stdClass Object
(
[id] => 636194
[title] => Priča o splitskom velikanu za kojeg vjerojatno niste čuli: puk ga je obožavao, po njemu su nazvali ulicu i prije smrti, a danas je potpuno zaboravljen
[alias] => prica-o-splitskom-velikanu-za-kojeg-vjerojatno-niste-culi-puk-ga-je-obozavao-po-njemu-su-nazvali-ulicu-i-prije-smrti-a-danas-je-potpuno-zaboravljen
[catid] => 253
[published] => 1
[introtext] =>
[fulltext] =>
Rijetko se nađu tako uspješne političke karijere koje su tako uspješno zaboravljene kao što je ona dr. Josipa Smodlake, jednog od najznačajnijih Dalmatinaca kraja 19. i prve polovine 20. stoljeća, koji je u dva svjetska rata bio gradonačelnik Splita, dvaput nepokolebljivi pregovarač s Italijom oko razgraničenja, veleposlanik i ministar u dvije Jugoslavije, monarhističkoj i komunističkoj, a dva je puta izgubio i ulice nazvane po njemu u Splitu!
U prosincu 1918. godine Smodlaka, još za života, s drugim zaslužnicima prvi put dobiva ulicu u Splitu; tadašnja Mostarska ulica, koja se protezala između tadašnje crkve starog sv. Petra i samostana klarisa, nazvana je Smodlakinom ulicom. Za vrijeme Drugog svjetskog rata ta je ulica promijenila ime u Ulicu mučenika s Lučca, a sada je Ulica Petra Staroga.
Složeni odnosi u gradu
Drugi put ulicu je dobio na Manušu, pokraj obiteljske kuće, no i njoj je 1992. godine promijenjen naziv u Držićevu. Srećom, ondje je ostala ploča njemu u čast podignuta 1969., o stogodišnjici rođenja, inače mu u Splitu ne bi bilo spomena.
Možda ga je hrvatski narod izgubio iz sjećanja, ali povjesničarima je njegovo djelovanje i više nego zanimljivo. Uvodno, možda je najbolju i najsažetiju sliku njegova života i rada dao Bogdan Radica, splitski povjesničar, publicist i diplomat.
– Kao što nije lako shvatiti Split bez Trumbića, tako ga nije lako protumačiti ni bez Smodlake, jer se pouzdano bez njega splitski težak nikada ne bi bio digao iz svojeg subjektivnog poluropstva. Kao i u vremenima Tome Arhiđakona, splitska je “res publica”, odnosno politika, bila vrlo zamršena i složena. Dok se u Splitu nisu pojavili vlaji i škojani, grad je imao tri određena staleža: pučane, zanatlije i gospodu, koji su znali za okvir svojih položaja i ponašali su se prilično harmonično balansirajući snage. Smodlaka je u te odnose unio mnogo poremećaja i pobuna masa počela je onog trenutka kad se on spuštao preko kliških zidina u Tomin i Marulićev grad – smatra Radica.
Izložba “Splitski gradonačelnici (1882.–1918.): život i uspomene”, autora Marijana Čipčića, nedavno otvorena u Muzeju grada Splita, bavi se i likom Josipa Smodlake, rođenog prije točno 150 godina. Jedan od najdugovječnijih dalmatinskih političara rođen je 9. studenog 1869. godine u Imotskom. Po ocu Boži, činovniku financijske straže, rodom je bio iz Klisa, dok mu je majka Filomena iz imotske obitelji Vrdoljak.
Kao dijete državnog službenika, često se selio, živio je u Kotoru, Dubrovniku, Hvaru i Šibeniku, gdje je završio četvrti razred osnovne škole, a potom ga je otac upisao u splitsku Gimnaziju.
Studij prava pohađao je u Beču i Grazu, gdje je doktorirao 1893. godine. Nakon povratka sa studija, Smodlaka se 1895. godine zaposlio u Imotskom na mjestu općinskog tajnika. Tri godine kasnije seli se u Split, gdje radi u odvjetničkom uredu dr. Vicka Mihaljevića, kasnijeg splitskog gradonačelnika koji je bio inspiracija Miljenku Smoji za lik dotura Vice iz serije “Velo misto”.
Razlaz s Trumbićem
– Političko djelovanje Smodlaka je započeo u dalmatinskoj Stranci prava, koja se od 1894. godine organizirala u Dalmaciji kao samostalna politička stranka. Godine 1901. izabran je za zastupnika Dalmatinskog sabora, a zalagao se za izmirenje Hrvata i Talijana, te Hrvata i Srba nudeći zastupnicima Autonomne stranke i Srpske stranke ruku pomirenja. Smodlaka je bio jedan od najvećih zagovornika politike “novog kursa”. Nakon sukoba s Antom Trumbićem, Smodlaka 1904. godine istupa iz Stranke prava i nakon godinu dana osniva Hrvatsku demokratsku stranku, te se zalaže za buđenje nacionalne svijesti i širenje narodnog jedinstva Srba i Hrvata. Suosnivači nove stranke su, među ostalima, bili Ivan Meštrović, Ivo Tartaglia i Emanuel Vidović. Već sljedeće godine Smodlakina se stranka fuzirala s Naprednom strankom iz banske Hrvatske, a nova je stranka nazvana Hrvatska pučka napredna stranka – tumači Čipčić, držeći kako je jedan od razloga razlaza s karizmatičnim Trumbićem i činjenica da je Smodlaka sa suprugom Antonijom imao šestero djece (Hranka, rođ. 1900., Vlastu, rođ. 1902., Vesnu, rođ. 1903., Božidara, rođ. 1904., Slovena, rođ. 1907., i Milovana, rođ. 1910. godine) te je obiteljska situacija imala važno značenje u njegovu političkom djelovanju.
– Obojica su politički sazrijevali kao pravaši, a po vokaciji su bili odvjetnici. Iako je potekao iz težačke obitelji iz splitskog Lučca, Trumbić se u svojem političkom djelovanju uglavnom bavio nacionalnim, državnim pitanjima, dok je Smodlaka bio prvi političar u Dalmaciji koji se obratio težačkom puku te se zalagao za poboljšanje njihova statusa. Trumbić i Smodlaka razlikovali su se i privatno, a njihov obiteljski život zasigurno je utjecao na njihove političke odluke. Smodlaka je imao brojnu obitelj za čiju se egzistenciju morao brinuti, dok se Trumbić dosta kasno oženio i nije imao potomke, pa je i s te strane mogao biti slobodniji u svojem političkom djelovanju. Nekoliko su se puta javno svađali i mirili, da bi se 1923. godine, nakon izbora za Narodnu skupštinu Kraljevine SHS, konačno politički razišli. Međutim, u nekrologu Trumbiću 1938. godine Smodlaka ističe njegovu veličinu, što otkriva kako su njih dvojica ipak razlikovala prijateljstvo i političko neslaganje – kaže Marijan Čipčić.
– Josip Smodlaka se uoči Prvog svjetskog rata prometnuo u vođu demokratskog seljačkog pokreta u Dalmaciji. Otvoreno je iskazivao simpatije prema Kraljevini Srbiji i Crnoj Gori za vrijeme Balkanskih ratova, čime je postao opasan za austrijske vlasti, koje su ga uhitile nakon izbijanja Prvog svjetskog rata. Nakon što je car Karlo IV. obnovio rad Carevinskog vijeća, Smodlaka, u međuvremenu amnestiran, aktivirao se u Jugoslavenskom klubu zastupnika. Bio je jedan od potpisnika Majske deklaracije od 30. svibnja 1917. godine, kojom se tražilo ujedinjenje južnoslavenskih zemalja u jedno samostalno državno tijelo pod žezlom habsburško-lorenske dinastije. Nakon završetka rada u Carevinskom vijeću Smodlaka se vratio u Split, a u predvečerje raspada Austro-Ugarske Monarhije, sredinom listopada 1918. godine, ponuđeno mu je mjesto splitskog načelnika. Raspušteno splitsko Općinsko vijeće preuzelo je gradsku upravu 30. listopada 1918. godine, a na poziciji poteštata Smodlaka je ostao kratko jer je u međuvremenu imenovan u Zemaljsku vladu za Dalmaciju – objašnjava Marijan Čipčić, a ovim razdobljem Smodlakina života podrobnije se bavio dr. Branko Kasalo, povjesničar sa Zadarskog sveučilišta.
Dr. Kasalo ističe da je Smodlaka bio iznimno popularan u Splitu, koji je bio njegova politička baza, a internacija pod Austro-Ugarskom pridonijela je još većoj potpori puka.
– Smodlaka je na mjestu gradonačelnika proveo samo nekoliko tjedana budući da su ga zaokupljali problemi južnoslavenskog ujedinjenja, za koje se snažno zalagao. Bio je svjestan ograničenih mogućnosti djelovanja u splitskom kontekstu, pa je pokušao rješavati neke akutne probleme, kao što su pitanje opskrbe hranom, javno zdravlje, održavanje reda... Na istim obrascima počivala je i njegova politika nakon prelaska u Zemaljsku vladu za Dalmaciju, gdje je nastavio rješavati gradske probleme koliko je to bilo moguće. Može se zaključiti da je vrhunac njegova političkog djelovanja u ovom vremenu govor u Saboru na Narodnom vijeću, gdje je iznio ultimativne argumente za što skorije ujedinjenje s Kraljevinom Srbijom, pod prijetnjom kako će Dalmacija samostalno poduzeti političke korake u smjeru ujedinjenja.
Smodlaka je u političkim pogledima u ovom razdoblju zastupao ideju integralnog jugoslavenstva, te je sve svoje političke istupe oblikovao na taj način, a njegov prijedlog Ustava Kraljevine SHS iz 1920. to jasno ocrtava. Jedna od njegovih odlika je i jako dugo trajanje na političkoj pozornici, koje je dovelo do toga da je prošao popriličnu političku (r)evoluciju od pravaša do sudionika NOB-a i postao jedan od zanimljivijih likova hrvatske povijesne scene 20. stoljeća – navodi dr. Kasalo.
Krajem 1918. godine imenovan je za vladina delegata na Mirovnoj konferenciji u Parizu, gdje se s ministrom vanjskih poslova Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca Antom Trumbićem borio protiv talijanskih teritorijalnih pretenzija prema istočnoj obali Jadrana, a u pitanjima razgraničenja zalagao se za načelo narodnog samoodređenja. U proljeće 1920. godine aktualizirale su se rasprave oko budućeg ustava Kraljevine SHS. Smodlaka je objavio “Nacrt jugoslavenskog ustava”, koji je prožet unitarnim principima.
Nakon izbora za Ustavotvornu skupštinu, na kojima nije dobio mandat, odlučio se odseliti iz Splita u Maribor.
Od 1923. do 1926. godine bio je na dužnosti poslanika Kraljevine SHS u Vatikanu, potom je bio ambasador u Berlinu od 1926. do 1927. godine, a posljednju veleposlaničku dužnost obnašao je u Španjolskoj od 1927. do 1929. godine. Nakon uvođenja Šestojanuarske diktature povlači se iz diplomacije i vraća se u Split kao ministar u mirovini, te radi kao odvjetnik i publicist.
Poslije ubojstva kralja Aleksandra u listopadu 1934. godine, na čelu Kraljevine Jugoslavije zbog maloljetnosti kralja Petra II. našao se regent Pavle Karađorđević, a Smodlaka mu u veljači 1935. godine upućuje memorandum u kojem apelira na promjene u državi te na uspostavu jednakopravnosti Srbije i Hrvatske. U dokumentu je istaknuo primjer nejednakih odnosa; 99 posto generala u jugoslavenskoj vojsci bili su Srbi.
U travnju 1941. godine propada Kraljevina Jugoslavija, a Smodlaka odbija položiti zakletvu vjernosti Nezavisnoj Državi Hrvatskoj pa je izbrisan s popisa odvjetnika. Nakon talijanske fašističke okupacije 1941. godine prefekt Splita Paolo Zerbino pozvao ga je s više drugih intelektualaca i poznatih građana Splita na sastanak radi razgovora o suradnji. Josip Smodlaka pismeno je odgovorio da odbija suradnju s okupatorom.
Pokop uz državne počasti
Od početka rata pomagao je antifašističku borbu, a nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. godine zatražio je od zapovjednika talijanske divizije Bergamo da pruži otpor Nijemcima ili da preda oružje partizanima. U to vrijeme bio je predsjednik Narodnooslobodilačkog odbora Splita, praktički gradonačelnik u interregnumu. U 74. godini života, uoči ulaska Nijemaca u Split prebacuje se s partizanima na oslobođeni teritorij.
Od samih početaka otpora fašistima Smodlaka snažno podupire narodnooslobodilačku borbu. Bio je vijećnik Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH) i Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ). U prosincu 1943. godine imenovan je za privremenog povjerenika vanjskih poslova u privremenoj vladi Narodnog komiteta oslobođenja Jugoslavije (NKOJ).
Radio je na pripremi sporazuma Tito – Šubašić na Visu 1944. godine. Od sredine prosinca 1944. godine Smodlaka je u Beogradu u centru diplomatskih zbivanja kao povjerenik za vanjske poslove. Bio je delegat u Savjetodavnom vijeću za Italiju, a kad je shvatio da se ne može sporazumjeti s talijanskom vladom oko Trsta, prema vlastitoj je želji umirovljen.
Posljednje godine života proveo je u Splitu, a umro je 31. svibnja 1956. godine te je sahranjen uz državne počasti u Klisu, rodnome mjestu svojih predaka. Ovime zaključujemo priču o velikanu splitske, dalmatinske i hrvatske političke misli koji je tijekom više od pedeset godina bio jedan od ljudi koji su nastojali kreirati političku sudbinu svoga naroda.
Povezivanje hrvatskog naroda iz dvije kraljevine
Omasovljujući i učvršćujući Hrvatsku demokratsku stranku, njezin vođa Josip Smodlaka brojnim sastancima i predavanjima osigurava pristaše među splitskim pučanima i težacima iz predgrađa Veli Varoš, Lučac, Manuš i Dobri. Potkraj 1905. stranka je osnovala dvije pučke čitaonice, u Varošu i na Lučcu, a potom i Pučku štedionicu, Pučki pjevački zbor i prosvjetno društvo "Pučka zora".
Na Badnjak 1905. održana je prva javna skupština stranke, kojoj je pod vedrim nebom prisustvovalo oko 5000 pristaša i simpatizera. Osnovao je i glasilo "Sloboda", kojim je širio utjecaj stranke na ostala područja Dalmacije, pa je Smodlaka stekao pristaše od Zadra do Omiša i na otocima.
Na skupštini Napredne stranke 4. lipnja 1906. u Zagrebu prihvaćena je fuzija s dalmatinskom Hrvatskom demokratskom strankom. Bio je to prvi put da se dvije stranke, jedna iz Dalmacije, druga iz banske Hrvatske, sjedinjuju, čime je simbolički povezan i hrvatski narod iz dvije kraljevine, a nova stranka nazvana je Hrvatska napredna pučka stranka.
'Padaj silo i nepravdo, narod ti je sudit zvan'
Josip Smodlaka autor je borbene himne Hrvatske demokratske stranke nadahnute Hvarskom bunom iz 16. stoljeća.
Prvi je put objavljena u Splitu za Sudamju 1908. godine pod naslovom "Slobodarka", a uglazbio ju je maestro Josip Hatze. Iz nje je u Drugom svjetskom ratu nastala revolucionarna pjesma "Padaj, silo i nepravdo", a bila je i himna hvarske partizanske postrojbe "Matij Ivanić".
Izvorni Smodlakin tekst glasi ovako:
"Padaj silo i nepravdo, narod ti je sudit zvan
Bjež'te od nas noćne tmine, svanuo je i naš dan!
Što smo bili sužnji n'jemi, vični trpit svaki jad,
Naprednjaci sad smo smjeli, slobode smo žedni sad.
Rijetko se nađu tako uspješne političke karijere koje su tako uspješno zaboravljene kao što je ona dr. Josipa Smodlake, jednog od najznačajnijih Dalmatinaca kraja 19. i prve polovine 20. stoljeća, koji je u dva svjetska rata bio gradonačelnik Splita, dvaput nepokolebljivi pregovarač s Italijom oko razgraničenja, veleposlanik i ministar u dvije Jugoslavije, monarhističkoj i komunističkoj, a dva je puta izgubio i ulice nazvane po njemu u Splitu!
U prosincu 1918. godine Smodlaka, još za života, s drugim zaslužnicima prvi put dobiva ulicu u Splitu; tadašnja Mostarska ulica, koja se protezala između tadašnje crkve starog sv. Petra i samostana klarisa, nazvana je Smodlakinom ulicom. Za vrijeme Drugog svjetskog rata ta je ulica promijenila ime u Ulicu mučenika s Lučca, a sada je Ulica Petra Staroga.
Složeni odnosi u gradu
Drugi put ulicu je dobio na Manušu, pokraj obiteljske kuće, no i njoj je 1992. godine promijenjen naziv u Držićevu. Srećom, ondje je ostala ploča njemu u čast podignuta 1969., o stogodišnjici rođenja, inače mu u Splitu ne bi bilo spomena.
Možda ga je hrvatski narod izgubio iz sjećanja, ali povjesničarima je njegovo djelovanje i više nego zanimljivo. Uvodno, možda je najbolju i najsažetiju sliku njegova života i rada dao Bogdan Radica, splitski povjesničar, publicist i diplomat.
– Kao što nije lako shvatiti Split bez Trumbića, tako ga nije lako protumačiti ni bez Smodlake, jer se pouzdano bez njega splitski težak nikada ne bi bio digao iz svojeg subjektivnog poluropstva. Kao i u vremenima Tome Arhiđakona, splitska je “res publica”, odnosno politika, bila vrlo zamršena i složena. Dok se u Splitu nisu pojavili vlaji i škojani, grad je imao tri određena staleža: pučane, zanatlije i gospodu, koji su znali za okvir svojih položaja i ponašali su se prilično harmonično balansirajući snage. Smodlaka je u te odnose unio mnogo poremećaja i pobuna masa počela je onog trenutka kad se on spuštao preko kliških zidina u Tomin i Marulićev grad – smatra Radica.
Izložba “Splitski gradonačelnici (1882.–1918.): život i uspomene”, autora Marijana Čipčića, nedavno otvorena u Muzeju grada Splita, bavi se i likom Josipa Smodlake, rođenog prije točno 150 godina. Jedan od najdugovječnijih dalmatinskih političara rođen je 9. studenog 1869. godine u Imotskom. Po ocu Boži, činovniku financijske straže, rodom je bio iz Klisa, dok mu je majka Filomena iz imotske obitelji Vrdoljak.
Kao dijete državnog službenika, često se selio, živio je u Kotoru, Dubrovniku, Hvaru i Šibeniku, gdje je završio četvrti razred osnovne škole, a potom ga je otac upisao u splitsku Gimnaziju.
Studij prava pohađao je u Beču i Grazu, gdje je doktorirao 1893. godine. Nakon povratka sa studija, Smodlaka se 1895. godine zaposlio u Imotskom na mjestu općinskog tajnika. Tri godine kasnije seli se u Split, gdje radi u odvjetničkom uredu dr. Vicka Mihaljevića, kasnijeg splitskog gradonačelnika koji je bio inspiracija Miljenku Smoji za lik dotura Vice iz serije “Velo misto”.
Razlaz s Trumbićem
– Političko djelovanje Smodlaka je započeo u dalmatinskoj Stranci prava, koja se od 1894. godine organizirala u Dalmaciji kao samostalna politička stranka. Godine 1901. izabran je za zastupnika Dalmatinskog sabora, a zalagao se za izmirenje Hrvata i Talijana, te Hrvata i Srba nudeći zastupnicima Autonomne stranke i Srpske stranke ruku pomirenja. Smodlaka je bio jedan od najvećih zagovornika politike “novog kursa”. Nakon sukoba s Antom Trumbićem, Smodlaka 1904. godine istupa iz Stranke prava i nakon godinu dana osniva Hrvatsku demokratsku stranku, te se zalaže za buđenje nacionalne svijesti i širenje narodnog jedinstva Srba i Hrvata. Suosnivači nove stranke su, među ostalima, bili Ivan Meštrović, Ivo Tartaglia i Emanuel Vidović. Već sljedeće godine Smodlakina se stranka fuzirala s Naprednom strankom iz banske Hrvatske, a nova je stranka nazvana Hrvatska pučka napredna stranka – tumači Čipčić, držeći kako je jedan od razloga razlaza s karizmatičnim Trumbićem i činjenica da je Smodlaka sa suprugom Antonijom imao šestero djece (Hranka, rođ. 1900., Vlastu, rođ. 1902., Vesnu, rođ. 1903., Božidara, rođ. 1904., Slovena, rođ. 1907., i Milovana, rođ. 1910. godine) te je obiteljska situacija imala važno značenje u njegovu političkom djelovanju.
– Obojica su politički sazrijevali kao pravaši, a po vokaciji su bili odvjetnici. Iako je potekao iz težačke obitelji iz splitskog Lučca, Trumbić se u svojem političkom djelovanju uglavnom bavio nacionalnim, državnim pitanjima, dok je Smodlaka bio prvi političar u Dalmaciji koji se obratio težačkom puku te se zalagao za poboljšanje njihova statusa. Trumbić i Smodlaka razlikovali su se i privatno, a njihov obiteljski život zasigurno je utjecao na njihove političke odluke. Smodlaka je imao brojnu obitelj za čiju se egzistenciju morao brinuti, dok se Trumbić dosta kasno oženio i nije imao potomke, pa je i s te strane mogao biti slobodniji u svojem političkom djelovanju. Nekoliko su se puta javno svađali i mirili, da bi se 1923. godine, nakon izbora za Narodnu skupštinu Kraljevine SHS, konačno politički razišli. Međutim, u nekrologu Trumbiću 1938. godine Smodlaka ističe njegovu veličinu, što otkriva kako su njih dvojica ipak razlikovala prijateljstvo i političko neslaganje – kaže Marijan Čipčić.
– Josip Smodlaka se uoči Prvog svjetskog rata prometnuo u vođu demokratskog seljačkog pokreta u Dalmaciji. Otvoreno je iskazivao simpatije prema Kraljevini Srbiji i Crnoj Gori za vrijeme Balkanskih ratova, čime je postao opasan za austrijske vlasti, koje su ga uhitile nakon izbijanja Prvog svjetskog rata. Nakon što je car Karlo IV. obnovio rad Carevinskog vijeća, Smodlaka, u međuvremenu amnestiran, aktivirao se u Jugoslavenskom klubu zastupnika. Bio je jedan od potpisnika Majske deklaracije od 30. svibnja 1917. godine, kojom se tražilo ujedinjenje južnoslavenskih zemalja u jedno samostalno državno tijelo pod žezlom habsburško-lorenske dinastije. Nakon završetka rada u Carevinskom vijeću Smodlaka se vratio u Split, a u predvečerje raspada Austro-Ugarske Monarhije, sredinom listopada 1918. godine, ponuđeno mu je mjesto splitskog načelnika. Raspušteno splitsko Općinsko vijeće preuzelo je gradsku upravu 30. listopada 1918. godine, a na poziciji poteštata Smodlaka je ostao kratko jer je u međuvremenu imenovan u Zemaljsku vladu za Dalmaciju – objašnjava Marijan Čipčić, a ovim razdobljem Smodlakina života podrobnije se bavio dr. Branko Kasalo, povjesničar sa Zadarskog sveučilišta.
Dr. Kasalo ističe da je Smodlaka bio iznimno popularan u Splitu, koji je bio njegova politička baza, a internacija pod Austro-Ugarskom pridonijela je još većoj potpori puka.
– Smodlaka je na mjestu gradonačelnika proveo samo nekoliko tjedana budući da su ga zaokupljali problemi južnoslavenskog ujedinjenja, za koje se snažno zalagao. Bio je svjestan ograničenih mogućnosti djelovanja u splitskom kontekstu, pa je pokušao rješavati neke akutne probleme, kao što su pitanje opskrbe hranom, javno zdravlje, održavanje reda... Na istim obrascima počivala je i njegova politika nakon prelaska u Zemaljsku vladu za Dalmaciju, gdje je nastavio rješavati gradske probleme koliko je to bilo moguće. Može se zaključiti da je vrhunac njegova političkog djelovanja u ovom vremenu govor u Saboru na Narodnom vijeću, gdje je iznio ultimativne argumente za što skorije ujedinjenje s Kraljevinom Srbijom, pod prijetnjom kako će Dalmacija samostalno poduzeti političke korake u smjeru ujedinjenja.
Smodlaka je u političkim pogledima u ovom razdoblju zastupao ideju integralnog jugoslavenstva, te je sve svoje političke istupe oblikovao na taj način, a njegov prijedlog Ustava Kraljevine SHS iz 1920. to jasno ocrtava. Jedna od njegovih odlika je i jako dugo trajanje na političkoj pozornici, koje je dovelo do toga da je prošao popriličnu političku (r)evoluciju od pravaša do sudionika NOB-a i postao jedan od zanimljivijih likova hrvatske povijesne scene 20. stoljeća – navodi dr. Kasalo.
Krajem 1918. godine imenovan je za vladina delegata na Mirovnoj konferenciji u Parizu, gdje se s ministrom vanjskih poslova Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca Antom Trumbićem borio protiv talijanskih teritorijalnih pretenzija prema istočnoj obali Jadrana, a u pitanjima razgraničenja zalagao se za načelo narodnog samoodređenja. U proljeće 1920. godine aktualizirale su se rasprave oko budućeg ustava Kraljevine SHS. Smodlaka je objavio “Nacrt jugoslavenskog ustava”, koji je prožet unitarnim principima.
Nakon izbora za Ustavotvornu skupštinu, na kojima nije dobio mandat, odlučio se odseliti iz Splita u Maribor.
Od 1923. do 1926. godine bio je na dužnosti poslanika Kraljevine SHS u Vatikanu, potom je bio ambasador u Berlinu od 1926. do 1927. godine, a posljednju veleposlaničku dužnost obnašao je u Španjolskoj od 1927. do 1929. godine. Nakon uvođenja Šestojanuarske diktature povlači se iz diplomacije i vraća se u Split kao ministar u mirovini, te radi kao odvjetnik i publicist.
Poslije ubojstva kralja Aleksandra u listopadu 1934. godine, na čelu Kraljevine Jugoslavije zbog maloljetnosti kralja Petra II. našao se regent Pavle Karađorđević, a Smodlaka mu u veljači 1935. godine upućuje memorandum u kojem apelira na promjene u državi te na uspostavu jednakopravnosti Srbije i Hrvatske. U dokumentu je istaknuo primjer nejednakih odnosa; 99 posto generala u jugoslavenskoj vojsci bili su Srbi.
U travnju 1941. godine propada Kraljevina Jugoslavija, a Smodlaka odbija položiti zakletvu vjernosti Nezavisnoj Državi Hrvatskoj pa je izbrisan s popisa odvjetnika. Nakon talijanske fašističke okupacije 1941. godine prefekt Splita Paolo Zerbino pozvao ga je s više drugih intelektualaca i poznatih građana Splita na sastanak radi razgovora o suradnji. Josip Smodlaka pismeno je odgovorio da odbija suradnju s okupatorom.
Pokop uz državne počasti
Od početka rata pomagao je antifašističku borbu, a nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. godine zatražio je od zapovjednika talijanske divizije Bergamo da pruži otpor Nijemcima ili da preda oružje partizanima. U to vrijeme bio je predsjednik Narodnooslobodilačkog odbora Splita, praktički gradonačelnik u interregnumu. U 74. godini života, uoči ulaska Nijemaca u Split prebacuje se s partizanima na oslobođeni teritorij.
Od samih početaka otpora fašistima Smodlaka snažno podupire narodnooslobodilačku borbu. Bio je vijećnik Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH) i Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ). U prosincu 1943. godine imenovan je za privremenog povjerenika vanjskih poslova u privremenoj vladi Narodnog komiteta oslobođenja Jugoslavije (NKOJ).
Radio je na pripremi sporazuma Tito – Šubašić na Visu 1944. godine. Od sredine prosinca 1944. godine Smodlaka je u Beogradu u centru diplomatskih zbivanja kao povjerenik za vanjske poslove. Bio je delegat u Savjetodavnom vijeću za Italiju, a kad je shvatio da se ne može sporazumjeti s talijanskom vladom oko Trsta, prema vlastitoj je želji umirovljen.
Posljednje godine života proveo je u Splitu, a umro je 31. svibnja 1956. godine te je sahranjen uz državne počasti u Klisu, rodnome mjestu svojih predaka. Ovime zaključujemo priču o velikanu splitske, dalmatinske i hrvatske političke misli koji je tijekom više od pedeset godina bio jedan od ljudi koji su nastojali kreirati političku sudbinu svoga naroda.
Povezivanje hrvatskog naroda iz dvije kraljevine
Omasovljujući i učvršćujući Hrvatsku demokratsku stranku, njezin vođa Josip Smodlaka brojnim sastancima i predavanjima osigurava pristaše među splitskim pučanima i težacima iz predgrađa Veli Varoš, Lučac, Manuš i Dobri. Potkraj 1905. stranka je osnovala dvije pučke čitaonice, u Varošu i na Lučcu, a potom i Pučku štedionicu, Pučki pjevački zbor i prosvjetno društvo "Pučka zora".
Na Badnjak 1905. održana je prva javna skupština stranke, kojoj je pod vedrim nebom prisustvovalo oko 5000 pristaša i simpatizera. Osnovao je i glasilo "Sloboda", kojim je širio utjecaj stranke na ostala područja Dalmacije, pa je Smodlaka stekao pristaše od Zadra do Omiša i na otocima.
Na skupštini Napredne stranke 4. lipnja 1906. u Zagrebu prihvaćena je fuzija s dalmatinskom Hrvatskom demokratskom strankom. Bio je to prvi put da se dvije stranke, jedna iz Dalmacije, druga iz banske Hrvatske, sjedinjuju, čime je simbolički povezan i hrvatski narod iz dvije kraljevine, a nova stranka nazvana je Hrvatska napredna pučka stranka.
'Padaj silo i nepravdo, narod ti je sudit zvan'
Josip Smodlaka autor je borbene himne Hrvatske demokratske stranke nadahnute Hvarskom bunom iz 16. stoljeća.
Prvi je put objavljena u Splitu za Sudamju 1908. godine pod naslovom "Slobodarka", a uglazbio ju je maestro Josip Hatze. Iz nje je u Drugom svjetskom ratu nastala revolucionarna pjesma "Padaj, silo i nepravdo", a bila je i himna hvarske partizanske postrojbe "Matij Ivanić".
Izvorni Smodlakin tekst glasi ovako:
"Padaj silo i nepravdo, narod ti je sudit zvan
Bjež'te od nas noćne tmine, svanuo je i naš dan!
Što smo bili sužnji n'jemi, vični trpit svaki jad,
Naprednjaci sad smo smjeli, slobode smo žedni sad.
Rijetko se nađu tako uspješne političke karijere koje su tako uspješno zaboravljene kao što je ona dr. Josipa Smodlake, jednog od najznačajnijih Dalmatinaca kraja 19. i prve polovine 20. stoljeća, koji je u dva svjetska rata bio gradonačelnik Splita, dvaput nepokolebljivi pregovarač s Italijom oko razgraničenja, veleposlanik i ministar u dvije Jugoslavije, monarhističkoj i komunističkoj, a dva je puta izgubio i ulice nazvane po njemu u Splitu!
U prosincu 1918. godine Smodlaka, još za života, s drugim zaslužnicima prvi put dobiva ulicu u Splitu; tadašnja Mostarska ulica, koja se protezala između tadašnje crkve starog sv. Petra i samostana klarisa, nazvana je Smodlakinom ulicom. Za vrijeme Drugog svjetskog rata ta je ulica promijenila ime u Ulicu mučenika s Lučca, a sada je Uli...
