Picigin je za njih stotinjak, koliko ih na pijesku Bačvica redovno igra tu jedinstvenu splitsku igru uz pedesetak povremenih piciginaša svih uzrasta – sve. I sport i veselje. Zabava i smijeh. I rekreacija. Mozgu relaksacija. I kreacija...
Nisu ga preskočili ni u subotu, na središnjoj proslavi u povodu 100. obljetnice te jedinstvene igre koja čuva duh splitske tradicije, od 2013. godine uvrštene i na popis nematerijalne kulturne baštine RH.
Teren idealan, vrijeme savršeno, a među brojnim piciginašima i mnoštvo kupača, što domaćih, što stranaca, koji su se znatiželjno raspitivali što se slavi. I kakva je to, čudom se čudili, igra za koju do sada nikad nisu čuli, a obilježava se njezin stoti rođendan.
Dvodnevni program naziva "100 godina picigina" kulminirao je današnjom feštom na Bačvicama. Organizirano je čišćenje podmorja u režiji ronioca iz kluba "Rostrum". Podno popularnog "Žbirca" igrala se nogometna utakmica "na male branke" između veterana Hajduka, splitskih olimpijaca, glazbenika, pjevača i piciginaša, a u povodu 100. obljetnice otkrivena je i spomen-ploča na fasadi nekadašnjega kupališnog, sada ugostiteljskog objekta na Bačvicama. Pjevalo se i plesalo...
Pet igrača
Svojevrsna svetkovina picigina startala je, naravno, igrom. Među desecima piciginaša guštao je, kao što to redovno od 1986. čini, i Julio Žuvela, poznato lice s Bačvica.
– Ne znam bi li bilo mene da nije picigina. Bilo bi nešto od mene, ali bilo bi to jako loše – uvjeren je Žuvela, koji gušta u piciginu od svoje šesnaeste godine.
Počelo je, govori, s nogbijem, a onda se zarazio piciginom. I evo ga i danas na Bačvicama, spremnog na kojekakve bravure.
– U igri je najvažnija individualnost, ali i fluid između pet igrača. Naravno, i ostaviti lopticu što dulje u zraku... I to je to. Nema pravila i nema pobjednika. Jasno, bitne su i vratolomije. Puno je tu elemenata atletike, gimnastike, radite što god hoćete... Prisutna je tada jedna ludost. Ali najvažnije je znati pasti. Picigin je jedan veliki indikator slobode. Možda je i liječenje na neki način. Vidite ove ljude okolo, svi su vedri, veseli... – osvrće se Žuvela pogledavajući put suigrača u žaru igre. Veseli ga što je najsplitskiji sport, jedan od simbola ovoga grada, dobio i svoju ploču.
– Dugo se čekala... Mislim da picigin zavrjeđuje puno više u ovom gradu. Naravno, važan je nama lokalcima, strancima je to samo jedna zabava i vid razonode – govori Žuvela opisujući životnu filozofiju piciginaša. Igra se svaki dan, bilo ljeto, bilo zima. Stvar je, objašnjava Žuvela, navike, ali ponajprije druženja uz sportsku aktivnost. Ima među igračima picigina i liječnika i profesora i škovacina. Ne gleda se tko je to... Velika većina njegovih kompanjona s Bačvica, dodaje, možda ni ne zna čime se bavi niti je to važno.
– Najbitniji je vic i zezancija. Raznolikost nas i drži na okupu – tumači.
Veselje kao doping
U jednog od najagilnijih promotora picigina posljednjih se godina prometnuo i Goran Karan.
– Bolje od ovoga ne može, da je bolje, bilo bi sumnjivo. Ne koristi se doping. Samo veselje... Dakle, dragi ljudi, ako vas put nanese u Split i zatekne vas ovo lipo sunce, bolje vam je milom na Bačvice nego silom u toplice – poziva Karan. Uživa rano doći na Bačvice, kad još nema puno svijeta.
– Ujutro me, nakon Bačvica, možeš na kruv namazat koliko san dobre volje – apostrofira splitski glazbenik blagodati rekreacije na kultnoj plaži, čiji je redovni posjetitelj i dogradonačelnik Bojan Ivošević.
– Picigin je više od igre, neki ga smatraju sportom, a Bačvice najvećom ustanovom otvorenog tipa na Jadranu gdje se ljudi jednostavno dođu zabavljati, relaksirati i uživati. Svatko tko se jednom našao ovdje shvaća zašto se ljudi stalno vraćaju na Bačvice – kaže Ivošević.
Picigin ga je pratio u srednjoj školi i na fakultetu, a danas u politici.
– To je jedan dobar način za rješavanje stresa, za odmoriti se i opustiti. Izgasiti mozak u onom smislu da te brige muče i da razmišljaš samo o zabavi i da ti bude lijepo. Političke teme ovdje samo služe za zafrkanciju – kaže Ivošević.
Na Bačvicama je svakog vikenda, a nekad i radnim danima, nakon posla, kad se skupi ekipa u poslijepodnevnim i večernjim satima.
Ovog ljeta je, veli, jednom navratio i gradonačelnik Ivica Puljak. Iskusni piciginaš Ivošević objašnjava kako mu mnoštvo obveza ne dopušta da to čini i češće, te procjenjuje njegov piciginaški potencijal.
– Ima ruku, samo je problem u bacanju, logika igre... Ali zna pogodit balun, a to je nekome najteže savladati u početku. Puljak i vratolomije?! To je moja specijalnost – nasmijao se Ivošević podsjetivši kako u piciginu nema pobjednika.
Zapravo je to onaj tko je određenog dana najviše uživao. Jednako tako, kaže, ne postoji ni najgori piciginaš.
– Uvijek je netko drugi, ovisi o danu tko će najviše biti predmet ruganja.