 |
| Zorica Kondža |
- E, ovo je baš ugodno iznenađenje! Suprug mi je još jutros darovao ružu, i to bijelu ružu. Nema šanse da će on zaboraviti dati mi cvijeće za Dan žena, za moj rođendan, za našu godišnjicu braka i za Valentinovo...
... Valentinovo!? Eno su vam bake i djedovi slavili Valentinovo...
- Znam da nisu. Nisu ga slavili ni naši očevi ni majke. Ma ni mi ga nismo slavili do prije dvadesetak godina. Ali, otkad se Valentinovo slavi, Joško ne zaboravlja taj dan zaljubljenih...
Imate tri sina, 23-godišnjeg Tonija, 18-godišnjeg Ivana i sedmogodišnjeg prvašića Luku. Jesu li oni, kao i mi nekada, majci donijeli barem kiticu ljubičica i rekli: „Majko, sritan ti Majčin dan“!
- Ma kakvi. Oni i ne znaju da je danas Dan žena. Mali Luka je nešto načuo u školi, spominjali su Osmi mart, došao je kući i pitao me: „Mama, šta je to mart!?“
Zašto su se Clara Zetkin i njene proleterke borile prije sto godina... Da današnja djeca ne znaju šta je na današnji dan!? Nego, kad sam vas u SMS-u pitao jeste li danas u Splitu, odgovorili ste mi: „Ne, evo me u Tripoliju, pivan Gaddafiju!“ Priznajem, nisam razumio zašto spominjete Gadafija!?
- Zato jer sam, baš kad sam dobila vašu poruku, gledala u TV vijestima što se događa u Libiji. I sjetila se da sam pročitala kako su mu pjevale, čini mi se, Mariah Carey, Beyonce i ne znam ko još iz vrha svjetske estrade. Pa sam i sebe, iz zafrkancije, ubrojila među njegove pjevačke miljenice...
... Je, ali sam pročitao da su svi novci koje su pjevačice, manekenke, glumice, dobile od tih najvećih svjetskih diktatora, novinari nazvali – prljavim novcem! Ima li na hrvatskoj estradnoj pozornici prljavoga novca?
- Ne!
Kako nema!?
- Niste me pustili da završim rečenicu... Mi smo tu najveći majstori na svijetu. Jer, mi taj prljav novac operemo i onda on postane – čisti novac! I sve bude čisto, po zakonu!
Rekli ste: ... mi operemo taj prljavi novac!? Zar ste i vi dobivali nešto ispod stola? Ne samo da pjevate, nego i da ne pjevate...
- Ja nisam! Ali čujem i čitam da neki jesu. Pa je odmah nastala zafrkancija: u Hrvatskoj je ionako previše pjevača i pjevačica, stvarno nekima treba platiti da ne pjevaju!
E, to je ta vaša pjevačka ljubomora...
- Nemojte tako. U meni nema ni trunke ljubomore ni na jednu pjevačicu, ni na jednog pjevača. I ne osjećam se ugroženom. Bez obzira što već o-ho-ho godina pjevam. Stvorila sam jedan, kako ga nazvati, pjevački prostor oko sebe. Unutar toga prostora nitko ne ulazi, to je moj prostor, meni više ne treba.
Nešto slično tome izjavila je i Josipa Lisac...
- Mislim što i ona. Sigurna sam u sebe kao pjevačicu, znam koliko o pjevanju znam, dokazala sam to i odavno sam se izdigla iznad tih priča i pričica tko je na hrvatskom pjevačkom nebu kome konkurencija, tko koga ugrožava, tko kome oduzima publiku... U takvim ćakulama nikad nisam sudjelovala. I neću.
Za Josipu i vas govore da ste pjevačke dive. I ne samo za vas dvije, nego i za Gabi Novak, Terezu Kesoviju, Doris Dragović, Radojku Šverko... Pa, kako se osjeća pjevačica kad za nju kažu da je pjevačka diva?
- Prvo što mi pada na pamet je da se tad treba osjećati – staro! E, ali nije tako. Valjda se taj epitet stječe dugogodišnjim pjevanjem, minulim radom na estradi...
... Valjda i brojnim nagradama! Evo, ovoga ljeta navršava se točno 30 godina od vaše prve festivalske nagrade. Pročitao sam da je to bilo na Splitskom festivalu, 1981. godine, kad ste kao solistica Grupe “Stijene” osvojili nagradu za najbolju interpretaciju za pjesmu „Ja sam more, ti si rijeka“...
- ... Je li baš morate spominjati koliko je to davno bilo...
Ma, spominjem tu 1981. godinu zato što je to odličan povod za vaš ovogodišnji solistički koncert u povodu 30. godišnjice prve festivalske nagrade!
- Učinit ću ja nešto, što i kad, e to ne znam. Možda za neku prigodnu obljetnicu moje solo pjevačke karijere...
Zašto!? Mi malo stariji vas pamtimo kao izvrsnu solisticu odlične Grupe “Stijene”. Što ste poslije i potvrdili sjajnom karijerom solo pjevačice...
- Je, ali kao solo pjevačica slavit ću manji broj godina za mikrofonom, pa će izgledati da sam mlađa... Ma, šalim se, godine provedene u Grupi “Stijene” pamtit ću kao nešto puno lijepo, mladenački ludo, otkačeno. I kao vrijeme kad su mi roditeljima, mome Anti i mojoj Ani, govorili kako se boje da im je kći – drogašica!?
Vi drogašica!?
- U ono vrijeme je bilo vrlo neobično i vrlo rijetko da djevojka pjeva u rock bendu. Koliko se sjećam, tad smo u bivšoj Jugoslaviji to bile jedino Slađana Milošević i ja. Zvali su me i divljakuša. Valjda zato što sam, s ovim svojim „gućkom“ parala uši slušateljima, skakala po pozornici sa stalkom od mikrofona u rukama, pokušavala malo glumiti scenski nastup Jima Morrisona iz legendarnih “Doorsa”.
Vidio je to jednom jedan očev prijatelj, sutradan mu je u tvornici “Jugovinil”, gdje je radio s mojim ocem, prijateljski rekao: „Ante, vidija san ti sinoć ćer kako piva, meni se pari da ti je mala drogašica!“ Čim mi je otac ušao u kuću, pitao me je: „Zore, šta ti ono radiš osin šta učiš?“ I ispričao mi je što je čuo. Majka je odmah stala u moju zaštitu: „Ante, šta to govoriš, pusti malu da piva.
Odlična je u školi, ostavila se sporta, uvatila se pivanja, svi je fale, a ti je pitaš je li se drogira!? Jesi li ti normalan...“ I otac više nikad nije komentirao moje pjevanje. A majka mi je puno puta rekla kako je bio ponosan kad sam osvajala nagrade, kad me slušao na radiju, gledao na televiziji...
Spominjete slušanje i gledanje pjevačica... Ne pada mi na pamet uvrijediti bilo koju pjevačicu, ali čini mi se da ih danas ima nemali broj koje se, dok pjevaju, više gledaju nego slušaju!?
- Ne bih to komentirala!
Zašto!? Njihovi scenski nastupi, muzički spotovi nekako odvlače pažnju od onoga kako pjevaju i što pjevaju...
- To je istina. Ali, nije to hrvatska estradna specifičnost. Po meni, to je počelo onoga trenutka kad se na svjetskom pjevačkom nebu pojavila Madonna. Ja sam je prvi put čula na radiju, nisam ni znala kako izgleda. I njen glasić mi se nije učinio posebnim. E, ali kad sam vidjela jedan njen spot, shvatila sam da jedna ogromna producijska industrija i mašinerija čini da ona bude upravo takva kakva je bila u spotovima i na pozornici. I postigla je planetarnu slavu.
Uspjela je postati svjetska zvijezda. Ono što je ona činila tad, sad čini Lady Gaga. I eto i nje u svjetskoj orbiti... Svaka čast. Ali, to nije produkt onoga elementarnoga pjevačkoga umijeća, zanata, nazovite to kako hoćete. One zapravo čine jedan veliki spektakl u kojemu je pjevanje samo dio jednoga ogromnoga šušura koji puni dvorane, stadione širom svijeta.
Vama je, vjerujem, uzor bila neka druga pjevačica koja nema nikakve veze s pjevačicama kao što su Madonna i Lady Gaga...
- Da. I to jedna jedina, za mene najbolja, neponovljiva Aretha Franklin. Njeno pjevanje mi je vodilja, ona je za mene zakon!
A tko je za vas poseban od vaših hrvatskih kolegica i kolega?
- Mi smo jedina država koja u zakonu ima – jednoga pjevača! To je Mišo Kovač! Jer svi kažu: Mišo je zakon! Za cijelu hrvatsku estradu. Po svojoj karizmatičnosti najviše. On je tu fenomen. Traje već više od četrdeset godina. I onda i danas se njegove pjesme pjevaju, vrte se na radiju i na televiziji, nitko od pjevača ne može pokrenuti mase kao Mišo legenda.
Silno ga cijenim, pamtim neke njegove antologijske izjave. Kao što je ova: „Slušaj Zore, nije važno koliko si često na televiziji, bitno je da imaš brojnu publiku na koncertima. Jer, kad si na televiziji, gledaju te i oni koji te vole i oni koji te ne vole, a na koncerte ti dolaze samo oni koji te vole!“
 |
Ja sam zapamtio ono Mišino: Danas je lakše snimiti CD nego CT!
- Mišo je čudo. Ima jedna sjajna pričica, ide ovako... Oliver Dragojević je rekao: „Kad sam bio mali, Bog je rekao da ću biti veliki pjevač!“ A Mišo Kovač će na to: „Ja nisam ništa rekao!“
Čuo sam i ja jednu sjajnu anegdotu, vezanu uz vas i humanitarne koncerte...
- ... Je, genijalna je, ali nije moja. Izrekao ju je basist Nenad Bego. Bili smo na jednom humanitarnom koncertu na Gripama, čekali smo da dođe red na nas, zabolile su nas noge od stajanja, sjeli smo uz šank, Neno je tad izrekao nešto čudesno dobro: „Zore, nema tih novaca za koje ću ja više mukte svirat!“ Sve je oko šanka palo po podu od smijeha...
Spomenuli ste humanitarne koncerte. Stvarno je više nego humana gesta kad pjevači i pjevačice pjevaju besplatno za kupnju bolničkih uređaja, za pomoć onima kojima je ta pomoć neophodna, ali čini mi se da neke stvari, ajde, bit ću konkretan, kad se radi o nekim uređajima u bolnicama, treba rješavati država, a ne pjevačice i pjevači, glumice i glumci!
- Slažem se, ali kad me zovu na neki humanitarni koncert, ne mogu reći ne. Iako je bilo situacija da sam morala organizirati gdje s troje djece, ko će im kuhati, brinuti o njima. Nije lako imati troje djece i biti na astradi...
Ima li u Hrvatskoj još koja pjevačica koja ima troje djece?
- Koliko znam, ja sam jedina. I sve stignem učiniti. Vjerojatno zato što mi je suprug Joško glazbenik, što ima sluha za moja putovanja, koncerte, izbivanje iz kuće...
Onda, je li imati supruga glazbenika, supruga koji je udarni član vašega glazbenoga tima, prednost ili mana?
- Prednost. I to velika prednost. Zajedno smo mali milijun godina i dovoljno da se pogledamo, odmah je jasno što treba učiniti. I usred koncerta!
Čuo sam da vam je kuća stalno puna pjesme...
- Za Joška i mene se zna, ali i sinovi su dio te lude glazbene obitelji. Najstariji sin svira gitaru, sad i bubnjeve, srednji svira klavir, a ovi najmlađi tuče teće, lonce, poklopce... Pa kad smo Joško i ja od volje, bolje rečeno, kad Joško dobije partiju briškule i trešete, što, barem kad igra sa mnom, nije baš često, onda znamo učiniti familijarnu veselicu.
Smeta li vam kad se osjetite zakinuti za neku festivalsku nagradu koju javnost, a vjerojatno i vi, očekujete?
- Ne! Jasno je da volim dobiti nagradu, ali sam odavno sazrila, festivalska nagrada mi nije najvažnija stvar u karijeri. Ako dobijem nagradu – odlično, ako ne dobijem – opet odlično! Vrlo sam samokritična, znam kakva je pjesma koju pjevam, znam kako sam je otpjevala. I ako je to ok, onda sam ja posve zadovoljna. Uostalom, dobila sam u karijeri bezbroj nagrada, jedna, dvije više ili manje, to mi zaista puno ne znači.
Pada li vam teško putovati na koncerte...
- ... Sigurno ste mislili reći da sam žena u nekim godinama, s troje djece, da za mene više nije putovati po koncertima... Ja sam pjevačica. Od pjevanja živim. I kad me zovu na neki koncert nema druge nego spakirati kufere i na put. Ali, uvijek nastojim da između dva koncerta prođe barem tjedan dana. Da, uhvatila sam neke godine kad mi je koncert dan za danom mali napor...
Slušate li u slobodnom vremenu...
- ... Je li sebe? Ne! Slušam razne žanrove glazbe, od Arethe Franklin do Metallice, jazza, countryja, sve ono što smatram dobrom glazbom.
A slušate li ovih dana prosvjednike u Hrvatskoj?
- Da! S tim da u politici nisam ni desno ni lijevo, ni dole ni gore, ni sa strane... I kao takva, dakle politički ničija, tvrdim: volim sve što vole mladi!
Opa! Zorica Kondža je uz prosvjednike!
- Samo da ne razbijaju. Ni druge ni sebe. Ni auta, ni izloge. Da je ljudima dobro, sigurno ne bi prosvjedovali...
Što mislite, kako danas Dan žena proslavlja Jadranka Kosor?
- Svečano i radno!
Nego, kad ćemo konačno čuti ili pročitati neki trač o vama?
- Ne dajem ja štofa za tračeve. Imam svoju obitelj, pjevam, svakoga od kolegica i kolege uvažavam, nikoga ne ogovaram, neka je svima sa srećom!
Duet s KosorovomSad ću otkriti jednu pikanteriju: Jadranka Kosor i ja jednom smo nastupile kao duet. Ali, nismo pjevale. Bilo je to u vrijeme kad je naša današnja premjerka bila novinarka Hrvatskog radija. Zbilo se to u Rijeci, na lokalnoj TV postaji, radilo se o nekakvom kvizu poznatih. Odabrano je da ona i ja budemo u paru, bile smo dosta uspješne. U ono vrijeme je djelovala duhovito, simpatično, veselo, zabavno, zanimljivo... |
|
| Zorica Kondža |
- E, ovo je baš ugodno iznenađenje! Suprug mi je još jutros darovao ružu, i to bijelu ružu. Nema šanse da će on zaboraviti dati mi cvijeće za Dan žena, za moj rođendan, za našu godišnjicu braka i za Valentinovo...
... Valentinovo!? Eno su vam bake i djedovi slavili Valentinovo...
- Znam da nisu. Nisu ga slavili ni naši očevi ni majke. Ma ni mi ga nismo slavili do prije dvadesetak godina. Ali, otkad se Valentinovo slavi, Joško ne zaboravlja taj dan zaljubljenih...
Imate tri sina, 23-godišnjeg Tonija, 18-godišnjeg Ivana i sedmogodišnjeg prvašića Luku. Jesu li oni, kao i mi nekada, majci donijeli barem kiticu ljubičica i rekli: „Majko, sritan ti Majčin dan“!
- Ma kakvi. Oni i ne znaju da je danas Dan žena. Mali Luka je nešto načuo u školi, spominjali su Osmi mart, došao je kući i pitao me: „Mama, šta je to mart!?“
Zašto su se Clara Zetkin i njene proleterke borile prije sto godina... Da današnja djeca ne znaju šta je na današnji dan!? Nego, kad sam vas u SMS-u pitao jeste li danas u Splitu, odgovorili ste mi: „Ne, evo me u Tripoliju, pivan Gaddafiju!“ Priznajem, nisam razumio zašto spominjete Gadafija!?
- Zato jer sam, baš kad sam dobila vašu poruku, gledala u TV vijestima što se događa u Libiji. I sjetila se da sam pročitala kako su mu pjevale, čini mi se, Mariah Carey, Beyonce i ne znam ko još iz vrha svjetske estrade. Pa sam i sebe, iz zafrkancije, ubrojila među njegove pjevačke miljenice...
... Je, ali sam pročitao da su svi novci koje su pjevačice, manekenke, glumice, dobile od tih najvećih svjetskih diktatora, novinari nazvali – prljavim novcem! Ima li na hrvatskoj estradnoj pozornici prljavoga novca?
- Ne!
Kako nema!?
- Niste me pustili da završim rečenicu... Mi smo tu najveći majstori na svijetu. Jer, mi taj prljav novac operemo i onda on postane – čisti novac! I sve bude čisto, po zakonu!
Rekli ste: ... mi operemo taj prljavi novac!? Zar ste i vi dobivali nešto ispod stola? Ne samo da pjevate, nego i da ne pjevate...
- Ja nisam! Ali čujem i čitam da neki jesu. Pa je odmah nastala zafrkancija: u Hrvatskoj je ionako previše pjevača i pjevačica, stvarno nekima treba platiti da ne pjevaju!
E, to je ta vaša pjevačka ljubomora...
- Nemojte tako. U meni nema ni trunke ljubomore ni na jednu pjevačicu, ni na jednog pjevača. I ne osjećam se ugroženom. Bez obzira što već o-ho-ho godina pjevam. Stvorila sam jedan, kako ga nazvati, pjevački prostor oko sebe. Unutar toga prostora nitko ne ulazi, to je moj prostor, meni više ne treba.
Nešto slično tome izjavila je i Josipa Lisac...
- Mislim što i ona. Sigurna sam u sebe kao pjevačicu, znam koliko o pjevanju znam, dokazala sam to i odavno sam se izdigla iznad tih priča i pričica tko je na hrvatskom pjevačkom nebu kome konkurencija, tko koga ugrožava, tko kome oduzima publiku... U takvim ćakulama nikad nisam sudjelovala. I neću.
Za Josipu i vas govore da ste pjevačke dive. I ne samo za vas dvije, nego i za Gabi Novak, Terezu Kesoviju, Doris Dragović, Radojku Šverko... Pa, kako se osjeća pjevačica kad za nju kažu da je pjevačka diva?
- Prvo što mi pada na pamet je da se tad treba osjećati – staro! E, ali nije tako. Valjda se taj epitet stječe dugogodišnjim pjevanjem, minulim radom na estradi...
... Valjda i brojnim nagradama! Evo, ovoga ljeta navršava se točno 30 godina od vaše prve festivalske nagrade. Pročitao sam da je to bilo na Splitskom festivalu, 1981. godine, kad ste kao solistica Grupe “Stijene” osvojili nagradu za najbolju interpretaciju za pjesmu „Ja sam more, ti si rijeka“...
- ... Je li baš morate spominjati koliko je to davno bilo...
Ma, spominjem tu 1981. godinu zato što je to odličan povod za vaš ovogodišnji solistički koncert u povodu 30. godišnjice prve festivalske nagrade!
- Učinit ću ja nešto, što i kad, e to ne znam. Možda za neku prigodnu obljetnicu moje solo pjevačke karijere...
Zašto!? Mi malo stariji vas pamtimo kao izvrsnu solisticu odlične Grupe “Stijene”. Što ste poslije i potvrdili sjajnom karijerom solo pjevačice...
- Je, ali kao solo pjevačica slavit ću manji broj godina za mikrofonom, pa će izgledati da sam mlađa... Ma, šalim se, godine provedene u Grupi “Stijene” pamtit ću kao nešto puno lijepo, mladenački ludo, otkačeno. I kao vrijeme kad su mi roditeljima, mome Anti i mojoj Ani, govorili kako se boje da im je kći – drogašica!?
Vi drogašica!?
- U ono vrijeme je bilo vrlo neobično i vrlo rijetko da djevojka pjeva u rock bendu. Koliko se sjećam, tad smo u bivšoj Jugoslaviji to bile jedino Slađana Milošević i ja. Zvali su me i divljakuša. Valjda zato što sam, s ovim svojim „gućkom“ parala uši slušateljima, skakala po pozornici sa stalkom od mikrofona u rukama, pokušavala malo glumiti scenski nastup Jima Morrisona iz legendarnih “Doorsa”.
Vidio je to jednom jedan očev prijatelj, sutradan mu je u tvornici “Jugovinil”, gdje je radio s mojim ocem, prijateljski rekao: „Ante, vidija san ti sinoć ćer kako piva, meni se pari da ti je mala drogašica!“ Čim mi je otac ušao u kuću, pitao me je: „Zore, šta ti ono radiš osin šta učiš?“ I ispričao mi je što je čuo. Majka je odmah stala u moju zaštitu: „Ante, šta to govoriš, pusti malu da piva.
Odlična je u školi, ostavila se sporta, uvatila se pivanja, svi je fale, a ti je pitaš je li se drogira!? Jesi li ti normalan...“ I otac više nikad nije komentirao moje pjevanje. A majka mi je puno puta rekla kako je bio ponosan kad sam osvajala nagrade, kad me slušao na radiju, gledao na televiziji...
Spominjete slušanje i gledanje pjevačica... Ne pada mi na pamet uvrijediti bilo koju pjevačicu, ali čini mi se da ih danas ima nemali broj koje se, dok pjevaju, više gledaju nego slušaju!?
- Ne bih to komentirala!
Zašto!? Njihovi scenski nastupi, muzički spotovi nekako odvlače pažnju od onoga kako pjevaju i što pjevaju...
- To je istina. Ali, nije to hrvatska estradna specifičnost. Po meni, to je počelo onoga trenutka kad se na svjetskom pjevačkom nebu pojavila Madonna. Ja sam je prvi put čula na radiju, nisam ni znala kako izgleda. I njen glasić mi se nije učinio posebnim. E, ali kad sam vidjela jedan njen spot, shvatila sam da jedna ogromna producijska industrija i mašinerija čini da ona bude upravo takva kakva je bila u spotovima i na pozornici. I postigla je planetarnu slavu.
Uspjela je postati svjetska zvijezda. Ono što je ona činila tad, sad čini Lady Gaga. I eto i nje u svjetskoj orbiti... Svaka čast. Ali, to nije produkt onoga elementarnoga pjevačkoga umijeća, zanata, nazovite to kako hoćete. One zapravo čine jedan veliki spektakl u kojemu je pjevanje samo dio jednoga ogromnoga šušura koji puni dvorane, stadione širom svijeta.
Vama je, vjerujem, uzor bila neka druga pjevačica koja nema nikakve veze s pjevačicama kao što su Madonna i Lady Gaga...
- Da. I to jedna jedina, za mene najbolja, neponovljiva Aretha Franklin. Njeno pjevanje mi je vodilja, ona je za mene zakon!
A tko je za vas poseban od vaših hrvatskih kolegica i kolega?
- Mi smo jedina država koja u zakonu ima – jednoga pjevača! To je Mišo Kovač! Jer svi kažu: Mišo je zakon! Za cijelu hrvatsku estradu. Po svojoj karizmatičnosti najviše. On je tu fenomen. Traje već više od četrdeset godina. I onda i danas se njegove pjesme pjevaju, vrte se na radiju i na televiziji, nitko od pjevača ne može pokrenuti mase kao Mišo legenda.
Silno ga cijenim, pamtim neke njegove antologijske izjave. Kao što je ova: „Slušaj Zore, nije važno koliko si često na televiziji, bitno je da imaš brojnu publiku na koncertima. Jer, kad si na televiziji, gledaju te i oni koji te vole i oni koji te ne vole, a na koncerte ti dolaze samo oni koji te vole!“
|
Ja sam zapamtio ono Mišino: Danas je lakše snimiti CD nego CT!
- Mišo je čudo. Ima jedna sjajna pričica, ide ovako... Oliver Dragojević je rekao: „Kad sam bio mali, Bog je rekao da ću biti veliki pjevač!“ A Mišo Kovač će na to: „Ja nisam ništa rekao!“
Čuo sam i ja jednu sjajnu anegdotu, vezanu uz vas i humanitarne koncerte...
- ... Je, genijalna je, ali nije moja. Izrekao ju je basist Nenad Bego. Bili smo na jednom humanitarnom koncertu na Gripama, čekali smo da dođe red na nas, zabolile su nas noge od stajanja, sjeli smo uz šank, Neno je tad izrekao nešto čudesno dobro: „Zore, nema tih novaca za koje ću ja više mukte svirat!“ Sve je oko šanka palo po podu od smijeha...
Spomenuli ste humanitarne koncerte. Stvarno je više nego humana gesta kad pjevači i pjevačice pjevaju besplatno za kupnju bolničkih uređaja, za pomoć onima kojima je ta pomoć neophodna, ali čini mi se da neke stvari, ajde, bit ću konkretan, kad se radi o nekim uređajima u bolnicama, treba rješavati država, a ne pjevačice i pjevači, glumice i glumci!
- Slažem se, ali kad me zovu na neki humanitarni koncert, ne mogu reći ne. Iako je bilo situacija da sam morala organizirati gdje s troje djece, ko će im kuhati, brinuti o njima. Nije lako imati troje djece i biti na astradi...
Ima li u Hrvatskoj još koja pjevačica koja ima troje djece?
- Koliko znam, ja sam jedina. I sve stignem učiniti. Vjerojatno zato što mi je suprug Joško glazbenik, što ima sluha za moja putovanja, koncerte, izbivanje iz kuće...
Onda, je li imati supruga glazbenika, supruga koji je udarni član vašega glazbenoga tima, prednost ili mana?
- Prednost. I to velika prednost. Zajedno smo mali milijun godina i dovoljno da se pogledamo, odmah je jasno što treba učiniti. I usred koncerta!
Čuo sam da vam je kuća stalno puna pjesme...
- Za Joška i mene se zna, ali i sinovi su dio te lude glazbene obitelji. Najstariji sin svira gitaru, sad i bubnjeve, srednji svira klavir, a ovi najmlađi tuče teće, lonce, poklopce... Pa kad smo Joško i ja od volje, bolje rečeno, kad Joško dobije partiju briškule i trešete, što, barem kad igra sa mnom, nije baš često, onda znamo učiniti familijarnu veselicu.
Smeta li vam kad se osjetite zakinuti za neku festivalsku nagradu koju javnost, a vjerojatno i vi, očekujete?
- Ne! Jasno je da volim dobiti nagradu, ali sam odavno sazrila, festivalska nagrada mi nije najvažnija stvar u karijeri. Ako dobijem nagradu – odlično, ako ne dobijem – opet odlično! Vrlo sam samokritična, znam kakva je pjesma koju pjevam, znam kako sam je otpjevala. I ako je to ok, onda sam ja posve zadovoljna. Uostalom, dobila sam u karijeri bezbroj nagrada, jedna, dvije više ili manje, to mi zaista puno ne znači.
Pada li vam teško putovati na koncerte...
- ... Sigurno ste mislili reći da sam žena u nekim godinama, s troje djece, da za mene više nije putovati po koncertima... Ja sam pjevačica. Od pjevanja živim. I kad me zovu na neki koncert nema druge nego spakirati kufere i na put. Ali, uvijek nastojim da između dva koncerta prođe barem tjedan dana. Da, uhvatila sam neke godine kad mi je koncert dan za danom mali napor...
Slušate li u slobodnom vremenu...
- ... Je li sebe? Ne! Slušam razne žanrove glazbe, od Arethe Franklin do Metallice, jazza, countryja, sve ono što smatram dobrom glazbom.
A slušate li ovih dana prosvjednike u Hrvatskoj?
- Da! S tim da u politici nisam ni desno ni lijevo, ni dole ni gore, ni sa strane... I kao takva, dakle politički ničija, tvrdim: volim sve što vole mladi!
Opa! Zorica Kondža je uz prosvjednike!
- Samo da ne razbijaju. Ni druge ni sebe. Ni auta, ni izloge. Da je ljudima dobro, sigurno ne bi prosvjedovali...
Što mislite, kako danas Dan žena proslavlja Jadranka Kosor?
- Svečano i radno!
Nego, kad ćemo konačno čuti ili pročitati neki trač o vama?
- Ne dajem ja štofa za tračeve. Imam svoju obitelj, pjevam, svakoga od kolegica i kolege uvažavam, nikoga ne ogovaram, neka je svima sa srećom!
Duet s KosorovomSad ću otkriti jednu pikanteriju: Jadranka Kosor i ja jednom smo nastupile kao duet. Ali, nismo pjevale. Bilo je to u vrijeme kad je naša današnja premjerka bila novinarka Hrvatskog radija. Zbilo se to u Rijeci, na lokalnoj TV postaji, radilo se o nekakvom kvizu poznatih. Odabrano je da ona i ja budemo u paru, bile smo dosta uspješne. U ono vrijeme je djelovala duhovito, simpatično, veselo, zabavno, zanimljivo... |
|
| Zorica Kondža |
- E, ovo je baš ugodno iznenađenje! Suprug mi je još jutros darovao ružu, i to bijelu ružu. Nema šanse da će on zaboraviti dati mi cvijeće za Dan žena, za moj rođendan, za našu godišnjicu braka i za Valentinovo...
... Valentinovo!? Eno su vam bake i djedovi slavili Valentinovo...
- Znam da nisu. Nisu ga slavili ni naši očevi ni majke. Ma ni mi ga nismo slavili do prije dvadesetak godina. Ali, otkad se Valentinovo slavi, Joško...
