stdClass Object
(
[id] => 1295404
[title] => Prodavao je furbarije mulcima u Radunici, a onda ga je taknuo prst sudbine, postao je centar najveće Hajdukove ere
[alias] => prodavao-je-furbarije-mulcima-u-radunici-a-onda-ga-je-taknuo-prst-sudbine-postao-je-centar-najvece-hajdukove-ere
[catid] => 275
[published] => 1
[introtext] =>
[fulltext] =>
Na današnji dan, prije točno četiri godine, hajdučku obitelj je pogodila tužna vijest. Dana 3. lipnja 2019. godine, u 70. godini života, preminuo je Jurica Jerković, jedan od najvećih nogometaša u povijesti Hajduka.
Slavna „desetka“, bio je član zlatne generacije Bijelih 70-ih godina, koja je iskoračila na scenu osvajanjem prvenstva 1971. godine, što je bila prva Hajdukova titula nakon 16 godina duge suše.
O njegovim igračkim kvalitetama ne treba trošiti riječi, bio je „prva violina“ momčadi, nogometni vođa koji je klub vodio do tri titule prvaka i pet osvojenih kupova zaredom tih slavnih Hajdukovih 70-ih godina.
Ostavio je neizbrisiv trag u bijelom dresu, njegovi golovi, potezi, i slavne utakmice kojima su se divili i protivnički igrači i navijači su uvijek rado prepričavani i nikada neće biti zaboravljeni.
Starije generacije se uvijek rado iznova prisjećaju legendarnog Jure, dok su one mlađe gladne znanja i informacija o slavnoj povijesti Hajduka i njezinim glavnim akterima. Hvala Bogu, o najboljoj desetki kluba svih vremena sadržaja ne fali, a i dostojno je uvijek iznova odati priznanje i potpomoći besmrtnosti igračkoj i ljudskoj veličini kakav je bio Jurica Jerković.
---
Oliver Dragojević i Jurica Jerković 1974. jure splitskim Lokvama na ‘Nortonu‘ Fedja Klaric
Fedja Klarić
---
Još kao dječarac je na svojoj Radunici na „male branke“ svojom vještinom s lakoćom parirao starijim dječacima. Možda je bila sreća, a možda i sudbina, da je jednom prilikom, dok je prodavao finte starijoj "mulariji“, s prozora obližnje zgrade njegove vještine uočio jedan stariji gospodin dok je bio u posjeti prijateljima.
‘Bi li ti igra?‘
Odmah se spustio na ulicu, prekinuo utakmicu, i prišao iznenađenom Juri:
- Mali, koji si ti, bi li igrao u Hajduka?
- Naravno da bi, ali najprije moran pitat oca za dozvolu - odgovorio mu je zatečeni Jurica.
- Ja sam Luka Kaliterna, pitaj oca i onda dođi na trening u Hajduka.
I eto nam tako, odmah sutradan, već s nekih 12 i pol godina, Jerkovića na ulaznim vratima Starog placa držeći oca za ruku. Na prvu se dopao još jednoj legendi, Tomislavu Iviću, koji je te 1962. počeo voditi omladinsku školu Hajduka.
S takvim "nosevima“ za talent, poput barba Luke Kaliterne i Ivića, nije bilo sumnje da će se mali Jure razviti u vrsnog igrača, a zbog pravila da se ne smije igrati u inozemstvu do navršene 28. godine, nije bilo straha da ćemo ga zauvijek izgubiti prije nego li izađe iz puberteta, što je u današnjem nogometu najnormalnija pojava, a dobro to znaju svi navijači splitskog kluba, pogotovo ovih dana.
Pred kraj svojih juniorskih godina poslan je na kratku posudbu u RNK Split, ali se ubrzo vratio i 1968. imao seniorski debi u bijelom dresu. Što je uslijedilo, je po mnogima najbolje razdoblje u Hajdukovoj povijesti, a Jerković je bio u središtu.
Za nabrojiti sve njegove velike utakmice i slavne golove sav prostor ovoga svijeta ne bi bio dovoljan, ali posebno je u sjećanju ostao čudesan gol za pobjedu 2:0 u zadnjem kolu kod Beograda za titulu 1974. Hajduk je imao gol prednosti, susret se bližio kraju, tražio se potez koji bi poslužio kao "šah-mat“ i osigurao titulu, a onda je na scenu stupio Jerković. Na kraju susreta je nesretnog domaćeg vratara Petra Borotu lažnjakom povaljao jednom, pa onda i drugi put po travnjaku Karaburme. A potom je loptu poslao u nebranjenu mrežu za konačnih 2:0.
Valja spomenuti i legendarnu 6:1 pobjedu protiv Partizana u Beogradu dvije godine kasnije, Hajduk je svoje protivnike usred njihove kuće "razbio“, a posebno lijep je bio neobranjiv gol Jerkovića iz slobodnog udarca s 25 metara.
---
---
Tu je i gol s oproštaja velikog Pelea od igranja nogometa u srpnju 1971. Brazil je na Maracani pred 140 tisuća navijača igrao protiv Jugoslavije, europskog Brazila. Utakmica je završena remijem, 2:2, a poslije su svi pričali o fantastičnom golu Jerkovića s velike udaljenosti, dok je nakon utakmice slavni brazilski branič Carlos Alberto izjavio:
- Jugoslavenska reprezentacija je onaj igrač s brojem četrnaest.
Broj 14 je, pogodili ste, nosio Jerković.
Bio je miljenik navijača, dite puka. Poznat je slogan “Radunica kala mala, velikana Juru dala“, koji je završio i na transparentu na tribini Starog placa na njegovoj oproštajnoj utakmici.
Šalu na stranu
Poznat je i legendarni vic iz tog vremena. Otac i sin su išli na Stari plac na utakmicu, ali kada su već došli do stadiona otac se sjetio da je zaboravio karte i poslao sina natrag doma po njih. Nakon određenog vremena cijeli zajapuren, uzbuđen dotrčao je sin.
- Tata, tata! Je.., je.., je.. - zamuckivao je sin.
- Šta je bilo? - uzvrati otac.
- Je.., je.., je.. Jebe susid mater! – šokiran će sin.
- Ma ajde šta si me pripa, mislija san da Jerković ne igra! – hladnokrvno će otac.
---
Bio je centralna figura najveće ere u povijesti Hajduka
Tom Dubravec/Cropix
---
Njegova velika popularnost mu je i stvarala probleme u privatnom životu. Nije mogao izaći iz kuče bez da ne privlači pažnju, gdje god išao. Jednom prilikom je izjavio:
- Zamara me kаd me po jаvnim mistimа svi gledаju – di god se pojаvin. U prvom redu zbog curа s kojin se nаlаzin u društvu jer ondа svаkа oće dа biži. Eto, niki dаn sаn se pojаvijа sа jednom mаlom plаvom studenticom, а zа mаlo eto ti visti u fojimа o mojoj velikoj jubаvi. Kad mislin prid mаtičаre? Tаkvа i sličnа mi pitаnjа često postаvljаju.
Ukazana mu je i čast da u veljači 1975. godine postavi kamen temeljac novog stadiona Hajduka na Poljudu, no na njemu nikada nije zaigrao.
Naime, Hajduk je napustio 1978., znao je da ga trener Ivić više ne vidi u prvom planu momčadi, pa je odlučio otići drugdje. Nakon zadnje utakmice protiv Aston Ville suigrači su ga na ramenima i sa suzama u očima iznijeli sa stadiona kod stare plinare.
Jer iako je on puno značio navijačima i klubu, značili su puno i oni njemu. Biranim riječima je govorio o tome što mu je Hajduk u životu.
- Dok učiš u školi, misliš o Hajduku. Dok si u diskoklubu, dok plešeš, misliš o Hajduku. To je jednostavno nešto što je u venama,“ rekao je.
Pamti ga Švicarska
Na kraju je prešao u redove Zuricha. Tamo se zadržao sedam godina, a karijeru je završio u Luganu. Pamti ga se i u Švicarskoj gdje mu je ukazana velika čast. Izabran je za kapetana momčadi Zuricha 1983. Prvi put u povijesti švicarskog kluba, i uopće švicarskog nogometa, jedan strani nogometaš ponio je kapetansku traku.
Valja spomenuti i njegovu epizodu kao sportski direktora Hajduka, od proljeća 1988. do jeseni 1990. Zaslužan je za dovođenje Ardijana Koznikua s Kosova, kojeg je konkurenciji oteo ispred nosa, a taj transfer je Jerkovića skoro koštao glave. Naime, prilikom avionskog leta dogodila se nesreća koja je umalo završila kobno.
- Avion mali, sasvim mali, poletjeli smo s Kosova prema Beogradu i nasred Srbije zbog nekakvog kvara morali naglo sletjeti na njivu, pali smo, pa odskočili na krov, ja na leđima nogama sam izbijao vrata iz ležećeg položaja da izađemo. Sreća da smo preživjeli, pilot Matko Raos naš, Kozniku i brat mu od žene i ja.
Osim kao vrsnog igrača, mnogi ga pamte i kao dobrog čovjeka, izrazito inteligentnog i velikog emotivca. Malo je poznato da je i gajio veliku ljubav prema životinjama. Doma je držao dva psa – Inka i Alexa, dok je u Švicarskoj imao indijskoga gavrana Bepa. Jednom je spašavao lastavicu nakon što je udarila u prozorsko staklo, te udomio napuštenog psića.
Osim što je igrao na Peleovom oproštaju i zabio golčinu, s Maradonom je kasnije izabran za revijalnu utakmicu "zvijezde svijeta" što se igrala u Italiji, i tako je vjerojatno jedini igrač na svijetu koji je igrao s dvije slavne desetke, a njegovu veličinu slikovito odražava i mural napravljen nedavno na Radunici.
---
Vladimir Dugandžić/Cropix
---
Jerković drži oba pokala, duplu krunu tadašnje države, pokale za kup i prvenstvo, a na njega se ugledaju mali Pele i mali Maradona. Tako je Jurica Jerković, najbolja "desetka" Hajduka svih vremena našla svoje mjesto uz nabolje "desetke" svijeta svih vremena, Pelea i Maradonu.
Jurica Jerković, četiri godine otkad nas je zauvijek napustio, a svojom igračkom i ljudskom veličinom se zlatnim slovima zauvijek upisao u povijest Hajduka i Splita.
Vladimir Dugandžić/Cropix
)
)
[bgPosition] =>
[text] => {OCMSplitter}
Na današnji dan, prije točno četiri godine, hajdučku obitelj je pogodila tužna vijest. Dana 3. lipnja 2019. godine, u 70. godini života, preminuo je Jurica Jerković, jedan od najvećih nogometaša u povijesti Hajduka.
Slavna „desetka“, bio je član zlatne generacije Bijelih 70-ih godina, koja je iskoračila na scenu osvajanjem prvenstva 1971. godine, što je bila prva Hajdukova titula nakon 16 godina duge suše.
O njegovim igračkim kvalitetama ne treba trošiti riječi, bio je „prva violina“ momčadi, nogometni vođa koji je klub vodio do tri titule prvaka i pet osvojenih kupova zaredom tih slavnih Hajdukovih 70-ih godina.
Ostavio je neizbrisiv trag u bijelom dresu, njegovi golovi, potezi, i slavne utakmice kojima su se divili i protivnički igrači i navijači su uvijek rado prepričavani i nikada neće biti zaboravljeni.
Starije generacije se uvijek rado iznova prisjećaju legendarnog Jure, dok su one mlađe gladne znanja i informacija o slavnoj povijesti Hajduka i njezinim glavnim akterima. Hvala Bogu, o najboljoj desetki kluba svih vremena sadržaja ne fali, a i dostojno je uvijek iznova odati priznanje i potpomoći besmrtnosti igračkoj i ljudskoj veličini kakav je bio Jurica Jerković.
---
Oliver Dragojević i Jurica Jerković 1974. jure splitskim Lokvama na ‘Nortonu‘ Fedja Klaric
Fedja Klarić
---
Još kao dječarac je na svojoj Radunici na „male branke“ svojom vještinom s lakoćom parirao starijim dječacima. Možda je bila sreća, a možda i sudbina, da je jednom prilikom, dok je prodavao finte starijoj "mulariji“, s prozora obližnje zgrade njegove vještine uočio jedan stariji gospodin dok je bio u posjeti prijateljima.
‘Bi li ti igra?‘
Odmah se spustio na ulicu, prekinuo utakmicu, i prišao iznenađenom Juri:
- Mali, koji si ti, bi li igrao u Hajduka?
- Naravno da bi, ali najprije moran pitat oca za dozvolu - odgovorio mu je zatečeni Jurica.
- Ja sam Luka Kaliterna, pitaj oca i onda dođi na trening u Hajduka.
I eto nam tako, odmah sutradan, već s nekih 12 i pol godina, Jerkovića na ulaznim vratima Starog placa držeći oca za ruku. Na prvu se dopao još jednoj legendi, Tomislavu Iviću, koji je te 1962. počeo voditi omladinsku školu Hajduka.
S takvim "nosevima“ za talent, poput barba Luke Kaliterne i Ivića, nije bilo sumnje da će se mali Jure razviti u vrsnog igrača, a zbog pravila da se ne smije igrati u inozemstvu do navršene 28. godine, nije bilo straha da ćemo ga zauvijek izgubiti prije nego li izađe iz puberteta, što je u današnjem nogometu najnormalnija pojava, a dobro to znaju svi navijači splitskog kluba, pogotovo ovih dana.
Pred kraj svojih juniorskih godina poslan je na kratku posudbu u RNK Split, ali se ubrzo vratio i 1968. imao seniorski debi u bijelom dresu. Što je uslijedilo, je po mnogima najbolje razdoblje u Hajdukovoj povijesti, a Jerković je bio u središtu.
Za nabrojiti sve njegove velike utakmice i slavne golove sav prostor ovoga svijeta ne bi bio dovoljan, ali posebno je u sjećanju ostao čudesan gol za pobjedu 2:0 u zadnjem kolu kod Beograda za titulu 1974. Hajduk je imao gol prednosti, susret se bližio kraju, tražio se potez koji bi poslužio kao "šah-mat“ i osigurao titulu, a onda je na scenu stupio Jerković. Na kraju susreta je nesretnog domaćeg vratara Petra Borotu lažnjakom povaljao jednom, pa onda i drugi put po travnjaku Karaburme. A potom je loptu poslao u nebranjenu mrežu za konačnih 2:0.
Valja spomenuti i legendarnu 6:1 pobjedu protiv Partizana u Beogradu dvije godine kasnije, Hajduk je svoje protivnike usred njihove kuće "razbio“, a posebno lijep je bio neobranjiv gol Jerkovića iz slobodnog udarca s 25 metara.
---
---
Tu je i gol s oproštaja velikog Pelea od igranja nogometa u srpnju 1971. Brazil je na Maracani pred 140 tisuća navijača igrao protiv Jugoslavije, europskog Brazila. Utakmica je završena remijem, 2:2, a poslije su svi pričali o fantastičnom golu Jerkovića s velike udaljenosti, dok je nakon utakmice slavni brazilski branič Carlos Alberto izjavio:
- Jugoslavenska reprezentacija je onaj igrač s brojem četrnaest.
Broj 14 je, pogodili ste, nosio Jerković.
Bio je miljenik navijača, dite puka. Poznat je slogan “Radunica kala mala, velikana Juru dala“, koji je završio i na transparentu na tribini Starog placa na njegovoj oproštajnoj utakmici.
Šalu na stranu
Poznat je i legendarni vic iz tog vremena. Otac i sin su išli na Stari plac na utakmicu, ali kada su već došli do stadiona otac se sjetio da je zaboravio karte i poslao sina natrag doma po njih. Nakon određenog vremena cijeli zajapuren, uzbuđen dotrčao je sin.
- Tata, tata! Je.., je.., je.. - zamuckivao je sin.
- Šta je bilo? - uzvrati otac.
- Je.., je.., je.. Jebe susid mater! – šokiran će sin.
- Ma ajde šta si me pripa, mislija san da Jerković ne igra! – hladnokrvno će otac.
---
Bio je centralna figura najveće ere u povijesti Hajduka
Tom Dubravec/Cropix
---
Njegova velika popularnost mu je i stvarala probleme u privatnom životu. Nije mogao izaći iz kuče bez da ne privlači pažnju, gdje god išao. Jednom prilikom je izjavio:
- Zamara me kаd me po jаvnim mistimа svi gledаju – di god se pojаvin. U prvom redu zbog curа s kojin se nаlаzin u društvu jer ondа svаkа oće dа biži. Eto, niki dаn sаn se pojаvijа sа jednom mаlom plаvom studenticom, а zа mаlo eto ti visti u fojimа o mojoj velikoj jubаvi. Kad mislin prid mаtičаre? Tаkvа i sličnа mi pitаnjа često postаvljаju.
Ukazana mu je i čast da u veljači 1975. godine postavi kamen temeljac novog stadiona Hajduka na Poljudu, no na njemu nikada nije zaigrao.
Naime, Hajduk je napustio 1978., znao je da ga trener Ivić više ne vidi u prvom planu momčadi, pa je odlučio otići drugdje. Nakon zadnje utakmice protiv Aston Ville suigrači su ga na ramenima i sa suzama u očima iznijeli sa stadiona kod stare plinare.
Jer iako je on puno značio navijačima i klubu, značili su puno i oni njemu. Biranim riječima je govorio o tome što mu je Hajduk u životu.
- Dok učiš u školi, misliš o Hajduku. Dok si u diskoklubu, dok plešeš, misliš o Hajduku. To je jednostavno nešto što je u venama,“ rekao je.
Pamti ga Švicarska
Na kraju je prešao u redove Zuricha. Tamo se zadržao sedam godina, a karijeru je završio u Luganu. Pamti ga se i u Švicarskoj gdje mu je ukazana velika čast. Izabran je za kapetana momčadi Zuricha 1983. Prvi put u povijesti švicarskog kluba, i uopće švicarskog nogometa, jedan strani nogometaš ponio je kapetansku traku.
Valja spomenuti i njegovu epizodu kao sportski direktora Hajduka, od proljeća 1988. do jeseni 1990. Zaslužan je za dovođenje Ardijana Koznikua s Kosova, kojeg je konkurenciji oteo ispred nosa, a taj transfer je Jerkovića skoro koštao glave. Naime, prilikom avionskog leta dogodila se nesreća koja je umalo završila kobno.
- Avion mali, sasvim mali, poletjeli smo s Kosova prema Beogradu i nasred Srbije zbog nekakvog kvara morali naglo sletjeti na njivu, pali smo, pa odskočili na krov, ja na leđima nogama sam izbijao vrata iz ležećeg položaja da izađemo. Sreća da smo preživjeli, pilot Matko Raos naš, Kozniku i brat mu od žene i ja.
Osim kao vrsnog igrača, mnogi ga pamte i kao dobrog čovjeka, izrazito inteligentnog i velikog emotivca. Malo je poznato da je i gajio veliku ljubav prema životinjama. Doma je držao dva psa – Inka i Alexa, dok je u Švicarskoj imao indijskoga gavrana Bepa. Jednom je spašavao lastavicu nakon što je udarila u prozorsko staklo, te udomio napuštenog psića.
Osim što je igrao na Peleovom oproštaju i zabio golčinu, s Maradonom je kasnije izabran za revijalnu utakmicu "zvijezde svijeta" što se igrala u Italiji, i tako je vjerojatno jedini igrač na svijetu koji je igrao s dvije slavne desetke, a njegovu veličinu slikovito odražava i mural napravljen nedavno na Radunici.
---
Vladimir Dugandžić/Cropix
---
Jerković drži oba pokala, duplu krunu tadašnje države, pokale za kup i prvenstvo, a na njega se ugledaju mali Pele i mali Maradona. Tako je Jurica Jerković, najbolja "desetka" Hajduka svih vremena našla svoje mjesto uz nabolje "desetke" svijeta svih vremena, Pelea i Maradonu.
Jurica Jerković, četiri godine otkad nas je zauvijek napustio, a svojom igračkom i ljudskom veličinom se zlatnim slovima zauvijek upisao u povijest Hajduka i Splita.
Na današnji dan, prije točno četiri godine, hajdučku obitelj je pogodila tužna vijest. Dana 3. lipnja 2019. godine, u 70. godini života, preminuo je Jurica Jerković, jedan od najvećih nogometaša u povijesti Hajduka.
Slavna „desetka“, bio je član zlatne generacije Bijelih 70-ih godina, koja je iskoračila na scenu osvajanjem prvenstva 1971. godine, što je bila prva Hajdukova titula nakon 16 godina duge suše.
O njegovim igračkim kvalitetama ne treba trošiti riječi, bio je „prva violina“ momčadi, nogometni vođa koji je klub vodio do tri titule prvaka i pet osvojenih kupova zaredom tih slavnih Hajdukovih 70-ih godina.
Ostavio je neizbrisiv trag u bijelom dresu, njegovi golovi, potezi, i slavne utakmice kojima su se divili i protivnički igrači i navijači su uvijek rado ...
