Scena Mozaik

Priča koja slama srce

Splitski bračni par beskućnika ovaj Božić će dočekati na ulici: Radio bih bilo što, i ono što nitko neće. Imam samo jedan uvjet, da moja Anka ide sa mnom

Priča koja slama srce

Uz stanare derutne zgrade Dalmacijavina o kojima smo pisali prošlog tjedna (vidi link ispod), tu su i neki koji ne žele niti takav smještaj. Među njima je i bračni par, nazovimo ih, Damir i Anka.

U centru Splita žive beskućnici s najboljim pogledom i najtužnijim pričama na svijetu: ušli smo u kultnu zgradu Dalmacijavina, teško je pričati o tome što smo tamo zatekli

Damir ima pedeset i jednu, a Anka je starija devet godina. U braku su dvadeset i tri godine i nemaju zajedničke djece, ali je Anka s pokojnim suprugom, poginulim hrvatskim braniteljem, izrodila sedmero danas punoljetne djece. S njima nije u kontaktu, većina ih i ne živi u Splitu. Nije nikad radila, a sa suprugom dijeli zajedničkih 1300 kuna socijalnog minimuma. Radije, kažu, žive kao ptice nebeske, pod vedrim nebom negoli u opasnoj zgradi punoj krhotina stakla i drugog krša.

- Ja sam bio pomorac i onda se sa 23 godine, mlad kao kaplja, prijavio za dragovoljca u gardu. Obuklo me i poslalo na sinjsko ratište. Tri godine sam bio na frontu, a danas ne da nemam kune od toga, nego me nikad nitko nije nazvao ni pitao kako sam – bez gorčine će Damir, navikao u obitelji roditelja alkoholičara na težak život i nedostatak ikakve skrbi. Pa nastavlja:

- Moj dan započinje u četiri ujutro. Kupim boce, a jedini porok su mi cigarete. Žena i ja smo radno sposobni; nedavno smo brali masline u Kaštelima za dnevnicu od dvjesto kuna i obrok. Ranije smo živjeli u staroj, napuštenoj kući u Ogorju, ali se skroz urušio krov pa smo otišli. Ja bih radio bilo što, i ne bi mi bilo teško raditi ni ono što nitko neće: kao pastir, čuvat blago. Odmah bih prihvatio, uz uvjet da sa mnom ide moja Anka – zaljubljeno je pogledao u ženu pored sebe, na klupi u parkiću podno "Katalinića briga".

Naslovnica Mozaik