Sport Hajduk

adio

Bili smo mu na rođendanu i nismo mogli ni slutiti da će biti zadnji: pročitajte što nam je legendarni šjor Špaco rekao u svom posljednjem intervjuu za Slobodnu

adio

Špaco, sritno! Sretan vam 80. rođendan – došli smo na vrata kod Stanka Poklepovića, jučer drito u njegov stan, a šjor Špaco nema nego da nam je uzvratio:

- Upali ste ka' hajduci!

Nas nekolicina članova sportske redakcije Slobodne pohodilo je šjor Stanku čestitati veliku obljetnicu. Nije mala stvar, prvih 80!

Preminuo je Stanko Poklepović

Izbornika Dalića pogodila vijest o Špacinoj smrti: Duboko sam ožalošćen, želio sam ga vidjeti ovih dana, bio mi je prvi trener u Hajduku. Bio je neiscrpno vrelo znanja...

Njemu doma, u Sukoišansku 41. Poklepović stanuje preko puta Splitova, a na dva koraka od Hajdukova igrališta. Ima tu neke nadnaravne logike, usuda da legendarni trener stanuje tamo gdje je cijeli svoj nogometni vijek ostvario. Dvadeset godina u Splita ka' igrač, a onda – sam će to istaknuti – 30 godina u Hajduka, debelih 30 uz kraće prekide:

- Je, tjerali bi me iz Hajduka, ali su me i svaki put vraćali. Uvijek bi dolazili natrag da priskočim u pomoć. I ja bih uvijek dolazio. I sad bih ja rado da me zovnu, imao bih im štogod za reć, ali se baš i ne mičem lako. Držim se fotelje, najradije sjedim i promatram televiziju... Pa ni na utakmice ne idem u uživo, ali gledam što više mogu utakmica. I nerviram se. Jer, ovaj današnji balun ne valja ništa. Izgubila se ona prava kombinacija, sve je samo mrvljenje – odmah bi nas Špaco stavio pred katedru i najradije nam na školskoj ploči narisao neku novu "impostaciju" koja mu se slaže u mislima.

Baš kao prije tri godine kad je zadnji put vodio Hajduk i crtao nam u zagrebačkom hotelu Panorama kako će to protiv Lokomotive.

Nego, trenutak je – svečarski. Došli smo, a da ni sami nismo znali na šta ćemo naletit, jer negdje piše 18., a drugdje 19. travnja da je rođen. No, u familiji Poklepović nema dvojbe. Supruga Kita vrata širom otvara srdačne duše i sama ganuta pažnjom prema svome suprugu, a i tratamenat je spreman za čestitare. Za ne falit ponili smo i mi "splitsku tortu" da pu'nemo u svićice, da šjor Stanko i njegova vjerna družica koja ga je pratila kroz sve bure i oluje dobiju novu sliku za spomenar.

- Za reć pravo meni je 19. travnja rođendan, ali na puno mjesta piše 18. i to odavna, pa sam se već navikao da fešta traje dva dana. Netko dođe danas, netko će i sutra.

Onda vas nismo iznenadili?

- A bome jeste, nisam vas očekivao i puno mi je drago da ste došli i da ste me se sjetili... - zastala je riječ u grlu.

Međutim, nije trenutak za sjetu i za suzu u oku, makar navru sjećanja i u hipu kiša bi na obraz. O, koliko je to prošlo vremena...

Vaš reporter pamti šjor Stanka tamo od priprema za Hamburger, siječanj 1980. je bio, a nema nego tri godine da smo ga pred portunom Sukoišanske 41 dočekali kako ga Hajduk opet zove u pomoć, a on, u crvenoj vesti, u džepu je već imao pripremljenu famoznu novotariju zvanu spiralna impostacija.

- Znate otkad vas pamtimo... Prije Hamburgera igralo se s Bayernom i izgubilo 1:2. Ivić je bio dolje u hodniku pred svlačionicama, ljut ko ris negodovao je kako se igra slabo i kako sve to skupa ne valja ništa, a vi ste ga umirivali i tješili pusti Ivane, nije sve tako loše, dobro radimo, sjajno treniramo... Iz toga se koji tjedan kasnije rodio povijesni dvoboj s Hamburgerom.

- E, a niste rekli da smo tih dana tukli i Manchester United sa 6:0?! Ajde neka to netko danas napravi?! Treba reć da nam je Tito Kirigin omogućio prije Hamburgera da igramo protiv Manchester Uniteda, Bayerna, Bordeauxa i dvaput kontra Dinama, davao nam najbolje moguće sparing-partnere. Tako se napreduje...

Misao je poletjela odmah i na vječnog Tomislava Ivića, dugo su bili poput blizanaca.

- Je. Ivić i ja smo bili skupa, slični, a različiti. Dolazili smo do istih stvari u razvoju baluna i kad smo se razdvojili, on u velikom Anderlechtu, a ja u malom Solinu pokraj Jadra. Meni je u karijeri falio iskorak na Zapad, ja sam se nekako više orijentirao na Istok, u Banja Luku, u Titograd, na Cipar, u Iran... Ivić je, ja bih rekao, više bio natjecatelj, vikao bi, a ja sam nastojao u rad unijeti i dodatnu crtu ljudskosti, plemenitosti, odnosa s igračima. Tu smo bili različiti.

Špaco je uzdahnuo, navire priča:

- Uvijek mi je žao što u zadnje dane nisam bio više uz Ivića. Tek sad vidim kako mu je tada sigurno trebalo više društva... A ko će znat da mu je bio blizu kraj?! Nisam to očekivao. Vapio je za razgovorom i morali smo češće bit skupa. On je govorio smeta mi noga, ne da mi mira, ne pušta me šetat u grad i gledat treninge. Sad bih i ja tako rado u šetnju, u đir, ali ne mogu...

- Mogao bi, mogao bi, ali mu je komodnije sidit u fotelji – uskače gospođa Kita kao i svaka brižna supruga.

- A je li vježba? - pitamo. U zao čas.

- Ma vraga vježbam! - odrešit je Špaco. - Ne činim ništa po cili dan! Imam ženu moju koja mi sve pomaže.

Poznato je i nije tajna, niti tabu-tema: amputiran mu je dio potkoljenice i to je nemirni duh i znatiželju, Poklepovićevu energiju snizilo za koju oktavu. Ne možeš od sudbine uteć. Sjedi sad udobno, noge su na tamburinu, televizor je upaljen, uokolo prijatelji. Pamet i pogled iskričavi ka' i prije.

- A šta mi fali ovako?! A da negdi moram otić onda moram na štake, pa imam potezalicu, ne mogu hodat bez ičega, pa se plašim. I šta ću riskirat?

A da dođete u Hajdukovu ložu u Poljud, svi bi vam se obradovdali.

- Ma bi, sigurno, ne sumnjam, ali bi me onda svi pitali a šta je, a di si, a kako si, a evo vidiš... I ko će to sad objašnjavat? Ne da mi se. A i malo je komplicirano. A i teško je da me vide hramljavog.

Uzima cigaretu, pripalio je, malo smo se iznenadili.

- A je, zapalim, desetak na dan... Šta ću se sad štedit...

Supruga ga je nježno pogledom ukorila, a Dražen Mužinić i Željko Mijač, "zlatnici sedamdesetih", isto tako s nama iz redakcije na Špacinu rođendanu, okreću na šalu:

- Propušio je pod stare dane. Je, deset ih zapali i ono rešto – Frfa šalu vodi.

- Puši ujutro 4 – 4 – 2, a popodne 3 – 5 – 2... Sve skupa dvadeset! - smijemo se.

- Je, je – ne da se Špaco. - Samo vi meni brojite cigarete. A o impostaciji bi vam moga pričat. Volio bih i njima doli (misli to na Hajduk, op. a.) održat makar jedno predavanje.

- Ali sad su vam doli u Hajduka samo treneri iz Zagreba, sve samo iz Dinama – "otrovan" je Mužinić.

Međutim, nije baš "isprovocirao" ugođaj:

- A čuj, Hajdukova škola je bila posebna, bolja od Dinamove, ja bih rekao, a šta će mi zamjerit, ja tako mislim. Prepoznatljiva u svoje doba. Nije Dinamo imao školu kao Hajduk. Najveće smo igrače proizvodili, europske klase. A to sad tko je sve doli... To je tržište – pomirljivo će.

Kad ćete onda u Poljud, na utakmicu? - pita Mijač.

- Mislio sam se doći sada na Dinamo, zanimljivo mi je, ali isto neću. Veliki je šušur i odustat ću. Možda na jesen.

A Frfa, dok nas sluša, ne može odolit, pa bocka:

- Došao bi šjor Špaco samo da onaj lift iz Titova doba proradi...

Za mlađe koji ne znaju, u doba gradnje poljudskog stadiona 1979. ugrađen je specijalno i lift samo da bi drug Tito mogao s prizemlja na prvi kat do svečane lože e da Mediteranske igre proglasi otvorenima.

- Najbolje da dođete ako se plasiraju u Europsku ligu – dodajemo.

- A e... to bi bilo lijepo. To smo uspjeli 2010. i uvijek sam govorio da je samo Europa ono pravo čemu Hajduk uvijek mora težiti. Europa, ona ostaje i moj najveći žal. Nismo je osvojili, ali bili smo blizu, radili smo prave, vrhunske stvari, s našim domaćim, najvećim igračima, ali Europu nešto ozbiljnije nismo dohvatili. Bili smo joj par puta sasvim blizu. Ja sam barem bio treći u Aziji, s Pirouzi Persopolisom iz Teherana, nije ni to mala stvar, pa se i time tješim dok prebirem po mislima što smo sve još mogli, a nismo...

Zbog Slobodne skoro glavu izgubio

Posebnu čestitku šjor Špaci uputio je naš glavni urednik, Jadran Kapor, iz Dubrovnika je. U počecima svoje novinarske karijere pohodio je izvještavati s utakmica GOŠK-Juga, u doba kad je i Poklepović svoje znanje i sposobnost davao Dubrovčanima i pamti susrete s tada mladim Poklepovićem:

- Hvala mu puno, istina je, dvaput sam spašavao Dubrovčane, u dva navrata smo bio u Lapadu i Grad pod Srđem i te kako pamtim u svojoj karijeri. Svuda sam, a posebno u Dalmaciji nastojao davati od sebe sve najbolje. Vi ćete prosuditi koliko sam u tome uspijevao – pamti Špaco.

A Slobodna Dalmacija?

- A Slobodna je za mene uvijek bila i ostala nešto posebno, jutarnji ritual, znam da je sad ima i po internetu, ali meni je baš gušt prolistat novinu, vidit šta ima u sportu, o Hajduku mi je najvažnije. Uvijek smo se pratili, je, fala bogu, bilo bi i kritike, ali uvijek smo surađivali i bili naslonjeni jedni na druge. Tako je i ne treba se lagat. I ja sam vam izlazio ususret, te slikaj me kod pirje, te slikaj me sa tećom kako kuvam zeca...(u Postirama prije finalnih utakmica kupa 2010. protiv Šibenika kad je Ermin Zec bio glavna fora Šibenčana op. a.).

A kad se sjetim da sam radi Slobodne skoro glavu izgubio... Kako? E, kako... A šta ima od toga, išao sam na kiosk u Supetar kupit baš Slobodnu i zapeo sam o korniž, pao i dobro se razbio...

Barba Luka najveí trener svih vremena

Tko je najveći trener, ponijela nas je priča, polemika, za Špacu nema dileme:

- Luka Kaliterna je najveći, sve je od njega prošlo, vježbao je tehniku, udarac, primanje... Sve prije svoga vremena. Mi smo kasnije, Ivić, Biće (Ante Mladinić, op. a.) i ja sve to ubrzavali, radili u šprintu sve te stvari na treninzima. Mi smo htjeli isto što i barba Luka, ali u velikoj brzini, u maksimalnom šprintu. Tako je nogomet zahtijevao, išao je naprijed. A sad vam je igra došla da se nadmeće grupa protiv grupe i gubi se kombinacija što me žalosti. Kakav sam ja trener? Ja bih rekao da sam miks Ivića i Biće. Ja sam Iviću osmišljavao mnoga vježbanja, on je mene puštao jer je znao da ja znam. Biće je isto sve zna', ali je malo bio mekan. A ja sam negdi između.

Zlatko Vujović je moj uspjeh karijere

- Najveći mi je uspjeh u karijeri što sam od Zlatka Vujovića napravio igrača, promijenio mu mjesto u igri, otvorio mu put prema golu i on je tada postao golgeter. Vujovići, Zlatko i Zoran su mi najdraži u karijeri, posebni, bili su nemjerljivo brzi, a dovoljno tehnički obrađeni da si od njih mogao sve...

Njima ste otvarali mjesto, a mene zatvarali. Od vrhunskog veznog od mene ste napravili običnog beka – kaže Mužinić.

- A jesam. Drag si mi i ti. Ali, trebalo je zatvorit obranu, jer najvažnije je ne primat golove. Onda dalje sve moraš radit. I morali smo Ivić i ja malo tebe žrtvovat za titulu 1979...

A Slišković, a Gudelj, tko će sad sve pojedinačno. Nego drag vam je bio i Ibričić, firško poseban u ne tako davnom kupu i Europskoj ligi 2010.?

- Istina. Poseban tehničar. I govorili su mi da šta mi ne igra brže, šta ga puštam da puno vodi balun. Ali ako mu uzmem balun, šta ću od njega dobit? Njemu balun treba da ga može mazit, vodit, upravit i sve će on s balunom napravit, samo ga pusti...

 

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Hajduk