Vilson Džoni trebao bi se ispričati predsjedniku Kosu

stdClass Object ( [id] => 467760 [title] => Vilson Džoni trebao bi se ispričati predsjedniku Kosu [alias] => vilson-dzoni-trebao-bi-se-ispricati-predsjedniku-kosu [catid] => 258 [published] => 1 [introtext] => [fulltext] =>

Evo nekako se pregrmjela ta zimska stanka, što se tiče nogometa, premda je bilo brojnih drugih sportskih događanja od kojih su neka potakli zatomljene emocije, izazvali čak i euforiju, kao što je obnova splitskog miljenika, košarkaškog kluba Split.

“Žuti“ su svojom serijom pobjeda izazvali neviđeno zanimanje, kakvo nije bilo još od vremena Velimira Perasovića, Tona Kukoča, Dina Rađe, Gorana Sobina i drugih kad su vladali bivšom Jugoslavijom i Europom (uz bljesak u sezoni 2003.).

Posebno uzbuđenje izaziva činjenica da je momčad Splita sastavljena od igrača iz inkubatora na Gripama uz dodatak Tona Dijana (Zadranin, višegodišnji igrača Splita), Henrika Širka (Šibenčanin) i Domagoja Kanaeta (Sinjanin).

Trener Splita Ivica Skelin silom prilika provodi projekt “naša dica“ i svima demonstrira da se može i s minimalnim šoldima stvoriti pravu momčad bez skupo plaćenih stranaca. Još lani, prije godinu dana, kad sam Skelina upitao zašto nisu oni na Gripama angažirani Brandona Johnsona, autentičnog košgetera, koji je za – mora se kazati – pišljivih 800 eura mjesečno zaigrao za sinjskog Alkara, dobio sam odgovor za pamćenje:

- Jedan takav igrač kao što je Johnson koji traži loptu, u određenim okvirima praktično igra sam, za sebe, zagušio bi razvoj naših mladih playmakera s jedne strane i s druge ne bi razigrao momčad. I onda bi otišao...

Dakle, Split je od ivice ispadanja iz prve lige dospio s Ivicom Skelinom do vrha. Pa makar to bilo trenutačno, ali ipak traje – nota bene – već 16 odigranih kola. Prošle godine u ovo doba napisao sam da mitski europski klub, slavne prošlosti, doživljava sumornu sadašnjost i da mu je upitna budućnost. Tako da je prosto nevjerojatan preobražaj kluba, koji je od autsajdera, bez spomena vrijednih ulaganja, dosegao ulogu favorita nacionalnog prvenstva, barem kad je u pitanju regularni dio natjecanja, jer će play off biti sasvim druga priča.

E to je rad na duge staze, koji daje plodove premda je jasno da će Split na kraju sezone vjerojatno teško zadržati ove igrače na okupu, pogotovo u odnosu na financijsku situaciju i silne obveze iz predstečajne nagodbe, neće biti u stanju ni pribaviti nužna pojačanja za novi skok. Ali i da ostane ovako stabilni prvoligaš na krilima svoje djece već je to veliko djelo.

U Poljudu su prošle uprave propustili prigodu izvesti sličnu stvar, napustili su projekt “naša djeca“, posegli su za prinovama sa svih strana, sve da bi došli do nekog rezultata, takvog koji zadovoljava ambicije, pa i taštinu navijača Hajduka. I to je osnovni krimen posljednjih uprava, naravno i nadzornih odbora, to da nema pravih rezultata ni na vidiku.

Splitski klub je poslije posljednjih izmjena statuta i vlasničkih odnosa potpuno pod kontrolom navijača, točnije udruge Naš Hajduk. Gradski vijećnici su takvom stanju kumovali, mnogi od njih bili bi najsretniji da se grad riješi većinskog paketa vlasništva, pa sve prepusti navijačkoj udruzi. I to bi bio spas za aktualne članove Gradskog vijeća, jer u slučaju da se dogodi krah kluba njihova će imena biti ispisana na nadgrobnom spomeniku, dok ih nitko neće spominjati u slučaju da Hajduk prosperira i dođe do željene pozicije, a to je barem ravnopravni položaj s Dinamom i Rijekom.

U stvari, po mojoj prosudbi, ali i saznanjima, kako još trenutačni gradonačelnik Ivo Baldasar tako i gradski vijećnici s nekolikom izuzetaka uopće ne žele konfrontiranje s navijačima. I to iz dva razloga: uskoro su lokalni izbori, pa se ne žele zamjeriti masi gorljivih pristalica “bijelih“, a isto tako svojom popustljivošću izbjegavaju moguće neprilike, bliske susrete s dijelom agresivnih poklonika Hajduka.

Svi kojima je Hajduk u srcu, logično je, žele sve najbolje projektu “dite puka“, pa makar ga vodili likovi koji od svega imaju najbolje namjere, kao i ponesenost, zanesenost, uvjerenost da su na najboljem putu. Ono što je upitno i na što se ne može dobiti ni približno točan odgovor to je do kada će trajati ta nada za bolje sutra.

Ovako, kako sada stvari stoje najbolje je ljudima koji vode Hajduka i to zato što mogu raditi bez imperativa osim onoga da sve bude pošteno, transparentno, u skladu s proklamiranom kodeksom, u prvom redu da se u upravljanje klubom ne upliće politika. I da se ne dozvoli ni blizu nekim likovima, u prvom redu isluženim igračima, koji su kako god okrenuli do daske anatemizirani.

Među veteranima Hajduka baš i nema nekih koji bi se željeli naći “na kazanu“, pa sudjelovati u upravljanju klubom. No, legitimno je pravo, baš tih veterana, kao i bivših članova uprave da barem eventualno ukažu na pojedine nelogičnosti u radu predsjednika Ivana Kosa, u prvom redu. To nikako nije način kojim je svoje nezadovoljstvo iskazao Vilson Džoni, i to u Novalji, što nije bilo ni vrijeme ni mjesto za takav ispad. Dapače to je bilo toliko nedolično da mu je jedino preostalo ispričati se predsjedniku.

Džoni je mogao kroz udrugu veterana formulirati eventualne prigovore, još bolje sugestije, naravno samo u slučaju da se i drugi s njim slože. I to bez obzira što je bjelodano da se u Poljudu otkako stoluje Kos provodi prava čistka bivših kadrova, pa i onih koji su pošteni služili Hajduku.

Ali tko zna, vrijeme će pokazati, vrlo brzo, je li se tu radi o bezobzirnoj metodi dovođenja svojih ljudi ili je riječ o kadrovima koji će uspjeti Hajduka vratiti na stare pozicije slave.