Sport Hajduk

glava u balunu

Politika je Hajduka spašavala, ali mu nije donosila titule kao Dinamu

glava u balunu

Jedan od značajnih događa na našoj društvenoj sceni je objava knjige „Nogomet i politika“ prof. dr.sc. Dražena Lalića, priznatog hrvatskog sociologa, posebno omiljenog u splitskim naučnim i nogometnim krugovima. On je nastavio djelo dr Srđana Vrcana, uglednog splitskog znanstvenika, profesora na Pravnom fakultetu u Splitu, utemeljitelja sociologije sporta.

Lalićeva knjiga je višeslojna, ona je znanstvena, istraživačka, publicistika, dokumentarna, u svakom slučaju i osobna, intimna obzirom da je autor onaj pravi navijač Hajduka, ne i zaluđeni, koji je bio pripadnik kultne navijačke obitelji Torcide (njegovo djelo iz 1993. Torcida: pogled iznutra). Kao jedan od sudionika predstavljanja knjige u Splitu usredotočio sam se na odnose Hajduka i politike. Komentator svake knjige trebao bi biti objektivan, automatski nepristran, što je svima onima, koji me čak onako usput znaju, sasvim jasno da je to bila doslovno nemoguća misija obzirom da mi je Hajduk i radost i slabost.

Jedna od omiljenih batuda u našem društvu, naročito među navijačima Hajduka, svakako je ona Meštrova u interpretaciji nezaboravnog Borisa Dvornika iz tv serijala Miljenka Smoje „Velo misto“: „Neću politiku u svoju butigu“. Međutim kroz povijest, od osnutka pa do ovih dana, tijekom 107 godina povijesti splitskog kluba Hajduk i politika su itekako međusobno povezani, čak i ovisni. Pa i danas kad se navijači Hajduka groze utjecaja politike evidentno je da baš oni raznim svojim skandiranjima, parolama, natpisima vode politiku i to ne ekskluzivno nogometnu.

Ono što je bitno za Hajduka to je činjenica da se „bijeli“ nikad nisu u natjecateljskom smislu koristili politikom u borbi ta trofeje. A to se nikako ne može kazati za dva beogradska kluba Crvenu zvezdu i Partizana u vrijeme bivše Jugoslavije, odnosno Dinama otkako je Hrvatske. Radi se o tome da je splitski klub često bio servis politike, Hajduka se iskorištavalo za političke ciljeve vlasti, posebno u bivšoj državi.

Ono gdje se Hajduk okoristio politikom, konkretnom naklonošću vlasti (premijer dr Ivo Sanader) bilo je donošenje Zakona o sportu 2006., kojim je postavljen postupak preoblikovanja sportskog kluba u dioničko društvo, jer se splitski klub, kako je to tumačio tadašnji predsjednik Branko Grgić „nalazi na aparatima“, to jest stečaj je bio realnost Hajduka s nesagledivim posljedicama.

Hajduk je na svoj način bio akter nastojanja vlasti da ga se koristi u svoje promotivne svrhe, ali bez obzira što je bilo određenih predstava s političkim konotacijama za račun vlastodržaca u većini slučajeva, ipak su pojedine akcije izvođene iz uvjerenja, spontano. Takvo događanje bilo je osnivanje Hajduka 1911., pa kasnije odbijanje da se prigodom gostovanja u Rimu 1937. pozdravi gledatelje fašističkim gestom podizanja desne ruke (predsjednik dr Pave Kamber), onda odluka da se ne prihvati zahtjev okupatora, fašističkih vlasti 1941., da Hajduk igra u Serie A (predsjednik Janko Rodin), pa se čak može dovesti u sumnju da su „bijeli“ po nekoj političkoj direktivi otišli u partizane, jer se to nije dogodilo u vrijeme prvog oslobođenja Splita u rujnu 1943., poslije kapitulacije Italije, već znatno kasnije 23. travnja 1944….

Kako god okrenuli oni koji su vodili Hajduka znali su koristiti politiku za dobrobit kluba i većine igrača, što nikako ne umanjuje veličanstvenu ulogu „bijelih“ u Drugom svjetskom ratu. Između brojnih priznanja posebno je ono proglašenje Hajduka za „počasnu momčad Slobodne Francuske“. Ipak, činjenica je da su delegacije Hajduka, pa i kompletne momčadi, kao niti jedan klub s područja bivše države, šest puta u raznim okolnostima primljeni kod tadašnjeg predsjednika države, ali to apsolutno nije imalo refleksa u odnosu na nogometni teren.

Hajduk je na neki način bio i žrtva politike, kad je „bijelima“ sugerirano da se odazovu pozivu predsjednika Argentine Juana Perona prigodom turneje po Južnoj Americi i za tjedan dana nastave boravak u Buenos Airesu, što su platili gubitkom dragocjenih bodova u prvenstvu. Tada su od Ministarstva vanjskih poslova bivše države dobili dozvolu za nastavak turneje isključivo zbog političkih interesa zbližavanja odnosa Argentine i Jugoslavije (u toj državi prije Drugog svjetskog rata doselili su brojni naši ljudi, posebno s područja Dalmacije, a poslije rata su tamo stigli i mnogi pripadnici NDH-a). Međutim, Nogometni savez Jugoslavije je odbio odgađanje dviju utakmica (što i nije bio neki problem, jer je Prva liga imala svega 12 klubova), pa je Hajduk prisiljen igrati s juniorskim sastavom „pojačanim“ veteranima Ivom Radovnikovićem, Miljenkom Batinićem i Ivom Mrčićem ,koji su inače već prestali igrati. U te dvije utakmice Hajduk je izgubio tri boda (BSK u Splitu 0:2, Spartak u Subotici 0:0) što se pokazalo dovoljno da Crvena zvezda bude prvak.

U Lalićevoj studiji odnosa politike i nogometa posebno mi je zazvonio citat Nevena Šantića, istraživača hrvatskog regionalizma, koji je istaknuo da su Hrvatska i Srbija jedine dvije europske države iz čijih su glavnih gradova Zagreba i Beograda pravci u četiri momčadska sporta nogometu, rukometu, košarci i odbojci. To je detalj, koji umnogome, otkako je Hrvatske, oslikava uplitanje politike u sport, posebno u nogomet, po želji predsjednika države dr Franje Tuđmana, zagriženog navijača Dinama, odnosno u njegovo vrijeme preimenovanog u HAŠK Građanski i Croatiju.

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Hajduk