Scena Showbizz

virtuoz na gitari

Odlazak legende Woodstocka: u 68. godini preminuo gitarist Alvin Lee

virtuoz na gitari

Alvin Lee, engleski blues-rock gitarist koji je, poput Cockera i Hendrixa, bio jedna od amblematskih figura opjevanog Woodstocka, preminuo je u 68. godini od posljedica neočekivanih komplikacija nakon rutinskog kirurškog zahvata. Alvin Lee bio je utemeljitelj i frontmen Ten Years After, te kasnijih mutacija banda koji je djelovao i pod imenom Alvin Lee & Ten Years After ili Ten Years Later, ali i potpisnik brojnih samostalnih albuma.




Neki od njih snimljeni od sedamdesetih naovamo bili su uz bok najboljim studijskim projektima Ten Years After. Ipak, karijeru Alvina Leeja obilježio je rock festival Woodstock, koji mu je nakon eksplozivne 11-minutne izvedbe ”I’m Going Home” nakratko donio zvjezdani status i ugled brzoprstog blues-rock gitarista čija se vještina može mjeriti s najvećima: Claptonom, Jeffom Beckom, pa i Hendrixom.

Alvin ipak nije bio gitarist njihova formata, a još manje pionir hendrixovskog profila, iako su brzina i zavidna tehnika njegovih solaža – a i sâm sam im bio svjedok za onih nekoliko Leejevih dolazaka u tadašnju Jugoslaviju − bili trajna konstanta.

Baš kao i crveni Gibson 335, model koji je – za razliku od većine rock, a posebice hard i blues-rock gitarista – držao superiornijim Les Paulu i drugim Gibsonovim modelima koji su obilježili povijest rocka te megapopularnim Fenderovim stratocasterima i telecasterima.

Nastup na Woodstocku je, rekoh, Leeju donio ugled jednoga od najboljih bijelih blues/hard-rock gitarista, a Ten Years After promovirani su u perjanice takozvanog drugog britanskog “blues booma”. Bio je to i blagoslov, ali, mnogo više, prokletstvo za band koji se nije uspio transformirati prema “agresivnijem” hard-heavy blues rocku i ući u nišu koju su uspješno otvorili najprije koncem šezdesetih Cream, a potom Led Zeppelin. Uostalom, Ten Years After su prvenstveno bili atraktivan koncertni band, a ne grupa nadahnutih inovatora ili stilista, a glavni su adut – i prije i poslije Woodstocka – bila furiozna i poduža Alvinova koncertna sola. Jedan od najboljih albuma Ten Years After bio je stoga “Undead” iz 1968., koji je u cijelosti snimljen uživo u studiju, uhvativši koncertnu kemiju koja je vladala u bandu, a posebice Leeja i orguljaša Chucka Churchilla.

U vrijeme woodstockovske euforije 1969., Ten Years After objavili su čak dva albuma: “Stonedhenge” i “Sssh”. Prvi je dao vrlo dobru temu “Hear Me Calling” a drugi niz zanimljivih blues-rock “dvanaestica”, poput “I Woke Up This Morning” te odličan cover standarda “Good Morning Little Schoolgirl”.

Uspjeh s Woodstocka te podrška medija koji su – posve krivo – u Leeju prepoznali rodonačelnika novog “progresivnog bluesa” pogurali su “Sssh” na rang-liste te pomogli prođi i kasnijeg albuma “Cricklwood Green” na kojem je bio i hit singl “Love Like A Man”...

Sve nakon toga bilo je ipak osjetno slabije, pa su poslije albuma “Watt” i razočaravajućeg “A Space In Time” iz 1971. bandu kola postupno krenula nizbrdo. Alvin Lee i njegov band ostali su, naime, izgubljeni na “ničijoj zemlji” blues-pop stilizacija negdje između novog hard-bluesa Led Zeppelina i blues tradicionalista, a ni mutacija ukusa publike prema progresivnom i simfo-rocku svakako im nije išla u prilog. Ključni albumi Ten Years After danas ipak bolje drže vodu od mnogih razvikanih konkurenata iz sedamdesetih.

Recimo, “Stonedhedge” zvuči puno bolje negoli sam ga zapamtio, dok je skladba “Two Time Mama” s albuma “Sssh” pravi biser laid-back country bluesa dostojan i Coodera i J.J. Calea...

Kao tek propupalom tinejdžeru zaluđenom rockom, Ten Years After su mi koncem šezdesetih i na pragu sedamdesetih bili, uz Canned Heat, jedan od omiljenih blues-rock bandova. Istina, koju godinu poslije shvatio sam da su mi ona druga dva Leeja – svestrani Claptonov “prika” Albert te psihodelični genij Arthur iz grupe Love – mnogo miliji nego u nježnim i formativnim godinama kada sam oblikovao svoj glazbeni ukus. Alvin i Ten Years After bili su mi − poput Johna Mayalla, Claptona, Cream, Fleetwood Mac... – vodiči preko kojih sam otkrivao i čudesne izvornike bluesa.

Nostalgija je opaka stvar čak i ako ste pomalo ciničan i već stažem vremešan rock kritičar. I – ako je pristojno biti barem malo osoban – skrušeno priznajem da sam na vijest o smrti Alvina Leeja posegnuo za njihovim vinilima, ponovno stavio na gramofon “Undead”, “Sssh” i “Cricklwood Green” te se, bez profesionalnih kritičarskih ograda i umišljaja, prepustio užitku cendrave nostalgije. Točnije, promišljanju dana kad smo i rock i ja bili mnogo mlađi, a Alvin Lee, makar za kratko, bio (ne samo moj) gitaristički bog.

Zlatko Gall


Naslovnica Showbizz