Sport Dalmacija u balunu

spektal u najavi

Mali grad na Cetini dočekat će junake nacije: čak će se i škole prilagoditi dolasku Vatrenih, sve je podređeno najvećoj utakmici u stogodišnjoj povijesti kluba

spektal u najavi

Za gledanje treninga prijavilo se oko 1500 djece. S OIB-om i potpisom roditelja. Smjestit će ih na istočnu tribinu. Montažnu, nabavljenu u Sinju. Ukupno će na stadionu u petak biti oko 5000 gledatelja. Otprilike kao nekidan na finalu Kupa između Dinama i Rijeke

– Tata, tata – poteže me starija za rukav.

– Šta je sad, vidiš da radin?!

– Je li pišeš onu reportažu o reprezentaciji?

– Jesan, pusti me sad.

– Ma, samo san te tila zamolit je li mi možeš nabavit autogram od...

– Aha, ajde posli ćemo o tome, čekaj da završin.

Ludnica je u Omišu. U četvrtak poslijepodne nastava će biti skraćena, a u petak je uopće neće biti. Cijeli grad će se skupiti na jednome mjestu, kao rijetko kada u svojoj povijesti. A bremenita je omiška povijest, svakakvih je tu okupljanja bilo. Da Mirabela govorit znade, do jutra bi pripovijedala.

No, nećemo danas o gusarima, nego o "vatrenima". Na dva dana, naime, "vatreni" će osvojiti Omiš. Užgati ga kao bengalku. Ispaliti među zvijezde kao signalnu raketu.

Na zapadnom ulazu u grad dva su jumbo plakata. Na jednom se izražava dobrodošlica hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji, a na drugom piše da budućnost počinje 31. svibnja. Jer baš će taj dan, u ovaj petak, u Omišu nogometnu utakmicu odigrati viceprvak svijeta. A na teren – koji nitko tri mjeseca ni pogledati nije smio, no o tome ćemo nešto kasnije – istrčat će najbolji nogometaš svijeta.

Mirabela nadimlje prsi. Jedva čeka da se njome opet zavijori "kockasti" dres s brojem četiri. Baš kao prošloga ljeta. Jer, da nije bilo momka s brojem četiri, ne bi bilo ni ove utakmice, ni budućnosti koja počinje 31. svibnja.

– Jesi li gotov – opet starija poteže za rukav.

– Nisan, ne gnjavi.

– Autogram...

– Reka san ne gnjavi!

Stadion se zove Anđelko Marušić. Po jednome od najboljih nogometaša u povijesti Hajduka. U Velome mistu ga je glumio Aljoša Vučković. Ferata. Veliki Ferata. Na treninge je iz Omiša u 20 kilometara udaljeni Split išao pješice. Nerijetko bi i trčao. Da se zagrije.

Bio je Ferata i reprezentativac. Baš kao što je desetljećima nakon njega reprezentativac i Ivan Perišić, momak s brojem četiri.

– Nema tih riječi kojima možemo zahvaliti našem Ivanu, i to ne samo za ovu utakmicu, nego i za sve ostalo što čini za naš klub – govori nam Vlado Raljević, dopredsjednik NK Omiša i naš vodič po stadionu u kojemu vrije kao u košnici.

Finiširaju se radovi na sve strane, a Raljević samo odmahuje rukom na upit hoće li sve biti gotovo na vrijeme, jer naravno da hoće, kakvo je to glupo pitanje.

– Ma, čekaj jesi li to ti Vlado?! – prekida nas fotoreporter Jakov Prkić.

– Jesam... A ti si... ma je li moguće?! – razrogačio je oči dopredsjednik.

Stisak ruke i samo što se nisu izljubili. Nisu se vidjeli više od 20 godina. Od vojske.

– U jednoj stvari Vladi u ciloj bojni nije bilo ravna – ozareno će Prkić što vidi staroga druga.

Pa objašnjava, a za kontekst naše priče i hvatanja rokova to je jako bitno, kako je Raljević bio poznat kao vojnik s najurednijim krevetom i ormarićem. Kod njega je uvijek sve bilo bez greške, deka, košulja, gaće, sve kao po špagu.

Drago je Vladi. I sad je utegnut bez greške.

– Ajde promini onaj vodokotlić u zadnjemu zahodu, mislin da je još samo to ostalo – dobacuje jednom od radnika.

Utakmica je u 15 sati. A dan prije otvoreni trening u 17 sati. Dica već ne spavaju od uzbuđenja, kad navale na Modrića, bit će mu kao da je tisuću Busquetsa na njega navalilo.

– Sve smo napravili da ovo bude fešta dice – kaže Raljević.

Za gledanje treninga prijavilo ih se oko 1500. S OIB-om i potpisom roditelja. Smjestit će ih na istočnu tribinu. Montažnu, nabavljenu u Sinju.

– Tata, jesi li?

– Nisan!

Ukupno će na stadionu u petak biti oko 5000 gledatelja. Otprilike kao nekidan na finalu Kupa između Dinama i Rijeke. Cijena ulaznice je 60 kuna. Besplatnih karata nema. Prijenos je na Hrvatskoj nogometnoj televiziji (HNTV).

– Ovo će, bez dileme, bit najveća utakmica u klupskoj povijesti – zadovoljno će Raljević.

NK Omiš, da ne zaboravimo, slavi stoti rođendan. I zato je reprezentacija Hrvatske tu, a ne samo zato što je Perišić poželio dovesti suigrače u rodni grad.

– Veliku ulogu odigra je i izbornik Dalić, da on nije da blagoslov, ništa od ovoga ne bi bilo – napominje naš sugovornik.

Reprezentacija, koliko je domaćinu poznato, dolazi u najjačem sastavu. Zbog klupskih će obveza izostati tek Ivan Rakitić, Dejan Lovren i Mateo Kovačić. I Davor Šuker.

– A ne, nećete me navući na tanak led – smije se Raljević i rukom daje znak da nam i ne treba pokušavati provocirati s nenogometnim temama.

Stadion na Ribnjaku otvoren je za potrebe Mediteranskih igara u Splitu 1979. godine i od tada, veli dopredsjednik, u njega nije ni brokva zabijena. Šteta, jer teško je među dalmatinskim niželigašima naći bolje uvjete. A Omiš je baš teški niželigaš.

– Pomalo. Sve ovo šta vidite ne radimo ni zbog reprezentacije, ni zbog nekakvih rezultatskih ambicija, nego zbog naše dice. Kad stadion dovedemo u red, kad napravimo pomoćni teren, onda ćemo moći govorit o nečem višem – spušta loptu na zemlju Raljević.

I on je, naravno, bivši igrač. Napadač. Bio je sitan i brz. Ipak, najslavnije omiške generacije su one između 1969. i 1972. godine kad su se dvaput igrale kvalifikacije za ondašnju drugu ligu. E, jugoslavensku. A sad su četvrta hrvatska.

Ali zato imaju teren kao tapet. Nikad takav nije bio. Neće se u petak osramotiti.

– Posijali smo, srića, travu u treći misec kad još nismo ni znali kad će se utakmica igrat jer je bilo govora da će reprezentacija doć tek na jesen, prije utakmice s Mađarskom – objašnjava Raljević, dodajući kako od tada teren čuvaju kao najveće blago, kopačka ga još nije osjetila, a sve su utakmice u finišu sezone igrali u Dugome Ratu.

Kosilicom manevrira Marin Kuvačić. Vidi se da je nekoć bio fini tehničar. Kosi nježno, bez faula.

– Uf, da je bilo zaigrat... – na trenutak se prepušta mašti.

A tko će zaigrati protiv vicepravaka svijeta odlučit će trener Omiša Ante Vitaić. Tko će, pak, od dječice izići na teren držeći se za ruke sa svojim idolima, još nije odlučeno.

– Jesi li više?! – nervozna je starija.

– Strpi se još malo!

U novu omišku travu sjetno gleda i Igor Mimica. Još jedan napadač.

– Doša san pomoć, dat ruke, učinit sve šta triba – govori Mimica.

A triba puno toga. Pituraju se zidovi, bojaju stolice (u omiško plavu), numeriraju skale, isprobava struja, postavlja razglas... I nitko se na nikoga ne dere, sve štima bez truna nervoze, kao da nismo u Dalmaciji i kao da utakmica svih utakmica nije za koji dan.

Igor Lukačević, recimo. Taj pinelom barata kao Messi s balunom. Što je zadatak kompliciraniji, on ga lakše rješava. Ili Željko Kovačević, još jedan klupski veteran. Na koljenima sve odrađuje bez da ga itko treba moliti. A tek Josip Vidović, mlađi od svih, a za njim se pločice cakle kao u televizijskoj reklami.

– Ajde, da te vidin, ko je još doživija ovaki rođendan – govore jedan za drugim kao da su se dogovorili i tuku prekovremene.
Josipa smo zatekli u takozvanoj petoj svlačionici. A zapravo "doping sali". Jer i to omiški stadion sada ima. A pred svlačionicom Mateo Pezo, savjetnik gradonačelnika Ive Tomasovića za sport. Bez njega, priznaje dopredsjednik Raljević, teško da bi se išta napravilo. On je alfa i omega. Grad, uostalom, sve radove i financira.

– Znate šta je najveći problem – počinje Pezo.

– Šta? – zagutali smo mamac.

– Najveći je problem šta je Grad vlasnik samo jedne četvrtine stadiona.

– Kako to, pa tko je vlasnik preostalog dijela?!

– Tvrtka Studenac.

– ?!?

– Kad je stadion građen, pomogla je novčano ondašnja Dalma koja se i uknjižila na dio imovine. Pa je posli taj dio od Dalme preuzeo Chromos, a sada je vlasnik Studenac – mirno će Pezo.

Ionako ništa ne može. Studenac na svome dijelu stadiona ima skladište. I s klubom je u dobrim odnosima. Ali je činjenica da klub i Grad sa stadionom ne mogu raspolagati kako bi htjeli.

A htjeli bi puno toga. Za početak izgraditi pomoćni teren. Pa se vratiti u Treću ligu. Ipak, prije svega valja profeštati stoti rođendan. Ludnica će to biti. Cijeli grad na jednome mjestu. Za povijest.

– Tata, jesi li napokon gotov?

– Jesan, šta si ono rekla da ti triba?

– Ja bi, ako možeš, da mi nabaviš autogram od Mije Caktaša.

 

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Dalmacija u balunu