Scena Mozaik

PUCAJU OD EMOCIJA

Godinama čekaju priliku za osvetu: 'šaptač bikovima' otkriva karakter životinja koje baš nikada ne valja naljutiti, a koje su - 'daltonisti'

PUCAJU OD EMOCIJA

Muško uvijek ostaje muško, i kada je čovjek na dvije noge, ili bik na četiri, kakav god da bio, kada počne gubiti nije mu lako prihvatiti poraz. Samo što muško na dvije noge uvijek pokušava junački sakriti jad i tugu, pa se pretvara kako je sve super i za pet.

A bika s druge strane boli papak hoće li ga netko žaliti sa strane, njemu je sramota, teška neugoda, muka od samog sebe, pa s terena, od pobjednika, od jačeg, bježi kao da ga svi bikovi svijeta gone. Jedan takav je ovog ljeta na tradicionalnoj Bikijadi u Radošiću, u Škopljancima, izjurio vani s terena. Istrčao kao oparen.

Ljudi su se unezvjerili, pomislili da je pobjesnio, nisu razmišljali da je biku zbog poraza bila puna kapa svega. I jačeg takmaca, i radošićke koride, običaja, mirisa sočne janjetine s ražnja, tisuća ljudi.

- Njemu je bilo samo da pobigne koliko ga noge nose. A kako je zaštitar u zabuni otvorio vrata, bik je od puste sramote šta je izgubija od jačeg brzo istrča vani. To samo pokazuje kako bik ima emocije. On je plemenita životinja. Ja bih rekao i da nije glupa. Nije miljun posto. A to šta je istrča ka razjareni bik put vani, u prirodu, a šta će jadan, nije iša u školu, ko da je ima di naučit bonton i pristojno ponašanje – kaže Ivan Škopljanac, sudac na bikijadama, šaptač bikovima, uz brata Marka začetnik tradicionalne fešte radošićkog kraja.

Ako tko zna što se biku po glavi mota, onda je to Ivan. Već 25 godina organizira bikijade, i kao organizator ima tu čast biti i sudac, i prvi od skupine Suda časti koja čuva fair play bikovsku igru na terenu. Napisao je i Statut za borbe bikova, označio je nekoliko bitnih odrednica i drži ga se toliko čvrsto da ni najboljem prijatelju neće oprostiti niski ulet. Eto, i takva dva je diskvalificirao s terena, pa ako će se ljutiti Ivana nije briga. Kod njega ide samo poštena igra i ništa drukčije. Tako je odgojen, takav mu je i brat Marko, i toga se obojica drže.

Kod bikova nema nesportskog ponašanja

- Ovako moje dugogodišnje iskustvo kaže, za označavanje pobjede u borbi bikova sudac ne treba. Zna se tko je pobjednik kad jedan bik s terena pobigne. Sudac na bikijadi zapravo sudi nesportskom ponašanju, a njega nema kod bikova nego samo kod ljudi. S bikovima problema nema nikada.

Oni mogu miljun godina stat jedan pored drugog i ne nasrnit jedan na drugog. Ako im je vruće, neće se borit. Ako im se ne da, neće. Ako jedan shvati da je drugi jači, snažniji, nije lud da se ide gurat ili bost. Neće se on bezveze sramotit. A bik se ne voli osramotit. I kad imaš dva takva koji se neće, onda se pobjednik vadi lako, iz šešira. Pa čije ime upadne u ruku – kaže Ivan.

E, ali tako nešto ne odgovara vlasnicima. Oni su ti koji bi svoje ljubimce od nekoliko stotina kila voljeli vidjeti na tronu. Kod njih igra muški ego, iskonska želja da se pohvale jačim mužjaštvom. Pa bikove naguravaju, utrčavaju u teren, pa ih žeste, razdvajaju, viču, skviču, bodre, lamataju rukama i nogama, guraju štapima, šapuću, mole očenaše, beštimaju. A kako dio toga spada u ne-fer ponašanje, postoji Statut, a s njim i Ivan koji sve te prekršaje strogo regulira. Samo jednim povikom, van. Diskvalifikacija. I ćao đaci.

- O, ima ti još štošta šta rade, šta su zapravo radili jer ja to dok sudim ne dozvoljavam. Brojnima se nije sviđalo, ali nema im druge. Fair play je fair play. Samo pošteno, neću ništa drugo na terenu. Znali su bikove mazat raznim mastima, da od mirisa protivnik pobigne. Pa su im oštrili rogove, da bik bolje izgleda, i da bude opasniji. Ne može i gotovo.

Imamo jednu mjeru, šablonu, i svaki bik koji ispod toga prođe odma ide u diskvalifikaciju. Onda svaki bik mora imati sve potrebne dozvole, papire, putovnicu, mora se znati čiji je, odakle dolazi, je li zdrav. Bika se precizno važe, on ulazi u točno određenu kategoriju, onaj koji se prvi izvuče prvi ide u teren. Na terenu mogu bit samo tri čovika, dva vlasnika koji se ne smiju uplitat, i treći šta bikove nakon bitke vodi. I to je to – pojašnjava Ivan.

'To majka više ne rađa'

A hoće li se boriti? Hoće ako se nađu dva junaka. Ako je možda u blizini ženka. Ako su nadobudni, željni dokazivanja, borbe, pokazivanja snage. Kaže Ivan da se zaštitari bune protiv borbi, isto kao u filmu "Sonja i bik" koji se tu snimao. Smeta im, veli, probadanje, krv. Pa pojašnjava kako tu borbi nema, bikovi se zapravo više hrvaju, naguravaju. A ima i junaka, legendi kao što je bik Zečo iz Vinova, za kojeg se vlasniku nudilo i po 30 tisuća eura. To majka, kaže Ivan, više ne rađa.
-
Ima tih prirodnih šampiona koje krasi brzi trzaj glave. Jednom okrene glavom i boom, bitka gotova u jednom trzaju. Mirko, isti Mirko Filipović. Zečo je bio takav, najbolji, posljednji takav šampion, šteta šta se više ne bori. Koliko je samo bikova ovim krajem prošlo, Zekonja, Garonja, Ferguson, Brizan, Šaronja, Gregor, Zečo, Benko, Kitonja, Kobra, Šaran... To je sve od milja. Ali s bikom moraš znat dvi stvari.

Prvo, on je daltonist, znači moš ti mahat crveno sto godina, zaludu ti je, on boju ionako ne raspoznaje. Ali ako počneš mahat, a on je nervozan, ako se zaleti čuvaj se. Kad bik to osjeti, pomahnita. Postaje razorni stroj. Puno je bikova ljude razderalo, čak i svoje vlasnike. Pamti bik, nije to luda životinja. Siti se on ako ga je netko udario dok je bio mlađi. Čeka. Čeka. I onda dočeka svoj moment za osvetu – kaže Ivan Škopljanac.


Piknik na Marmontovoj
Ima već 14 godina od spektakla kojem se cijeli Split smijao, a režirali su ga Ivan i Marko Škopljanac koji su bika odveli na piknik u Marmontovu, na Rivu, počastili ga kupanjem na plaži Kaštelet. Lijepo su ga upoznali s ljepotama grada, a onda proveli kroz plićak da se malo ohladi.
I dok se narod sklanjao sa strane, jedna je Irkinja ležerno nastavila koprcanje u plićaku, netom do bika koji je taman pokraj nje hladio noge. Kada su je poslije priupitali kako je ostala tako smirena, pribrana, Irkinja je mrtva-hladna odgovorila da je mislila da je kupanje bika jedan skroz normalan splitski običaj. Ritual. Bila je to jedna od najgenijalnijih reklama za Bikijadu u Radošiću mudre braće Škopljanac.


Dio turističke ponude
Etno eko selo Škopljanci Radošić, projekt braće Škopljanac, svakodnevno bilježi dolaske i upite ljudi koji osim dobre spize, sudjelovanja u igrama tipa balota, potezanja konopa, obaranja ruku, žele vidjeti i prezentacijske borbe bikova. Tradicijska igra Zagore postala je tako sastavni dio drukčije turističke ponude. Španjolci imaju koridu i Pamplonu, ali i Hrvatska sa svojim bikovima tu ne zaostaje.

 

Naslovnica Mozaik