Scena Mozaik

A kako poziraju?

Priznajte, ako imate ljubimca, sigurno biste željeli i njegov portret: evo kako to radi ova Splićanka, profesorica likovnog odgoja

A kako poziraju?

Iako portreti velikodostojnika koji poziraju s otmjenim psom ili mačkom u povijesti nisu bili rijetkost, kućni ljubimci kao motiv u novije vrijeme baš i nisu česti; tu ne ubrajamo, dakako, konje, jer je njihova gizdava ljepota uvijek bila i ostala intrigantna slikarima. No, konji nisu kućni ljubimci, ali to jesu male životinje, često prisutne – ako već ne na umjetničkim djelima u recentnoj povijesti – a ono na bezbroj fotografija kojima se njihovi vlasnici rado diče na društvenim mrežama.

Da ne ostane na virtualnoj formi, međutim, pobrinula se Splićanka Sandra Jelavić, inače profesorica likovne kulture, zaposlena u dvije osnovne škole, u Žrnovnici i u Dugopolju. Sandra, naime, odnedavno sve više nadahnuća pronalazi crtajući životinje, i to, rekli bismo, "personalizirano". Jer kao što nije svaki čovjek isti, tako i pas ima pravo na osobnost!

- Živog psa ili mačku, dakako, teško je natjerati da sat-dva pozira, pa onda radim po fotografiji. Ako je dovoljno kvalitetna, lako se uoče individualne crte kod svake "beštijice" – nježno će Sandra, inače također vlasnica psa, mješanke Pegi.

- Pronađena je kao štene, sa sedmero sestara i braće, u kutiji banana pored samoposluge u Primoštenu. Pronašla ih je jedna volonterka koja se potom angažirala oko udomljavanja psića preko društvenih mreža, pa sam i ja prihvatila jednu prinovu. Kojih mjesec dana prije nego što se okotila Pegi uginula mi je od tumora moja prethodna kujica Loli; bila sam neutješna. Tih sam se mjeseci naplakala kao nikad u životu jer mi je skoro istodobno od gangrene uginuo kanarinac; bolest se razvila zbog nošenja prstena na nožici, koja je pocrnjela.

Ni jedan veterinar nije htio skidati taj prsten da mu ne bi slomio nožicu, i ptić je na kraju podlegao infekciji. Da me dokrajči, za njim je od tuge potom uginula i njegova cimerica, papiga. Uvijek su zajedno pjevali, nije mogla podnijeti praznu krletku. Tako sam u nekoliko mjeseci izgubila sve tri životinjice koje sam imala, patila sam za njima dok me nije utješio Pegin dolazak... i umjetnost – tajnovito će profesorica likovne kulture, koja se kod portretiranja ljubimaca najradije izražava u crtaćim tehnikama: kreda, ugljen i suhi pastel.

No, to nije cijela priča. Sandrina fascinacija ljubimcima dodatni je zamah dobila zbog još jedne okolnosti...

- Angažirala sam se svojedobno za pomoć jednoj bolesnoj maci, nesretnoj Agati, kojoj je udarac automobilom na području Koprivna oštetio bedrenu kost. Šepala je, k tomu bila skotna, a kad smo je odnijeli na pregled ustanovljeno je da pod kožom ima i metke iz zračne puške. Tako traumatiziranu životinju odavno nisam susrela... Nekoliko volonterki i ja odlučile smo prikupiti dvije tisuće i osamsto kuna za operaciju kojom bi se sanirala mačja noga. Tako sam svima koji su nešto donirali, makar i simboličan iznos, zauzvrat nacrtala portret njihova ljubimca. Većinom su, naime, dobrotvori i sami vlasnici životinja, pa stoga još i više senzibilizirani za njih općenito – Sandra će, uz napomenu da je upravo spomenuta zona Koprivna, gde joj žive roditelji, česta destinacija za ostavljanje neželjenih životinja, što ju užasava.

- Ljudi životinje ne ostavljaju usred grada, nego u prigradskim zonama, pogotovo prije godišnjih odmora ili kad im jednostavno dosade. Osobno sam svjedočila prizoru kad je ostavljena kujica sa četvero štenadi uz cestu. Tjednima se vraćala na isto mjesto u nadi da će bivši vlasnik doći po nju. Nikad se nije vratio po nju... Nepojmljiva mi je takva ljudska okrutnost – tužno rezimira naša sugovornica, inače nastanjena blizu gradskog središta, gdje također ima problema vezanih uz pse i mačke.

- Stanujem na Lučcu; kvart je zapušten, šporak, pokoja košena livada je za pristup zabranjena psima, nema ni jedne ograđene površine za njih, a teren pored osnovne škole mjestimično je obrastao u visoku travu i prepun je smeća, ljudskog izmeta i čak narkomanskog pribora! Ukratko, u kvartu nemamo gdje pustiti pse da se istrče – požalila se umjetnica.

A dok muku muči s pomaganjem ugroženim životinjama i nedostatkom "ispusta" za vlastitog psa, profesorica Sandra Jelavić utjehu i ugodu nalazi, dakle, u portretiranju životinja. Zasad samo mačaka i pasa, no već sluti da bi i ribice, zmije, hrčci i ptičice mogli postati novi vrutak nadahnuća...

Naslovnica Mozaik