stdClass Object
(
[id] => 606048
[title] => Neponovljive splitske face za koje jednostavno moraju znati svi Splićani: najneobičniji gradski likovi ikad po prvi put na okupu, mnoge fotografije dosad nisu viđene
[alias] => neponovljive-splitske-face-za-koje-jednostavno-moraju-znati-svi-splicani-najneobicniji-gradski-likovi-ikad-po-prvi-put-na-okupu-mnoge-fotografije-dosad-nisu-videne
[catid] => 253
[published] => 1
[introtext] =>
[fulltext] =>
Velika splitska trilogija primakla se kraju, predstoji još samo promocija trećeg nastavka monografije autora povjesničara Gorana Borčića, koji je pod nazivom "Povijest pisana svjetlom – Split od Prisce do Adriane" obuhvatio fotografski život Splita od prvih slikopisa Petra Zinka, snimljenih 1859. godine s tek izgrađene palače Bajamonti, pa sve do Mediteranskih igara 1979. godine.
Godinama sređujući fotoarhiv Muzeja grada Borčiću je preko ruku prošlo na desetke tisuća fotografija – od kojih barem dvije trećine nikad objavljenih – pa tri monumentalna libra čini više od 6200 fotografija s pratećim tekstovima!
A ovaj treći nastavak koji ćemo u nedjeljnoj "Slobodnoj" predstaviti u tri nastavka, čine čak tri opsežne knjige koje su u Muzej grada stigle – viljuškarom!
– U knjigama je zastupljen veliki broj fotografija iz razdoblje od 140 godina i mogle bi biti zanimljive stručnjacima, ali i svima koje zanima povijest najvećega dalmatinskoga grada, a načinom pisanja i tehničkim uređenjem – fotografskim čitanjem grada – nastojalo se čitatelju dati mogućnost da izabere ono što ga zanima.
Brojne su fotografije novopronađene i prvi put su predstavljene javnosti. Svaka fotografija digitalno je obrađena i pročišćena, veći nedostaci su retuširani i na taj su način dobivene fotografije mnogo čišće od originalnih – objasnio nam je Goran Borčić, omogućivši današnjoj javnosti da prvi put vidi sve ono što život grada kroz fotografiju jest: ljude, događaje, zgrade, ulice, trgove, obalu, predjele, panorame...
Uvodni dio trećeg nastavka pravi je gušt, posvećen je osobenjacima – redikulima kojih u Splitu nikad nije nedostajalo, ali nikad im nije posvećena ovakva pažnja. K tome, Borčić se pozabavio i ljudima koji nisu sasvim smatrani redikulima; različitim čudacima ali i građanima koji su u gradu bili zaduženi za proizvodnju smijeha i zabave, a bilo ih je u svim društvenim skupinama – od plemića do težaka.
Osobenjaci su u Splitu nazivani različito, već prema kategoriji zabave koju su nudili javnosti ili po čemu su bili poznati: redikuli, imbrojuni, manjamuktaši, manjinjorgi, bonkulovići, poverini, barufanti, maškalcuni, mucigoti, uncuti, berekini, farabuti, furbačuni, batali, bevaduri, dišperaduni, šotokucini, foliranti, zavajuni, trunfuni, vagabundi...
Ma postoji li i jedan grad na svijetu koji je ovako pomnjivo klasificirao svoje osobenjake?!
U "Jadranskoj pošti" od 8. kolovoza 1931. ovako se objašnjava ta pojava:
"More bit da u nijednom gradu na svitu nije čovik tako u perikulu da postane redikul ako se najidi na koju besidu. Zato ako van kogod ča pribaci oli se naruga, nemojte se najidit. Činite fintu da niste čuli, oli se i vi počnite smijat. Drugačije nećete imat mira dok ste živi", preporučuje se u tadašnjim novinama.
Baćo
Dugo je vremena najznačajnije mjesto među splitskim osobenjacima zauzimao Ante Ružić zvan Baćo. Bio je poznat u cijeloj Dalmaciji ne samo po utrkama nego i po čudnom načinu odijevanja i razgovorima zahvaljujući kojima bi u gostionicama zaradio neku paru za hranu i piće.
Objavljivao je nevjerojatan broj "časopisa" pod nazivima: Letak, Šupjača, Zrcalo, Supie, Pantagana, Skoranča, Komoštre, Brostulin, Makako, Verdun, Faganel, Gaštapan..., a 1922. godine se kandidirao za poteštata. Najpoznatiji je bio po trkama: prije Prvog svjetskog rata trčao je od kavane "Muljačić" na Rivi do restorana na Prvoj marjanskoj vidilici za 10 minuta i 32 sekunde, od Drniša do Knina trebalo mu je sat i pol, a od Drniša do Šibenika stigao je za dva sata i deset minuta.
Pojavio se 1916. godine u Beču odjeven u kupače hlačice, no nije naišao na razumijevanje – uhitili su ga, poslali na psihijatrijsko ispitivanje i kaznili s osamnaest dana zatvora zbog remećenja javnog reda!
Splitska "makinja od trkanja" zametnuo je natjecanje i s jednim konjem 1922. u Samoboru. Splitske su novine objavile veliku vijest o pobjedi: konj je iznemogao nakon sat i pol, a Ružić je još dva puta pretrčao cijelu rutu!
Baćo je trčao i po gradovima tadašnje Jugoslavije, ali nikad nije propustio svoju tradicionalnu trku na Sudamju, pa je 1929. na Rivi otrčao 520 krugova. U svojoj bijednoj potleušici u Getu pronađen je mrtav 28. prosinca 1936. godine, nije imao kreveta ni pokrivača, ležao je na goloj zemlji.
Desetljećima je Splitom odjekivala legenda o Anti Ružiću, kad god bi netko trčao bez prava razloga za njime su vikali: "Baćo! Baćo! Baćo!"
Ive Mušica
Bio je skoro normalan, ali imao je priličan beteg; kada bi se uputio hodati, nije se mogao sam zaustaviti, pa bi tražio stablo ili zid kako bi "zakočio". Kad bi želio ponovno hodati, zamolio bi prolaznika da ga gurne jer se nije mogao odlučiti kojom bi nogom počeo hodati. Kao veliki ljubitelj Krnjevala, znao bi se na Pokladni utorak iskrasti iz Ubožnice na Poljudu gdje je stanovao, a njegove krnjevalske avanture opisao je splitski kroničar Marko Uvodić.
Pušće
Prilično priseban, no imao je jednu nogu puno kraću od druge i izobličeno lice jer ga je kao dijete pritisnula greda. Bio je slavan u Krnjevalu u ulozi Krnjine udovice, strahovito naričući u crnini. Zapamćena je njegova batuda kad se vozao karocom po Rivi i jeo razrijeđenu čokoladu iz vrčine. Bio je i veliki tićar, a pored svih pjevica koje je imao najbolji prijatelj bila mu je jedna ćuvita, koju su mu upucala dva mlada lovca. Nakon šoka, Pušće je tražio i dobio odštetu za gubitak vjernog druga.
Arnerija Manjinjorgo de Zucchero
Javni nosač, fakin, koji je bio potpuno uobičajenog ponašanja dok mu netko ne bi zazviždao "fi, fi fiii, fiii". Tada bi poludio od bijesa i trčao za zviždačem uz najmaštovitiji izbor psovki.
Gobo Zore
Veseljak koji je nadimak dobio po velikoj grbi na leđima, bio je niska rasta i dugih ruku koje su mu dosezale skoro do poda te je izgledao poput orangutana. Imao je zanat laštioca namještaja od kojeg nije puno zarađivao, no sugrađani su ga rado primali u društvo jer je bio lukav, duhovit i zabavan.
Kad bi popio, držao bi političke govore popevši se na stolicu, što je izazivalo salve smijeha. Izvodio je parade na Hajdukovu igralištu salutirajući s centra uoči utakmice i na poluvremenu. Jednom su ga pijanog studenti polegli na fakinska kola izigravajući sprovod.
Na Rivi su ih zaustavili pulicjoti, a Gobo je najprije vikao "Živio car i kralj", a kad nije pomoglo zapjevao je himnu "Carevku" na što su se redari poredali u stavu mirno i salutirali.
Major
Umirovljeni časnik koji je imao jednu krivu nogu u obliku luka. Kupao se na Bačvicama i Firulama ljeti i zimi, a po gradu bi u svakom džepu vojničkog kaputa nosio po jednu mačku.
Maksimilijan Pavličević – Maše della Botanica
Pametan i inteligentan, ali najsiromašniji od svih splitskih osobenjaka. Po sebi je vješao različite đinđe i drangulije, medalje i dekoracjune, tvrdeći da mu donose sreću. Nikakvu pomoć nije želio primiti, lunjao je cijeli dan po gradu, spavao ljeti na klupi, zimi po portunima.
Uglavnom je govorio talijanski, a bio je opsjednut "Atmosferskom galerijom" i "Sistematskim pojasom", izvodio je kemijske pokuse pa je u jednom spalio kosu. Za sitan novac recitirao je stihove iz "Ilijade i Odiseje" na vrhu Bosanske ulice pred brijačnicom Cvitanića.
Luce Lazaneo – Kvatroči (Quattro occhi)
Postirka, nadimak je dobila po velikim očima i klempavim ušima, a uz to je imala golemi nos, crveno lice, niti jedan zub i čudno se šminkala. Nosila je bijeli šal i traveršu u čijim je džepovima bilo kamenja i glavica luka protiv uroka. Govorilo se da je šenula zbog nesretne ljubavi, navodno ju je kao čistačicu u otočkoj školi obljubio direktor.
Rado je govorila o svojoj avanturi iz mladosti, a iz dlana je "čitala" pismo nevjernog direktora. Bila je vrlo popularna, a umrla je 1936. u kućici na Lučcu.
Šjora Liša
Hodala je po gradu sva u crnini i merlu, s crnim lumbrelinom, a govorilo se kako je bila iz boljestojeće obitelji s Hvara ili Visa, pa se zato nosila po gospojski. Vukla je sa sobom vreću u koju bi stavljala hranu koju bi pokupila po kućama ili na Pazaru. Mulci su za njom vikali: "Šjora Liša ča po putu piša", pa bi ih ganjala.
Jakov Čičola
Ordinirao je pred palačom Bajamonti – Dešković na Rivi, gdje bi pio vino i čučao mladi luk. Nije se dao provocirati, odgovarao bi vrlo inteligentno, a potom pjevao. U određeni sat krenuo bi na "ručak" pred restoran iza Pjace kroz čiji prozor su se izbacivali ostaci hrane, a tako je branio svoj "teritorij" da su gradski psi lutalice mogli pristupiti obroku tek nakon što bi se on naglođao kostiju.
Imao je navadu pričešćivati se svakog jutra, no obično bi popio koju rakijicu prije mise, pa je znalo doći do svađe s fratrima kad bi ih zapuhnuo.
Maestro Manjamarende
Obdaren enciklopedijskom nekulturom da bi preživio krao je posvuda, a posebno je bio specijaliziran na otimanje marende iz torbi školaraca.
Điđi Montarella
Zvali su ga Kraj o" beštimaduri; kad bi izgubio na kartama izišao bi iz konobe i rastvorio svoju prljavu kapu te nabrajao redom sve svece, čak i svetoga Duju (!), pa ih "slagao" u tu kapu i potom gazio po kapi i vikao na njih: "Lopovi, varalice, razbojnici..."
Gospodin B
Vrlo uredna izgleda, debeo i crven u licu, mogao je prevariti svakog predstavljajući se za odvjetnika. Kao veseljak i dobričina znao je napamet sve moguće govore, zdravice, dobrodošlice i prigodnice, pojeo bi za deset, a popio za petnaest osoba. Nakon gozbe raskopčao bi điletin i botun na hlačama pa bi nudio: "Gledaj! Upri! Uvjeri se! Ala san se bogovski naždra!"
Mare Mulica
Šezdesetih godina devetnaestog stoljeća usuđivala se javno pušiti cigarete u društvu vojnika.
Nikola Furlan
Patuljasta rasta, visok oko metra, znao je pjevati arije iz svih opera.
Vlajko Čančar
Patuljak, u fraku i s cilindrom na glavi dočekivao je gledatelje u kinu "Edison" i tumačio im program nijemoga filma. Boem i pijančina.
Duje Budić – Duje Longo – Pompadur
Pitur, vrlo visok rastom zbog čega su ga prozvali Longo. Bio je vrlo lijen – piturski bi pinel vezivao za štap i tako mazao zidove, pa su stanari još danima prali podove nakon njegova "posla". Ako bi se na zidovima pojavile fleke, savjetovao je da ih pokriju slikama.
Znao se i bez dozvole domaćina mašiti za jelo u kući, a kad je jednoj Matarinki u Velome Varošu pojeo cijeli pršut, zamjerio joj je jer mu nije ostavila ključ od konobe da popije i vino. Njegov je običaj bio najesti se kupusa i fažola, usuho, a onda sve "začiniti" uljem iz lumina kapelice na Lovretu.
Kasnije je bio picigamorto, ne pristajući sprovoditi mrtvaca dok ga rodbina dobro ne nalije. Svake je godine predvodio cukunsku povorku u Krnjevalu.
Ive Kaga
"Iva Kaga posra tri vraga", vikali su Splićani za njim, na što bi se toliko razbjesnio da bi kamenjem gađao sve oko sebe, i krive i nevine.
Mikula Padovan Ridulin
Rođen je oko 1875. u Veloj Luci, porijeklom je Ćozot (iz Chioggie), a živio je u kućici u Velome Varošu koju je opjevao Ivo Tijardović u "Splitskome akvarelu", pa je po njemu i nazvana vila "Ridulin".
Radio je u vinskom podrumu i vezivao cime u luci. Kad bi došao američki brod, odijevao se kao američki mornar s bijelom kapicom na glavi, a u Krnjevalu bi igrao arlekina. Bio je vrlo duhovit i omiljen, a umro je 1929. godine, govorilo se da je preminuo nakon što mu je likar zabranio piti.
Toma Bačir
Radio je kao podvornik u "Jadranskoj straži", pa bi gradom često nosio nekakve poslovne knjige. Kad bi mu netko prišao iza leđa i zavikao: "Mina!", bacio bi sve knjige i panično trčao rušeći sve pred sobom. Navodno ga je negdje u životu prestrašila mina, pa su mu oslabili živci, no gradska furbarija nije za to puno marila.
Ive Kaliterna – Bužija
Zidarski poduzetnik i veliki šaljivac čije su se berekinade godinama prepričavale po gradu. Govorilo se da nije imao mira dok nije napravio neku uncutariju, pa makar bio i na šteti s njom.
Među mnogobrojnim batudama meštra Ive je i "službeni" općinski poziv svim splitskim redikulima da dođu rano ujutro kod gradonačelnika Vice Mihaljevića jer su – dobili zaposlenje. Pojavila se cijela kolona redikula i nisu se dali otjerati, nastao je veliki šušur u općinskoj zgradi. Umro je za tadašnje vrijeme neuobičajenim slučajem – pregazio ga je automobil.
Marta Šore – Ajdučica
Zvali su je i Marta Muško jer se smatralo da je više muško nego žensko; nosila je mušku odjeću, a kako je bila komad žene bojali su je se i muškarci, posebno zbog britve za koju se znala mašiti. Govorilo se i da se brijala, a mogla je gurati karijolu s dvjesto, tristo kila kumpira.
Bila je niska, debela, brkata, kose namazane uljem i petroljem. Živjela je kod Sjeverne luke, u polju u kojem je uzgajala svakog blaga Božjega, a držala je i zjog za balote, te se moglo pucati iz njezine puške za sitniš. Bila je i vrhunski lovac, a kad bi dolazila u grad uvijek bi sa sobom vodila tovara i psa. Umrla je 1929. s više od devedeset godina.
Mate Bu
Spavao je u sarkofagu, a nastupao je sa slijepim tenorom kojeg je pratio na – češlju. Ubogari su obožavali njihove koncerte, a smrznuo se jednog Krnjevala u svom sarkofagu.
Luka Lozić – Katica
Pekar, niska rasta, plav, pjegav i šepav. Pekarski zanat obavljao je vrlo čudno – tijesto za kruh gazio je nogama.
Stipe Ozretić – Bala
Najsimpatičniji među splitskim oriđinalima, lutao bi gradskim ulicama bos i plesao za komad kruha, tepajući pjesme. Varošani su pričali kako su mu vile odnijele govor. Iako je hodao jadno odjeven i bos, nikad nije bio bolestan.
Donosili su mu odijela i presvlačili bi ga, ali on bi opet osvanuo u dronjcima, a kad mu je Općina počela darivati postole jer je pomagao škovacinima, vezali bi ih katancem da ih ne može skinuti, a navečer bi mu ih skidali. No, nakon par dana opet bi došao bos na posao.
Brijač Špiro Kanazir ga je 1913. obrijao tako da sliči na cara Franu Josipa te su ga poslali u procesiju na Tijelovo. Na Pjaci ga je u procesiji opazio policijski komesar Perišić, uhapsio i njega i brijača Kanazira koji je dobio osam mjeseci tamnice i bio poslan na talijansku frontu, a onda je završio u zarobljeničkom logoru.
Stipe je završio samo u novinama, a na dvadesetu godišnjicu ovoga događaja priređena je velika fešta u čast brijača Kanazira i Stipe Bale. Stipe je bez kalendara znao kad je koji svetac u Splitu i okolici, gdje bi ga počastili. Živio je dugo i umro 1934. doživjevši više od osamdeset godina.
Đovanina Ivanišević – Kokola
Jedna od najpopularnijih osobenjakinja staroga Splita. Nosila je šudar preko glave koji joj je pokrivao oči pa je hodala zabačene glave kako bi vidjela pred sobom. Nosila je muške postole i hodala velikim korakom uvjerena u svoju ljepotu.
Palila se na uniformirane muškarce, a jedna je od prvih splitskih žena koja je nosila frizuru "bubikopf", zbog čega majke nisu dopuštale kćerima tu tada modernu kratku frizuru. Govorila bi različite budalaštine i pjevala stare pjesme, pa se veselo smijala savijajući se u pasu.
Sestre Casinotti – Kažinotovice
Usidjelice koje su privlačile pažnju oblačeći se potpuno identično u svečane haljine, a Splićani su ih nazivali i Četri štađuna.
Nikola Lukinović – Makarun
Najomiljeniji gradski brijač između dva rata. Bio je nagluh pa bi svoje mušterije umjesto brijanja krenuo šišati.
Braća Basso
Potomci ugledne i imućne obitelji, jedan brat je doktorirao pravo, a drugi filozofiju u Padovi iz koje su se vratili tek nakon smrti roditelja, a stanovali su na Pjaci. Živjeli su od rente obiteljskih nekretnina, izbjegavajući društvo. Odijevali su se u pelerine i izgledali jednako, nosili su kapetanske dalekozore, a imanjem im je upravljala jedna starija usidjelica iz Dalmatinske zagore koju su zvali Štrega – vištica.
Ustajali su u tri poslijepodne, pa čitali, a ručali bi u osam navečer. Izlazili su noću, rastali bi se na Zlatnim vratima, a onda bi svaki krenuo na svoju stranu. Šetali bi po gradskoj periferiji i poljima, a u zoru bi se našli na Peristilu i skupa u pratnji sluge s feralom i domaćice vraćali se kući.
Don Antonio Kuljiš
Župnik Pražnica, česti splitski gost, veseljak, gurman i velika svađalica sa svima, od biskupa do sluškinja. Ostao je zapamćen po jednom događaju: dvije djevojke hodale su ulicom i – puštale vjetrove. Iznenadile su se kad su vidjele župnika: "O, don Antonio otkad ste vi za nan?" "Od prvoga tira lipe moje."
Navodno je i skončao na tragikomičan način, dok je čitao brevijar u dvoru iznad njegove glave pijetao je skočio na kokoš, pa su u ljubavnom naletu gurnuli veliki bovan na don Antonijevu glavu.
Konte Šime Capogrosso Cavagnin
Smatrali su ga začinom svake dobre fešte u Splitu, posljednji potomak stare plemićke obitelji. Visok, simpatične vanjštine, kulturan, duhovit i uvijek dobro raspoložen, nesvršeni student farmacije. Okorjeli neženja i ujedno nepopravljivi ženskar, stekao je slavu kao bonvivan i donžuan, ali i organizator sjajnih zabava u svojoj palači na Pjaci ili u ljetnikovcu na Dobrome.
Putovao je svijetom, obilazio teatre i muzeje, a bio je poznat i kao sasvim neobičan zubar: na klupi na Manušu vadio bi pacijentima zube uz asistenciju gradske mularije.
Marinko Pavlović – Karužo
Najpoznatiji splitski ulični tenor, kad bi pjevao stao bi u pozu kao da je na nekoj od svjetskih pozornica, a kad bi ga nahvalili znao je reći: "A ča vi mislite, da je glas o tenora – kofa kavuli iz Trstenika." Bio je očaran svojim glasom pa je tvrdio kako mu je žao što je umro "pravi" Enrico Caruso "jer da je on još živ počini bi samoubojstvo kad bi ču moj glas i note!"
Uvjeravao je svih kako je "u dobrotvorne svrhe" dobio više aplauza i novca nego pjevači iz teatra. Poznata je fjaba koju su mu priredili prijatelji: uvjerili su ga kako je pozvan iz Metropolitan Opere u Americi i priredili su mu oproštaj s Rive, na kojem se skupilo stotine ljudi, a brod s Karuzom je pristao u – Sjevernu luku.
Vinko Jadrijević – Doktor Picara
Poznat kao dobričina i poštenjak bio je omiljen među građanima, a ponos mu nije dopuštao da bude žicar. Spominje se njegov doprinos antifašističkoj borbi u Drugom svjetskom ratu: Picara je pred talijanskim vojnicima skakao s kupališne zgrade na Bačvicama u plićak.
Nakon toga tako je odlučio skočiti i jedan fašist. Zaletio se i pogriješio, ozlijedivši se nasmrt. Picara je tražio nakon rata da mu se taj događaj prizna kao ratni staž. Kad je umro 1971. godine ispratio ga je cijeli grad, a prijatelji su mu podigli spomenik s bistom.
Mirko Perić – Pajdo
Nije bio osobenjak kojeg se izrugivalo već sasvim obratno: on je ismijavao Splićane i sprdao se s njima. Vrlo inteligentan, bio je poznat po čuvenim govorima, nakon kojeg pića više, a koje je započinjao s: "Govedo!"
Bio je vrhunski mehaničar, zaposlen u JNA, što mu je omogućavalo rijetku povlasticu: kad bi ga navečer privela policija zbog pijanstva, ujutro bi po njega dolazila vojska i vozila ga na posao.
Puno je anegdota i danas poznatih o Pajdi, a poseban odnos imao je s milicionarima. Jednom su ga hvatali vičući: "Stani Pajdo!" "Stani ti, tebe ne vataju!" Umro je 2008. u šezdeset šestoj godini života.
Marija Bačić – Mare Žebon
Đardinska djelatnica koja se nakon teškog života lake dame u poznim godinama preobrazila u nezaobilaznu splitsku uličnu facu. Šetala je gradom napadno našminkana, a specijalnost joj je bila drpanje zaljubljenih parova, uz usputna bezobrazna dobacivanja.
Ante Lizatović – Perika
Kralj splitskih kolpotera, pametan, dobar i srdačan čovjek koji je imao tako prodoran glas da se niti jedan zvučnik nije mogao mjeriti s njime. Osebujan način reklamiranja novina – prilagođujući naslove svojoj interpretaciji – priskrbio mu je titulu nenadmašnog kolpotera, građani su s guštom dolazili po novine baš kod njega.
Rano ujutro gurao je teška željezna kolica natrpana štampom najprije pred škver i Jugoplastiku, pa do Pazara i pred Srebrna vrata te do luke i kolodvora.
Njegovi deseterci izvučeni iz novinskih naslova su legendarni: "Šta se ono kraj Plinare praši, to Primorac na Saviću jaši", ili "Ide Tito preko Perkovića i pozdravlja Juru Jerkovića", ili "Ko pije umrije, ko ne pije i prije!" Na dane Hajdukovih utakmica pojavljivao se na stajanju stadiona odjeven sav u bijelo, s ličkom kapom pjevajući deseterce o Hajduku
(NASTAVLJA SE)
Životi i batude osobenjaka iz knjige
Goran Borčić u knjizi je opisao živote i batude većine splitskih osobenjaka od sredine devetnaestog stoljeća do naših dana.
Tu su: Ante Ružić Baćo, Paško Bonačić Ključanica, Iva Mušica, Vicenco Mitrović Fabjan, Pušće, Arnerija Manjinjorgo de Zucchero, Ante Milun Milunica, Gobo Zore, Bašće, Maksimilijan Pavličević Maše, Luce Lazaneo Kvatroči, Šjora Liša, Jakov Čičola, Conte Pissacantoni, Maestro Magnamarende, Lučin, Điđi Montarella, Gospodin B, Ante Žunić Botić, Adamo Zogatto, Lovre Rukavac Rokovica, Nikola Furlan, Vlade Čančar, Pere Pikiriki, Duje Budić – Longo Pompadur, Ive Kaga, Mikula Padovan Ridulin, Handel, Toma Bačir Zaratin, Giovanin Scrivanelli, Bilježnik Čudina, Niko Gjivović, Špiro Gašović, Ive Kaliterna Bužija, Marta Šore Ajdučica, Pere Alujević Dujas Tikli, Mate Bu, Luka Jozić Katica, Šegvić Čelica, Gigi Mutarello – More Slano, Petar Grabić Utroba, Baron Karlo, Mijo Radelić, Jozo Musa, Vice Barišić – Tiki Taki, Rajmondo, Luka Bilan Dotur, Frane Gjengje – Kraj o špadi, Stipe Ozretić Bala, Petar Jurjević – Pan Pan, Ante Božić Šamplan, Braća Kovačić – Ivan, Ante i Jure Prčilo, Luka Šiška, Ive Šore Jutika, Mande Štramacera, Đovanina Ivanišević Kokola, Bepo Zlodre Kefer, Mate Tukac, Vjekoslav Belas, Francesco Furlan Šolferin, sestre Casinotti, Majstor Merighi, Nikola Lukinović Makarun, braća Basso, Kokošja Lula, Frančezice, Luka Ivančić Juti, Niko Vušković, Marin Vušković Šibić, Duje Bigulin, Pave Švanciber, Marinko Andreis Štule, Niko Gašo Pulicija, Visko Gandi, Dotur Keko, don Antonio Kuliš, Makarin, don Malakia, Frane Vrdoljak Zermo, Andrija Tomić Kiriđija, grof Artur Kinsky, Paško Jakasović Bula, Karleto, conte Šime Capogrosso Cavagnin, conte Giovanni Grisogono, Ivan Rendić, Noe Matošić, Ive Jarebica, Dunav Rendić, Ante Katunarić, Arturo Ružička, Mitre Karaman, Marinko Pavlović Karuzo, Vinko Jadrijević – Doktor Picara, Danilo Čorak, Oskar Ganza Gamos, Petar Šabić Golub, Šanto Radovniković, Roko Ljubica i Cicibela Dujka Bašić, Adam, Mirko Perić Pajdo, Marija Bačić Žebon, Ante Lizatović Perika...
Velika splitska trilogija primakla se kraju, predstoji još samo promocija trećeg nastavka monografije autora povjesničara Gorana Borčića, koji je pod nazivom "Povijest pisana svjetlom – Split od Prisce do Adriane" obuhvatio fotografski život Splita od prvih slikopisa Petra Zinka, snimljenih 1859. godine s tek izgrađene palače Bajamonti, pa sve do Mediteranskih igara 1979. godine.
Godinama sređujući fotoarhiv Muzeja grada Borčiću je preko ruku prošlo na desetke tisuća fotografija – od kojih barem dvije trećine nikad objavljenih – pa tri monumentalna libra čini više od 6200 fotografija s pratećim tekstovima!
A ovaj treći nastavak koji ćemo u nedjeljnoj "Slobodnoj" predstaviti u tri nastavka, čine čak tri opsežne knjige koje su u Muzej grada stigle – viljuškarom!
– U knjigama je zastupljen veliki broj fotografija iz razdoblje od 140 godina i mogle bi biti zanimljive stručnjacima, ali i svima koje zanima povijest najvećega dalmatinskoga grada, a načinom pisanja i tehničkim uređenjem – fotografskim čitanjem grada – nastojalo se čitatelju dati mogućnost da izabere ono što ga zanima.
Brojne su fotografije novopronađene i prvi put su predstavljene javnosti. Svaka fotografija digitalno je obrađena i pročišćena, veći nedostaci su retuširani i na taj su način dobivene fotografije mnogo čišće od originalnih – objasnio nam je Goran Borčić, omogućivši današnjoj javnosti da prvi put vidi sve ono što život grada kroz fotografiju jest: ljude, događaje, zgrade, ulice, trgove, obalu, predjele, panorame...
Uvodni dio trećeg nastavka pravi je gušt, posvećen je osobenjacima – redikulima kojih u Splitu nikad nije nedostajalo, ali nikad im nije posvećena ovakva pažnja. K tome, Borčić se pozabavio i ljudima koji nisu sasvim smatrani redikulima; različitim čudacima ali i građanima koji su u gradu bili zaduženi za proizvodnju smijeha i zabave, a bilo ih je u svim društvenim skupinama – od plemića do težaka.
Osobenjaci su u Splitu nazivani različito, već prema kategoriji zabave koju su nudili javnosti ili po čemu su bili poznati: redikuli, imbrojuni, manjamuktaši, manjinjorgi, bonkulovići, poverini, barufanti, maškalcuni, mucigoti, uncuti, berekini, farabuti, furbačuni, batali, bevaduri, dišperaduni, šotokucini, foliranti, zavajuni, trunfuni, vagabundi...
Ma postoji li i jedan grad na svijetu koji je ovako pomnjivo klasificirao svoje osobenjake?!
U "Jadranskoj pošti" od 8. kolovoza 1931. ovako se objašnjava ta pojava:
"More bit da u nijednom gradu na svitu nije čovik tako u perikulu da postane redikul ako se najidi na koju besidu. Zato ako van kogod ča pribaci oli se naruga, nemojte se najidit. Činite fintu da niste čuli, oli se i vi počnite smijat. Drugačije nećete imat mira dok ste živi", preporučuje se u tadašnjim novinama.
Baćo
Dugo je vremena najznačajnije mjesto među splitskim osobenjacima zauzimao Ante Ružić zvan Baćo. Bio je poznat u cijeloj Dalmaciji ne samo po utrkama nego i po čudnom načinu odijevanja i razgovorima zahvaljujući kojima bi u gostionicama zaradio neku paru za hranu i piće.
Objavljivao je nevjerojatan broj "časopisa" pod nazivima: Letak, Šupjača, Zrcalo, Supie, Pantagana, Skoranča, Komoštre, Brostulin, Makako, Verdun, Faganel, Gaštapan..., a 1922. godine se kandidirao za poteštata. Najpoznatiji je bio po trkama: prije Prvog svjetskog rata trčao je od kavane "Muljačić" na Rivi do restorana na Prvoj marjanskoj vidilici za 10 minuta i 32 sekunde, od Drniša do Knina trebalo mu je sat i pol, a od Drniša do Šibenika stigao je za dva sata i deset minuta.
Pojavio se 1916. godine u Beču odjeven u kupače hlačice, no nije naišao na razumijevanje – uhitili su ga, poslali na psihijatrijsko ispitivanje i kaznili s osamnaest dana zatvora zbog remećenja javnog reda!
Splitska "makinja od trkanja" zametnuo je natjecanje i s jednim konjem 1922. u Samoboru. Splitske su novine objavile veliku vijest o pobjedi: konj je iznemogao nakon sat i pol, a Ružić je još dva puta pretrčao cijelu rutu!
Baćo je trčao i po gradovima tadašnje Jugoslavije, ali nikad nije propustio svoju tradicionalnu trku na Sudamju, pa je 1929. na Rivi otrčao 520 krugova. U svojoj bijednoj potleušici u Getu pronađen je mrtav 28. prosinca 1936. godine, nije imao kreveta ni pokrivača, ležao je na goloj zemlji.
Desetljećima je Splitom odjekivala legenda o Anti Ružiću, kad god bi netko trčao bez prava razloga za njime su vikali: "Baćo! Baćo! Baćo!"
Ive Mušica
Bio je skoro normalan, ali imao je priličan beteg; kada bi se uputio hodati, nije se mogao sam zaustaviti, pa bi tražio stablo ili zid kako bi "zakočio". Kad bi želio ponovno hodati, zamolio bi prolaznika da ga gurne jer se nije mogao odlučiti kojom bi nogom počeo hodati. Kao veliki ljubitelj Krnjevala, znao bi se na Pokladni utorak iskrasti iz Ubožnice na Poljudu gdje je stanovao, a njegove krnjevalske avanture opisao je splitski kroničar Marko Uvodić.
Pušće
Prilično priseban, no imao je jednu nogu puno kraću od druge i izobličeno lice jer ga je kao dijete pritisnula greda. Bio je slavan u Krnjevalu u ulozi Krnjine udovice, strahovito naričući u crnini. Zapamćena je njegova batuda kad se vozao karocom po Rivi i jeo razrijeđenu čokoladu iz vrčine. Bio je i veliki tićar, a pored svih pjevica koje je imao najbolji prijatelj bila mu je jedna ćuvita, koju su mu upucala dva mlada lovca. Nakon šoka, Pušće je tražio i dobio odštetu za gubitak vjernog druga.
Arnerija Manjinjorgo de Zucchero
Javni nosač, fakin, koji je bio potpuno uobičajenog ponašanja dok mu netko ne bi zazviždao "fi, fi fiii, fiii". Tada bi poludio od bijesa i trčao za zviždačem uz najmaštovitiji izbor psovki.
Gobo Zore
Veseljak koji je nadimak dobio po velikoj grbi na leđima, bio je niska rasta i dugih ruku koje su mu dosezale skoro do poda te je izgledao poput orangutana. Imao je zanat laštioca namještaja od kojeg nije puno zarađivao, no sugrađani su ga rado primali u društvo jer je bio lukav, duhovit i zabavan.
Kad bi popio, držao bi političke govore popevši se na stolicu, što je izazivalo salve smijeha. Izvodio je parade na Hajdukovu igralištu salutirajući s centra uoči utakmice i na poluvremenu. Jednom su ga pijanog studenti polegli na fakinska kola izigravajući sprovod.
Na Rivi su ih zaustavili pulicjoti, a Gobo je najprije vikao "Živio car i kralj", a kad nije pomoglo zapjevao je himnu "Carevku" na što su se redari poredali u stavu mirno i salutirali.
Major
Umirovljeni časnik koji je imao jednu krivu nogu u obliku luka. Kupao se na Bačvicama i Firulama ljeti i zimi, a po gradu bi u svakom džepu vojničkog kaputa nosio po jednu mačku.
Maksimilijan Pavličević – Maše della Botanica
Pametan i inteligentan, ali najsiromašniji od svih splitskih osobenjaka. Po sebi je vješao različite đinđe i drangulije, medalje i dekoracjune, tvrdeći da mu donose sreću. Nikakvu pomoć nije želio primiti, lunjao je cijeli dan po gradu, spavao ljeti na klupi, zimi po portunima.
Uglavnom je govorio talijanski, a bio je opsjednut "Atmosferskom galerijom" i "Sistematskim pojasom", izvodio je kemijske pokuse pa je u jednom spalio kosu. Za sitan novac recitirao je stihove iz "Ilijade i Odiseje" na vrhu Bosanske ulice pred brijačnicom Cvitanića.
Luce Lazaneo – Kvatroči (Quattro occhi)
Postirka, nadimak je dobila po velikim očima i klempavim ušima, a uz to je imala golemi nos, crveno lice, niti jedan zub i čudno se šminkala. Nosila je bijeli šal i traveršu u čijim je džepovima bilo kamenja i glavica luka protiv uroka. Govorilo se da je šenula zbog nesretne ljubavi, navodno ju je kao čistačicu u otočkoj školi obljubio direktor.
Rado je govorila o svojoj avanturi iz mladosti, a iz dlana je "čitala" pismo nevjernog direktora. Bila je vrlo popularna, a umrla je 1936. u kućici na Lučcu.
Šjora Liša
Hodala je po gradu sva u crnini i merlu, s crnim lumbrelinom, a govorilo se kako je bila iz boljestojeće obitelji s Hvara ili Visa, pa se zato nosila po gospojski. Vukla je sa sobom vreću u koju bi stavljala hranu koju bi pokupila po kućama ili na Pazaru. Mulci su za njom vikali: "Šjora Liša ča po putu piša", pa bi ih ganjala.
Jakov Čičola
Ordinirao je pred palačom Bajamonti – Dešković na Rivi, gdje bi pio vino i čučao mladi luk. Nije se dao provocirati, odgovarao bi vrlo inteligentno, a potom pjevao. U određeni sat krenuo bi na "ručak" pred restoran iza Pjace kroz čiji prozor su se izbacivali ostaci hrane, a tako je branio svoj "teritorij" da su gradski psi lutalice mogli pristupiti obroku tek nakon što bi se on naglođao kostiju.
Imao je navadu pričešćivati se svakog jutra, no obično bi popio koju rakijicu prije mise, pa je znalo doći do svađe s fratrima kad bi ih zapuhnuo.
Maestro Manjamarende
Obdaren enciklopedijskom nekulturom da bi preživio krao je posvuda, a posebno je bio specijaliziran na otimanje marende iz torbi školaraca.
Điđi Montarella
Zvali su ga Kraj o" beštimaduri; kad bi izgubio na kartama izišao bi iz konobe i rastvorio svoju prljavu kapu te nabrajao redom sve svece, čak i svetoga Duju (!), pa ih "slagao" u tu kapu i potom gazio po kapi i vikao na njih: "Lopovi, varalice, razbojnici..."
Gospodin B
Vrlo uredna izgleda, debeo i crven u licu, mogao je prevariti svakog predstavljajući se za odvjetnika. Kao veseljak i dobričina znao je napamet sve moguće govore, zdravice, dobrodošlice i prigodnice, pojeo bi za deset, a popio za petnaest osoba. Nakon gozbe raskopčao bi điletin i botun na hlačama pa bi nudio: "Gledaj! Upri! Uvjeri se! Ala san se bogovski naždra!"
Mare Mulica
Šezdesetih godina devetnaestog stoljeća usuđivala se javno pušiti cigarete u društvu vojnika.
Nikola Furlan
Patuljasta rasta, visok oko metra, znao je pjevati arije iz svih opera.
Vlajko Čančar
Patuljak, u fraku i s cilindrom na glavi dočekivao je gledatelje u kinu "Edison" i tumačio im program nijemoga filma. Boem i pijančina.
Duje Budić – Duje Longo – Pompadur
Pitur, vrlo visok rastom zbog čega su ga prozvali Longo. Bio je vrlo lijen – piturski bi pinel vezivao za štap i tako mazao zidove, pa su stanari još danima prali podove nakon njegova "posla". Ako bi se na zidovima pojavile fleke, savjetovao je da ih pokriju slikama.
Znao se i bez dozvole domaćina mašiti za jelo u kući, a kad je jednoj Matarinki u Velome Varošu pojeo cijeli pršut, zamjerio joj je jer mu nije ostavila ključ od konobe da popije i vino. Njegov je običaj bio najesti se kupusa i fažola, usuho, a onda sve "začiniti" uljem iz lumina kapelice na Lovretu.
Kasnije je bio picigamorto, ne pristajući sprovoditi mrtvaca dok ga rodbina dobro ne nalije. Svake je godine predvodio cukunsku povorku u Krnjevalu.
Ive Kaga
"Iva Kaga posra tri vraga", vikali su Splićani za njim, na što bi se toliko razbjesnio da bi kamenjem gađao sve oko sebe, i krive i nevine.
Mikula Padovan Ridulin
Rođen je oko 1875. u Veloj Luci, porijeklom je Ćozot (iz Chioggie), a živio je u kućici u Velome Varošu koju je opjevao Ivo Tijardović u "Splitskome akvarelu", pa je po njemu i nazvana vila "Ridulin".
Radio je u vinskom podrumu i vezivao cime u luci. Kad bi došao američki brod, odijevao se kao američki mornar s bijelom kapicom na glavi, a u Krnjevalu bi igrao arlekina. Bio je vrlo duhovit i omiljen, a umro je 1929. godine, govorilo se da je preminuo nakon što mu je likar zabranio piti.
Toma Bačir
Radio je kao podvornik u "Jadranskoj straži", pa bi gradom često nosio nekakve poslovne knjige. Kad bi mu netko prišao iza leđa i zavikao: "Mina!", bacio bi sve knjige i panično trčao rušeći sve pred sobom. Navodno ga je negdje u životu prestrašila mina, pa su mu oslabili živci, no gradska furbarija nije za to puno marila.
Ive Kaliterna – Bužija
Zidarski poduzetnik i veliki šaljivac čije su se berekinade godinama prepričavale po gradu. Govorilo se da nije imao mira dok nije napravio neku uncutariju, pa makar bio i na šteti s njom.
Među mnogobrojnim batudama meštra Ive je i "službeni" općinski poziv svim splitskim redikulima da dođu rano ujutro kod gradonačelnika Vice Mihaljevića jer su – dobili zaposlenje. Pojavila se cijela kolona redikula i nisu se dali otjerati, nastao je veliki šušur u općinskoj zgradi. Umro je za tadašnje vrijeme neuobičajenim slučajem – pregazio ga je automobil.
Marta Šore – Ajdučica
Zvali su je i Marta Muško jer se smatralo da je više muško nego žensko; nosila je mušku odjeću, a kako je bila komad žene bojali su je se i muškarci, posebno zbog britve za koju se znala mašiti. Govorilo se i da se brijala, a mogla je gurati karijolu s dvjesto, tristo kila kumpira.
Bila je niska, debela, brkata, kose namazane uljem i petroljem. Živjela je kod Sjeverne luke, u polju u kojem je uzgajala svakog blaga Božjega, a držala je i zjog za balote, te se moglo pucati iz njezine puške za sitniš. Bila je i vrhunski lovac, a kad bi dolazila u grad uvijek bi sa sobom vodila tovara i psa. Umrla je 1929. s više od devedeset godina.
Mate Bu
Spavao je u sarkofagu, a nastupao je sa slijepim tenorom kojeg je pratio na – češlju. Ubogari su obožavali njihove koncerte, a smrznuo se jednog Krnjevala u svom sarkofagu.
Luka Lozić – Katica
Pekar, niska rasta, plav, pjegav i šepav. Pekarski zanat obavljao je vrlo čudno – tijesto za kruh gazio je nogama.
Stipe Ozretić – Bala
Najsimpatičniji među splitskim oriđinalima, lutao bi gradskim ulicama bos i plesao za komad kruha, tepajući pjesme. Varošani su pričali kako su mu vile odnijele govor. Iako je hodao jadno odjeven i bos, nikad nije bio bolestan.
Donosili su mu odijela i presvlačili bi ga, ali on bi opet osvanuo u dronjcima, a kad mu je Općina počela darivati postole jer je pomagao škovacinima, vezali bi ih katancem da ih ne može skinuti, a navečer bi mu ih skidali. No, nakon par dana opet bi došao bos na posao.
Brijač Špiro Kanazir ga je 1913. obrijao tako da sliči na cara Franu Josipa te su ga poslali u procesiju na Tijelovo. Na Pjaci ga je u procesiji opazio policijski komesar Perišić, uhapsio i njega i brijača Kanazira koji je dobio osam mjeseci tamnice i bio poslan na talijansku frontu, a onda je završio u zarobljeničkom logoru.
Stipe je završio samo u novinama, a na dvadesetu godišnjicu ovoga događaja priređena je velika fešta u čast brijača Kanazira i Stipe Bale. Stipe je bez kalendara znao kad je koji svetac u Splitu i okolici, gdje bi ga počastili. Živio je dugo i umro 1934. doživjevši više od osamdeset godina.
Đovanina Ivanišević – Kokola
Jedna od najpopularnijih osobenjakinja staroga Splita. Nosila je šudar preko glave koji joj je pokrivao oči pa je hodala zabačene glave kako bi vidjela pred sobom. Nosila je muške postole i hodala velikim korakom uvjerena u svoju ljepotu.
Palila se na uniformirane muškarce, a jedna je od prvih splitskih žena koja je nosila frizuru "bubikopf", zbog čega majke nisu dopuštale kćerima tu tada modernu kratku frizuru. Govorila bi različite budalaštine i pjevala stare pjesme, pa se veselo smijala savijajući se u pasu.
Sestre Casinotti – Kažinotovice
Usidjelice koje su privlačile pažnju oblačeći se potpuno identično u svečane haljine, a Splićani su ih nazivali i Četri štađuna.
Nikola Lukinović – Makarun
Najomiljeniji gradski brijač između dva rata. Bio je nagluh pa bi svoje mušterije umjesto brijanja krenuo šišati.
Braća Basso
Potomci ugledne i imućne obitelji, jedan brat je doktorirao pravo, a drugi filozofiju u Padovi iz koje su se vratili tek nakon smrti roditelja, a stanovali su na Pjaci. Živjeli su od rente obiteljskih nekretnina, izbjegavajući društvo. Odijevali su se u pelerine i izgledali jednako, nosili su kapetanske dalekozore, a imanjem im je upravljala jedna starija usidjelica iz Dalmatinske zagore koju su zvali Štrega – vištica.
Ustajali su u tri poslijepodne, pa čitali, a ručali bi u osam navečer. Izlazili su noću, rastali bi se na Zlatnim vratima, a onda bi svaki krenuo na svoju stranu. Šetali bi po gradskoj periferiji i poljima, a u zoru bi se našli na Peristilu i skupa u pratnji sluge s feralom i domaćice vraćali se kući.
Don Antonio Kuljiš
Župnik Pražnica, česti splitski gost, veseljak, gurman i velika svađalica sa svima, od biskupa do sluškinja. Ostao je zapamćen po jednom događaju: dvije djevojke hodale su ulicom i – puštale vjetrove. Iznenadile su se kad su vidjele župnika: "O, don Antonio otkad ste vi za nan?" "Od prvoga tira lipe moje."
Navodno je i skončao na tragikomičan način, dok je čitao brevijar u dvoru iznad njegove glave pijetao je skočio na kokoš, pa su u ljubavnom naletu gurnuli veliki bovan na don Antonijevu glavu.
Konte Šime Capogrosso Cavagnin
Smatrali su ga začinom svake dobre fešte u Splitu, posljednji potomak stare plemićke obitelji. Visok, simpatične vanjštine, kulturan, duhovit i uvijek dobro raspoložen, nesvršeni student farmacije. Okorjeli neženja i ujedno nepopravljivi ženskar, stekao je slavu kao bonvivan i donžuan, ali i organizator sjajnih zabava u svojoj palači na Pjaci ili u ljetnikovcu na Dobrome.
Putovao je svijetom, obilazio teatre i muzeje, a bio je poznat i kao sasvim neobičan zubar: na klupi na Manušu vadio bi pacijentima zube uz asistenciju gradske mularije.
Marinko Pavlović – Karužo
Najpoznatiji splitski ulični tenor, kad bi pjevao stao bi u pozu kao da je na nekoj od svjetskih pozornica, a kad bi ga nahvalili znao je reći: "A ča vi mislite, da je glas o tenora – kofa kavuli iz Trstenika." Bio je očaran svojim glasom pa je tvrdio kako mu je žao što je umro "pravi" Enrico Caruso "jer da je on još živ počini bi samoubojstvo kad bi ču moj glas i note!"
Uvjeravao je svih kako je "u dobrotvorne svrhe" dobio više aplauza i novca nego pjevači iz teatra. Poznata je fjaba koju su mu priredili prijatelji: uvjerili su ga kako je pozvan iz Metropolitan Opere u Americi i priredili su mu oproštaj s Rive, na kojem se skupilo stotine ljudi, a brod s Karuzom je pristao u – Sjevernu luku.
Vinko Jadrijević – Doktor Picara
Poznat kao dobričina i poštenjak bio je omiljen među građanima, a ponos mu nije dopuštao da bude žicar. Spominje se njegov doprinos antifašističkoj borbi u Drugom svjetskom ratu: Picara je pred talijanskim vojnicima skakao s kupališne zgrade na Bačvicama u plićak.
Nakon toga tako je odlučio skočiti i jedan fašist. Zaletio se i pogriješio, ozlijedivši se nasmrt. Picara je tražio nakon rata da mu se taj događaj prizna kao ratni staž. Kad je umro 1971. godine ispratio ga je cijeli grad, a prijatelji su mu podigli spomenik s bistom.
Mirko Perić – Pajdo
Nije bio osobenjak kojeg se izrugivalo već sasvim obratno: on je ismijavao Splićane i sprdao se s njima. Vrlo inteligentan, bio je poznat po čuvenim govorima, nakon kojeg pića više, a koje je započinjao s: "Govedo!"
Bio je vrhunski mehaničar, zaposlen u JNA, što mu je omogućavalo rijetku povlasticu: kad bi ga navečer privela policija zbog pijanstva, ujutro bi po njega dolazila vojska i vozila ga na posao.
Puno je anegdota i danas poznatih o Pajdi, a poseban odnos imao je s milicionarima. Jednom su ga hvatali vičući: "Stani Pajdo!" "Stani ti, tebe ne vataju!" Umro je 2008. u šezdeset šestoj godini života.
Marija Bačić – Mare Žebon
Đardinska djelatnica koja se nakon teškog života lake dame u poznim godinama preobrazila u nezaobilaznu splitsku uličnu facu. Šetala je gradom napadno našminkana, a specijalnost joj je bila drpanje zaljubljenih parova, uz usputna bezobrazna dobacivanja.
Ante Lizatović – Perika
Kralj splitskih kolpotera, pametan, dobar i srdačan čovjek koji je imao tako prodoran glas da se niti jedan zvučnik nije mogao mjeriti s njime. Osebujan način reklamiranja novina – prilagođujući naslove svojoj interpretaciji – priskrbio mu je titulu nenadmašnog kolpotera, građani su s guštom dolazili po novine baš kod njega.
Rano ujutro gurao je teška željezna kolica natrpana štampom najprije pred škver i Jugoplastiku, pa do Pazara i pred Srebrna vrata te do luke i kolodvora.
Njegovi deseterci izvučeni iz novinskih naslova su legendarni: "Šta se ono kraj Plinare praši, to Primorac na Saviću jaši", ili "Ide Tito preko Perkovića i pozdravlja Juru Jerkovića", ili "Ko pije umrije, ko ne pije i prije!" Na dane Hajdukovih utakmica pojavljivao se na stajanju stadiona odjeven sav u bijelo, s ličkom kapom pjevajući deseterce o Hajduku
(NASTAVLJA SE)
Životi i batude osobenjaka iz knjige
Goran Borčić u knjizi je opisao živote i batude većine splitskih osobenjaka od sredine devetnaestog stoljeća do naših dana.
Tu su: Ante Ružić Baćo, Paško Bonačić Ključanica, Iva Mušica, Vicenco Mitrović Fabjan, Pušće, Arnerija Manjinjorgo de Zucchero, Ante Milun Milunica, Gobo Zore, Bašće, Maksimilijan Pavličević Maše, Luce Lazaneo Kvatroči, Šjora Liša, Jakov Čičola, Conte Pissacantoni, Maestro Magnamarende, Lučin, Điđi Montarella, Gospodin B, Ante Žunić Botić, Adamo Zogatto, Lovre Rukavac Rokovica, Nikola Furlan, Vlade Čančar, Pere Pikiriki, Duje Budić – Longo Pompadur, Ive Kaga, Mikula Padovan Ridulin, Handel, Toma Bačir Zaratin, Giovanin Scrivanelli, Bilježnik Čudina, Niko Gjivović, Špiro Gašović, Ive Kaliterna Bužija, Marta Šore Ajdučica, Pere Alujević Dujas Tikli, Mate Bu, Luka Jozić Katica, Šegvić Čelica, Gigi Mutarello – More Slano, Petar Grabić Utroba, Baron Karlo, Mijo Radelić, Jozo Musa, Vice Barišić – Tiki Taki, Rajmondo, Luka Bilan Dotur, Frane Gjengje – Kraj o špadi, Stipe Ozretić Bala, Petar Jurjević – Pan Pan, Ante Božić Šamplan, Braća Kovačić – Ivan, Ante i Jure Prčilo, Luka Šiška, Ive Šore Jutika, Mande Štramacera, Đovanina Ivanišević Kokola, Bepo Zlodre Kefer, Mate Tukac, Vjekoslav Belas, Francesco Furlan Šolferin, sestre Casinotti, Majstor Merighi, Nikola Lukinović Makarun, braća Basso, Kokošja Lula, Frančezice, Luka Ivančić Juti, Niko Vušković, Marin Vušković Šibić, Duje Bigulin, Pave Švanciber, Marinko Andreis Štule, Niko Gašo Pulicija, Visko Gandi, Dotur Keko, don Antonio Kuliš, Makarin, don Malakia, Frane Vrdoljak Zermo, Andrija Tomić Kiriđija, grof Artur Kinsky, Paško Jakasović Bula, Karleto, conte Šime Capogrosso Cavagnin, conte Giovanni Grisogono, Ivan Rendić, Noe Matošić, Ive Jarebica, Dunav Rendić, Ante Katunarić, Arturo Ružička, Mitre Karaman, Marinko Pavlović Karuzo, Vinko Jadrijević – Doktor Picara, Danilo Čorak, Oskar Ganza Gamos, Petar Šabić Golub, Šanto Radovniković, Roko Ljubica i Cicibela Dujka Bašić, Adam, Mirko Perić Pajdo, Marija Bačić Žebon, Ante Lizatović Perika...
Neponovljive splitske face za koje jednostavno moraju znati svi Splićani: najneobičniji gradski likovi ikad po prvi put na okupu, mnoge fotografije dosad nisu viđene
Velika splitska trilogija primakla se kraju, predstoji još samo promocija trećeg nastavka monografije autora povjesničara Gorana Borčića, koji je pod nazivom "Povijest pisana svjetlom – Split od Prisce do Adriane" obuhvatio fotografski život Splita od prvih slikopisa Petra Zinka, snimljenih 1859. godine s tek izgrađene palače Bajamonti, pa sve do Mediteranskih igara 1979. godine.
Godinama sređujući fotoarhiv Muzeja grada Borčiću je preko ruku prošlo na desetke tisuća fotografija – od kojih barem dvije trećine nikad objavljenih – pa tri monumentalna libra čini više od 6200 fotografija s pratećim tekstovima!
A ovaj treći nastavak koji ćemo u nedjeljnoj "Slobodnoj" predstaviti u tri nastavka, čine čak tri opsežne knjige koje su u Muzej grada stigle – viljuškarom!
