Hajduk je izgubio nepravedno i nepošteno! Hoću li doživjeti štetu na račun Dinama?

stdClass Object ( [id] => 548268 [title] => Hajduk je izgubio nepravedno i nepošteno! Hoću li doživjeti štetu na račun Dinama? [alias] => hajduk-je-izgubio-nepravedno-i-neposteno-hocu-li-dozivjeti-stetu-na-racun-dinama [catid] => 258 [published] => 1 [introtext] => [fulltext] =>

To je bilo i nepravedno i nepošteno. Baš tako, jer Hajduk po svim rezonima nije zaslužio poraz u finalu kupa, pa se može tvrditi - bez obzira na ono “što bi bilo da je bilo” – da su “bijeli” teško oštećeni.

Dakle, nepravedno zato jer je Hajduk sveukupno bez obzira na statistiku bio bolji protivnik, a nepošteno zato jer su suci učinili kardinalne greške, takve koje su onemogućile Hajduk da u ravnopravnom nadmetanju, kod rezultata 0:0 (to je posebno bitna činjenica), dosegnu pozitivnu prednost.

Uopće nije potrebno dokazivati koliko je Hajduk oštećen, svima je to jasno. Što se mene tiče moguće je da sudac Mario Zebec nije bio u stanju procijeniti da se u 30. minuti radilo o faulu za kazneni udarac, odnosno da je – kako je to i uobičajeno – dao popust obrani, ali je nedopustivo da u takvom raspletu situacije požuri pokazati žuti karton Adamu Guyrcsu, jer je to bila prozirna alibi odluka.

I to je zapravo prilika da se zažali nedostatak upotrebe tehnologije, to jest sustava VAR, jer bi ta naknadna analiza sigurno donijela promjenu odluke i rezultirala kaznenim udaracem za Hajduka.

Ajde da zaključim kako se sve to moglo i dogoditi na štetu Hajduka, ali zato ima dodatak. Naime, intervencija Arijana Ademija u 87. minuti, opet u odnosu na Mađara Guyrcsa procijenjena je od sudačkih eksperata kao “slab kontakt, nedovoljnog intenziteta da bi se dosudilo faul”.

Ostavimo se filozofiranja pa i uobičajenih preporuka sucima da ne dođe bilo kakvih “naknadnih ispravaka”, to jest kompenzacija, ali u krajnjoj liniji – što se tiče suca Zebeca – zar to nije bila prilika vrati dug pravdi i pokaže na bijelu točku za “bijele”?

Ajmo i ovako, recimo da nije bilo onog faula nad Gyurcsom u 30. minuti, nego da je bio taj događaj u 87. sigurno bi se rodile polemike je li to kontakt Ademija za faul ili nije...

Ali, idemo blagonaklono, pa i naivno, zamisliti kako je Mario Zebec u oba slučaja odlučio po svojem uvjerenju, da jednostavno nije procijenio kako se ne radi o prekršajima obrambenih igrača Dinama, onda se ona situacija s dosuđenim zaleđem Ahmadu Saidu (23.) nikako ne može tolerirati, točnije podvrgnuti na bazi krive procjene.

Ne, jer kad je Borut Križarić u pitanju onda se može zaključiti da se on, svjesno, moguće i podsvjesno, postavio u ulogu korektora obrane Dinama.

- Glavni suci su da sude, a pomoćni suci su tu da golove zabijaju - odavno, možda i prije pola stoljeća tako mi je tumačio uvaženi zagrebački sudac Joža Strmečki (usput prisni prijatelj mojeg tate Bruna, također nogometnog suca).

Zato me oduševila ironična opaska Joška Jeličića, stručnog komentatora HTV-a:

- Kada Borut Križarić objesi zastavicu o klin Dinamo se ne treba brinuti, jer će imati kvalitetnog zastupnika u Križevcima.

U biti nije prvi put da suci kao potkošulju imaju dres voljenog kluba, u prvom redu Dinama, ali u mnogim slučajevima i Hajduka. I sada dolazimo do ključnog zaključka, a to je da kad se analiziraju sva suđenja u derbijima, otkako je Hrvatske, Dinamo ima ultra privilegirani položaj u odnosu na Hajduka (uz niz drugih organizacijskih prednosti “modrih”).

Zato i poslije ove utakmice, kao i toliko puta do sada, ne preostaje mi nego se zapitati hoću li doživjeti jedan derbi u kojem će Dinamo biti zakinut u korist splitskog rivala. Sad će mnogi, ne samo navijači Dinama, nego brojni ljubitelji baluna opet govoriti kako u Splitu kmeče, kako se jadaju i suce okrivljavaju za izgubljeni trofej.

Točno je da se na Poljudu stalno jadaju na račun suđenja, ali i odnosa HNS-a prema Hajduku, Splitu i Dalmaciji, pa to ispada kao pretjerivanje. I baš zbog takvih žalopojki u svakoj situaciji Hajduk i njegovi ljudi gube snagu u opravdanosti primjedbi na račun stanja u našem nogometu.

I sada kad smo zaključili kako je Hajduk oštećen u finalu, praktično onemogućen u ravnopravnom nadmetanju s Dinamom, kad se može s lakoćom konstatirati kako su “bijeli” drastično oštećeni, red je upozoriti i način igre momčadi Željka Kopića. A to je da je s jedne strane njegov sastav pružio borbenu, agresivnu, žestoku igru, ali s druge strane s nedovoljno kreativnosti u igri.

Činjenica je da Hajduk u svojim redovima nema igrače tipa Marija Gavranovića ili El Hilall Soudanija, koji su u stanju osigurati bitnu razliku na terenu.

Postavljaju se pitanja od strane raznih komentatora što je presudno u nadmetanju dvije momčadi, pa ima onih koji tumače kako je bitan karakter igrača, odnosno u krajnjem dometu cjelokupne momčadi. Međutim, u ovoj prigodi u Vinkovcima splitskoj ekipi nije manjkala želja, agresivnost, motiviranost, tako da je na primjer uoči finala Fran Tudor objasnio kako “u finale moramo uči kao da je posljednja utakmica na svijetu”. I tako su “bijeli” ušli, pa kad bi se rezultat mjerio po borbenosti i srčanosti sigurno bi trofej pripao Hajduku.

Međutim, po srijedi je pitanje, to jest manjak istinske kvalitete.

Eto, Said je jednom pobjegao tandemu stopera Dinama Rrahmani – Perić, to u 23. minuti, ali zašto nije takav bijeg izveo još tri, pet ili sedam puta?

Zašto su gotovo pa svi osim Gyurcsa pokazali jedino energiju, borbenost, prčevitost, a nimalo kreativnosti, to jest sposobnosti za nadigravanje, a ne puko nadjačavanje?