 |
| Milana Vlaović |
- U Zagreb sam došla na studij, upisala Pravni fakultet i mislila da mi je to cilj u životu, diplomirati pravo i postati odvjetnica. Nastup s Tajči pamtim kao jednu lijepu životnu epizodu, međutim nisam se nakon toga posvetila gradnji glazbene karijere. Novinarka sam postala slučajno.
Boris Štajduhar, slavni zagrebački fotograf, prišao mi je i nagovarao me da se počnem baviti manekenstvom. Odgovorila sam mu da me to ne zanima. ‘A što tebe zanima?’, upitao me je, pomalo u nevjerici. Rekla sam mu da bih ja pisala. Rekao je da u Globusu traže mlade ljude koji bi pisali za njihov list i tako sam uskoro dobila svoj prvi novinarski zadatak. Bila sam tada na trećoj godini prava. Nekako mislim da je to trenutak koji mi je odredio život. Važno je znati što želiš i ne dati drugima da te guraju negdje gdje ne pripadaš.
I onda, kad se očekivalo da ćete nastaviti velikim koracima grabiti prema hrvatskome novinarskom nebu, udali ste se, rodili troje djece. I zaboravili na novinarstvo. I opet povukli skroz neočekivan potez: počeli ste pisati stihove i glazbu, osvajali ste nagrade, Vesna Pisarović i Lana Jurčević proslavile su se s vašim pjesmama...
- Tako je. Ja bih se novinarstvom ili pravom zasigurno nastavila baviti, ali se u međuvremenu dogodila jedna velika promjena na privatnom planu, udala sam se. Ubrzo smo otišli u inozemstvo pa nisam više mogla studirati niti pisati za novine. Tada sam, u želji da nešto radim i ispunim slobodno vrijeme, počela pisati pjesme. Bila je to potreba za radom, kreativnošću i stvaranjem. Tako su nastali prvi albumi Vesne Pisarović, a potom i Lane Jurčević, na kojima sam skladala glazbu i pisala tekstove.
Kad se činilo da ste zaboravili na novinarstvo, da ste skroz uplovili u vode zabavne glazbe, kao stihopisac i skladateljica, upisujete Fakultet političkih znanosti i diplomirate novinarstvo!?
- Bilo je logično, po povratku iz inozemstva, nakon punih deset godina, vratiti se studiranju, dovršiti započeto. Samo, nisam se više željela vratiti na pravo, shvatila sam da je odvjetnička karijera vlak koji sam propustila i, da se razumijemo, nije mi zbog toga nimalo žao. Tako je izbor pao na novinarstvo, na Fakultetu političkih znanosti, i moram priznati da mi je bio gušt. Drugačije čovjek doživi studiranje u tridesetima, negoli u dvadesetima. Učenje sam doživljavala kao ulaganje u sebe.
Onda smo vas očekivali u novinarstvu, a vi ste postali – spisateljica!? Vaš roman prvijenac “Blato” doživio je sjajne kritike, hvalili su ga i veliki meštri pera Miljenko Jergović, Julijana Matanović... Svi su govorili: to je ozbiljan roman!
- “Blato” je roman koji je sam sebe napisao, taj tekst se meni nametnuo, želio je izaći. To vam je kao kada se ujutro probudite i kristalno jasno se sjećate onoga što ste sanjali, pa imate potrebu prvoj osobi do sebe ispričati svoj san. Tako se meni na trenutke čini da sam napisala taj roman. On se slagao u mojoj svijesti godinama i ja sam samo jednoga dana sjela i krenula ga ispisivati.
Jeste li očekivali više “službenih priznanja” za “Blato” koje je toliko hvaljeno...
- Nisam očekivala ništa, osim što sam željela da roman bude objavljen. Ako me pitate za službena priznanja, roman ih nije dobio, ali je dobio sjajne kritike, što je već bilo iznad mojih očekivanja, i dobio je nešto što je meni iznimno drago, svoju publiku. “Blato” je prošlo kod ljudi, čitatelja, a radi njih sam roman i napisala.
U međuvremenu ste se javili ozbiljnim političkim analitičkim tekstovima u kojima niste štedjeli aktualnu hrvatsku vlast.
- Točnije, jednim tekstom, koji je bio oštar i točan, a drugi mi već nije objavljen. Znate, nije mi bila namjera ulaziti u političko novinarstvo, ali svaka osoba u životu ima bar jedan put poriv izjasniti se o nečemu. Ja sam svoju poruku uobličila u tekst i objavila je u novinama. Ako mi opet dođe takav trenutak, učinit ću to ponovo. Svakodnevno se događaju stvari zbog kojih je potrebno reagirati i reći svoj stav, jer još uvijek nismo stekli uvjete da možemo mirno reći kako živimo u društvu u kojem vladaju jasne civilizacijske vrijednosti.
Iznošenje svoga stava o pojedinim osobama ili njihovim postupcima u tom je smislu civilizacijsko svrstavanje. Kad vidite kako i na koji način istupaju ljudi koji se nalaze na odgovornim društvenim funkcijama, onda je jasno da je potrebno istupiti i reći da to nije u redu. U tom smislu sam imala potrebu izreći svoj stav i o homoseksualcima i o pederima, koji su kod nas na vlasti.
A onda književni boom, književni grom: vaš drugi roman “Bomboni od meda”! Roman o jednoj familiji, roman u kojem opisujete intimu te velike familije kroz Drugi svjetski rat, ali i vrijeme nakon kraja rata, u kojem zapravo ispisujete ratnu povijest Splita, Dubrovnika, Visa, Beograda... Kako vas je puklo pisati takav, još neviđen i posve atipičan roman?
- Imala sam obrise priče koja se uistinu dogodila. No, da biste priču ispričali, podrobno i točno, morate likovima dati osobnost i smjestiti ih u vrijeme i okolnosti u kojima su živjeli i donosili životne odluke, tako da one budu razumljive i jasne. Tako je započelo moje putovanje u prošlost. Drugi svjetski rat mi je privatno vrlo poznato povijesno razdoblje, ali jedna je stvar bila učenje i čitanje o njemu iz povijesnih udžbenika i knjiga, a sasvim je druga stvar zagrebati po lokalnoj povijesti i doznati kako su ljudi proživjeli to razdoblje u sasvim specifičnim sredinama poput Visa i Dubrovnika.
Najprije sam skupila literaturu, knjige koje su pisali povjesničari i svjedoci vremena. Na Visu je tamošnji svećenik pisao kroniku rata na otoku, njegova su mi zapažanja bila od velike koristi. Titovi su kroničari dali vrlo iscrpne opise partizanskoga boravka na otoku, tu je i knjiga Fitzroya Macleana “Rat na Balkanu”. U Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci u Zagrebu pohranjene su partizanske novine štampane na Visu 1944. godine. Sarajevski novinar Zoran Udovičić napisao je sjajnu knjigu tragom reportaže britanskoga ratnog reportera Denisa Johnstona koji je napravio prvu radijsku reportažu za BBC o partizanskoj borbi uopće, i to baš na Visu.
Razgovarala sam na Visu sa starim ljudima čija su sjećanja još živa, a čovjek koji se zove Velimir Mratinić i inače se bavi proizvodnjom prošeka i sira, a veliki je ljubitelj povijesti, ustupio mi je iz svoje privatne arhive dokumentarni film koji bi trebalo prikazati na Hrvatskoj televiziji jednog dana. To je film koji je snimao RAF, inače je vlasništvo British Museum of Imperial War i na njemu se jasno vidi kako je izgledao aerodrom na Visu i kakva su bila slijetanja pogođenih savezničkih aviona. Vide se jasno i partizanski piloti kojima Englezi drže obuku. Pisanje ovoga romana bilo je fascinantno iskustvo.
Roman je uistinu težak, nema tu ratničkih tema, ali rat je “glavni junak” romana. U “Bombonima od meda” ima puno autentičnih događaja, čiste ratne faktografije ali i onoga vašega što se može svesti u jednu od definicija umjetnosti – da je to subjektivni odraz objektivne stvarnosti?
- Rat je glavni pokretač, jer ratni događaji generiraju radnju, prisiljavaju likove na djelovanje, na donošenje sudbinskih odluka, koje su mijenjale ne samo njihove živote, nego su utjecale i na živote njihovih potomaka, u nesagledivim razmjerima. Toga danas nismo dovoljno svjesni jer čini se nejasnim da je nešto što je netko učinio prije sedamdeset godina utjecalo i utječe na naš život. Željela sam romanom obuhvatiti i tu dimenziju. Budući da se, osim na Visu, radnja u velikom dijelu romana odvija i u Dubrovniku, gotovo istovjetan proces kao na Visu prošla sam kad je u pitanju Dubrovnik.
Pronašla sam knjige koje su pisali sudionici rata, očevici, moram i ovom prilikom zahvaliti gospodinu Marinku Vlašiću, predsjedniku Udruge antifašističkih boraca Dubrovnika, koji mi je ustupio originalne naredbe Ustaškog stožera, knjige koje su pisali Dubrovčani, Mate Jakšić, dr. Nikola Anić, koji je napisao opsežnu i iscrpnu knjigu Dubrovnik 1941.-1945. Bilo mi je zadovoljstvo upoznati se s tim dijelom dubrovačke povijesti, jer sam rodom iz Metkovića, dubrovačke županije, i to mi je bilo interesantno iskustvo.
U romanu pokazujete otvorene simpatije za antifašistički partizanski pokret.
- Osoba koja je imalo upoznata s okolnostima u kojima je nastao partizanski pokret 1941. godine i načinom na koji je taj pokret jačao i razvijao se, ne može imati nikakvu sumnju o tome je li taj pokret u svojoj srži bio pozitivan. Partizanski pokret nastao je u Hrvatskoj, u kojoj je osnovan prvi partizanski odred. Najteže godine partizanske borbe, od 1941.-1943., kada nije uživao savezničku podršku niti je svijet bio upoznat na pravi način s razmjerima i značajem partizanske borbe, važan dio pokreta činili su upravo Hrvati, točnije Dalmatinci. To su povijesne činjenice.
Dok su hrvatski Srbi imali elementarnu potrebu zaštite vlastitog opstanka pred svirepim ustaškim terorom i odlazili u partizane jer im je život na područjima Like, Korduna i Banije bio totalno ugrožen, hrvatska mladost i inteligencija, studenti, seljaci i ribari, radnici odlaskom u partizane pokazivali su svoj moralni i civilizacijski stav, nešto na što nisu bili prisiljeni...
 |
... Jednom je jedan punačkiji desničar kazao: da su bili pametni, sakrili bi se, a ne otišli u partizane!?
- Da. Mogli su se od toga sakriti, ali nisu. Oni su osvjetlali obraz hrvatskom narodu i svrstali nas u toj krvavoj epopeji Drugoga svjetskog rata na stranu pobjednika, ali i onih koji su naprosto bili bolji i ispravniji. Važno je znati i to da u Srbiji značajne partizanske jedinice nisu postojale do 1944. godine, kada saveznici, istina nevoljko, shvaćaju tko je taj tko se stvarno bori protiv fašizma, pa tek prestankom pomoći koja je do tada savezničkim avionima stizala u Srbiju, narod tamo shvaća da će partizani odnijeti pobjedu i da četnici gube podršku, onda kreće masovniji odaziv Srba u partizane.
Gledala sam nedavno “Bitku na Neretvi”, osim što je sjajan film, jasno se vidi kako je jugoslavenska kasnija službena politika propagirala da je partizanska borba bila borba svih naših naroda i narodnosti, kako su oni to voljeli reći, pa Boris Dvornik zastupa Dalmatince, imate jednog Slovenca, a ostali glumci su Srbi. Međutim, povijesna je istina da su na Neretvi, Sutjesci najviše ginuli Dalmatinci. Nakon Neretve je partizanska vojska satrla četništvo u tom dijelu Hercegovine, a zanimljivo je da su se četnici do tada mirno šetali i po Dubrovniku, koji je bio, vidi vraga, u ustaškim rukama.
Ustaše su im, kad bi zatrebalo, pišu o tome brojni povjesničari, osiguravali boravak. Ako je jedna ideja u svojoj srži bila dobra, a kasnije se u mirnodopsko vrijeme pretvorila u grotesku, ne treba se odricati ideje niti joj poricati vrijednost. Dobre se ideje često pretvaraju u grotesku, nisam sigurna ni da su branitelji iz 1991. slutili da se bore za ovo što sad imamo u Hrvatskoj, što ne znači da se ideju samostalne i neovisne Hrvatske smije dovoditi u pitanje.
Moji viški “špijuni” su mi rekli da redovito posjećujete Vis.
- Ovoga sam ljeta bila na Visu, kao i svake godine. Penjali smo se do špilja u kojima je za vrijeme rata boravio Josip Broz. S mojim suprugom Goranom i sa mnom gore su se penjali i bivši hrvatski nogometni reprezentativac Mario Stanić i njegova supruga Draga, a oko nas je hrpa stranih turista išla prema gore i prema dolje, ljudi su se non-stop izmjenjivali, slikali u špiljama i ispred njih, čula sam razne jezike, bilo je tu Talijana, Nijemaca, Mađara, Poljaka, Slovenaca.
Nije mi jasno da lokalne vlasti nisu uredile muzej niti memorijalni centar, da ne reklamiraju to mjesto i ne naplaćuju ulaznice, jer se valjda stide činjenice da je Tito za vrijeme rata boravio na njihovu otoku i željeli bi je nekako zaboraviti. Tamo su na vlasti ljudi čije su djedove strijeljali Talijani, isti oni koji su po otoku provodili talijanizaciju i zvjerska mučenja lokalnog stanovništva, a po ugovoru s Antom Pavelićem i pod njegovim blagoslovom. Da nije bilo Tita, ne bi se oni danas Hrvatima zvali.
Vratimo se “Bombonima od meda”. Vaša junakinja Marta, kao i neki ženski likovi iz “Blata”, teško može bez muškarca. Bez obzira na to što je udana, što ima živog muža i malo dijete...
- Marta u mladosti nije imala snage niti samopouzdanja, trebao joj je oslonac, tražila ga je u muškarcima, kao što su oni tražili od nje ljepotu. No, u kasnijim godinama je i te kako bila bez muškarca, jer su joj i muškarci i ljubav uništili život. Sigurnost i samopouzdanje nikada se ne može pronaći izvan sebe samoga, to se ne nalazi u vezi s drugom osobom niti u materijalnim stvarima. Moramo ih pronaći u sebi, ako smognemo za to snage i ako nas život prije toga ne samelje.
U oba romana ima i seksa. I to opisanog, kako bi se reklo, s mjerom...
- Seks je začin svake ljubavi, normalan dio života. Nisam mogla pisati o ljubavima bez seksa, bilo bi neuvjerljivo i dosadno, zar ne?
Ma, vidi se da znate znanje!
Zvijezda petokrakaMogu razumjeti da je u doba Domovinskog rata u ljudima vladao bijes prema zvijezdi petokraci koju je nosila JNA, agresorska i rušilačka sila koja je sijala zlo po Hrvatskoj. Danas bi trebalo biti jasno da između NOB-a i Domovinskog rata nema nikakva sukoba, kolizije niti diskontinuiteta, pa bi u tom smislu trebalo vratiti i ploču koja je nekada stajala u viškoj luci s riječima iz Titova govora prije samog oslobađanja Dalmacije: Tuđe nećemo, svoje ne damo! Neugodno mi je i stid me toga što pokraj Opuzena stoji prazno mjesto na kojem je nekada bio spomenik Stjepanu Filipoviću. Imali su jednog Opuzenca da valja, pa su ga sami srušili. Ovo, jednog da valja, šalim se, poznata je “ljubav” između mojih Metkovaca i Opuzenaca. |
|
| Milana Vlaović |
- U Zagreb sam došla na studij, upisala Pravni fakultet i mislila da mi je to cilj u životu, diplomirati pravo i postati odvjetnica. Nastup s Tajči pamtim kao jednu lijepu životnu epizodu, međutim nisam se nakon toga posvetila gradnji glazbene karijere. Novinarka sam postala slučajno.
Boris Štajduhar, slavni zagrebački fotograf, prišao mi je i nagovarao me da se počnem baviti manekenstvom. Odgovorila sam mu da me to ne zanima. ‘A što tebe zanima?’, upitao me je, pomalo u nevjerici. Rekla sam mu da bih ja pisala. Rekao je da u Globusu traže mlade ljude koji bi pisali za njihov list i tako sam uskoro dobila svoj prvi novinarski zadatak. Bila sam tada na trećoj godini prava. Nekako mislim da je to trenutak koji mi je odredio život. Važno je znati što želiš i ne dati drugima da te guraju negdje gdje ne pripadaš.
I onda, kad se očekivalo da ćete nastaviti velikim koracima grabiti prema hrvatskome novinarskom nebu, udali ste se, rodili troje djece. I zaboravili na novinarstvo. I opet povukli skroz neočekivan potez: počeli ste pisati stihove i glazbu, osvajali ste nagrade, Vesna Pisarović i Lana Jurčević proslavile su se s vašim pjesmama...
- Tako je. Ja bih se novinarstvom ili pravom zasigurno nastavila baviti, ali se u međuvremenu dogodila jedna velika promjena na privatnom planu, udala sam se. Ubrzo smo otišli u inozemstvo pa nisam više mogla studirati niti pisati za novine. Tada sam, u želji da nešto radim i ispunim slobodno vrijeme, počela pisati pjesme. Bila je to potreba za radom, kreativnošću i stvaranjem. Tako su nastali prvi albumi Vesne Pisarović, a potom i Lane Jurčević, na kojima sam skladala glazbu i pisala tekstove.
Kad se činilo da ste zaboravili na novinarstvo, da ste skroz uplovili u vode zabavne glazbe, kao stihopisac i skladateljica, upisujete Fakultet političkih znanosti i diplomirate novinarstvo!?
- Bilo je logično, po povratku iz inozemstva, nakon punih deset godina, vratiti se studiranju, dovršiti započeto. Samo, nisam se više željela vratiti na pravo, shvatila sam da je odvjetnička karijera vlak koji sam propustila i, da se razumijemo, nije mi zbog toga nimalo žao. Tako je izbor pao na novinarstvo, na Fakultetu političkih znanosti, i moram priznati da mi je bio gušt. Drugačije čovjek doživi studiranje u tridesetima, negoli u dvadesetima. Učenje sam doživljavala kao ulaganje u sebe.
Onda smo vas očekivali u novinarstvu, a vi ste postali – spisateljica!? Vaš roman prvijenac “Blato” doživio je sjajne kritike, hvalili su ga i veliki meštri pera Miljenko Jergović, Julijana Matanović... Svi su govorili: to je ozbiljan roman!
- “Blato” je roman koji je sam sebe napisao, taj tekst se meni nametnuo, želio je izaći. To vam je kao kada se ujutro probudite i kristalno jasno se sjećate onoga što ste sanjali, pa imate potrebu prvoj osobi do sebe ispričati svoj san. Tako se meni na trenutke čini da sam napisala taj roman. On se slagao u mojoj svijesti godinama i ja sam samo jednoga dana sjela i krenula ga ispisivati.
Jeste li očekivali više “službenih priznanja” za “Blato” koje je toliko hvaljeno...
- Nisam očekivala ništa, osim što sam željela da roman bude objavljen. Ako me pitate za službena priznanja, roman ih nije dobio, ali je dobio sjajne kritike, što je već bilo iznad mojih očekivanja, i dobio je nešto što je meni iznimno drago, svoju publiku. “Blato” je prošlo kod ljudi, čitatelja, a radi njih sam roman i napisala.
U međuvremenu ste se javili ozbiljnim političkim analitičkim tekstovima u kojima niste štedjeli aktualnu hrvatsku vlast.
- Točnije, jednim tekstom, koji je bio oštar i točan, a drugi mi već nije objavljen. Znate, nije mi bila namjera ulaziti u političko novinarstvo, ali svaka osoba u životu ima bar jedan put poriv izjasniti se o nečemu. Ja sam svoju poruku uobličila u tekst i objavila je u novinama. Ako mi opet dođe takav trenutak, učinit ću to ponovo. Svakodnevno se događaju stvari zbog kojih je potrebno reagirati i reći svoj stav, jer još uvijek nismo stekli uvjete da možemo mirno reći kako živimo u društvu u kojem vladaju jasne civilizacijske vrijednosti.
Iznošenje svoga stava o pojedinim osobama ili njihovim postupcima u tom je smislu civilizacijsko svrstavanje. Kad vidite kako i na koji način istupaju ljudi koji se nalaze na odgovornim društvenim funkcijama, onda je jasno da je potrebno istupiti i reći da to nije u redu. U tom smislu sam imala potrebu izreći svoj stav i o homoseksualcima i o pederima, koji su kod nas na vlasti.
A onda književni boom, književni grom: vaš drugi roman “Bomboni od meda”! Roman o jednoj familiji, roman u kojem opisujete intimu te velike familije kroz Drugi svjetski rat, ali i vrijeme nakon kraja rata, u kojem zapravo ispisujete ratnu povijest Splita, Dubrovnika, Visa, Beograda... Kako vas je puklo pisati takav, još neviđen i posve atipičan roman?
- Imala sam obrise priče koja se uistinu dogodila. No, da biste priču ispričali, podrobno i točno, morate likovima dati osobnost i smjestiti ih u vrijeme i okolnosti u kojima su živjeli i donosili životne odluke, tako da one budu razumljive i jasne. Tako je započelo moje putovanje u prošlost. Drugi svjetski rat mi je privatno vrlo poznato povijesno razdoblje, ali jedna je stvar bila učenje i čitanje o njemu iz povijesnih udžbenika i knjiga, a sasvim je druga stvar zagrebati po lokalnoj povijesti i doznati kako su ljudi proživjeli to razdoblje u sasvim specifičnim sredinama poput Visa i Dubrovnika.
Najprije sam skupila literaturu, knjige koje su pisali povjesničari i svjedoci vremena. Na Visu je tamošnji svećenik pisao kroniku rata na otoku, njegova su mi zapažanja bila od velike koristi. Titovi su kroničari dali vrlo iscrpne opise partizanskoga boravka na otoku, tu je i knjiga Fitzroya Macleana “Rat na Balkanu”. U Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci u Zagrebu pohranjene su partizanske novine štampane na Visu 1944. godine. Sarajevski novinar Zoran Udovičić napisao je sjajnu knjigu tragom reportaže britanskoga ratnog reportera Denisa Johnstona koji je napravio prvu radijsku reportažu za BBC o partizanskoj borbi uopće, i to baš na Visu.
Razgovarala sam na Visu sa starim ljudima čija su sjećanja još živa, a čovjek koji se zove Velimir Mratinić i inače se bavi proizvodnjom prošeka i sira, a veliki je ljubitelj povijesti, ustupio mi je iz svoje privatne arhive dokumentarni film koji bi trebalo prikazati na Hrvatskoj televiziji jednog dana. To je film koji je snimao RAF, inače je vlasništvo British Museum of Imperial War i na njemu se jasno vidi kako je izgledao aerodrom na Visu i kakva su bila slijetanja pogođenih savezničkih aviona. Vide se jasno i partizanski piloti kojima Englezi drže obuku. Pisanje ovoga romana bilo je fascinantno iskustvo.
Roman je uistinu težak, nema tu ratničkih tema, ali rat je “glavni junak” romana. U “Bombonima od meda” ima puno autentičnih događaja, čiste ratne faktografije ali i onoga vašega što se može svesti u jednu od definicija umjetnosti – da je to subjektivni odraz objektivne stvarnosti?
- Rat je glavni pokretač, jer ratni događaji generiraju radnju, prisiljavaju likove na djelovanje, na donošenje sudbinskih odluka, koje su mijenjale ne samo njihove živote, nego su utjecale i na živote njihovih potomaka, u nesagledivim razmjerima. Toga danas nismo dovoljno svjesni jer čini se nejasnim da je nešto što je netko učinio prije sedamdeset godina utjecalo i utječe na naš život. Željela sam romanom obuhvatiti i tu dimenziju. Budući da se, osim na Visu, radnja u velikom dijelu romana odvija i u Dubrovniku, gotovo istovjetan proces kao na Visu prošla sam kad je u pitanju Dubrovnik.
Pronašla sam knjige koje su pisali sudionici rata, očevici, moram i ovom prilikom zahvaliti gospodinu Marinku Vlašiću, predsjedniku Udruge antifašističkih boraca Dubrovnika, koji mi je ustupio originalne naredbe Ustaškog stožera, knjige koje su pisali Dubrovčani, Mate Jakšić, dr. Nikola Anić, koji je napisao opsežnu i iscrpnu knjigu Dubrovnik 1941.-1945. Bilo mi je zadovoljstvo upoznati se s tim dijelom dubrovačke povijesti, jer sam rodom iz Metkovića, dubrovačke županije, i to mi je bilo interesantno iskustvo.
U romanu pokazujete otvorene simpatije za antifašistički partizanski pokret.
- Osoba koja je imalo upoznata s okolnostima u kojima je nastao partizanski pokret 1941. godine i načinom na koji je taj pokret jačao i razvijao se, ne može imati nikakvu sumnju o tome je li taj pokret u svojoj srži bio pozitivan. Partizanski pokret nastao je u Hrvatskoj, u kojoj je osnovan prvi partizanski odred. Najteže godine partizanske borbe, od 1941.-1943., kada nije uživao savezničku podršku niti je svijet bio upoznat na pravi način s razmjerima i značajem partizanske borbe, važan dio pokreta činili su upravo Hrvati, točnije Dalmatinci. To su povijesne činjenice.
Dok su hrvatski Srbi imali elementarnu potrebu zaštite vlastitog opstanka pred svirepim ustaškim terorom i odlazili u partizane jer im je život na područjima Like, Korduna i Banije bio totalno ugrožen, hrvatska mladost i inteligencija, studenti, seljaci i ribari, radnici odlaskom u partizane pokazivali su svoj moralni i civilizacijski stav, nešto na što nisu bili prisiljeni...
|
... Jednom je jedan punačkiji desničar kazao: da su bili pametni, sakrili bi se, a ne otišli u partizane!?
- Da. Mogli su se od toga sakriti, ali nisu. Oni su osvjetlali obraz hrvatskom narodu i svrstali nas u toj krvavoj epopeji Drugoga svjetskog rata na stranu pobjednika, ali i onih koji su naprosto bili bolji i ispravniji. Važno je znati i to da u Srbiji značajne partizanske jedinice nisu postojale do 1944. godine, kada saveznici, istina nevoljko, shvaćaju tko je taj tko se stvarno bori protiv fašizma, pa tek prestankom pomoći koja je do tada savezničkim avionima stizala u Srbiju, narod tamo shvaća da će partizani odnijeti pobjedu i da četnici gube podršku, onda kreće masovniji odaziv Srba u partizane.
Gledala sam nedavno “Bitku na Neretvi”, osim što je sjajan film, jasno se vidi kako je jugoslavenska kasnija službena politika propagirala da je partizanska borba bila borba svih naših naroda i narodnosti, kako su oni to voljeli reći, pa Boris Dvornik zastupa Dalmatince, imate jednog Slovenca, a ostali glumci su Srbi. Međutim, povijesna je istina da su na Neretvi, Sutjesci najviše ginuli Dalmatinci. Nakon Neretve je partizanska vojska satrla četništvo u tom dijelu Hercegovine, a zanimljivo je da su se četnici do tada mirno šetali i po Dubrovniku, koji je bio, vidi vraga, u ustaškim rukama.
Ustaše su im, kad bi zatrebalo, pišu o tome brojni povjesničari, osiguravali boravak. Ako je jedna ideja u svojoj srži bila dobra, a kasnije se u mirnodopsko vrijeme pretvorila u grotesku, ne treba se odricati ideje niti joj poricati vrijednost. Dobre se ideje često pretvaraju u grotesku, nisam sigurna ni da su branitelji iz 1991. slutili da se bore za ovo što sad imamo u Hrvatskoj, što ne znači da se ideju samostalne i neovisne Hrvatske smije dovoditi u pitanje.
Moji viški “špijuni” su mi rekli da redovito posjećujete Vis.
- Ovoga sam ljeta bila na Visu, kao i svake godine. Penjali smo se do špilja u kojima je za vrijeme rata boravio Josip Broz. S mojim suprugom Goranom i sa mnom gore su se penjali i bivši hrvatski nogometni reprezentativac Mario Stanić i njegova supruga Draga, a oko nas je hrpa stranih turista išla prema gore i prema dolje, ljudi su se non-stop izmjenjivali, slikali u špiljama i ispred njih, čula sam razne jezike, bilo je tu Talijana, Nijemaca, Mađara, Poljaka, Slovenaca.
Nije mi jasno da lokalne vlasti nisu uredile muzej niti memorijalni centar, da ne reklamiraju to mjesto i ne naplaćuju ulaznice, jer se valjda stide činjenice da je Tito za vrijeme rata boravio na njihovu otoku i željeli bi je nekako zaboraviti. Tamo su na vlasti ljudi čije su djedove strijeljali Talijani, isti oni koji su po otoku provodili talijanizaciju i zvjerska mučenja lokalnog stanovništva, a po ugovoru s Antom Pavelićem i pod njegovim blagoslovom. Da nije bilo Tita, ne bi se oni danas Hrvatima zvali.
Vratimo se “Bombonima od meda”. Vaša junakinja Marta, kao i neki ženski likovi iz “Blata”, teško može bez muškarca. Bez obzira na to što je udana, što ima živog muža i malo dijete...
- Marta u mladosti nije imala snage niti samopouzdanja, trebao joj je oslonac, tražila ga je u muškarcima, kao što su oni tražili od nje ljepotu. No, u kasnijim godinama je i te kako bila bez muškarca, jer su joj i muškarci i ljubav uništili život. Sigurnost i samopouzdanje nikada se ne može pronaći izvan sebe samoga, to se ne nalazi u vezi s drugom osobom niti u materijalnim stvarima. Moramo ih pronaći u sebi, ako smognemo za to snage i ako nas život prije toga ne samelje.
U oba romana ima i seksa. I to opisanog, kako bi se reklo, s mjerom...
- Seks je začin svake ljubavi, normalan dio života. Nisam mogla pisati o ljubavima bez seksa, bilo bi neuvjerljivo i dosadno, zar ne?
Ma, vidi se da znate znanje!
Zvijezda petokrakaMogu razumjeti da je u doba Domovinskog rata u ljudima vladao bijes prema zvijezdi petokraci koju je nosila JNA, agresorska i rušilačka sila koja je sijala zlo po Hrvatskoj. Danas bi trebalo biti jasno da između NOB-a i Domovinskog rata nema nikakva sukoba, kolizije niti diskontinuiteta, pa bi u tom smislu trebalo vratiti i ploču koja je nekada stajala u viškoj luci s riječima iz Titova govora prije samog oslobađanja Dalmacije: Tuđe nećemo, svoje ne damo! Neugodno mi je i stid me toga što pokraj Opuzena stoji prazno mjesto na kojem je nekada bio spomenik Stjepanu Filipoviću. Imali su jednog Opuzenca da valja, pa su ga sami srušili. Ovo, jednog da valja, šalim se, poznata je “ljubav” između mojih Metkovaca i Opuzenaca. |
|
| Milana Vlaović |
- U Zagreb sam došla na studij, upisala Pravni fakultet i mislila da mi je to cilj u životu, diplomirati pravo i postati odvjetnica. Nastup s Tajči pamtim kao jednu lijepu životnu epizodu, međutim nisam se nakon toga posvetila gradnji glazbene karijere. Novinarka sam postala slučajno.
Boris Štajduhar, slavni zagrebački fotograf, prišao mi je i nagovarao me da se počnem baviti manekenstvom. Odgovorila sam mu da me to ne zanima. ‘A što tebe zanima?’, upitao me je, pomalo u nevj...
