Snovi su se brzo raspršili, od idealnog čovjeka na poziciji šefa omladinske škole Hajduka, preko spasitelja prve momčadi za nogometaše koji su pod paskom Poklepovića bili odjednom preumorni i prazni...
