stdClass Object
(
[id] => 580408
[title] => Nakon obnove Dioklecijanova vodovoda pojavila se fama o splitskoj vodi kao najukusnijoj i najzdravijoj na svijetu; Današnji Splićani nisu te sreće, nakon 130 godina sve se, na žalost, zamutilo!
[alias] => nakon-obnove-dioklecijanova-vodovoda-pojavila-se-fama-o-splitskoj-vodi-kao-najukusnijoj-i-najzdravijoj-na-svijetu-danasnji-splicani-nisu-te-srece-nakon-130-godina-sve-se-na-zalost-zamutilo
[catid] => 253
[published] => 1
[introtext] =>
[fulltext] =>
Puštanje vode kroz Monumentalnu fontanu na splitskoj Rivi prije ravno 130 godina označilo je veličanstveni završetak radova na obnovi Dioklecijanova vodovoda, čime je Split napojen pitkom vodom nakon više od tisućljeća.
Koliko je to bio značajan događaj svjedoči i činjenica kako su novčane priloge za "spomenik vodi", što je Fontana naručena u Milanu označavala, donirali gotovo svi građani ondašnjeg malog Splita, pa se ona smatrala i monumentom zajedništva građana, a pored Fontane na Rivi postavljeno je tridesetak česmi i nekoliko većih fontana na kojima se stanovništvo opskrbljivalo pitkom vodom s rječice Jadro. Fascinantna je priča o "splitskoj vodi" koju su građani nazvali "bajamontuša", u znak zahvalnosti gradonačelniku Antoniju Bajamontiju koji je inicirao ovaj veliki projekt. Tekla je gotovo istim putem, preko akvedukta što ga je krajem trećeg stoljeća imperator Dioklecijan doveo do svoje palače na obali Spalatuma, a istih dana kad je ponovno protekla pojavila se i fama o splitskoj vodi - kao najukusnijoj i najzdravijoj na svijetu.
Epidemija tifusa
To čak i nije sasvim pogrešno jer kroz stotinu i trideset godina od njezina "povratka" nisu zabilježeni zdravstveni incidenti, osim 1948. kad je grad zbog prodora fekalnih voda u vodovodne cijevi zahvatila epidemija tifusa i paratifusa od kojih su oboljele 582 osobe, a jedanaest ih je umrlo. Današnji Splićani nisu te sreće: zbog novih parametara o mutnoći vode prihvaćenih ulaskom u EU, ali i nepostojanja modernog sustava filtriranja, sa zebnjom gledaju prognozu - kad padne kiša, vodu kupuju i tako će biti još nekoliko godina, koliko će gradskim vlastima biti potrebno da ugrade pročišćivač na izvorištu Jadra.
Voda s Jadra ukroćena je u cjevovode još prije dvije tisuće godina: rimska Salona, najmoćniji grad s naše strane Jadrana i središte provincije Dalmacije, bila je premrežena vodovodom u koji je tekućica dolazila putem akvedukta, a ostaci vodovodne i kanalizacijeske mreže te ukrasnih fontana otkriveni su u ostacima javnih, sakralnih, gospodarskih i stambenih blokova. Dioklecijanov vodovod koji je putem do Spalatuma vođen kroz monumentalni akvedukt imao je veliki kapacitet, trinaest metara kubičnih vode u sekundi. Nakon pada Salone u sedmom stoljeću zapuštena je žila kucavica ljudskog naselja koje nastaje u Dioklecijanovim zidinama, splitski stanovnici kopaju i zidaju zdence i gustirne, a najbolja izvor-voda bila je na lokacijama koje su po njoj i dobile ime, Dobriću i Dobrom.
Kako navodi dr. Stanko Piplović, povjesničar splitske arhitekture, tek sredinom XIX. stoljeća počelo se razmišljati o obnovi antičkog vodovoda kako bi se napojilo petnaestak tisuća stanovnika koliko je Split brojio, a prvu ideju o tome iznio je okružni kapetan Edvard de Griez.
Novi rezervoar
U strahu od velikih troškova plan je zamro, pa ponovno oživio 1853. za gradonačelnika Šimuna Michielija Vitturija. Dvije godine kasnije počeli su radovi, ali sporo, ozbiljno se ovog posla uhvatio gradonačelnik Bajamonti od 1862. godine, a 1879. izgrađen je veliki rezervoar pred gradom do kojeg je dolazio glavni dovodni kanal. Od njega se nastavljala vodovodna mreža prema gradu čija je izgradnja započela 1880. godine.
- U nedjelju 14. ožujka 1880. godine bila je velika svečanost, toga je dana konačno živa voda nakon stoljeća zaborava stigla u novi splitski rezervoar, a na vrhu zgrade postavljen je reljef s prikazom Dioklecijana. U gradu je zavladalo oduševljenje – priča dr. Piplović, navodeći kako u to vrijeme još nisu postaojali priključci u zgradama.
- Voda se uzimala iz javnih fontana postavljenih po gradskim ulicama i trgovima, planirano ih je dvadeset i pet, a do 1930. bilo ih je trideset. Pored praktične potrebe opskrbe vodom, fontane su bile i mjesta sastajanja. Dolazak na vodu, posebno u predvečerja, bila je prigoda da se u ondašnjim skučenim životnim prilikama razmjene novosti, porazgovara, s djevojkom ili momkom izmijeni nekoliko riječi – navodi dr. Piplović.
Kao simbol i krunu pothvata zamislio je poteštat Bajamonti podignuti veliku i bogatu fontanu na Obali, a kompozicija i kiparsko rješenje imali su alegorično značenje: s vrha su se spuštali bogati mlazovi vode simbolizirajući izvor Jadra, voda se skupljala niže u školjci koja je predstavljala Solinski zaljev, a odatle je padala u veći bazen - Jadransko more. Na dnu je bio veliki oktogonalni bazen s razmještenim skulpturama tritona i nereida. Na vrhu je stajala skulptura mladića - Rodoljuba koji ljevicom pokazuje u smjeru Bosne i Hercegovine, čija su prirodna bogatstva određivala gospodarski prosperitet grada - iznosi dr. Piplović. Fontana je naručena padovanskom kiparu Luigiju Cecconu, a izrađena u milanskoj radionici Dall Ara. U ožujku je upućen poziv Splićanima za donacije na koji su se odazvali svi smatrajući je simbolom građanskog zajedništva, pa je završena već u srpnju, a u splitski porat doplovila je u rujnu.
- Fontana je bila konačni naglasak koji je zaokruživao veliki urbanistički zahvat XIX. stoljeća u oblicima tada suvremenog historicizma. Uklopljena je u ambijent koji čine Prokurative s teatrom, Bajamontijeva palača i crkva sv. Frane, a taj je sklop simbolizirao težnje mladoga građanskog staleža za afirmacijom - iznosi dr. Stanko Piplović, navodeći kako je Fontana ubrzo postala predmet žestokih političkih sukoba Autonomne stranke i Hrvatske narodne stranke koja je osvojila općinu 1882., pri čemu su narodnjaci optuživali Bajamontija za financijske malverzacije pri obnovi vodovoda i gradnji fontane.
Mahnitost 1947.
Nagodba je konačno postignuta, pa je 15. prosinca 1888. godine voda prošla kroz Monumentalnu fontanu na Rivi uz sudjelovanje novog gradonačelnika Gaje Bulata, ali i starog Antonija Bajamontija. Otada je bila obvezan motiv splitskih razglednica, uspomena koju su Splićani rado čuvali u srcu, podsjetnik na ljepotu zajedništva. Fontana je minirana i smrvljena u tucanik 30. svibnja 1947. u nastupu mahnitosti komunističke omladine, ne zna se po čijem nalogu, a još manje - zbog čega.
S vremenom se voda počela uvoditi po kućama, ali nizak tlak i pucanje dovodnog kanala tražili su već 1910. temeljitu rekonstrukciju. Split nakon Prvog svjetskog rata postaje glavni grad Dalmacije, stanovništvo raste, a problem s vodom već je postao urgentan. Radovi na obnovi započeli su tek 1928., prema projektu inženjera Feliksa Šperca, a završeni su 1931. godine.
- Voda je dolazila do crpne stanice u Kopilici, gdje su bili uređaji za taloženje i filtiranje, odatle je tlačena u vodospreme na Marjanu i na Gripama, a potom gravitacijom u gradsku mrežu - objašnjava dr. Piplović.
Puštanje vode kroz Monumentalnu fontanu na splitskoj Rivi prije ravno 130 godina označilo je veličanstveni završetak radova na obnovi Dioklecijanova vodovoda, čime je Split napojen pitkom vodom nakon više od tisućljeća.
Koliko je to bio značajan događaj svjedoči i činjenica kako su novčane priloge za "spomenik vodi", što je Fontana naručena u Milanu označavala, donirali gotovo svi građani ondašnjeg malog Splita, pa se ona smatrala i monumentom zajedništva građana, a pored Fontane na Rivi postavljeno je tridesetak česmi i nekoliko većih fontana na kojima se stanovništvo opskrbljivalo pitkom vodom s rječice Jadro. Fascinantna je priča o "splitskoj vodi" koju su građani nazvali "bajamontuša", u znak zahvalnosti gradonačelniku Antoniju Bajamontiju koji je inicirao ovaj veliki projekt. Tekla je gotovo istim putem, preko akvedukta što ga je krajem trećeg stoljeća imperator Dioklecijan doveo do svoje palače na obali Spalatuma, a istih dana kad je ponovno protekla pojavila se i fama o splitskoj vodi - kao najukusnijoj i najzdravijoj na svijetu.
Epidemija tifusa
To čak i nije sasvim pogrešno jer kroz stotinu i trideset godina od njezina "povratka" nisu zabilježeni zdravstveni incidenti, osim 1948. kad je grad zbog prodora fekalnih voda u vodovodne cijevi zahvatila epidemija tifusa i paratifusa od kojih su oboljele 582 osobe, a jedanaest ih je umrlo. Današnji Splićani nisu te sreće: zbog novih parametara o mutnoći vode prihvaćenih ulaskom u EU, ali i nepostojanja modernog sustava filtriranja, sa zebnjom gledaju prognozu - kad padne kiša, vodu kupuju i tako će biti još nekoliko godina, koliko će gradskim vlastima biti potrebno da ugrade pročišćivač na izvorištu Jadra.
Voda s Jadra ukroćena je u cjevovode još prije dvije tisuće godina: rimska Salona, najmoćniji grad s naše strane Jadrana i središte provincije Dalmacije, bila je premrežena vodovodom u koji je tekućica dolazila putem akvedukta, a ostaci vodovodne i kanalizacijeske mreže te ukrasnih fontana otkriveni su u ostacima javnih, sakralnih, gospodarskih i stambenih blokova. Dioklecijanov vodovod koji je putem do Spalatuma vođen kroz monumentalni akvedukt imao je veliki kapacitet, trinaest metara kubičnih vode u sekundi. Nakon pada Salone u sedmom stoljeću zapuštena je žila kucavica ljudskog naselja koje nastaje u Dioklecijanovim zidinama, splitski stanovnici kopaju i zidaju zdence i gustirne, a najbolja izvor-voda bila je na lokacijama koje su po njoj i dobile ime, Dobriću i Dobrom.
Kako navodi dr. Stanko Piplović, povjesničar splitske arhitekture, tek sredinom XIX. stoljeća počelo se razmišljati o obnovi antičkog vodovoda kako bi se napojilo petnaestak tisuća stanovnika koliko je Split brojio, a prvu ideju o tome iznio je okružni kapetan Edvard de Griez.
Novi rezervoar
U strahu od velikih troškova plan je zamro, pa ponovno oživio 1853. za gradonačelnika Šimuna Michielija Vitturija. Dvije godine kasnije počeli su radovi, ali sporo, ozbiljno se ovog posla uhvatio gradonačelnik Bajamonti od 1862. godine, a 1879. izgrađen je veliki rezervoar pred gradom do kojeg je dolazio glavni dovodni kanal. Od njega se nastavljala vodovodna mreža prema gradu čija je izgradnja započela 1880. godine.
- U nedjelju 14. ožujka 1880. godine bila je velika svečanost, toga je dana konačno živa voda nakon stoljeća zaborava stigla u novi splitski rezervoar, a na vrhu zgrade postavljen je reljef s prikazom Dioklecijana. U gradu je zavladalo oduševljenje – priča dr. Piplović, navodeći kako u to vrijeme još nisu postaojali priključci u zgradama.
- Voda se uzimala iz javnih fontana postavljenih po gradskim ulicama i trgovima, planirano ih je dvadeset i pet, a do 1930. bilo ih je trideset. Pored praktične potrebe opskrbe vodom, fontane su bile i mjesta sastajanja. Dolazak na vodu, posebno u predvečerja, bila je prigoda da se u ondašnjim skučenim životnim prilikama razmjene novosti, porazgovara, s djevojkom ili momkom izmijeni nekoliko riječi – navodi dr. Piplović.
Kao simbol i krunu pothvata zamislio je poteštat Bajamonti podignuti veliku i bogatu fontanu na Obali, a kompozicija i kiparsko rješenje imali su alegorično značenje: s vrha su se spuštali bogati mlazovi vode simbolizirajući izvor Jadra, voda se skupljala niže u školjci koja je predstavljala Solinski zaljev, a odatle je padala u veći bazen - Jadransko more. Na dnu je bio veliki oktogonalni bazen s razmještenim skulpturama tritona i nereida. Na vrhu je stajala skulptura mladića - Rodoljuba koji ljevicom pokazuje u smjeru Bosne i Hercegovine, čija su prirodna bogatstva određivala gospodarski prosperitet grada - iznosi dr. Piplović. Fontana je naručena padovanskom kiparu Luigiju Cecconu, a izrađena u milanskoj radionici Dall Ara. U ožujku je upućen poziv Splićanima za donacije na koji su se odazvali svi smatrajući je simbolom građanskog zajedništva, pa je završena već u srpnju, a u splitski porat doplovila je u rujnu.
- Fontana je bila konačni naglasak koji je zaokruživao veliki urbanistički zahvat XIX. stoljeća u oblicima tada suvremenog historicizma. Uklopljena je u ambijent koji čine Prokurative s teatrom, Bajamontijeva palača i crkva sv. Frane, a taj je sklop simbolizirao težnje mladoga građanskog staleža za afirmacijom - iznosi dr. Stanko Piplović, navodeći kako je Fontana ubrzo postala predmet žestokih političkih sukoba Autonomne stranke i Hrvatske narodne stranke koja je osvojila općinu 1882., pri čemu su narodnjaci optuživali Bajamontija za financijske malverzacije pri obnovi vodovoda i gradnji fontane.
Mahnitost 1947.
Nagodba je konačno postignuta, pa je 15. prosinca 1888. godine voda prošla kroz Monumentalnu fontanu na Rivi uz sudjelovanje novog gradonačelnika Gaje Bulata, ali i starog Antonija Bajamontija. Otada je bila obvezan motiv splitskih razglednica, uspomena koju su Splićani rado čuvali u srcu, podsjetnik na ljepotu zajedništva. Fontana je minirana i smrvljena u tucanik 30. svibnja 1947. u nastupu mahnitosti komunističke omladine, ne zna se po čijem nalogu, a još manje - zbog čega.
S vremenom se voda počela uvoditi po kućama, ali nizak tlak i pucanje dovodnog kanala tražili su već 1910. temeljitu rekonstrukciju. Split nakon Prvog svjetskog rata postaje glavni grad Dalmacije, stanovništvo raste, a problem s vodom već je postao urgentan. Radovi na obnovi započeli su tek 1928., prema projektu inženjera Feliksa Šperca, a završeni su 1931. godine.
- Voda je dolazila do crpne stanice u Kopilici, gdje su bili uređaji za taloženje i filtiranje, odatle je tlačena u vodospreme na Marjanu i na Gripama, a potom gravitacijom u gradsku mrežu - objašnjava dr. Piplović.
Nakon obnove Dioklecijanova vodovoda pojavila se fama o splitskoj vodi kao najukusnijoj i najzdravijoj na svijetu; Današnji Splićani nisu te sreće, nakon 130 godina sve se, na žalost, zamutilo!
Puštanje vode kroz Monumentalnu fontanu na splitskoj Rivi prije ravno 130 godina označilo je veličanstveni završetak radova na obnovi Dioklecijanova vodovoda, čime je Split napojen pitkom vodom nakon više od tisućljeća.
Koliko je to bio značajan događaj svjedoči i činjenica kako su novčane priloge za "spomenik vodi", što je Fontana naručena u Milanu označavala, donirali gotovo svi građani ondašnjeg malog Splita, pa se ona smatrala i monumentom zajedništva građana, a pored Fontane na Rivi postavljeno je tridesetak česmi i nekoliko većih fontana na kojima se stanovništvo opskrbljivalo pitkom vodom s rječice Jadro. Fascinantna je priča o "splitskoj vodi" koju su građani nazvali "bajamontuša", u znak zahvalnosti gradonačelniku Antoniju Bajamontiju koji je inicirao...
