StoryEditorOCM
SplitNA VRHU NEBODERA

Kako je živjeti na zadnjem katu splitskog Kineskog zida: ‘Ajme ako lift ne radi... Ali kad Hajduk da gol, prvi vidimo!‘

Piše Božidar Lončar
22. siječnja 2024. - 22:22

- U 92 kvadrata nas par odraslih i nekoliko malih, uvijek je bila puna kuća!

Tako nam štoriju započinje Milena Tanasković, rođena 1959. godine, koja se prije 30 godina doselila na 11., zadnji kat legendarnog splitskog "Kineskog zida". U zgrade blizanke arhitekta Frane Gotovca useljeni su prvi stanari davne 1970.

Ona živi u Rendićevoj 14, nema izlaz na krov koji se nalazi tri ulaza niže, pored prostorija "Konstruktora".

Sada ih je četvero u stanu - ona, suprug i sinovi. Kćeri su se odselile, ali njih dvojica se ne daju. Kaže Milena, ne žele momci iz Spinuta jer je kvart bogomdan! Ispod zgrade im je stol, komin i ekipa koja se okupi kada je sunčano.

- I danas su opet tu cili dan jer je sunčano i lijepo vrijeme. Obojica su tu doli, ja ih gledam s balkona – rekla nam je Milena.

- Zovete li ih kući, zviždite li im ili mašete ka prije?

- Ko bi ih smija danas pitat! Ionako imaju mobitele. To prije kada bi se igrali ispod zgrade ili kada bi išli na igralište bi im zazviždala da je ručak i odma bi došli – odgovorila nam je kroz smijeh.

image
Joško Šupić/Cropix

‘Di dica nisu bisna, kuća nije tisna‘

Njezin muž, uz kratki prekid, cijeli život živi u Kineskom zidu. Milena je došla za vrijeme ratnih vihora, nakon što je s mužem nakratko živjela u Solinu. Kada je došla, s njima su živjeli članovi muževe obitelji, govori nam ona.

- Osnovna škola "Spinut" nam je ispred nosa, vrtić je isto bio blizu, tu na Skalicama... Škola je imala cjelodnevni boravak pa su iza toga išli na plivanje, vaterpolo, pa i na ženski vaterpolo na bazene na Mornara! Druga kćerka je išla na ragbi. Muž i ja smo radili, svekrva je bila kući, a djecu bi nekad mi, a nekad drugi roditelji iz škole vozili. Kasnije su naučili pa bi išli sami – govori nam šjora Tanasković.

- Toliko vas u jednom stanu, kako ste uspjeli?

- Di dica nisu bisna, kuća nije tisna! Dica bi bila u školi i na treningu pa bi vladao red i mir. Umorni bi došli kući. Ostala su lijepa druženja i lijepa prijateljstva do danas! – u šali će Milena.

U početku je bila pomalo klaustrofobična jer preseliti se iz kuće u stan, i to na zadnjem katu, nije bilo nimalo lagano. Srića da imaju veliki zid, a ona sa svojih 150 centimetara i kusur gori-doli ne može ni vidjeti kolika je to zapravo visina.

- Moram se popet na klupicu da bi vidjela doli. Jedna prijateljica mi je rekla da neće doć do mene radi visine. Samo sam joj rekla da neće vidjeti nikakvu provaliju jer je niska kao i ja – odgovorila je Milena i nasmijala nas dobro.

- Jesu vam tako i drugi govorili? Jesu li se i dica tako bojala?

- Dođu prijatelji, ekipa iz kvarta, susjedi, prijateljice. Kada mi dođe susida s prvog kata koja živi na drugom ulazu, kaže da joj je sve naopako, potpuno drukčiji raspored! Djeca se nisu bojala visine jer nisu mogla vidjeti dolje.

image
Joško Šupić/Cropix
image

Pogled na balkon na vrhu zgrade

Joško Šupić/Cropix

‘S galebovima živimo skoro oči u oči‘

Živjeti na zadnjem katu ima svoje prednosti. Dok ostali imaju rešetkaste ograde, Tanaskovići imaju balkon i sve tri sobe spojene te rolete koje mogu dignuti do kraja pa imaju više sunca. Kada smo zvali Milenu u nedjelju, u dva navrata nam je rekla da upija zimsko zubato sunce.

Dužinom zida imaju visoke prozore umjesto balkonskih vrata, što je dobra zaštita kada su dica bila mala. Nisu se ni mogli penjati do balkona kada su bili mali. Osim mame Milene, naravno.

- Ja bih znala pomesti šljunak što bi pao s krova, nije mi bilo svejedno popeti se preko prozora i doći pomesti – rekla nam je.

Još jedna dobra stvar života na zadnjem katu je ta da nemate susjede iznad vas. Ali, Tanaskovići imaju nekog drugog s kojima su u suživotu posljednjih 30 godina. Gledaju se oči u oči svakog dana.

- Živimo s galebovima, skoro oči u oči smo s njima. Vjerojatno se i gnijezde gore na krovu. Jednom je galeb zapeo u sjevernom dijelu, djeca su ga hranila i bacala mu kruh. Ja sam morala izaći na taj mali balkončić kako bih ga oslobodila.

Jadan Kljunsi će nam krepat, govorila su mi dica. Oni su se nisu usuđivali proć pa su čekali mene da dođem kući s posla da ga spasim. Nisam ga ulovila nego je stao na štap od metle i onda je poletio – veli Milena.

image

Na fotografiji: bračni par Tanasković

Joško Šupić/Cropix

A tko bi rekao da na Spinutu ima – sokolova. Da, dobro ste pročitali. Život na zadnjem katu omogućuje imati i malo životinjsko i biljno carstvo na balkonu, koji je na meti neželjenih gostiju:

- Imam mreže na balkonu i držim zebe i papigu. Imala sam i kanarinca, ali je jednom sletio sokol na ćibu i jadan kanarinac je krepao čim je sletio. Mislim da u Plančićevoj imaju i gnijezdo – govori nam Milena i nastavlja s još jednom anegdotom o galebovima.

- Na balkonu sadim pome, paprike, petrusimul. Sada je zimski period. Imamo plastičnu nadstrešnicu, baš sam beštimala danas oko toga. Jednom je galeb hoda po tome i lupa po plastici i odjednom je skliznuo susjedi u vidro s kišnicom i utopio se. Bio je mali galeb. Mama je kričala i tražila ga. Popeo se preko malog zidića, upao u vidro i utopio se. Ona nije mogla vjerovat kad mi je rekla, a ni ja.

‘Znali smo nać žlice, igle i cijeli pribor‘

Osim neočekivanih i ponekad neželjenih gostiju, život na zadnjem katu nebodera u Spinutu ima i drugih negativnih strana. Jedna od njih su i narkomani, kako nam govori Milena, što je danas već – stvar prošlosti.

- Prije se moglo izaći na krov, sada ne. Mi nemamo skale. Tu su se znali narkomani okupljati, išli bi liftom na zadnji kat pa bi tu pronalazili igle. Jednom kada sam išla na posao u pet sati ujutro pronašla sam čovjeka doslovno na skalama ispred stana.

Ne znam je li bio beskućnik ili narkoman. Valjda bi došli s namjerom da izađu na krov pa kad bi shvatili da ne mogu, tu bi ostali i uboli se. Našli bi im cijeli pribor: žlicu, iglu i sve drugo. To je bilo prije petnaestak godina – opisuje nam neočekivane prizore iz svoje prošlosti.

image

Pogled iz stana Tanasković na najvišem katu zgrade zvane "Kineski zid".

Joško Šupić/Cropix

‘Ako nema lifta, gotovi ste‘

Osim što se ne može na krov, do Tanaskovića morate pješke jer lift radi do desetog kata. To znači petnaest stepenica više svakog dana. Ajde, nije loše za malo treninga, ali jednom su i te stepenice Mileni zagorčavale život, a danas su postale smiješna anegdota:

- Dok sam se naviknula na lift i on mi je bio... A sada kada se pokvari i sa spizom u rukama do 11. kata?! Bila sam se polomila prije 20 godina i bila na štakama. Morali su me nositi na rukama ovim skalama do stana. Ako nema lifta, gotovi ste – govori nam i nastavlja kako se teško priviknula i na centralno grijanje, za kojim danas žali:

- Prije sam se gušila pa bi me muž pitao da šta radim, a ja njemu – išla uhvatit zraka! Sada imamo klime, nije to to, sada su svi skinuli radijatore. Zapravo ti je u svakoj prostoriji lijepo, grije pod, grije kupaonicu... Ajme!

image

Petnaest stepenica do stana... Još kada ste na štakama...

Joško Šupić/Cropix

Naravno, kao i svatko tko živi na posljednjem katu, ima muku i s krovom. To nam potvrđuju i Tanaskovići.

- Problemi s krovom su normalni. Krov se više puta popravljao, ali kako su nam objasnili, treba ga napraviti odjednom, a ne ulaz po ulaz jer kad se napravi pad, onda će uvijek nama ili nekome drugome dolazit. Ali nema veze, lipo je.

A još kad zaigra Hajduk na Poljudu i začuje se slavni huk s tribina...

- Kad padne gol, mi ga vidimo i čujemo prije nego što ga ostali vide na televiziji - navodi još jedan benefit života na zadnjem katu ovog nebodera Milena Tanasković

image

"Čujemo gol prije nego padne na televiziji"

Joško Šupić/Cropix
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
09. svibanj 2024 03:23