stdClass Object
(
[id] => 1092226
[title] => Ivica Šurjak, lijevo krilo zlatne generacije Bijelih, otvorio nam je dušu: Najdraži suigrač mi je bio Frfa, a da je u moje vrijeme bio VAR, Hajduk bi osvojio Europu!
[alias] => ivica-surjak-lijevo-krilo-zlatne-generacije-bijelih-nam-je-otvorio-dusu-najdrazi-suigrac-mi-je-bio-frfa-a-da-je-u-moje-vrijeme-bio-var-hajduk-bi-osvojio-europu
[catid] => 275
[published] => 1
[introtext] =>
[fulltext] =>
Rubrika bi se mogla nazvati i "gdje su, što rade", samo što Ivica Šurjak nije toliko izvan dometa da bismo baš trebali pokucati na vrata zaboravljenih asova.
Vraga zaboravljen, ali u posljednje vrijeme sasvim je malo eksponiran. Pa da ga priupitamo kako gura? Proslavio je 68. rođendan, u društvu Ćire Perinčića. Slavni zadarski košarkaš je za svojih 67 poželio upoznati svog idola. Rođeni su baš 23. ožujka, istog dana u kalendaru, Zadranin je godinu mlađi, krenuo je za Split naći ga...
Tako nam je Šurjaka izvukao na vidjelo, iz debele zavjetrine, a prigodnu feštu smo zabilježili:
- Je, iznenadio me Perinčić i nismo se ranije poznavali. Bilo je to spontano i nadasve simpatično, a meni je godilo da je takav čovik, poznati košarkaš, lud za Hajdukom. I našom zlatnom generacijom. I da mene voli malo više od ostalih, ha, ha, ha...
Pogled s Vidilice
Ivice, gdje ste vi inače?
- A doma, odnosno na Vidilici.
Ivica i Vidilica.
- Samo malo sada radimo, isključivo kao kafić, a ne otvaramo još restoran. Korona je puno toga ubila, nemamo posla, a plaćaš i radnike i najam. Država nešto pomaže, ali mora se sve izgurat. Nije lako. Vidilica, 25 godina sam tu, na Marjanu i postalo je to kultno mjesto, kafić i restoran, atrakcija.
---
Na Vidilici - Tu je moj dom!
Tom Dubravec/Cropix
---
Ne bi smjela bit reklama...
- Pa nije, pitate me gdje sam. Zabrinjava nas korona. Radimo koliko je neophodno da barem kafić funkcionira, a zaraze se čuvam. Kad vidim da su dva Vujovića onako propatila, onda moraš bit oprezan.
Kako s Vidilice vidite Hajduk?
- Što da sad ja komentiram kad sam daleko od svega već deset godina? Želim samo da bude bolje i da doživim da Hajduk opet bude prvak. To je normalna želja svakoga tko voli Hajduk. A posebno moja, koji sam sav život u klubu ili uz njega.
Pa kako vam se čini, ima li nade?
- Vidim da Lukša Jakobušić ima ogromnu želju da stvari pokrene i to treba poštivat.
Pozvao je predsjednik nekidan četvoricu veterana, došli su mu u klub Ante Žaja, Ante Ivković, Ivan Katalinić i Zoran Vulić. Vas nismo vidjeli. Bira li to predsjednik koga će pozvati, s kim će se sastati?
- Pozvao je i mene... Posebno. Popričali smo, to nije tajna.
Jeste li bili u klubu?
- To nije bitno, ali nazvao me i pričali smo. Osjećam da se želi svima približit, štoviše, otvorit se prema veteranima i drago mi je zbog toga. Ja pak imam svoj život. Ono što sam s ljubavlju dao Hajduku, godinama, moja je priča završena. U pitanju bilo čega. Osim što sam uvijek spreman dat kakav savjet. Ako im treba.
Domaći igrači i došljaci
Na stranu što ste legendarni igrač, ali bili ste u više navrata i sportski direktor. Zašto je Hajduk sad ovako slab?
- U ranija vremena više se igrača proizvodilo, stvaralo u vlastitom pogonu...
Zašto ih sad nema toliko?
- Ne znam. Najiskreniji odgovor. Je li drugačije vrijeme? Možda. Neki sasvim rano, odmah odu. Ja sam kao sportski direktor posebno bio ponosan kad sam sa 12 juniora odjednom potpisao prve profesionalne ugovore. Bilo je to 1998., a oni su bili godišta 1979., 1980., tu su bili Deranja, Miladin, Mate Bilić, Sablić, Vuković, Puljiz, Andrić... Okosnica momčadi s kojom smo odmah potom, 2001. postali prvaci Hrvatske. A ta je titula bila nešto ekstra, proslavljena u Varaždinu, pa na Rivi, nezaboravno, Split je slavio danima, kao 1971.
---
Momčad Hajduka prvi put na poljudskom stadionu. Bilo je to 19. rujna 1979. Stoje slijeva: Luka Peruzović, Boro Primorac, Šime Luketin, Ivan Budinčević, Vedran Rožić i Mišo Krstičević. Čuče slijeva: Borislav Đorđević, Davor Čop, Zlatko Vujović, Nenad Šalov i kapetan Ivica Šurjak
Arhiv SD
---
Evo taman 20 godina od tog vašeg Varaždina i pobjede 4:2. Imali ste plan dovoditi najbolje igrače iz HNL-a. Većina domaćeg kadra, plus dvojica-trojica pojačanja sa strane, ali iz domaće lige?
- Istina, tako sam dovodio Baturinu, Musu, Bubala, Bošnjaka...
Je li to dobitna formula? Sad Hajduk ne misli dovoditi iz HNL-a, nego gomila strance sa svih strana. A svidjelo bi nam se da su uzeli Lovrića iz Gorice ili Bočkaja, koji je sad u Osijeku?
- Ima logike. Lovrić i Bočkaj su odlični igrači, sviđaju mi se obojica.
Kažete da vam je ta 2001. posebna u vašem opusu?
- Apsolutno. I bili smo blizu Lige prvaka tog ljeta, nakon Ferencvarosa protiv Mallorke igrali smo produžetke, pa ispali. Ali, ponosan sam i na dovođenje Edoardoa (Edya) Reje kad je trebalo spašavati tešku situaciju 2009. Tada smo udarili temelje plasmana u Europsku ligu godinu poslije, Reju je naslijedio Poklepović, osvojili smo i kup.
Ivić je bio genijalan
Idete li na utakmice Hajduka?
- Sad je doba korone i sjedim radije doma ispred televizora, ali gledam. Gledam sve. Ranije sam ja bio redovit u loži, uživo. I opet ću.
Ako već pravimo neku retrospektivu, a evo nas na Starom placu da slike budemo efektnije...
- A šta da vam kažem o Starom placu, navru mi emocije, sad mi to izgleda ružno i tužno u kakvom je stanju sve skupa, a to je bio moj dom. Sa 11 godina sam došao kad su me Biće, Vojo i Mili, odnosno Mladinić, Kačić i Butterer uočili kako igram ispred Osnovne škole "Varoš". Njih trojica i poslije Ivić su me formirali, sklop četvorice trenera. Ivić je bio genijalan, ali šjor Milija Butterera mi spomenite, jer on to zaslužuje.
Na Starom placu ste i zastavu spustili 1979. za preseljenje u Poljud, kao kapetan?
- A ne, falili ste, spuštali su je barba Luka Kaliterna i Bukle Hlevnjak, koji je odigrao više od 600 utakmica, a ja sam stao uz njih. Evo tu, ka' sad se sjećam, pa neka je prošlo više od 40 godina.
Rekli ste nam jednom, da je bilo VAR-a, da bi Hajduk osvojio Europu onih sedamdesetih i 1980.?
- A, osvojili bismo, vrlo vjerojatno. Ali, ako to opet kažem, ispast će da grintam. A to ne volim, ni grintat ni kukat. Opet, kad pogledate, protiv PSV-a i Hamburgera bili smo drastično oštećeni, to su oba bila četvrtfinala Kupa prvaka. Bili smo nadomak. Ravnopravni najboljima.
Najveći žal?
- Za mene ostaje Leeds, bili smo blizu finala Kupa kupova. A VAR bi pomogao da se poništi gol Hamburgera u Njemačkoj kad je Hrubesch odvalio Pudara i da se dosudi penal u Nizozemskoj, u Eindhovenu kad je mene srušio, mislim Stevens.
Kaltz me odvalio
Ajde, priznajte, niste li malo odglumili penal u Splitu protiv Hamburgera, bacili se? Bebek bi dosudio simuliranje?!
- Ma, što vam pada na pamet?! Eno, pogledajte snimku, lako se vidi, Kaltz me odvalio, odnio, s lijeve strane u šesnaestercu. Bila je takva utakmica da smo im napravili 10, 12 šansi i to se ne ponavlja više. Čudo da nismo prošli.
St. Etienne nismo apostrofirali?
- Ma, to smo sami sebe upropastili u finišu.
Jesu li oni bili dopingirani, kako to mnogi otvoreno sumnjaju?
- Ne mogu to kazat. Znam samo da je u revanšu u Francuskoj nestalo struje, bio je prekid utakmice i o'ladili smo se totalno. Ali, kako nama, tako i njima. Šteta, jer u prvoj utakmici u Splitu smo ih razvalili 4:1.
Nije li to bila vaša životna utakmica, ti bjegovi po lijevom krilu, po blatu Starog placa?
- Jedna od dvije najbolje. Druga je bila protiv Crvene zvezde, ujesen 1972., protiv beka Petra Krivokuće koji je tada bio najbolji u Jugoslaviji. Tukli smo ih 2:0. Doma, ovdje na igralištu. Sve mi je uspijevalo. Driblao sam, pretrčavao. S posebnim guštom sam igrao protiv Zvezde.
Nabrojite nam petoricu najdražih suigrača?
- Frfa. Prvi je Mužinić, borac, bili smo stalno kao braća, dijelili sobu na pripremama i putovanjima. Danas? Čujemo se tu i tamo, javim mu se. Frfa malo izlazi iz kuće, teško ga je vanka izvuć.
Ajmo dalje.
- Džoni. Prijatelj i izvan nogometa. Baš smo bliski. Mogu reć Džoni i Glujo, Gluić, njih dvojica u paketu. Pa Jerković. Jure je bio profesor baluna i sve je bilo lako uz njega. Pronašao bi me na lijevom krilu zatvorenih očiju. Kad bi Jure uzeo balun na centru, znao sam da mogu u šprint, balun će mi samo doći...
I još?
- Malo starija garda, Bukle i Pere. Hlevnjak je bio drag čovik i odličan igrač, na primjer gušta sam s njim u raznim prigodama igrat mali balun po Splitu, neobavezno. Nadoveza je osobito hrabar centarfor bio, golgeter, a za njega me veže da sam debitirao na račun njegove ozljede.
Ispričajte nam.
- Trener je bio Slavko Luštica i ja sa 18 godina, u ljeto 1971. godine poslije osvojene titule nisam slutio da ću debitirati. Luštica me pozvao i rekao Šurjak, Nadoveza je ozlijeđen, pripremite se, sutra protiv Partizana igrate centarfora. Kakav trenutak za mene. Načas su mi se noge odsjekle, zacrvenio sam se, ali to sam jedva čekao, taj trenutak da debitiram i nije bilo mjesta tremi. I pobijedili smo sa 2:1 na Starom placu i ja sam zabio gol. Imao sam tu sreću da na debiju odmah budem strijelac.
To se ne zaboravlja
Koji vam je gol najdraži?
- Svaki Zvezdi i Partizanu! I Dinamu. To su utakmice pune naboja.
Dobro, ali ajmo po redu, sigurno imate svoju ljestvicu prioriteta?
- Imam, naravno. I možda se iznenadite.
Da čujemo.
- Najdraži gol... A malo je bezveze, jer je na turniru, ali tako je to bilo, prvi Trofej Marjana, 1974. u zimu na Starom placu. Slobodni je udarac za nas, vodimo 4:1 protiv Crvene zvezde. Zadnji su trenuci. Spiker proglašava mene za najboljeg igrača turnira, publika plješće, ja se taman zaletio da izvedem slobodni udarac, pucam i balun ulazi u rašlje, 5:1 i opće veselje. Ni to se ne može ponovit!
---
Ivica Šurjak i Mario Boljat u zagrljaju s Tomislavom Ivićem
Pero Gudić
---
Niste često izvodili slobodne udarce?
- A tu i tamo, jesam. Ovaj je bio na mojoj strani gdje mi pogoduje, za lijevu nogu.
I dalje golovi?
- Taj Partizanu na debiju, uvijek se pamti prvi nastup, prvi gol, jesen 1971.
Treći po redu?
- Gol u finalu kupa protiv Dinama, ali ne 1976. kad sam ga ugurao jedva, nogavicom, sa crte, što vi kažete, na "marakani", nego u finalu kupa 1972., na stadionu JNA za pobjedu 2:1. Zašto taj? Zato jer sam imao samo 19 godina i nismo bili favoriti i to mi je prvi seniorski trofej. A znam, kup ovaj, kup onaj, teško vam se snać, kad smo ih pet nanizali zaredom...
Četvrti?
- Gol Vojvodini sa 40 metara u Novom Sadu, topovski, mislim da smo ih tukli 4:1 i da je to bilo 1979. već u jesenskom dijelu, nakon što smo to ljeto osvojili prvenstvo. Koji tjedan kasnije odselili smo u Poljud.
Ostao je još jedan?
- Za reprezentaciju, tukli smo u kvalifikacijama 1:0 Španjolsku u Valenciji, Blaž Slišković mi je centrirao, ja glavom.
Kraj u Zaragozi
Nikad s Doktorom Bakom niste zaigrali u Hajduku?
- A nisam. Šteta. On došao, ja otišao te 1981. Nešto malo smo skupa igrali za reprezentaciju.
Bilo je raznih tipova igrača, ali ne znamo baš da ste imali nasljednika. Postoji li lijevo krilo danas u ovom žrvnju od nogometa? Onako, na klasičan način?
- Uvijek ti treba lijeva noga i dobar centaršut. Gareth Bale je sličan meni. Brz, dugi korak, centaršut lijevom. Velšanin je meni najsličniji.
Koliko bi danas jedan Šurjak koštao na tržištu?
- Ne znam. Mogu samo reć da danas i osrednji igrači zarađuju dobro.
Vaš transfer iz Paris St. Germaina u Udinese bio je bombastičan, milijun dolara u ono doba?
- Pariz je bio šik, a Udine i Italija modni krik, u 1982. godini kad su postali svjetski prvaci bilo je stvar prestiža doć u Italiju. Nisu to Udine kao danas, to je klub koji je odmah potom doveo i Brazilca Zica, bijelog Pelea. Ja sam kasnije još godinu igrao u Španjolskoj, u Zaragozi i tu su me brzo dokrajčile ozljede.
Mogli bismo ovako do sutra...
- Ima uspomena. U dobu sam kad sve više osjećaš udarce života, a i leđa me malo smetaju...
---
NAJDRAŽI SUIGRAČI
Frfa. Mužinić, borac, bili smo stalno kao braća, dijelili sobu na pripremama i putovanjima. Danas? Čujemo se tu i tamo, javim mu se. Frfa malo izlazi iz kuće, teško ga je vanka izvuć
Džoni. Prijatelj i izvan nogometa. Baš smo bliski. Mogu reć Džoni i Glujo, Gluić, njih dvojica u paketu. Pa Jerković. Jure je bio profesor baluna... Pronašao bi me na lijevom krilu zatvorenih očiju
Malo starija garda, Bukle i Pere. Hlevnjak je bio drag čovik i odličan igrač... Nadoveza je osobito hrabar centarfor bio, golgeter, a za njega me veže da sam debitirao na račun njegove ozljede
---
---
NAJDRAŽI GOLOVI
Svaki Zvezdi i Partizanu! I Dinamu. To su utakmice pune naboja. Ipak, najdraži mi je onaj na prvom Trofeju Marjana, 1974. na Starom placu. Slobodni je udarac za nas, vodimo 4:1 protiv Crvene zvezde... Izvodim slobodni udarac, balun ulazi u rašlje, 5:1 i opće veselje
---
---
PRIPREME NA HVARU Tko je pio viski-kolu?
Zanimljiva je anegdota s priprema na Hvaru, Šurjak se sjeća:
- Za šankom smo u hotelu Pero, Vučko, e, golman Radomir Vukčević i ja. Nailazi Branko Zebec, strogi trener i njuši, imao je dobar njuh, naročito za alkohol i kaže netko ovdje pije viski-kolu!?
- Vukčeviću, što pijete? Koka-kolu. Šurjak što vi pijete? Koka-kolu. A Nadoveza, što vi pijete? Koka-kolu.
- Dajte mi da probam, upita Zebec Nadovezu, a na to će Pero:
- Treneru, ali nitko nikad nije pio iz moje čaše, pa nećete ni vi!
---
---
NAJLIPŠE JE DOMA
Sa suprugom Renatom u braku je od 1982., upoznali su se u Splitu na lekcijama engleskog jezika. Renata je rođena u Kaliforniji, roditelji su se doselili u San Pedro poslije Drugog svjetskog rata.
Starija kći Jasmina podarila im je unuke Milu (7) i Elu (5), a mlađa Lauren čeka muško dijete u lipnju. Obje kćeri su rođene u Long Beachu i imaju dvojno državljanstvo. Danas svi žive u Splitu. Šurjak uvijek pamti kako ga je vijest o rođenju prve kćeri sustigla u svlačionici Udinesea, na poluvremenu protiv Sampdorije. Kako li je vijest samo stigla, bez interneta i mobitela?!
- Imao sam sreću igrat u tri najljepše zemlje inozemstva, Francuskoj, Italiji i Španjolskoj, pa onda bit i u Americi, ali mi je najdraže doma, u Splitu.
---
---
Nikad ne bih bio trener
Ivica Šurjak je od onih koji u srži razumiju nogomet, nije ga samo igrao i trčao za balunom. Pa ipak, nikad nije ni pomislio biti trener, makar je prošao Ivića, Mladinića, Miljanića. Samo sportski direktor. Za pisaćim stolom, nikako dolje, u rudniku svlačionice.
- Ma kakvi trener, to je život s kuferom u ruci. Svaki čas si na novoj destinaciji.
I na milost i nemilost sportskom direktoru?
- E, dobro ste rekli. Bit sportski direktor Hajduka bila mi je velika čast i obaveza i u nekoliko navrata sam je obavljao. Imao sam i neke uspjehe...
Rubrika bi se mogla nazvati i "gdje su, što rade", samo što Ivica Šurjak nije toliko izvan dometa da bismo baš trebali pokucati na vrata zaboravljenih asova.
Vraga zaboravljen, ali u posljednje vrijeme sasvim je malo eksponiran. Pa da ga priupitamo kako gura? Proslavio je 68. rođendan, u društvu Ćire Perinčića. Slavni zadarski košarkaš je za svojih 67 poželio upoznati svog idola. Rođeni su baš 23. ožujka, istog dana u kalendaru, Zadranin je godinu mlađi, krenuo je za Split naći ga...
Tako nam je Šurjaka izvukao na vidjelo, iz debele zavjetrine, a prigodnu feštu smo zabilježili:
- Je, iznenadio me Perinčić i nismo se ranije poznavali. Bilo je to spontano i nadasve simpatično, a meni je godilo da je takav čovik, poznati košarkaš, lud za Hajdukom. I našom zlatnom generacijom. I da mene voli malo više od ostalih, ha, ha, ha...
Pogled s Vidilice
Ivice, gdje ste vi inače?
- A doma, odnosno na Vidilici.
Ivica i Vidilica.
- Samo malo sada radimo, isključivo kao kafić, a ne otvaramo još restoran. Korona je puno toga ubila, nemamo posla, a plaćaš i radnike i najam. Država nešto pomaže, ali mora se sve izgurat. Nije lako. Vidilica, 25 godina sam tu, na Marjanu i postalo je to kultno mjesto, kafić i restoran, atrakcija.
---
Na Vidilici - Tu je moj dom!
Tom Dubravec/Cropix
---
Ne bi smjela bit reklama...
- Pa nije, pitate me gdje sam. Zabrinjava nas korona. Radimo koliko je neophodno da barem kafić funkcionira, a zaraze se čuvam. Kad vidim da su dva Vujovića onako propatila, onda moraš bit oprezan.
Kako s Vidilice vidite Hajduk?
- Što da sad ja komentiram kad sam daleko od svega već deset godina? Želim samo da bude bolje i da doživim da Hajduk opet bude prvak. To je normalna želja svakoga tko voli Hajduk. A posebno moja, koji sam sav život u klubu ili uz njega.
Pa kako vam se čini, ima li nade?
- Vidim da Lukša Jakobušić ima ogromnu želju da stvari pokrene i to treba poštivat.
Pozvao je predsjednik nekidan četvoricu veterana, došli su mu u klub Ante Žaja, Ante Ivković, Ivan Katalinić i Zoran Vulić. Vas nismo vidjeli. Bira li to predsjednik koga će pozvati, s kim će se sastati?
- Pozvao je i mene... Posebno. Popričali smo, to nije tajna.
Jeste li bili u klubu?
- To nije bitno, ali nazvao me i pričali smo. Osjećam da se želi svima približit, štoviše, otvorit se prema veteranima i drago mi je zbog toga. Ja pak imam svoj život. Ono što sam s ljubavlju dao Hajduku, godinama, moja je priča završena. U pitanju bilo čega. Osim što sam uvijek spreman dat kakav savjet. Ako im treba.
Domaći igrači i došljaci
Na stranu što ste legendarni igrač, ali bili ste u više navrata i sportski direktor. Zašto je Hajduk sad ovako slab?
- U ranija vremena više se igrača proizvodilo, stvaralo u vlastitom pogonu...
Zašto ih sad nema toliko?
- Ne znam. Najiskreniji odgovor. Je li drugačije vrijeme? Možda. Neki sasvim rano, odmah odu. Ja sam kao sportski direktor posebno bio ponosan kad sam sa 12 juniora odjednom potpisao prve profesionalne ugovore. Bilo je to 1998., a oni su bili godišta 1979., 1980., tu su bili Deranja, Miladin, Mate Bilić, Sablić, Vuković, Puljiz, Andrić... Okosnica momčadi s kojom smo odmah potom, 2001. postali prvaci Hrvatske. A ta je titula bila nešto ekstra, proslavljena u Varaždinu, pa na Rivi, nezaboravno, Split je slavio danima, kao 1971.
---
Momčad Hajduka prvi put na poljudskom stadionu. Bilo je to 19. rujna 1979. Stoje slijeva: Luka Peruzović, Boro Primorac, Šime Luketin, Ivan Budinčević, Vedran Rožić i Mišo Krstičević. Čuče slijeva: Borislav Đorđević, Davor Čop, Zlatko Vujović, Nenad Šalov i kapetan Ivica Šurjak
Arhiv SD
---
Evo taman 20 godina od tog vašeg Varaždina i pobjede 4:2. Imali ste plan dovoditi najbolje igrače iz HNL-a. Većina domaćeg kadra, plus dvojica-trojica pojačanja sa strane, ali iz domaće lige?
- Istina, tako sam dovodio Baturinu, Musu, Bubala, Bošnjaka...
Je li to dobitna formula? Sad Hajduk ne misli dovoditi iz HNL-a, nego gomila strance sa svih strana. A svidjelo bi nam se da su uzeli Lovrića iz Gorice ili Bočkaja, koji je sad u Osijeku?
- Ima logike. Lovrić i Bočkaj su odlični igrači, sviđaju mi se obojica.
Kažete da vam je ta 2001. posebna u vašem opusu?
- Apsolutno. I bili smo blizu Lige prvaka tog ljeta, nakon Ferencvarosa protiv Mallorke igrali smo produžetke, pa ispali. Ali, ponosan sam i na dovođenje Edoardoa (Edya) Reje kad je trebalo spašavati tešku situaciju 2009. Tada smo udarili temelje plasmana u Europsku ligu godinu poslije, Reju je naslijedio Poklepović, osvojili smo i kup.
Ivić je bio genijalan
Idete li na utakmice Hajduka?
- Sad je doba korone i sjedim radije doma ispred televizora, ali gledam. Gledam sve. Ranije sam ja bio redovit u loži, uživo. I opet ću.
Ako već pravimo neku retrospektivu, a evo nas na Starom placu da slike budemo efektnije...
- A šta da vam kažem o Starom placu, navru mi emocije, sad mi to izgleda ružno i tužno u kakvom je stanju sve skupa, a to je bio moj dom. Sa 11 godina sam došao kad su me Biće, Vojo i Mili, odnosno Mladinić, Kačić i Butterer uočili kako igram ispred Osnovne škole "Varoš". Njih trojica i poslije Ivić su me formirali, sklop četvorice trenera. Ivić je bio genijalan, ali šjor Milija Butterera mi spomenite, jer on to zaslužuje.
Na Starom placu ste i zastavu spustili 1979. za preseljenje u Poljud, kao kapetan?
- A ne, falili ste, spuštali su je barba Luka Kaliterna i Bukle Hlevnjak, koji je odigrao više od 600 utakmica, a ja sam stao uz njih. Evo tu, ka' sad se sjećam, pa neka je prošlo više od 40 godina.
Rekli ste nam jednom, da je bilo VAR-a, da bi Hajduk osvojio Europu onih sedamdesetih i 1980.?
- A, osvojili bismo, vrlo vjerojatno. Ali, ako to opet kažem, ispast će da grintam. A to ne volim, ni grintat ni kukat. Opet, kad pogledate, protiv PSV-a i Hamburgera bili smo drastično oštećeni, to su oba bila četvrtfinala Kupa prvaka. Bili smo nadomak. Ravnopravni najboljima.
Najveći žal?
- Za mene ostaje Leeds, bili smo blizu finala Kupa kupova. A VAR bi pomogao da se poništi gol Hamburgera u Njemačkoj kad je Hrubesch odvalio Pudara i da se dosudi penal u Nizozemskoj, u Eindhovenu kad je mene srušio, mislim Stevens.
Kaltz me odvalio
Ajde, priznajte, niste li malo odglumili penal u Splitu protiv Hamburgera, bacili se? Bebek bi dosudio simuliranje?!
- Ma, što vam pada na pamet?! Eno, pogledajte snimku, lako se vidi, Kaltz me odvalio, odnio, s lijeve strane u šesnaestercu. Bila je takva utakmica da smo im napravili 10, 12 šansi i to se ne ponavlja više. Čudo da nismo prošli.
St. Etienne nismo apostrofirali?
- Ma, to smo sami sebe upropastili u finišu.
Jesu li oni bili dopingirani, kako to mnogi otvoreno sumnjaju?
- Ne mogu to kazat. Znam samo da je u revanšu u Francuskoj nestalo struje, bio je prekid utakmice i o'ladili smo se totalno. Ali, kako nama, tako i njima. Šteta, jer u prvoj utakmici u Splitu smo ih razvalili 4:1.
Nije li to bila vaša životna utakmica, ti bjegovi po lijevom krilu, po blatu Starog placa?
- Jedna od dvije najbolje. Druga je bila protiv Crvene zvezde, ujesen 1972., protiv beka Petra Krivokuće koji je tada bio najbolji u Jugoslaviji. Tukli smo ih 2:0. Doma, ovdje na igralištu. Sve mi je uspijevalo. Driblao sam, pretrčavao. S posebnim guštom sam igrao protiv Zvezde.
Nabrojite nam petoricu najdražih suigrača?
- Frfa. Prvi je Mužinić, borac, bili smo stalno kao braća, dijelili sobu na pripremama i putovanjima. Danas? Čujemo se tu i tamo, javim mu se. Frfa malo izlazi iz kuće, teško ga je vanka izvuć.
Ajmo dalje.
- Džoni. Prijatelj i izvan nogometa. Baš smo bliski. Mogu reć Džoni i Glujo, Gluić, njih dvojica u paketu. Pa Jerković. Jure je bio profesor baluna i sve je bilo lako uz njega. Pronašao bi me na lijevom krilu zatvorenih očiju. Kad bi Jure uzeo balun na centru, znao sam da mogu u šprint, balun će mi samo doći...
I još?
- Malo starija garda, Bukle i Pere. Hlevnjak je bio drag čovik i odličan igrač, na primjer gušta sam s njim u raznim prigodama igrat mali balun po Splitu, neobavezno. Nadoveza je osobito hrabar centarfor bio, golgeter, a za njega me veže da sam debitirao na račun njegove ozljede.
Ispričajte nam.
- Trener je bio Slavko Luštica i ja sa 18 godina, u ljeto 1971. godine poslije osvojene titule nisam slutio da ću debitirati. Luštica me pozvao i rekao Šurjak, Nadoveza je ozlijeđen, pripremite se, sutra protiv Partizana igrate centarfora. Kakav trenutak za mene. Načas su mi se noge odsjekle, zacrvenio sam se, ali to sam jedva čekao, taj trenutak da debitiram i nije bilo mjesta tremi. I pobijedili smo sa 2:1 na Starom placu i ja sam zabio gol. Imao sam tu sreću da na debiju odmah budem strijelac.
To se ne zaboravlja
Koji vam je gol najdraži?
- Svaki Zvezdi i Partizanu! I Dinamu. To su utakmice pune naboja.
Dobro, ali ajmo po redu, sigurno imate svoju ljestvicu prioriteta?
- Imam, naravno. I možda se iznenadite.
Da čujemo.
- Najdraži gol... A malo je bezveze, jer je na turniru, ali tako je to bilo, prvi Trofej Marjana, 1974. u zimu na Starom placu. Slobodni je udarac za nas, vodimo 4:1 protiv Crvene zvezde. Zadnji su trenuci. Spiker proglašava mene za najboljeg igrača turnira, publika plješće, ja se taman zaletio da izvedem slobodni udarac, pucam i balun ulazi u rašlje, 5:1 i opće veselje. Ni to se ne može ponovit!
---
Ivica Šurjak i Mario Boljat u zagrljaju s Tomislavom Ivićem
Pero Gudić
---
Niste često izvodili slobodne udarce?
- A tu i tamo, jesam. Ovaj je bio na mojoj strani gdje mi pogoduje, za lijevu nogu.
I dalje golovi?
- Taj Partizanu na debiju, uvijek se pamti prvi nastup, prvi gol, jesen 1971.
Treći po redu?
- Gol u finalu kupa protiv Dinama, ali ne 1976. kad sam ga ugurao jedva, nogavicom, sa crte, što vi kažete, na "marakani", nego u finalu kupa 1972., na stadionu JNA za pobjedu 2:1. Zašto taj? Zato jer sam imao samo 19 godina i nismo bili favoriti i to mi je prvi seniorski trofej. A znam, kup ovaj, kup onaj, teško vam se snać, kad smo ih pet nanizali zaredom...
Četvrti?
- Gol Vojvodini sa 40 metara u Novom Sadu, topovski, mislim da smo ih tukli 4:1 i da je to bilo 1979. već u jesenskom dijelu, nakon što smo to ljeto osvojili prvenstvo. Koji tjedan kasnije odselili smo u Poljud.
Ostao je još jedan?
- Za reprezentaciju, tukli smo u kvalifikacijama 1:0 Španjolsku u Valenciji, Blaž Slišković mi je centrirao, ja glavom.
Kraj u Zaragozi
Nikad s Doktorom Bakom niste zaigrali u Hajduku?
- A nisam. Šteta. On došao, ja otišao te 1981. Nešto malo smo skupa igrali za reprezentaciju.
Bilo je raznih tipova igrača, ali ne znamo baš da ste imali nasljednika. Postoji li lijevo krilo danas u ovom žrvnju od nogometa? Onako, na klasičan način?
- Uvijek ti treba lijeva noga i dobar centaršut. Gareth Bale je sličan meni. Brz, dugi korak, centaršut lijevom. Velšanin je meni najsličniji.
Koliko bi danas jedan Šurjak koštao na tržištu?
- Ne znam. Mogu samo reć da danas i osrednji igrači zarađuju dobro.
Vaš transfer iz Paris St. Germaina u Udinese bio je bombastičan, milijun dolara u ono doba?
- Pariz je bio šik, a Udine i Italija modni krik, u 1982. godini kad su postali svjetski prvaci bilo je stvar prestiža doć u Italiju. Nisu to Udine kao danas, to je klub koji je odmah potom doveo i Brazilca Zica, bijelog Pelea. Ja sam kasnije još godinu igrao u Španjolskoj, u Zaragozi i tu su me brzo dokrajčile ozljede.
Mogli bismo ovako do sutra...
- Ima uspomena. U dobu sam kad sve više osjećaš udarce života, a i leđa me malo smetaju...
---
NAJDRAŽI SUIGRAČI
Frfa. Mužinić, borac, bili smo stalno kao braća, dijelili sobu na pripremama i putovanjima. Danas? Čujemo se tu i tamo, javim mu se. Frfa malo izlazi iz kuće, teško ga je vanka izvuć
Džoni. Prijatelj i izvan nogometa. Baš smo bliski. Mogu reć Džoni i Glujo, Gluić, njih dvojica u paketu. Pa Jerković. Jure je bio profesor baluna... Pronašao bi me na lijevom krilu zatvorenih očiju
Malo starija garda, Bukle i Pere. Hlevnjak je bio drag čovik i odličan igrač... Nadoveza je osobito hrabar centarfor bio, golgeter, a za njega me veže da sam debitirao na račun njegove ozljede
---
---
NAJDRAŽI GOLOVI
Svaki Zvezdi i Partizanu! I Dinamu. To su utakmice pune naboja. Ipak, najdraži mi je onaj na prvom Trofeju Marjana, 1974. na Starom placu. Slobodni je udarac za nas, vodimo 4:1 protiv Crvene zvezde... Izvodim slobodni udarac, balun ulazi u rašlje, 5:1 i opće veselje
---
---
PRIPREME NA HVARU Tko je pio viski-kolu?
Zanimljiva je anegdota s priprema na Hvaru, Šurjak se sjeća:
- Za šankom smo u hotelu Pero, Vučko, e, golman Radomir Vukčević i ja. Nailazi Branko Zebec, strogi trener i njuši, imao je dobar njuh, naročito za alkohol i kaže netko ovdje pije viski-kolu!?
- Vukčeviću, što pijete? Koka-kolu. Šurjak što vi pijete? Koka-kolu. A Nadoveza, što vi pijete? Koka-kolu.
- Dajte mi da probam, upita Zebec Nadovezu, a na to će Pero:
- Treneru, ali nitko nikad nije pio iz moje čaše, pa nećete ni vi!
---
---
NAJLIPŠE JE DOMA
Sa suprugom Renatom u braku je od 1982., upoznali su se u Splitu na lekcijama engleskog jezika. Renata je rođena u Kaliforniji, roditelji su se doselili u San Pedro poslije Drugog svjetskog rata.
Starija kći Jasmina podarila im je unuke Milu (7) i Elu (5), a mlađa Lauren čeka muško dijete u lipnju. Obje kćeri su rođene u Long Beachu i imaju dvojno državljanstvo. Danas svi žive u Splitu. Šurjak uvijek pamti kako ga je vijest o rođenju prve kćeri sustigla u svlačionici Udinesea, na poluvremenu protiv Sampdorije. Kako li je vijest samo stigla, bez interneta i mobitela?!
- Imao sam sreću igrat u tri najljepše zemlje inozemstva, Francuskoj, Italiji i Španjolskoj, pa onda bit i u Americi, ali mi je najdraže doma, u Splitu.
---
---
Nikad ne bih bio trener
Ivica Šurjak je od onih koji u srži razumiju nogomet, nije ga samo igrao i trčao za balunom. Pa ipak, nikad nije ni pomislio biti trener, makar je prošao Ivića, Mladinića, Miljanića. Samo sportski direktor. Za pisaćim stolom, nikako dolje, u rudniku svlačionice.
- Ma kakvi trener, to je život s kuferom u ruci. Svaki čas si na novoj destinaciji.
I na milost i nemilost sportskom direktoru?
- E, dobro ste rekli. Bit sportski direktor Hajduka bila mi je velika čast i obaveza i u nekoliko navrata sam je obavljao. Imao sam i neke uspjehe...
Arhiv SD Momčad Hajduka prvi put na poljudskom stadionu. Bilo je to 19. rujna 1979. Stoje slijeva: Luka Peruzović, Boro Primorac, Šime Luketin, Ivan Budinčević, Vedran Rožić i Mišo Krstičević. Čuče slijeva: Borislav Đorđević, Davor Čop, Zlatko Vujović, Nenad Šalov i kapetan Ivica Šurjak
Privatni album Prijateljska utakmica s Dinamom na Starom placu - kapetani Velimir Zajec i Ivica Šurjak, suci Ante Duplančić (u sredini), Boris Sinovčić (zaklonjen lijevo) i Andrija Buzdovačić (desno)
Privatni album Ferante Colnago, Ivica Šurjak, Mustafa Nadarević, Duje iz 'Veloga mista', Luka Kaliterna i Boris Dvornik, meštar iz 'Velog mista', u vrijeme snimanja kultne serije
Tom Dubravec/Cropix Dvije legende nedavno su zajednički proslavile rođendan - Ćiro Perinčić, nekadašnji košarkaš Zadra - 67. i Ivica Šurjak - 68.
Ivica Šurjak, lijevo krilo zlatne generacije Bijelih, otvorio nam je dušu: Najdraži suigrač mi je bio Frfa, a da je u moje vrijeme bio VAR, Hajduk bi osvojio Europu!
Ivica Šurjak prisjetio se slavnih dana Hajdukove povijestiCropix, Arhiva
Rubrika bi se mogla nazvati i "gdje su, što rade", samo što Ivica Šurjak nije toliko izvan dometa da bismo baš trebali pokucati na vrata zaboravljenih asova.
Vraga zaboravljen, ali u posljednje vrijeme sasvim je malo eksponiran. Pa da ga priupitamo kako gura? Proslavio je 68. rođendan, u društvu Ćire Perinčića. Slavni zadarski košarkaš je za svojih 67 poželio upoznati svog idola. Rođeni su baš 23. ožujka, istog dana u kalendaru, Zadranin je godinu mlađi, krenuo je za Split naći ga...
Tako nam je Šurjaka izvukao na vidjelo, iz debele zavjetrine, a prigodnu feštu smo zabilježili:
- Je, iznenadio me Perinčić i nismo se ranije poznavali. Bilo je to spontano i nadasve simpatično, a meni je godilo da je takav čovik, poznati košarkaš, lud za Hajdukom. I našom zlatnom generacij...
