Oliveru Dragojeviću, slično uzoru mu Rayu Charlesu, laska se kako može i telefonski imenik pretvoriti u uzbudljiv glazbeni doživljaj. Ova često rabljena hiperbola ipak je precizno definirala pjevačeve sposobnosti. Po klasičnim mjerilima belkanta u njegovu slučaju ne može se govoriti o lijepom pjevanju (kao uostalom i u primjeru samog "brothera Raya"), ali na krilima emotivne, "duševne" interpretacije glas mu se pretvara u meritum posebne osjećajnosti, u meritum "dalmatinskog soula" (ili onoga što su Dražen Vrdoljak, pa Zlatko Gall nazivali "južnjačkom utjehom"), u glas snažna dojma i "nove ljepote". Može se to usporediti s duhovnim bogatstvom koje će nadjačati svaku fascinaciju ljepotom zasnovanoj na izvanjskom, njezinu neumitnu prolaznost. Takvo što teže se nalazi i nedvojbeno duže tra...