Sport Hajduk

DONOSIMO IZVATKE IZ DRUGOGA, PROŠIRENOG IZDANJA KNJIGE KOJE JE dr. DRAŽEN LALIĆ NAPISAO U SURADNJI S NAŠIM NOVINAROM DAMIROM PILIĆEM

TORCIDA Navijačka skupina kao stup civilnog društva

DONOSIMO IZVATKE IZ DRUGOGA, PROŠIRENOG IZDANJA KNJIGE  KOJE JE dr. DRAŽEN LALIĆ NAPISAO U SURADNJI S NAŠIM NOVINAROM DAMIROM PILIĆEM

Lucidne i uspješno organizirane akcije poput Žutog Peristila, promicanja Kodeksa, kolektivnoga bojkota derbija Hajduk-Dinamo 1. listopada 2009., izražavanja potpore radnicima ugroženih splitskih tvrtki, otvorenog kritiziranja sportske i druge mafije uzdig

Što se važno zbilo s Torcidom od početka 1994. do kraja 2010. godine? Prema našem uvidu, u vremenu od objavljivanja prvog do završetka pripreme drugog izdanja ove knjige djelovanje navijačke skupine Torcida, odnosno njezinih pripadnika, bilo je intenzivno i raznovrsno. To je djelovanje obilježeno kako kontinuitetima, tako i diskontinuitetima. Kontinuitet se, između ostaloga, izrazio u uspješnoj kadrovskoj obnovi Torcide.

Neki su njezini pripadnici stradali u Domovinskom ratu, drugi su prestali biti aktivni pripadnici skupine i dolaziti na utakmice, ili su se povukli na istočnu i zapadnu tribinu, ali su mlađe generacije torcidaša na dostojan način zamijenile svoje prethodnike. Sredinom prošlog desetljeća se intenzivnije nego prije počela ostvarivati suradnja između mlađih i starijih torcidaša.



U smislu osnovnog razloga svog postojanja, Torcida je održala reputaciju skupine koja priređuje istinski atraktivan ugođaj, kako na Poljudu, tako i na drugim stadionima u zemlji i inozemstvu. U tom je razdoblju pokazala i neke od najspektakularnijih navijačkih izdanja u svojoj povijesti, što je naročito došlo do izražaja u sezoni 1994./1995., kad je Hajduk “osvjetlao obraz” u Ligi prvaka, zatim u sezoni 2005., kad je splitski klub posljednji put postao prvak Hrvatske, te u ljeto 2010., kad je razmjerno uspješno igrao u Europskoj ligi.

Kraj ljubavi s BBB-ovcima

Prije 15 godina veliki broj pripadnika Torcide iz Hrvatske i drugih zemalja Europe (potonji su uglavnom potomci naših iseljenika, druga generacija Hrvata u inozemstvu) bodrio je Hajduka na svim utakmicama koje je igrao u Ligi prvaka, ušavši među osam najboljih momčadi Starog kontinenta. Torcida je te sezone bila na svim gostovanjima (Varšava, Bukurešt, Bruxelles, Lisabon, Amsterdam), stvarajući izvrsnu navijačku atmosferu.

Nakon sedam godina stanke od europskih utakmica i gostovanja, uzrokovane najprije nasilnim ritualom Torcide (bacanje suzavca na utakmici protiv Olimpique Marseillea 1987. godine, zbog čega je splitski klub kažnjen s dvije godine zabrane nastupanja u eurokupovima), a zatim i ratnim zbivanjima u Hrvatskoj, Torcida je na euro-sceni pokazala da može izvesti svoj navijački ritual bez ijednog incidenta.

Koliko god je sezona 1994./1995. u svom europskom dijelu ilustrirala nenasilno izdanje Torcide, toliko je označila i početak ozbiljnijih nasilnih ispada na domaćoj sceni, prije svega prilikom gostovanja u Zagrebu. Tako su 27. studenoga 1994., samo četiri dana nakon “mirotvorne” utakmice između Benfice i Hajduka u Lisabonu, izbili u Zagrebu veliki sukobi Torcide s BBB-ovcima, koji su jasno označili kraj “jednog divnog prijateljstva” između dvije najjače hrvatske navijačke skupine - skovanog još uoči rata, kao protuteža beogradskim navijačkim skupinama Delijama i Grobarima – i početak nove faze u njihovim međusobnim odnosima, drastično obilježene nasiljem.



Manji dio pripadnika Torcide i dalje je sklon nasilničkom ponašanju. Moguće je uočiti, međutim, kako nasilju skloni navijači u posljednje vrijeme manje utječu na Torcidu u cijelosti nego u nekim ranijim razdobljima. Također, ekscesi u kojima sudjeluju torcidaši manje su ozbiljni nego što su bili ranije, pa se već razmjerno dugo nisu dogodili posebno teški neredi kao, primjerice, ujesen 2003. (sukobi s navijačima Rome u Italiji i napad na neke Bad Blue Boyse u Dugopolju), koji tek pukim slučajem nisu doveli do najtežih posljedica.

“Hajduk Jugend”

Opadanje nasilja treba dovesti u vezu sa znatnom promjenom odnosa Torcide prema politici, što znači da više nije moguća onakva politička instrumentalizacija te navijačke skupine koja je rezultirala teškim ekscesima 2000. i 2001. godine, dakle u vrijeme kad je na vlasti bila koalicija lijevog centra. U vezi s tim treba upozoriti i na pojave izražavanja desnoga ekstremizma, pa i govora mržnje, među dijelom pripadnika Torcide tijekom razdoblja koje se analizira u ovom tekstu.

U ljeto 2007. neki su torcidaši počeli nositi crne majice s porukom “Hajduk Jugend”, što je naročito negativno odjeknulo u javnosti, pa i izazvalo podjele u vodstvu skupine i njezinu članstvu. Ujesen te godine Žan i Ivor, kao istaknuti članovi vodstva Torcide, javno su osudili poruku tih majica, nakon čega se znatno smanjio broj torcidaša koji su na utakmicama nosili taj odjevni predmet.

Takvi su stavovi istaknutih torcidaša pridonijeli velikoj promjeni: Torcida je u posljednje vrijeme postala jedan od najvažnijih aktera civilnog društva u Splitu i Dalmaciji. Lucidne i uspješno organizirane akcije poput Žutog Peristila, promicanja Kodeksa, kolektivnoga bojkota derbija Hajduk-Dinamo 1. listopada 2009., izražavanja potpore radnicima ugroženih splitskih tvrtki, otvorenog kritiziranja sportske i druge mafije i sl. uzdigle su reputaciju Torcide kao organizacije koja nastoji promicati opće dobro, ne zahtijevajući pritom za sebe niti vlast, niti novac.

Splitska navijačka skupina uključila se i u neke aktivnosti od šire društvene važnosti. Tako je 1997. Torcida u suradnji s udrugom Liga za borbu protiv narkomanije i Gradom Splitom sudjelovala u aktivnostima prevencije zloporabe droge i ovisnosti o drogi. Uz ostalo, iz svojih aktivnosti (npr. putovanja na gostovanja) isključivali su ovisnike o heroinu, na utakmicama je istican transparent “Ovisimo o Hajduku, ne o heroinu”, a na sjevernoj tribini stadiona u Poljudu dijeljeni su leci protiv uzimanja heroina i drugih droga.

Frakcije na kulturnoj osnovi

Ovo je posebno važno ako se zna da je od sredine 80-ih do kraja 90-ih Torcida imala velikih problema s heroinom, jer se dosta njezinih tadašnjih članova bilo “navuklo“ na tu drogu. Posljednjih godina ovisnika o heroinu među pripadnicima Torcide, pa i ostalim mladima u Splitu, na sreću, ima mnogo manje nego u godinama kad se Split u medijima nazivao “narko-gradom”, “vražjim otokom” i “metropolom droge”.

Diskontinuitet u djelovanju Torcide najočitije se u posljednjih nekoliko godina izražava u znatnom poboljšanju organizacijske osnove toga navijačkog plemena. U knjizi “Torcida: pogled iznutra” ustrojstvo te skupine s kraja 80-ih i početka 90-ih godina prošlog stoljeća je označeno kao “organizirana spontanost”. Na temelju našeg uvida i razgovora s više vodećih i drugih torcidaša, ocjenjujemo kako je u posljednjih pola desetljeća u ustrojstvu Torcide spontanost postala manje, a organiziranost više izraženi sastojak.

To znači da se zajedničke akcije posljednjih godina pažljivije planiraju i učinkovitije realiziraju nego ranije, naravno uz nastojanje da se održi spontanost, bez koje, kako bi jedan torcidaš rekao, “nema pravog navijačkog gušta”.

Pripadnici skupine se uglavnom svakodnevno međusobno druže, a dva glavna mjesta okupljanja u Splitu su Klub navijača u Zrinsko-Frankopanskoj ulici i kafić “Krom” u Ulici Domovinskog rata. Tokom analiziranog razdoblja, a posebno u posljednjih pet-šest godina, oslabila je ranija kvartovska (teritorijalna) osnova organizacije skupine (iako i dalje dobro funkcioniraju neke kvartovske skupine, osobito one s Brda, Pujanki, Mertojaka, Skalica i Radunice), a naglasile su se kulturne i druge osnove.

Na posljednjim se osnovama okupljaju sljedeće ekipe: Splitska dica, Fjube, Žuti mravi, Nesvrstani, Kromaši, Lancuni i druge. Iako se te (pod)skupine razlikuju u svojim bihevioralnim i drugim obilježjima (npr. Fjube najčešće vode navijanje na sjeveru, Žuti mravi su najskloniji nasilju), između njih nema izražavanja rivalstava, ponajprije zato što je svima najviše stalo do jedinstva i snage Torcide.

Jezgra masovnija nego ikad

Aktivnostima skupine znatno pridonose brojne podružnice iz drugih gradova i mjesta, među kojima su posebno aktivne one iz dubrovačke Mokošice, Zagreba, Makarske, Trogira, Rogoznice, Raba i Đakova. Slijedom naputka koji je 2007. dalo vodstvo, 40-ak podružnica Torcide registrirane su kao udruge građana. U analiziranom razdoblju došlo je do nastavka trenda omasovljenja Torcide, i to posebno njezine “tvrde jezgre”.

U posljednjih pola desetljeća, prema meritornim procjenama, na svakoj utakmici najmanje 2000 torcidaša organizirano pruža potporu Hajduku. Prema rezultatima istraživanja provedenog od 1988. do 1991., jezgra skupine iz Splita i okolnih mjesta brojila je oko 500 navijača, sada je uži “hard core” gotovo dvostruko brojniji, a zajedno s najaktivnijim članovima podružnica vjerojatno sadrži oko 1500 pripadnika (prije nešto manje od 20 godina šira jezgra je brojila oko 800 ljudi).

Ovaj tekst završavamo tvrdnjom bivšeg predsjednika Torcide Žana Ojdanića (koji je s te dužnosti otišao u prosincu 2010., nakon četiri godine uspješnog vođenja), izrečenom u razgovoru s autorom knjige “Torcida: pogled iznutra”: - Torcida je masovnija nego ikad prije, pogotovo jezgra. Ligaški nogomet u Hrvatskoj je u velikoj krizi, ali što nas više lome, to smo jači. Torcida je najgora kad je Hajduk u sredini, a najbolja kad je Hajduk jak ili slab. A sada je slab.

Tome samo možemo dodati: Torcida je danas snažnija i utjecajnija - i to ne samo kao navijačka skupina, već i kao društveni akter - nego što je to bila ikada ranije u svojoj 60-godišnjoj povijesti.

SD

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Hajduk
Page 1 of 2FirstPrevious[1]2Last