stdClass Object
(
[id] => 602388
[title] => Splite, koji barjak viješ? Grad nema službenu zastavu, a žele li mijenjati gradske simbole Splićane očekuje 'bolan' postupak; Stručnjak otkriva kako bi prava splitska zastava trebala izgledati
[alias] => splite-koji-barjak-vijes-grad-nema-sluzbenu-zastavu-a-zele-li-mijenjati-gradske-simbole-splicane-ocekuje-bolan-postupak-strucnjak-otkriva-kako-bi-prava-splitska-zastava-trebala-izgledati
[catid] => 253
[published] => 1
[introtext] =>
[fulltext] =>
U Sudamji smo, razdoblju proslave splitskog zaštitnika svetoga Dujma, a jedan od simbola svake proslave tako stare svetkovine jesu i zastave.
Ipak, pomalo je apsurdno da je Split, koji se diči jednim od najstarijih gradskih grbova, a potječe iz XIV. stoljeća, jedan od rijetkih hrvatskih i europskih gradova koji nema svoju gradsku zastavu s koje bi se očitavala povijest tako drevne komune.
Trenutno je službena zastava zapravo barjak dizajniran za proslavu 1700. godišnjice utemeljenja grada (1995. – 2005.), premda je riječ o godini gradnje Dioklecijanove palače – 305. godine – arheologija je dokazala da je Split i stariji od tog vremena, barem stoljeće, dva.
Na gradskom štandarcu na Pjaci, pak, ovješena je gradska zastava iz doba narodnjačkog pokreta u XIX. stoljeću: na hrvatsku trobojnicu umetnut je gradski grb, što je posljedica prkosa dalmatinskih komuna iz razdoblja kad je Austro-Ugarska zabranila korištenje zastave crven-bijeli-plavi, pa su za dišpet gradovi svoje zastave mijenjali baš u takve.
No, današnji zakoni ne odobravaju takvu praksu strogo dijeleći državnu zastavu od lokalnih.
Tema je to u koju su upućeni malobrojni stručnjaci, a problematikom splitske zastave ozbiljno se pozabavio pukovnik dr. sc. Željko Heimer, predsjednik Hrvatskoga grboslovnog i zastavoslovnog društva, koji je za nedjeljnu 'Slobodnu' protumačio povijest nastanka zastava općenito, čime se bavi veksilologija, usko vezana uz heraldiku, koja proučava nastanak i razvoj grbova.
– Veksilolozi, stručnjaci koji proučavaju zastave, smatraju da su se zastave pojavile u svojem najosnovnijem obliku već u pretpovijesno vrijeme kao identitetski simboli istaknutih vođa ranih ljudskih zajednica, kao simboli pobjednika u borbi sa životinjama ili u ratovima s drugim plemenima.
Te rane zastave ili zastavama slični predmeti, tzv. veksiloidi, imali su oblike raznolikih figura na vrhu motke i često su osim simbolične i identifikacijske funkcije imali i značajnu vjersku i duhovnu ulogu kao svojevrsni totemi.
Veksiloide nalazimo kao simbole gradova ili pokrajina, u obliku figurica božanstava na vrhu koplja, već u starom Egiptu kao i drugim ranim civilizacijama. Već i predklasični gradovi-države imaju svoje stalne simbole u tom obliku, koji se upotrebljavaju u ceremonijama i ratnim pohodima.
U europskom civilizacijskom krugu iz rimskog doba nasljeđuju se veksiloidi u obliku rimskih standarda, s likom orla ili drugih životinja na vrhu s tek manjom tekstilnom zastavicom koja visi ispod tog lika i koja nema identifikacijsku funkciju, a ispod su nerijetko bili medaljoni s likovima careva – božanstava.
S druge strane, u Kini već 1500 g. pr. n. e. nalazimo slikovne prikaze zastava koje su gotovo identične oblikom suvremenim zastavama od komada platna pričvršćenog jednim svojim rubom na koplje – započinje razgovor o zastavama dr. Heimar, dodajući kako takve zastave razmjenom kulturnog utjecaja dolaze do Europe tek ekspanzijom islama u sedmom stoljeću, a do desetog stoljeća već su snažno prisutne u europskoj umjetnosti.
- Za razvoj zastava značajni su križarski ratovi u XI. stoljeću, čija je posljedica razvoj grbova i heraldike. Naime, vitezovi su u ratove odlazili oklopljeni i radi identifikacije su imali oslikane svoje simbole, najranije u obliku raznih vrsta i boja križeva, a potom i drugih likova.
Kada po njihovu povratku te oznake postaju nasljedne oznake obitelji, nastaju grbovi – i hrvatska riječ grb dolazi od njemačkog erbe – nasljedstvo, baština. Grbovi postaju neizmjerno popularni, ne samo među ratnicima i plemstvom, već i kao simboli svećenika, pučana, ali i korporativnih tijela, kao što su bratovštine, cehovi, sveučilišta pa i gradovi.
Heraldički sustav u potpunosti preuzima sve druge sustave simbola identiteta, iako se zastave nikad nisu u potpunosti podvrgle isključivom heraldičkom utjecaju. Tako se, a osobito kod gradskih zastava na njima pojavljuju osim heraldičkih simbola i likovi svetaca zaštitnika kao i razne druge štovane ikone i drugi neheraldički simboli.
Vojne zastave uključuju i simbole oružja, nerijetko i natpise, a pomorski gradovi usvajaju zastave za upotrebu na svojim trgovačkim i ratnim brodovima, koje zbog potrebe lakše identifikacije na pučini, moraju biti jednostavnijih oblika od zastava na kopnu.
– Gradske zastave općenito gube na važnosti razvojem jakih središnjih država, osobito od XVIII. stoljeća te ih u revolucionarnoj 1848. godini gotovo u potpunosti zamjenjuju novi nacionalni simboli koji se pojavljuju širom Europe, pa se tako pojavljuje i hrvatska trobojnica.
S druge strane, razvojem građanskog društva ponovo se osnažuje lokalni identitet u građanskim udrugama raznih vrsta, koje u svoje zastave ponovno uključuju posebne gradske simbole. Veliki utjecaj na razvoj i širenje upotrebe gradskih zastava događa se uz drugoj polovici XX. stoljeća: nove tehnologije izrade zastava, prvenstveno sitotisak, omogućuju masovnu i jeftinu izradu identičnih zastava, a razvoj grafičkog dizajna snažno utječe na oblikovanje sadržaja zastava.
Dok su ranije gradske zastave uglavnom bile ograničene na pojedinačni unikatni primjerak, sada postaju predmeti koji se lako mogu istaknuti širom grada, na gradske ulice i trgove, na zgrade gradske uprave, i gdje god se nađe za shodno.
Krajem XX. stoljeća u cijelom se svijetu događa snažna reinvencija municipalnog identiteta i usvajaju se zastave svih razina jedinica lokalne samouprave. Sličan razvoj bilježi se i u Hrvatskoj.
Osim toga i u heraldici dolazi do konsolidacije i tzv. restauracije izvornog jednostavnog heraldičkog stila, koji se tijekom stoljeća degenerirao u neprepoznatljive, raskošne, barokne i krajobrazne likove.
Od sedamdesetih godina snažnije se razvijaju grbovi i zastave općina u zapadnoj Europi, dok je u istočnoj taj razvoj, iako nije u potpunosti izostao, uglavnom morao čekati pad socijalizma – tumači dr. Heimer, pojašnjavajući razvoj grbova i zastava u dalmatinskim komunama.
– Na dalmatinskoj obali grbovi gradova pojavljuju se od trinaestog stoljeća, uglavnom kao dio gradskih pečata kojima su se ovjeravale javne isprave. Zastave su morale postojati i ranije, a među najstarije spomene konkretnih gradskih zastava u rukopisima ubrajamo zastavu grada Zadra s likom svetog Krševana, koja se spominje u opisima tijekom križarske opsade grada 1202. godine.
Zastave pojedinih gradova na istočnoj obali Jadrana spominju se i u rukopisu španjolskog redovnika iz XIV. stoljeća, poznatom kao "Libro del conosciemento – Knjiga poznavanja", koja je sačuvana u četiri prijepisa. U njoj se spominju zastave Senja, Bosne, Šibenika i Neretve (Drijeva kod Metkovića).
Od trinaestog stoljeća pojavljuju se zastave i na portolanima, bogato ilustriranim pomorskim navigacijskim kartama izrađenima na koži. Takvi portolani bili su u upotrebi do polovice sedamnaestog stoljeća, a sačuvano ih je samo pedesetak u najznačajnijim svjetskim knjižnicama i arhivima.
Tek u posljednje vrijeme od kada su dostupne njihove digitalizacije, koje omogućuju usporedbu većeg broja tih predmeta, možemo shvatiti njihov pun značaj za povijest razvoja gradskog identiteta na Jadranu. Uz već spomenute gradove iz "Knjige poznavanja", pojavljuje se i zastava Dubrovnika, a sporadično još i zastave Zadra, Rijeke, te nekih drugih gradova na Jadranu – ističe naš sugovornik, navodeći kako se u XVI. stoljeću prvi put spominje i splitska gradska zastava.
– Na dva portolana prikazana je zastava Splita. Na karti iz 1506. mesinskog kartografa Pietra Russoa Split je označen srebrnom zastavom s prikazom crnog krila, a na karti iz 1550. godine iz iste kartografske škole Jakoba Russoa, zastava je crvena sa žutim krilom.
Obje su vjerojatno varijacije grba velikaške obitelji Šubića knezova Bribirskih, koji su u tom razdoblju obnašali istaknute dužnosti u gradu. O nekoj drugoj zastavi Splita imamo bilješku tek iz XVIII. stoljeća iz koje nažalost ne razaznajemo dovoljno detalja da jednoznačno zaključimo kakva je bila.
Naime crteži današnjeg Narodnog trga iz toga doba opisuju kuće na njemu te spominju da je s balkona jedne od njih, koja je služila kao kazalište, bila isticana, moguće još u sedamnaestom stoljeću, plava zastava, odnosno sag s bijelim ornamentima (arabeskama) u sredini i uglovima.
O detaljima možemo samo spekulirati, a nije isključeno da je "arabeska" u sredini saga prikazivala gradski grb – pročelje palače sa zvonikom – što je pisac bilješke možda smatrao toliko podrazumijevajućim da nam je to izostavio zabilježiti. Dakle, ova se zastava isticala s balkona kazališta na gradskoj Pjaci, s kojeg su gradski knezovi o blagdanima darivali puk kruhom i kovanicama.
Na trgu se nalazio i gradski štandarac – jarbol za zastavu, koji se u Splitu spominje od 1515. godine, a s njega se vjerojatno isticala mletačka zastava. Štandarce su imali mnogi dalmatinski gradovi, pa su tako sačuvani i u Trogiru, Korčuli, Omišu i drugdje. U podnožju štandarca bio je kameni postament s prikazom mletačkoga lava, gradskim grbom i grbom kneza.
Nakon pada Serrenissime u neutvrđeno je doba uklonjen i bačen, da bi bio pronađen 1910. i danas se čuva u Muzeju grada Splita – govori dr. Heimer, rastumačivši i nastanak splitske "narodnjačke" zastave.
– Kad su narodnjaci prvi put pobijedili na općinskim izborima i preuzeli vlast u Splitu 1882. godine, jedna od njihovih prvih odluka bila je usvajanje gradske zastave. Usvojena je crveno-bijelo-plava trobojnica s heraldiziranim povijesnim grbom grada u sredini.
Naime povijesni gradski grb kakvog znamo zapravo i nije grb, već gradski amblem. Ne može se striktno smatrati grbom jer nije prikazan u obliku štita. U tom obliku pojavljuje se krajem XIX. stoljeća, na plavom štitu, bijeli prikaz pročelja palače sa zvonikom, ponekad crvenog krova.
Budući da austrijski cenzori nisu dopuštali upotrebu hrvatske trobojnice u Dalmaciji, jer je to bila zastava drugog kraljevstva u Monarhiji (zadovoljavajući time zahtjeve autonomaša), gradski su oci našli način da zaobiđu tu zabranu, usvajajući tu trobojnicu kao gradsku zastavu, smjestivši na njezino središte gradski grb. Istu su taktiku imali narodnjaci i u nekim drugim dalmatinskim općinama u to doba, prije svega to bilježimo u Korčuli i Bolu na Braču.
Nedugo nakon toga, splitska je općina prvi put dobila i svoj službeni grb, u skladu s tadašnjom procedurom, a odobrilo ga je Ministarstvo unutrašnjih poslova u Beču 6. svibnja 1887. godine – potvrđujući grb koji je smješten u sredini trobojne gradske zastave. Svečana isprava o tome čuva se također u Muzeju grada – kaže dr. Heimer.
Navodi kako je takva zastava, čini se, korištena u Splitu do kraja Prvog svjetskog rata te se nakon njega polako u novoj južnoslavenskoj državi prestala upotrebljavati, vjerojatno uslijed nastojanja središnjih vlasti da spriječe upotrebu "plemenskih boja", kako su nacionalne zastave nazivane u odnosu na novu jugoslavensku trobojnicu.
Koliko je za sada poznato, Split od tada do usvajanja današnje zastave cijelo XX. stoljeće nije imao službene gradske zastave.
– To ne znači da svojevrsnih gradskih zastava nije bilo. Tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina na improviziranom štandarcu na Narodnom trgu ističu se tijekom festivala Splitsko ljeto simbolične zastave plave boje s prikazom simbola ove manifestacije, koji je varijacija gradskoga grba sa stiliziranom lirom i grbom Dalmacije u uglovima. Čini se da je svake godine korišten ponešto drugačiji dizajn koji bi, kao, podsjećao na kakve srednjovjekovne zastave.
No, jedna je druga manifestacija ostavila snažnog traga u razvoju splitske zastave; Mediteranske igre Split 1979. dobile su dvije godine ranije svoju zastavu, nagrađenim dizajnom tada mladog dizajnera Borisa Ljubičića. Plava zastava s tri bijela povezana kruga koja izrastaju iz vode nakon splitskih igara postala je zastava toga sportskog natjecanja, ali je od 1977. cijelo desetljeće u Splitu korištena kao supstitucija za gradsku zastavu.
A onda je krajem devedesetih godina zamijenjena drugom zastavom koju je igrom slučaja osmislio isti dizajner, povodom proslave 1700. obljetnice grada. Zastava sličnog izgleda, plava s bijelim logotipom sastavljenim od brojki "1700" i višekratno ponovljenog natpisa "Split", stilizirano prikazuje gradski grb – palaču sa zvonikom.
Ta je zastava 1995. godine sa zamijenjenim brojem 1700 i još jednim natpisom Split, usvojena kao službena gradska zastava koja je u upotrebi još i danas – navodi dr. Željko Heimer, upozoravajući kako je splitska zastava u suprotnosti s načelima veksilologije i heraldike.
– Nažalost, službena zastava grada Splita nije jednako uspješna kao što je gotovo identično rješenje funkcioniralo za ranije manifestacije. Naprosto se od gradskih identitetskih simbola očekuje više od "komercijalnog logotipa".
Osim toga, Zakonom o jedinicama lokalne samouprave 1992. godine određeno je da općine i gradovi mogu imati grb i zastavu te su njegovim pravilnikom uspostavljena suvremena načela hrvatske municipalne heraldike i veksilologije u skladu sa sličnim načelima u drugim europskim zemljama.
Iako svaka zemlja ima svojih specifičnosti, u heraldici su tijekom stoljeća razvijena određena načela koja osiguravaju da izgled grba bude učinkovit i prepoznatljiv.
I stari splitski grb kosi se s tim načelima, kao što smo vidjeli, još od XIV. stoljeća i iako je nužna heraldizacija provedena krajem XIX. stoljeća ona je prilikom usvajanja suvremenih simbola u potpunosti zanemarena.
Simboli koje je grad usvojio u devedesetima nisu usklađeni s tim načelima i zato ne mogu dobiti potrebnu suglasnost nadležnog tijela državne uprave, tj. Ministarstva uprave. Nažalost, promjena gradskih simbola nije jednostavna i, ako se to želi provesti, Splićane očekuje jedan "bolan" i neugodan postupak koji se može odužiti – zaključuje dr. Heimer.
A kako bi trebali izgledati grb i zastava?
Pitali smo dr. Heimera kako bi prema pravilima trebao izgledati splitski grb i zastava.
– Prihvaćena heraldička načela zahtijevaju da grb jedinice lokalne samouprave bude izrađen po pravilima heraldike, da se sastoji samo od štita i sadržaja unutar njega, tj. bez ikakvih elemenata izvan štita, uključujući krune, ukrase, čuvare grba i druge elemente koji u nekim heraldičkim sustavima postoje.
Nije dovoljna upotreba državnog grba ili njegovih dijelova u grbu jedinice lokalne samouprave, a ako jedinica ima svoj povijesni grb, onda ga u pravilu treba preuzeti uz "čišćenje" navedenih nedopuštenih elemenata i suvremenu grafičku stilizaciju, u skladu s prihvaćenim likovnim izričajem.
U praksi bi to vjerojatno značilo da bi Split trebao imati jednostavan grb plave boje, primjerice poluokruglog štita s bijelim prikazom palače i zvonika, eventualno s crvenim krovom, te bez ikakvih dodatnih elemenata – vrlo vjerojatno nešto slično poput prikaza koji je u svojem heraldičkom albumu prikazao veliki hrvatski heraldičar, tadašnji ravnatelj Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu, Emilij Laszowski, 1932. godine.
Za zastave gradova je propisano važećim pravilnikom da budu jednobojne, u jednoj od pet dopuštenih boja (crvena, plava, zelena, bijela, žuta), s grbom smještenim u sredini ili bliže jarbolu.
Stoga bi zastava Splita, primjerice, mogla biti plava ili još bolje bijela, s gore spomenutim grbom postavljenim bliže jarbola: grbovi i drugi elementi na zastavama postavljaju se bliže jarbolu na pomorskim zastavama, primjerice to je razlog zašto je križ na skandinavskim zastavama tako pomaknut.
Takvo rješenje bi vjerojatno odmah dobilo potrebna odobrenja središnjih državnih vlasti, ali prije svega mislim da bi takvo rješenje vrlo brzo osvojilo i srca Splićana, te bi ubrzo postali ponosni na svoj gradski grb i zastavu i isticali bi ga svuda i u svako doba – za razliku od današnje zastave, koja je gotovo nepoznata.
Heimer jedan od inicijatora osnivanja Hrvatskoga grboslovnog i zastavoslovnog društva
Pukovnik dr. sc. Željko Heimer, dipl. ing. elektrotehnike, djelatni je časnik Oružanih snaga RH. Doktorirao je na Filozofskom fakultetu 2013. s temom "Identitet Oružanih snaga Republike Hrvatske iskazan zastavama u Domovinskom ratu i nakon njega".
Član je više međunarodnih i nacionalnih znanstvenih i stručnih udruga heraldičara i veksilologa. Odlikovan je s više hrvatskih odlikovanja i međunarodnih nagrada, među kojima treba istaknuti počasni naslov "Laureate of Federation" Međunarodne federacija veksiloloških udruga 2017. godine.
Jedan je od inicijatora osnivanja Hrvatskoga grboslovnog i zastavoslovnog društva 2006. i njegov prvi predsjednik te urednik polugodišnjaka "Grb i zastava".
Objavio je monografije o grbovima i zastavama Hrvatske i Zagreba, studiju "Sintaksa suvremenog hrvatskog heraldičkog blazona" te dvije monografije u SAD-u koje se temelje na disertaciji. Autor je niza znanstvenih, stručnih i popularizirajućih članaka u domaćim i inozemnim časopisima.
U Sudamji smo, razdoblju proslave splitskog zaštitnika svetoga Dujma, a jedan od simbola svake proslave tako stare svetkovine jesu i zastave.
Ipak, pomalo je apsurdno da je Split, koji se diči jednim od najstarijih gradskih grbova, a potječe iz XIV. stoljeća, jedan od rijetkih hrvatskih i europskih gradova koji nema svoju gradsku zastavu s koje bi se očitavala povijest tako drevne komune.
Trenutno je službena zastava zapravo barjak dizajniran za proslavu 1700. godišnjice utemeljenja grada (1995. – 2005.), premda je riječ o godini gradnje Dioklecijanove palače – 305. godine – arheologija je dokazala da je Split i stariji od tog vremena, barem stoljeće, dva.
Na gradskom štandarcu na Pjaci, pak, ovješena je gradska zastava iz doba narodnjačkog pokreta u XIX. stoljeću: na hrvatsku trobojnicu umetnut je gradski grb, što je posljedica prkosa dalmatinskih komuna iz razdoblja kad je Austro-Ugarska zabranila korištenje zastave crven-bijeli-plavi, pa su za dišpet gradovi svoje zastave mijenjali baš u takve.
No, današnji zakoni ne odobravaju takvu praksu strogo dijeleći državnu zastavu od lokalnih.
Tema je to u koju su upućeni malobrojni stručnjaci, a problematikom splitske zastave ozbiljno se pozabavio pukovnik dr. sc. Željko Heimer, predsjednik Hrvatskoga grboslovnog i zastavoslovnog društva, koji je za nedjeljnu 'Slobodnu' protumačio povijest nastanka zastava općenito, čime se bavi veksilologija, usko vezana uz heraldiku, koja proučava nastanak i razvoj grbova.
– Veksilolozi, stručnjaci koji proučavaju zastave, smatraju da su se zastave pojavile u svojem najosnovnijem obliku već u pretpovijesno vrijeme kao identitetski simboli istaknutih vođa ranih ljudskih zajednica, kao simboli pobjednika u borbi sa životinjama ili u ratovima s drugim plemenima.
Te rane zastave ili zastavama slični predmeti, tzv. veksiloidi, imali su oblike raznolikih figura na vrhu motke i često su osim simbolične i identifikacijske funkcije imali i značajnu vjersku i duhovnu ulogu kao svojevrsni totemi.
Veksiloide nalazimo kao simbole gradova ili pokrajina, u obliku figurica božanstava na vrhu koplja, već u starom Egiptu kao i drugim ranim civilizacijama. Već i predklasični gradovi-države imaju svoje stalne simbole u tom obliku, koji se upotrebljavaju u ceremonijama i ratnim pohodima.
U europskom civilizacijskom krugu iz rimskog doba nasljeđuju se veksiloidi u obliku rimskih standarda, s likom orla ili drugih životinja na vrhu s tek manjom tekstilnom zastavicom koja visi ispod tog lika i koja nema identifikacijsku funkciju, a ispod su nerijetko bili medaljoni s likovima careva – božanstava.
S druge strane, u Kini već 1500 g. pr. n. e. nalazimo slikovne prikaze zastava koje su gotovo identične oblikom suvremenim zastavama od komada platna pričvršćenog jednim svojim rubom na koplje – započinje razgovor o zastavama dr. Heimar, dodajući kako takve zastave razmjenom kulturnog utjecaja dolaze do Europe tek ekspanzijom islama u sedmom stoljeću, a do desetog stoljeća već su snažno prisutne u europskoj umjetnosti.
- Za razvoj zastava značajni su križarski ratovi u XI. stoljeću, čija je posljedica razvoj grbova i heraldike. Naime, vitezovi su u ratove odlazili oklopljeni i radi identifikacije su imali oslikane svoje simbole, najranije u obliku raznih vrsta i boja križeva, a potom i drugih likova.
Kada po njihovu povratku te oznake postaju nasljedne oznake obitelji, nastaju grbovi – i hrvatska riječ grb dolazi od njemačkog erbe – nasljedstvo, baština. Grbovi postaju neizmjerno popularni, ne samo među ratnicima i plemstvom, već i kao simboli svećenika, pučana, ali i korporativnih tijela, kao što su bratovštine, cehovi, sveučilišta pa i gradovi.
Heraldički sustav u potpunosti preuzima sve druge sustave simbola identiteta, iako se zastave nikad nisu u potpunosti podvrgle isključivom heraldičkom utjecaju. Tako se, a osobito kod gradskih zastava na njima pojavljuju osim heraldičkih simbola i likovi svetaca zaštitnika kao i razne druge štovane ikone i drugi neheraldički simboli.
Vojne zastave uključuju i simbole oružja, nerijetko i natpise, a pomorski gradovi usvajaju zastave za upotrebu na svojim trgovačkim i ratnim brodovima, koje zbog potrebe lakše identifikacije na pučini, moraju biti jednostavnijih oblika od zastava na kopnu.
– Gradske zastave općenito gube na važnosti razvojem jakih središnjih država, osobito od XVIII. stoljeća te ih u revolucionarnoj 1848. godini gotovo u potpunosti zamjenjuju novi nacionalni simboli koji se pojavljuju širom Europe, pa se tako pojavljuje i hrvatska trobojnica.
S druge strane, razvojem građanskog društva ponovo se osnažuje lokalni identitet u građanskim udrugama raznih vrsta, koje u svoje zastave ponovno uključuju posebne gradske simbole. Veliki utjecaj na razvoj i širenje upotrebe gradskih zastava događa se uz drugoj polovici XX. stoljeća: nove tehnologije izrade zastava, prvenstveno sitotisak, omogućuju masovnu i jeftinu izradu identičnih zastava, a razvoj grafičkog dizajna snažno utječe na oblikovanje sadržaja zastava.
Dok su ranije gradske zastave uglavnom bile ograničene na pojedinačni unikatni primjerak, sada postaju predmeti koji se lako mogu istaknuti širom grada, na gradske ulice i trgove, na zgrade gradske uprave, i gdje god se nađe za shodno.
Krajem XX. stoljeća u cijelom se svijetu događa snažna reinvencija municipalnog identiteta i usvajaju se zastave svih razina jedinica lokalne samouprave. Sličan razvoj bilježi se i u Hrvatskoj.
Osim toga i u heraldici dolazi do konsolidacije i tzv. restauracije izvornog jednostavnog heraldičkog stila, koji se tijekom stoljeća degenerirao u neprepoznatljive, raskošne, barokne i krajobrazne likove.
Od sedamdesetih godina snažnije se razvijaju grbovi i zastave općina u zapadnoj Europi, dok je u istočnoj taj razvoj, iako nije u potpunosti izostao, uglavnom morao čekati pad socijalizma – tumači dr. Heimer, pojašnjavajući razvoj grbova i zastava u dalmatinskim komunama.
– Na dalmatinskoj obali grbovi gradova pojavljuju se od trinaestog stoljeća, uglavnom kao dio gradskih pečata kojima su se ovjeravale javne isprave. Zastave su morale postojati i ranije, a među najstarije spomene konkretnih gradskih zastava u rukopisima ubrajamo zastavu grada Zadra s likom svetog Krševana, koja se spominje u opisima tijekom križarske opsade grada 1202. godine.
Zastave pojedinih gradova na istočnoj obali Jadrana spominju se i u rukopisu španjolskog redovnika iz XIV. stoljeća, poznatom kao "Libro del conosciemento – Knjiga poznavanja", koja je sačuvana u četiri prijepisa. U njoj se spominju zastave Senja, Bosne, Šibenika i Neretve (Drijeva kod Metkovića).
Od trinaestog stoljeća pojavljuju se zastave i na portolanima, bogato ilustriranim pomorskim navigacijskim kartama izrađenima na koži. Takvi portolani bili su u upotrebi do polovice sedamnaestog stoljeća, a sačuvano ih je samo pedesetak u najznačajnijim svjetskim knjižnicama i arhivima.
Tek u posljednje vrijeme od kada su dostupne njihove digitalizacije, koje omogućuju usporedbu većeg broja tih predmeta, možemo shvatiti njihov pun značaj za povijest razvoja gradskog identiteta na Jadranu. Uz već spomenute gradove iz "Knjige poznavanja", pojavljuje se i zastava Dubrovnika, a sporadično još i zastave Zadra, Rijeke, te nekih drugih gradova na Jadranu – ističe naš sugovornik, navodeći kako se u XVI. stoljeću prvi put spominje i splitska gradska zastava.
– Na dva portolana prikazana je zastava Splita. Na karti iz 1506. mesinskog kartografa Pietra Russoa Split je označen srebrnom zastavom s prikazom crnog krila, a na karti iz 1550. godine iz iste kartografske škole Jakoba Russoa, zastava je crvena sa žutim krilom.
Obje su vjerojatno varijacije grba velikaške obitelji Šubića knezova Bribirskih, koji su u tom razdoblju obnašali istaknute dužnosti u gradu. O nekoj drugoj zastavi Splita imamo bilješku tek iz XVIII. stoljeća iz koje nažalost ne razaznajemo dovoljno detalja da jednoznačno zaključimo kakva je bila.
Naime crteži današnjeg Narodnog trga iz toga doba opisuju kuće na njemu te spominju da je s balkona jedne od njih, koja je služila kao kazalište, bila isticana, moguće još u sedamnaestom stoljeću, plava zastava, odnosno sag s bijelim ornamentima (arabeskama) u sredini i uglovima.
O detaljima možemo samo spekulirati, a nije isključeno da je "arabeska" u sredini saga prikazivala gradski grb – pročelje palače sa zvonikom – što je pisac bilješke možda smatrao toliko podrazumijevajućim da nam je to izostavio zabilježiti. Dakle, ova se zastava isticala s balkona kazališta na gradskoj Pjaci, s kojeg su gradski knezovi o blagdanima darivali puk kruhom i kovanicama.
Na trgu se nalazio i gradski štandarac – jarbol za zastavu, koji se u Splitu spominje od 1515. godine, a s njega se vjerojatno isticala mletačka zastava. Štandarce su imali mnogi dalmatinski gradovi, pa su tako sačuvani i u Trogiru, Korčuli, Omišu i drugdje. U podnožju štandarca bio je kameni postament s prikazom mletačkoga lava, gradskim grbom i grbom kneza.
Nakon pada Serrenissime u neutvrđeno je doba uklonjen i bačen, da bi bio pronađen 1910. i danas se čuva u Muzeju grada Splita – govori dr. Heimer, rastumačivši i nastanak splitske "narodnjačke" zastave.
– Kad su narodnjaci prvi put pobijedili na općinskim izborima i preuzeli vlast u Splitu 1882. godine, jedna od njihovih prvih odluka bila je usvajanje gradske zastave. Usvojena je crveno-bijelo-plava trobojnica s heraldiziranim povijesnim grbom grada u sredini.
Naime povijesni gradski grb kakvog znamo zapravo i nije grb, već gradski amblem. Ne može se striktno smatrati grbom jer nije prikazan u obliku štita. U tom obliku pojavljuje se krajem XIX. stoljeća, na plavom štitu, bijeli prikaz pročelja palače sa zvonikom, ponekad crvenog krova.
Budući da austrijski cenzori nisu dopuštali upotrebu hrvatske trobojnice u Dalmaciji, jer je to bila zastava drugog kraljevstva u Monarhiji (zadovoljavajući time zahtjeve autonomaša), gradski su oci našli način da zaobiđu tu zabranu, usvajajući tu trobojnicu kao gradsku zastavu, smjestivši na njezino središte gradski grb. Istu su taktiku imali narodnjaci i u nekim drugim dalmatinskim općinama u to doba, prije svega to bilježimo u Korčuli i Bolu na Braču.
Nedugo nakon toga, splitska je općina prvi put dobila i svoj službeni grb, u skladu s tadašnjom procedurom, a odobrilo ga je Ministarstvo unutrašnjih poslova u Beču 6. svibnja 1887. godine – potvrđujući grb koji je smješten u sredini trobojne gradske zastave. Svečana isprava o tome čuva se također u Muzeju grada – kaže dr. Heimer.
Navodi kako je takva zastava, čini se, korištena u Splitu do kraja Prvog svjetskog rata te se nakon njega polako u novoj južnoslavenskoj državi prestala upotrebljavati, vjerojatno uslijed nastojanja središnjih vlasti da spriječe upotrebu "plemenskih boja", kako su nacionalne zastave nazivane u odnosu na novu jugoslavensku trobojnicu.
Koliko je za sada poznato, Split od tada do usvajanja današnje zastave cijelo XX. stoljeće nije imao službene gradske zastave.
– To ne znači da svojevrsnih gradskih zastava nije bilo. Tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina na improviziranom štandarcu na Narodnom trgu ističu se tijekom festivala Splitsko ljeto simbolične zastave plave boje s prikazom simbola ove manifestacije, koji je varijacija gradskoga grba sa stiliziranom lirom i grbom Dalmacije u uglovima. Čini se da je svake godine korišten ponešto drugačiji dizajn koji bi, kao, podsjećao na kakve srednjovjekovne zastave.
No, jedna je druga manifestacija ostavila snažnog traga u razvoju splitske zastave; Mediteranske igre Split 1979. dobile su dvije godine ranije svoju zastavu, nagrađenim dizajnom tada mladog dizajnera Borisa Ljubičića. Plava zastava s tri bijela povezana kruga koja izrastaju iz vode nakon splitskih igara postala je zastava toga sportskog natjecanja, ali je od 1977. cijelo desetljeće u Splitu korištena kao supstitucija za gradsku zastavu.
A onda je krajem devedesetih godina zamijenjena drugom zastavom koju je igrom slučaja osmislio isti dizajner, povodom proslave 1700. obljetnice grada. Zastava sličnog izgleda, plava s bijelim logotipom sastavljenim od brojki "1700" i višekratno ponovljenog natpisa "Split", stilizirano prikazuje gradski grb – palaču sa zvonikom.
Ta je zastava 1995. godine sa zamijenjenim brojem 1700 i još jednim natpisom Split, usvojena kao službena gradska zastava koja je u upotrebi još i danas – navodi dr. Željko Heimer, upozoravajući kako je splitska zastava u suprotnosti s načelima veksilologije i heraldike.
– Nažalost, službena zastava grada Splita nije jednako uspješna kao što je gotovo identično rješenje funkcioniralo za ranije manifestacije. Naprosto se od gradskih identitetskih simbola očekuje više od "komercijalnog logotipa".
Osim toga, Zakonom o jedinicama lokalne samouprave 1992. godine određeno je da općine i gradovi mogu imati grb i zastavu te su njegovim pravilnikom uspostavljena suvremena načela hrvatske municipalne heraldike i veksilologije u skladu sa sličnim načelima u drugim europskim zemljama.
Iako svaka zemlja ima svojih specifičnosti, u heraldici su tijekom stoljeća razvijena određena načela koja osiguravaju da izgled grba bude učinkovit i prepoznatljiv.
I stari splitski grb kosi se s tim načelima, kao što smo vidjeli, još od XIV. stoljeća i iako je nužna heraldizacija provedena krajem XIX. stoljeća ona je prilikom usvajanja suvremenih simbola u potpunosti zanemarena.
Simboli koje je grad usvojio u devedesetima nisu usklađeni s tim načelima i zato ne mogu dobiti potrebnu suglasnost nadležnog tijela državne uprave, tj. Ministarstva uprave. Nažalost, promjena gradskih simbola nije jednostavna i, ako se to želi provesti, Splićane očekuje jedan "bolan" i neugodan postupak koji se može odužiti – zaključuje dr. Heimer.
A kako bi trebali izgledati grb i zastava?
Pitali smo dr. Heimera kako bi prema pravilima trebao izgledati splitski grb i zastava.
– Prihvaćena heraldička načela zahtijevaju da grb jedinice lokalne samouprave bude izrađen po pravilima heraldike, da se sastoji samo od štita i sadržaja unutar njega, tj. bez ikakvih elemenata izvan štita, uključujući krune, ukrase, čuvare grba i druge elemente koji u nekim heraldičkim sustavima postoje.
Nije dovoljna upotreba državnog grba ili njegovih dijelova u grbu jedinice lokalne samouprave, a ako jedinica ima svoj povijesni grb, onda ga u pravilu treba preuzeti uz "čišćenje" navedenih nedopuštenih elemenata i suvremenu grafičku stilizaciju, u skladu s prihvaćenim likovnim izričajem.
U praksi bi to vjerojatno značilo da bi Split trebao imati jednostavan grb plave boje, primjerice poluokruglog štita s bijelim prikazom palače i zvonika, eventualno s crvenim krovom, te bez ikakvih dodatnih elemenata – vrlo vjerojatno nešto slično poput prikaza koji je u svojem heraldičkom albumu prikazao veliki hrvatski heraldičar, tadašnji ravnatelj Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu, Emilij Laszowski, 1932. godine.
Za zastave gradova je propisano važećim pravilnikom da budu jednobojne, u jednoj od pet dopuštenih boja (crvena, plava, zelena, bijela, žuta), s grbom smještenim u sredini ili bliže jarbolu.
Stoga bi zastava Splita, primjerice, mogla biti plava ili još bolje bijela, s gore spomenutim grbom postavljenim bliže jarbola: grbovi i drugi elementi na zastavama postavljaju se bliže jarbolu na pomorskim zastavama, primjerice to je razlog zašto je križ na skandinavskim zastavama tako pomaknut.
Takvo rješenje bi vjerojatno odmah dobilo potrebna odobrenja središnjih državnih vlasti, ali prije svega mislim da bi takvo rješenje vrlo brzo osvojilo i srca Splićana, te bi ubrzo postali ponosni na svoj gradski grb i zastavu i isticali bi ga svuda i u svako doba – za razliku od današnje zastave, koja je gotovo nepoznata.
Heimer jedan od inicijatora osnivanja Hrvatskoga grboslovnog i zastavoslovnog društva
Pukovnik dr. sc. Željko Heimer, dipl. ing. elektrotehnike, djelatni je časnik Oružanih snaga RH. Doktorirao je na Filozofskom fakultetu 2013. s temom "Identitet Oružanih snaga Republike Hrvatske iskazan zastavama u Domovinskom ratu i nakon njega".
Član je više međunarodnih i nacionalnih znanstvenih i stručnih udruga heraldičara i veksilologa. Odlikovan je s više hrvatskih odlikovanja i međunarodnih nagrada, među kojima treba istaknuti počasni naslov "Laureate of Federation" Međunarodne federacija veksiloloških udruga 2017. godine.
Jedan je od inicijatora osnivanja Hrvatskoga grboslovnog i zastavoslovnog društva 2006. i njegov prvi predsjednik te urednik polugodišnjaka "Grb i zastava".
Objavio je monografije o grbovima i zastavama Hrvatske i Zagreba, studiju "Sintaksa suvremenog hrvatskog heraldičkog blazona" te dvije monografije u SAD-u koje se temelje na disertaciji. Autor je niza znanstvenih, stručnih i popularizirajućih članaka u domaćim i inozemnim časopisima.
Splite, koji barjak viješ? Grad nema službenu zastavu, a žele li mijenjati gradske simbole Splićane očekuje 'bolan' postupak; Stručnjak otkriva kako bi prava splitska zastava trebala izgledati
U Sudamji smo, razdoblju proslave splitskog zaštitnika svetoga Dujma, a jedan od simbola svake proslave tako stare svetkovine jesu i zastave.
Ipak, pomalo je apsurdno da je Split, koji se diči jednim od najstarijih gradskih grbova, a potječe iz XIV. stoljeća, jedan od rijetkih hrvatskih i europskih gradova koji nema svoju gradsku zastavu s koje bi se očitavala povijest tako drevne komune.
Trenutno je službena zastava zapravo barjak dizajniran za proslavu 1700. godišnjice utemeljenja grada (1995. – 2005.), premda je riječ o godini gradnje Dioklecijanove palače – 305. godine – arheologija je dokazala da je Split i stariji od tog vremena, barem stoljeće, dva.
Na gradskom štandarcu na Pjaci, pak, ovješena je gradska zastava iz doba narodnjačkog pokreta u XIX. stoljeću: na hrvatsku tr...
