Scena Mozaik

ŠAMANSKI POSAO

'Dubrovnik je danas pod klimom, a nekad smo sretali žohare i ipak bili sretni': naša glumica se vratila u djetinjstvo i s nama podijelila puno uspomena

ŠAMANSKI POSAO

Inscenacija zbirke novela Ranka Marinkovića "Pod balkonima" dovele su glumicu i članicu ansambla Gradskog dramskog kazališta "Gavella" Jelenu Miholjević na 69. dubrovačke ljetne igre.

Dramaturgiju za predstavu potpisuje Vedrana Klepica, a režiju je preuzeo glumičin suprug Dario Harjaček. O glumi, glumicama, kazalištu, serijama, filmovima, Dubrovniku, dijalektima, otocima i čitanju glumica je, inače kćerka glumaca Lele Margitić i Borisa Miholjevića, opušteno, s osmijehom te s puno vedrine govorila za "Reflektor".

Predstavu „Pod balkonima“ radili ste s vašim kolegicama Doris Šarić Kukuljica i Helenom Buljan. Jesu li vam one uzor i na koji način?

- Svakako! Doris se zna naljutiti kad joj ponekad tako nešto kažem. Iako je mala razlika u godinama između nas, znam joj reći: „Znaš, ja sam zbog tebe i takve kao što si ti postala glumica!“. Mislim da to bez sumnje vrijedi i za Helenu s kojom sam imala sreću surađivati. Pa kako ne bi bile uzori?!

To su takvi profesionalci, takve velike duše, toliko toga znaju, a što je najvažnije, vole život i vole druge ljude, nisu zatvorene osobe nego uvijek surađuju s drugima. Velike su glumice i da smo u Engleskoj, Helenu bi držali kao kap vode na dlanu, kao Judi Dench, a Doris bi vjerojatno plovila po jahtama i zvala me na iste! Tako ja to zamišljam! One su stvarno vrh vrhova!
 

 

Voljeti druge

Je li voljeti druge ljude u glumačkoj profesiji imperativ?


- Ljudi se mogu voljeti na razne načine. Ne mora to biti tako transparentno, nije to prštava srdačnost. Kad s nekim radiš predstavu, vrlo ga intimno upoznaš jer ulazeći u uloge mi otkrivamo svoje potencijale, strahove, ljubavi, zanose… To su neke stvari koje te vode izvan te osi očekivanog u ljudskim odnosima. Vjerojatno je raditi na predstavi kao kad si s nekim dugo na brodu, stvarno znamo jedni o drugima puno toga. Možda netko nije toliko otvoren, ali točno vidiš gdje puca na živce, šta mu/joj muči, šta mu/joj smeta, gdje je najvelikodušniji/a, što ga/ju nasmijava…

Je li nužno voljeti ljude? Ja bih rekla da jest jer svaku ulogu koju radimo, moramo voljeti. Baš smo Doris i ja razgovarale o tome kad je Bruno Ganz onako maestralno odigrao Hitlera. Dio njemačke javnosti komentirao je tu izvedbu u negativnom smislu, a ti koju god ulogu igrao, moraš je zavoljeti. Naš glumački posao je na neki način šamanski.

Ne mogu naći drugi izraz jer mi glumci tuđe emocije provodimo kroz sebe da bi ih prenijeli drugima. To je taj emocionalni krug i naš zadatak nije nekog osuditi. Pa čak i u predstavama u kojoj ta forma, taj prilaz glumačkoj umjetnosti nije klasičnog tipa, uvijek sa svojom sviješću, tijelom, dušom moraš stajati iza uloge.

Koja je najveća slabost glumicama?

- Kako koje, ima tu puno izazova - kao i u svakom ljudskom životu. Ne znam za druge, ali mogu reći koja je meni najveća slabost. Meni uvijek padaju na pamet prednosti, a prednosti su da se jako puno družimo, a moguće je da je to i slabost. Moja slabost je osjećaj da loše stojim s odrastanjem i da me uvijek iznenadi to pregorijevanje u jednom momentu jer često ne umijem zadržati energiju. Sad sam se to već naučila.

Generalno govoreći, vjerojatno svi volimo imati posla, dobre uloge i baviti se stvarima koje nas zanimaju, a to opet nije slabost nego prednost, tanka je tu granica. Mi glumci "umiremo" od nerada i od toga da moramo raditi puno kompromisa.

U predstavi "Pod balkonima" govorite viškim dijalektom. Kako se inače snalazite s dijalektima?

- Odlično! Ja vam to jako, jako volim i mislim da je to velik izazov, ali i iskustvo te zabava. Odmah te prebaci u neki drugi svijet i vrijeme, a s puno sam se dijalekata bavila. Nikad to vjerojatno nije dovedeno do savršenstva, ali uvijek sam se trudila da radim što više mogu na njima. Baš u „Kati Kapuralici“ prije sedam godina na 62. igrama Doris Šarić Kukuljica mi je bila mentorica i radile smo kroz smijeh. Baš je bilo znoja i suza, krvi nije!

Kakav vam je dubrovački govor?

- Prekrasan! Volim sve riječi, stalno slušam i osluškujem tu melodiju, vrlo je poseban, bogat i stalno nešto novo otkrivam, pa i cijela dubrovačka književnost! Kad se to sve pretoči u jedan suvremeni govor ulice meni je to lijepo, jako to volim.

A što volite raditi u Dubrovniku kad niste na probama?

- Volim sjediti na kavicama i sanjariti o tome kako ću se sljedeće sekunde pokrenuti i baciti u more, ali to se ne dogodi uvijek tako brzo. Onda se volim baciti u more, volim biti s prijateljima. Nekako u Dubrovniku gdje god pogledaš možeš zaustaviti pogled i odmarati ga.

Znam da zvuči pomalo patetično, ali ja sam ovdje dolazila kao dijete jer su mi roditelji ovdje radili i stvarno dobro poznajem Dubrovnik pa mogu reći da nema ljepšeg grada. Gdje god odeš, ima divnih gradova, ali takve bjeline, čistoće, ljepote, nečeg filigranskog u arhitekturi nema. Svaki kut je lijep. Zapravo, kad vidiš da nešto nije lijepo, pomisliš: "Ajde dobro!"

 


Žalite za druženjima u Talira?

- To vam sve ovisi o ekipi. Ne žalim jer vrijeme se mijenja. Sve ostaje u nekom svom vremenu. Žalim recimo da će proći ljeto, ali za druženja u Taliru vjerojatno je bilo neko vrijeme i netko je rekao: "Ne mogu više, ne odgovara mi više!" i onda dolaze nove stvari. Inače sam vrlo sentimentalne naravi pa se trudim ne vezivati se previše sa stvarima iz prošlosti, ali jako im se radovati.

Sada se malo manje družim s ljudima jer smo izvan grada i nekako su nam bile toliko intenzivne probe da sam vidjela da ta druženja ne dolaze prirodno, ne mogu gubiti noći. Ali inače, kad smo prije dvije godine bili s Ivicom Buljanom non-stop smo bili u Tinelu pa smo nastavili ta naša druženja. To je kako ti dođe! Mene više ne raduju jutarnje, nego podnevne aktivnosti, ali znamo i "zalomiti", samo čuvam se. Da se razumijemo, to jako volim.

Majčinstvo

Ali ipak volite Dubrovnik u podne?

- Volim i Dubrovnik i podne, haha... Inače, najviše sjedim u Sezamu jer mi je lijepo, nisi u Gradu, a jako si blizu Grada, sav si u drveću i baš ti to sve hrani dušu. Masu mjesta me vezuje za nešto u ovome gradu. Mi smo vam ovdje zapravo veliki radnici pa ne stignemo puno istraživati, recimo mjesta za izlaske, to nikako! Kad bi završavali s probama, ništa više ne bi radilo. U dva iza ponoći kad bi htio popiti samo jedno piće da ti malo „odzvoni“ proba, da se malo opustiš i da izađeš vani među ljude - sve se zatvara i onda ostaje: ili Porporela ili doma! To mi je žao! Iako mi je glupo vezivati se za prošlost i vremena se mijenjaju, ali kad je moj tata radio bio je taj famozni „Ocean“ i ja bi „pukla“ da moram sjediti tamo!

Ne znam kako su naše mame, tate i njihove kolege održali brakove i odgojili djecu te napravili uloge jer oni su cijele noći tamo „visjeli“. Kad se spavalo – to ne znam! Svi su živjeli bez klima i svi smo živjeli kod nekih gazdarica koje su nam uvijek „sjedile za vratom“. Od jutra do mraka su se ispijale kave, razgovaralo bi se i po dvije glumačke obitelji bi bile u tako jednoj kućici. Ja sam tu na Pilama živjela, svježa su mi sjećanja i sad gledam kako je sada kad svaki stan ima klimu, svi su se sredili, ne dogodi ti se više da sretneš žohare... A moje djetinjstvo je prošlo u tome i opet je nekako prošlo!

Kako vi izmirujete karijeru i obiteljski život?

- Dobro! Zato što sam možda imala uzor, što sam iz glumačke obitelji i što sam maknula taj pritisak jer realno, u ovom stravično okrutnom vremenu gdje ljudi rade duplo više nego prije za jednaku plaću, imam veliku privilegiju da naše probe počinju u deset. Djecu mogu ispratiti u školu, sin je već student, odnosno brucoš, a kći mi ima osam godina. Dakle, pratim djecu u školu, prošećem psa, vježbam ujutro… Ne počinje mi radni dan u sedam. Meni kad je „stiska“ onda je strašno, onda me doma ne vide i to mi teško pada.

To nikada ne bude jako dugo, a ljeti sam vrlo često slobodna. Sve naše subote i nedjelje koje radimo u kazalištu kompenziramo tako što imamo dugo i slobodno ljeto. Često to objašnjavam svojoj kćeri: „Ljubavi, mame pravnice, mame liječnice, mame trgovkinje imaju dva-tri tjedna ferija, a ti imaš mene cijelo ljeto!“ To joj govorim kad joj bude teško jer me, recimo, nedjeljom ili navečer ne vidi. Moje probe i njezina škola se nekako preklapaju i to ide jako dobro. Moj suprug je slobodni umjetnik, nekad ima jako puno posla, a nekad ne. Tako da on, zapravo, vodi cijelu obiteljsku priču jer je jako sposoban, a ja sam malo „smotana“. Jako mi pomognu mama i sestrična. Dakle, ne mogu se požaliti.

Muž je redatelj, je li kod vas doma sve izrežirano ili pak ima i spontanosti?

- Da, da… To je isto kao da pitate: "Kako je živjeti s kirurgom?" Uvijek se pitam kako je živjeti s nekim koji spašava živote i reže ljude, pitam se kako je živjeti sa zubarom koji po osam sati gleda u neke rupe u zubima?! Ima jedna razlika kod nas: mi stvarno ne možemo ne dovoditi posao u svoju kuću, ali ja to doživljavam kao kvalitetu. Tko bi mene slušao o probama, o piscima, predstavama? On mene sluša!

Jako puno raspravljamo i pričamo, zapravo je posao, posao. Možda ružno zvuči, ali tako mi je svejedno glumim li s mamom, tatom, sinom, mužem ili režira li predstavu u kojoj igram moj muž jer kad dođe posao, kad treba započeti u probu, meni se "pali" lampica za profesionalni odnos!

Kako je glumiti u serijama?

- Jako volim glumiti u serijama, pogotovo kad se radi o „Crno-bijelom svijetu“.

Kaže Helena Buljan da su serije vježba za glumca?

- Da, ona pametno govori. Vjerojatno je ciljala na sapunice gdje snimaš strašno puno nastavaka i to je stvarno vježba: i živaca, i profesionalnosti. Nisam igrala u sapunici, a ne kažem da ne bih jer se tu vidi profesionalnost i stoga vjerujem da je to pravi rudarski posao. Naša serija ima 12 nastavaka i kad snimamo „Crno-bijeli svijet“ to bude strašno intenzivno. Međutim, radimo velike pripreme i moraš biti snažan i sposoban 14 sati izdržati na nogama, vrtjeti tekstove, presvlačiti se po vrućinama ili hladnoćama, poslije možda čak igrati i predstavu... To su veliki napori.

Kako je na setu "Crno-bijelog svijeta"?

- Zabavno! Čim vidim neki krevet, legnem! Jako se brzo umorim tako da sam ovaj put čak nosila krevet na napuhavanje sa sobom.

Radili ste predstavu koja odiše otočnim šarmom, atmosferom Visa... Koji vam je otok najdraži?

- Vis je čaroban i dugo ga nisam posjetila, ali smo jako vezani za Šipan u zadnje vrijeme. Šipan povezujem s djetinjstvom jer smo tamo prije išli. No, nagradno pitanje bi bilo: koji hrvatski otok nije čaroban?! Onda nađeš neki koji jako, jako voliš. Mi smo znali ići i na Korčulu, a kako mi je mama iz Rijeke, i gore sam na sjeveru isto tako puno otoka prošla. Jedino gdje na otocima nije lijepo je tamo gdje su ljudi previše intervenirali. To je jedini način da se otok upropasti! Otoci su još jedino mjesto gdje se možeš malo usporiti…

Što radite u slobodno vrijeme, imate li neki hobi?

- Kako ne?! Imati djecu - to je odgovor na pitanje o slobodnom vremenu. Jako, jako volim čitati…

Volite i slastice?

- Slastice volim raditi, a inače se klonim slastica. Samo ih promatram pa ih onda „smažem“. Recimo, ovog ljeta nisam pojela niti jedan sladoled jer odgađam taj moment. Volim spravljati slastice, a nije baš da ih nešto „mlatim“.

Inače, što volite raditi?

- Moj muž puno bolje kuha pa je nedavno kuhao za cijelu ekipu tako da mi baš ne da da idem u kuhinju. Meni je divan onaj osjećaj s kćeri u kuhinji i kad si sve organiziramo, tako da nemamo nešto posebno što bih izdvojila. Uglavnom tražimo neke nove recepte… Imam dva-tri recepta koja "vrtim" i obožavam recimo raditi torte… Volim kad netko ima rođendan pa kad tog nekoga iznenadim s tortom. Volim ići i na jogu, imam psića pa se s njim šećem. Kako je Zagreb okružen šumama muž i ja, pogotovo muž, idemo biciklom. Stalno nešto obavljam, vrijeme mi leti, imam roditelje s kojima se trudim provesti vrijeme iako to baš i ne uspijevam, a vrijeme juri. Vidim se s prijateljicama kad uspijem jer uglavnom su sve kolegice po profesiji. Iznimno mi je važno vježbati i čitati.

Krimiće ili...?

- Nisam baš na krimićima, ali recimo ova trilogija Stiega Larssona, ako se to može staviti pod krimić, to mi je genijalno! Sad sam čitala treći dio ove kvadrilogije Elene Ferrante. Ne čitam samo „velike romane“, ali jako uživam u njima tako da mi je drag i Jonathan Franzen. Čitala sam ga u Dubrovniku i nekako mi se mozak odmori uz njega. Pratim i što pišu naši autori. Naime, nevjerojatno je težak položaj naših spisatelja u koji mi uopće nismo ni upućeni, slučajno jesam jer mi je muž nedavno izdao roman "Sanjica Lacković". Prijateljica mi je Ivana Bodrožić pa sam malo zavirila u taj svijet. Vidjela sam koliko ti ljudi predano rade - za „ništa“.

Jeste li onda mužu bili najveći kritičar?

- Jesam.

Beskrupulozni?

- Beskrupulozna! On je bacio prvi rukopis i više ne postoji.

Zbog vas?

- Ne može se reći da je to zbog mene, ali ja sam mu rekla što mislim. Naime, smatram da moramo biti iskreni, a i on meni isto kaže kad vidi da odlazim u neke "mutne vode" tijekom glume i onda se ja stravično ljutim na njega! Zezam ga jer je mlađi! Međutim, uvijek mu jako, jako budem zahvalna jer on točno vidi da "srljam", a ja volim "srljati". Naravno da sam mu pročitala roman jer je to bila delikatna stvar. Bilo mi je drago što mi je uopće dao da ga pročitam. Čitala sam rukopis u dva navrata tijekom dvije faze rada. Više se, naravno, oslanjao na prijatelje jer, ponavljam, ovi bračno-obiteljski odnosi oko posla te znaju više stisnuti. Meni je drago što on meni kaže da sam mu koristila kao čitatelj. To mi je čast, a moglo je biti drugačije i mogao mi je reći: „Ne dam ti čitati!“ Ja bih to isto cijenila.

Sjećate li se koji ste posljednji dobar film ili seriju pogledali?

- U kinu nisam bila jako dugo jer smo imali mature, škole, probe... Primjerice, probe za „Pod balkonima“ su nam počele u Zagrebu i to u svibnju. Inače, jako volim ići u kino Europa i to je predivan doživljaj. Tamo sam recimo gledala švedski film „The Square“ i to mi je bilo jako lijepo. O serijama bolje da ne počnem jer sam se kao i svi "navukla" te jedva čekam nove epizode. U Dubrovniku sam se malo odmorila od serija.

Obožava InMusic

Na što ste se posebno "navukli"?


- Posebno sam se bila "navukla" na seriju "Leftovers", to me se baš dojmilo, te dvije sezone, treća mi je malo čudna. Sad gledam „Sluškinjinu priču“, onako, da izdržim. Obožavam seriju „Transparent“.

S obzirom na Dubrovnik kao "Kraljev Grudobran", jeste li gledali i jesu li vas nagovarali da gledate „Igru prijestolja“?

- Sin mi je rekao da bi se na to mogla zakačiti, ali nisam. To mi je kao čitanje šund-romana i nisam sigurna koliko bi izdržala. Jako je „zakačljivo“! Mislim da moja mama to gleda! To je jedan bunar koji bi me mogao progutati. Znala sam se zakačiti i prije, recimo „The Young Pope“ mi je genijalna serija! Inače, trudim se pogledati što više predstava kad ne igram u vlastitim. Isto tako, trudim se ići i na koncerte. Jako mi je važno u životu pratiti to, posebno INmusic festival. Odrasla sam u vrijeme rata i nitko nam nije dolazio, baš nitko. Točno se sjećam, dolazio je Jovanotti i zato ga zauvijek volim iako ne slušam tu muziku. Zucchero i Jovanotti su jedini dolazili! Nick Cave je tada bio u Ljubljani - kod nas nije. Nitko u Hrvatsku nije dolazio tih godina kad sam ja imala dvadeset godina tako da sam oduševljena INmusicom! U samo tri dana vidim ljude za koje bi morala proputovati svijet, a sin se čudi mom oduševljenju!

I tko vas je najviše fascinirao?

- Sve ovisi, ove godine sam vidjela genijalnog Davida Byrnea i to je bilo predivno. Bilo je puno genijalnih izvođača, ali Nick Cave je bio zbilja "neprepričljiv". PJ Harvey je bila fantastična prije dvije godine... Zanimljivo, kako živimo blizu Jaruna, a nastupao je Arcade Fire, sve se čulo kod mene doma, nekako je zrak nosio zvuk i bila sam sretna jer sam ležala u krevetu i uživo slušala Arcade Fire! Uživam u tome, to mi je važno i to mi je recimo hobi.

Što slijedi nakon „Pod balkonima“?

- Idemo u London! Naime, imam tri sestrične u Londonu koje nas stalno zovu, žive u centru grada i imaju svoje obitelji. Do sada to nismo mogli jer se nismo mogli sastaviti s vremenom i sad kad je došla prva rata od „Crno-bijelog svijeta“ ja sam samo "stisla karte" jer sam shvatila da mi sin ima 19 godina i da nikada nije bio tamo i da mi muž nikada nije bio u Londonu. To su stvari koje ostaju! Falit će mi Dubrovnik, ali poslije Dubrovnika idemo u Mošćeničku Dragu gdje su mi mama i kći. Idemo po malenu i letimo na nekoliko dana u London. Potom počinje škola i druge obaveze.

 

Naslovnica Mozaik